SEDMI DAN - 07.11.
Otkrivati izvor svetosti i dopustiti Bogu da oblikuje moj život
Razmatranje nadahnuto drugim, trećim i četvrtim poglavljem Pravila svetoga Benedikta, prilagođeno osobnoj formaciji svakoga vjernika.
Bog je izvor moje svetosti
Poziv na svetost započinje susretom s Bogom koji me ljubi i želi me uvesti u zajedništvo sa sobom. Prije svakoga mojeg nastojanja postoji njegova milost, koja me prethodi, podiže i osposobljava za odgovor. Svetost stoga ne mogu svesti na vlastitu disciplinu, na ispravno ponašanje ili na dobar dojam koji ostavljam pred drugima. Njezin je izvor sam Bog, a moj život postaje svet onoliko koliko dopuštam da njegova ljubav zahvati moje misli, želje, odluke i odnose. Duh Sveti u meni oblikuje Kristov život, osposobljavajući me da ljubim i ondje gdje moje prirodne snage nailaze na granicu.
Sveti Benedikt daje mi jednostavan i dubok poticaj: svako dobro koje prepoznajem u sebi trebam pripisivati Bogu. Time me oslobađa potrebe da od svojih darova i uspjeha gradim sliku vlastite veličine. Ono dobro što činim stvaran je plod moje suradnje s milošću, ali njegov izvor ne pripada meni. Kada to prihvatim, mogu zahvaljivati bez uzdizanja nad drugima i priznati slabost bez očaja. Pred Bogom ne trebam održavati privid savršenstva, nego otvoriti srce njegovu djelovanju, jer upravo ondje gdje prestajem skrivati svoju potrebu za njim započinje dublja preobrazba.
U ovoj formaciji želim otkrivati što znači da svetost pobjeđuje. Kristova pobjeda postupno zahvaća moj život kada u meni ljubav postaje snažnija od sebičnosti, istina od pretvaranja, a povjerenje od potrebe da sve držim pod nadzorom. Ta se pobjeda često događa tiho, u odlukama koje nitko ne primjećuje, ali po kojima moje srce sve više pripada Bogu.
Dopustiti da Riječ najprije oblikuje mene
Benedikt traži da se dobro i sveto pokazuje više djelima nego riječima. Taj poticaj mogu primiti osobno, neovisno o tome imam li neku službu, odgojnu odgovornost ili priliku javno govoriti o vjeri. Moj život uvijek nešto priopćuje ljudima koji su mi blizu, a upravo u svakodnevnim odnosima postaje vidljivo koliko dopuštam Božjoj riječi da me mijenja. Mogu govoriti o miru, a svojim nastupom unositi nemir; mogu poticati na poniznost, a teško podnositi da moje mišljenje ne bude prihvaćeno. Zato me Gospodin poziva da njegova riječ najprije zahvati ono mjesto u meni s kojega govorim i djelujem.
Kada u drugoj osobi prepoznam pogrešku, lako zaboravim pogledati vlastito srce. Isusova riječ o trunu i brvnu vraća me poniznosti koja omogućuje istinito razlučivanje. Ona me ne oslobađa odgovornosti da govorim istinu, nego me uči da je izgovaram iz ljubavi, svjesno vlastite potrebe za obraćenjem. Tek kada dopustim da Bog ispravlja mene, moj govor drugima može postati pomoć, umjesto sredstva kojim potvrđujem vlastitu ispravnost.
Pred Gospodinom zato želim zastati nad onim što najčešće tražim od drugih, a teško prihvaćam za sebe. Upravo ondje možda čeka riječ koja želi postati moj život. Ako očekujem razumijevanje, mogu dopustiti da me Bog pouči strpljivijem slušanju; ako me boli tuđa grubost, mogu mu predati vlastitu potrebu da povrijedim kada se osjećam ugroženo. Tako razmatranje prestaje biti promatranje tuđih nedostataka i postaje osobni susret s milošću.
Iz Očeve ljubavi učiti ljubiti svakoga
Benediktov poziv na nepristranost otvara pitanje načina na koji gledam ljude. U meni se mogu neprimjetno oblikovati mjerila prema kojima nekima lakše iskazujem pažnju, a druge ostavljam na rubu. Bliskost, ugled ili korist koju očekujem mogu utjecati na moje ponašanje više nego dostojanstvo osobe koja stoji preda mnom. Bog me poziva da te skrivene sklonosti iznesem pred njega i dopustim mu da proširi moje srce.
Božju ljubav ne trebam zaslužiti podrijetlom, sposobnostima ili uspjesima. Dobra djela i poniznost rastu kao odgovor na primljenu milost, a ne kao cijena kojom kupujem Očevu naklonost. Kada se u toj istini ukorjenjujem, slabi potreba da se uspoređujem s drugima i borim za posebno mjesto. Mogu se radovati tuđem daru, a da u njemu ne vidim umanjenje vlastite vrijednosti, jer moje dostojanstvo ima temelj u Bogu.
Iz toga odnosa učim iskazivati jednaku ljubav uz poštovanje različitih potreba. Nekome je potrebna blizina koja ohrabruje, a nekome jasna granica koja štiti dobro; razborita ljubav nastoji prepoznati što osobi doista pomaže. Pred Gospodinom želim dopustiti da se pojavi i lice osobe prema kojoj nosim ravnodušnost ili otpor, kako bi upravo taj odnos postao mjesto mojega rasta u svetosti.
Prihvatiti ispravljanje kao priliku za rast
Istina o mojim postupcima ponekad me zaboli, osobito kada naruši sliku koju želim imati o sebi. Tada se lako počnem opravdavati ili svu pozornost usmjerim na način na koji je primjedba izrečena. Poniznost mi pomaže zastati dovoljno dugo da razlučim postoji li u njoj nešto što trebam čuti. Čak i nesavršeno izrečena riječ može otkriti područje u kojemu mi je potrebno obraćenje, premda tuđu procjenu trebam provjeravati u svjetlu istine.
Ista me poniznost treba voditi kada je moja odgovornost nekoga upozoriti. Benediktov naglasak na poznavanju različitih naravi potiče me da ne pristupam svima mehanički, nego s pažnjom prema njihovoj zrelosti, ranjivosti i mogućnostima razumijevanja. Povijesne odredbe o tjelesnim kaznama pripadaju okolnostima nastanka Pravila; njihov smisao za ovo razmatranje primam kao poziv na ozbiljno suočavanje sa zlom, uz puno poštovanje ljudskoga dostojanstva. Ispravljanje mora služiti rastu osobe i ne opravdava nasilje ni ponižavanje.
Pred Bogom mogu provjeriti što pokreće moje riječi kada nekoga opominjem. Ako u meni prevladavaju povrijeđenost i želja da pobijedim, potrebno mi je najprije ponovno pronaći mir u Gospodinu. Njegova ljubav uči me govoriti jasno, a pritom ostati blizu osobi kojoj se obraćam, svjesno da i meni svakoga dana trebaju strpljivost i milosrđe.
Prepoznati svetost u odgovornosti za bližnje
Odgovornost za druge ne postoji samo u samostanu ili u crkvenoj službi. Ona je prisutna u obitelji, prijateljstvu, zajednici i radu, svugdje gdje moje ponašanje utječe na tuđi život. Ljudi koje susrećem nisu sredstvo za ostvarenje mojih planova. Njihova prisutnost poziva me da iziđem iz vlastite zaokupljenosti i prepoznam dobro koje mi je povjereno.
Benedikt upozorava da prolazne brige mogu potisnuti skrb za osobu. Mogu mnogo toga organizirati i izvršiti, a ipak propustiti čuti ono što mi netko pokušava reći. Mogu se truditi da sve dobro funkcionira, dok netko pokraj mene ostaje usamljen. Isusov poziv da najprije tražim Božje kraljevstvo vraća me ispravnom poretku ljubavi, u kojemu poslovi i sredstva služe životu, a srce ostaje sposobno prepoznati čovjeka.
Svijest da ću pred Bogom položiti račun za svoj život potiče me na vjernost, ali me ne čini gospodarom tuđe savjesti ni tuđega spasenja. Mogu pružiti primjer, izgovoriti riječ i ponuditi pomoć, poštujući slobodu druge osobe i pouzdajući se u Božje djelovanje. Tako učim odgovorno ljubiti, bez prisvajanja ljudi i bez uvjerenja da sve ovisi o meni.