Osobno razmatranje uz prispodobu o deset djevica (Mt 25,1–13)
Biblijsko razmatranje na misna čitanja - 32. nedjelja kroz godinu
Svjetiljka u mojim rukama
Dok razmatram Isusovu prispodobu o deset djevica, lako mi je pogled zaustaviti na onima koje nisu ponijele dovoljno ulja i pitati se kako su mogle propustiti nešto tako važno.
No Evanđelje me polako vraća vlastitom životu i otvara pitanje koje ne mogu riješiti promatrajući druge: od čega zapravo živi moja vjera kada prođe početno oduševljenje i kada Božja blizina više nije nešto što lako osjećam?
Svih deset djevica krenulo je ususret zaručniku, sve su imale svjetiljke i sve su očekivale svadbu, ali se tijekom čekanja pokazalo da sama svjetiljka nije dovoljna za put kroz noć.
I u mojem životu postoji ono što se izvana može prepoznati kao pripadnost Bogu.
Poznajem molitve, sudjelujem u slavljima i znam govoriti o vjeri, ali pred Isusom želim dopustiti i ono tiše, zahtjevnije pitanje: što se događa u mojem srcu dok sve to činim?
Mogu njegovati izvanjske znakove vjere, a istodobno postupno gubiti spremnost da slušam, opraštam i mijenjam vlastite odluke. Zato me ova prispodoba poziva da zavirim u svoju svjetiljku i iskreno pogledam čime hranim plamen koji mi je povjeren.
Ulje skrivenoga zajedništva
Isus u prispodobi ne objašnjava izričito svako značenje ulja, ali me njegova slika vodi prema onome što iznutra održava život vjere: prema zajedništvu s Bogom koje po njegovoj milosti postaje djelotvorna ljubav. Kao što se ulje nalazi u posudi, skriveno od pogleda, tako i najdublji dio mojega odnosa s Gospodinom često ostaje nevidljiv drugima.
Nitko ne može potpuno vidjeti što se događa kada mu u tišini izgovaram svoju nemoć, kada se borim s ogorčenošću ili kada, usprkos unutarnjem otporu, pokušavam učiniti dobro.
To se zajedništvo njeguje dok Božjoj riječi dopuštam da me dotakne ondje gdje se opirem promjeni, dok u ispovijedi prestajem opravdavati grijeh i otvaram se oproštenju, dok u euharistiji primam Krista i učim se njegovu darivanju. Njegov se plod pokazuje u sasvim običnim susretima, kada odložim ono čime se bavim da bih nekoga saslušao ili saslušala — kada drugoj osobi doista darujem pozornost, kada obuzdam riječ koja bi mogla povrijediti i kada pružim pomoć za koju ne očekujem priznanje. Upravo se u takvim trenutcima otkriva ulazi li molitva u moj život i postaje li primljena ljubav ljubavlju koju darujem.
Zaliha ulja zato mi govori o dubini odnosa koji se njeguje tijekom vremena.
Ne mogu pohraniti milost kao vlastitu zalihu sigurnosti kojom poslije raspolažem neovisno o Bogu, ali mogu svakodnevno učiti oslanjati se na njega. Svaki iskren povratak Gospodinu produbljuje tu otvorenost i pomaže mi da mu se ponovno obratim i onda kada nastupi tama.
Noć u kojoj sve zaspu
Posebno me dotiče činjenica da su u prispodobi zaspale i mudre i lude djevice.
Sve su osjetile težinu čekanja, a ta pojedinost unosi mnogo istine u moje razmatranje.
I moj život poznaje umor koji otežava molitvu, razočaranje zbog kojega se povlačim i razdoblja u kojima jedva pronalazim snagu za ono što mi je prije bilo prirodno.
Sama iscrpljenost još ne govori da je nestala vjera, kao što ni snažan osjećaj Božje blizine sam po sebi ne otkriva svu dubinu mojega odnosa s njime.
Tijekom dugoga čekanja postaje vidljivo na što se oslanjam. Ako moj odnos s Bogom ovisi isključivo o utjesi koju osjećam ili o tome ostvaruju li se moje želje, svaka će odgoda uzdrmati njegov temelj. Ako, međutim, postupno učim povjeravati Bogu i ono što ne razumijem, tada i usred umora može ostati tiho povjerenje da me njegova ljubav ne napušta. U takvoj noći molitva katkad stane u jednostavne riječi: „Gospodine, ne razumijem ovaj put, ali želim ostati s tobom.” I ta je molitva dragocjena, jer u njoj odnos nastavlja živjeti usred iskustva vlastite slabosti.
Bdijenje kao pozornost srca
Isusov poziv na bdijenje ulazi u moju svakodnevicu i pita me koliko sam doista prisutno u onome što živim. Mogu prolaziti kroz dan zaokupljeno obvezama, tuđim mišljenjima i vlastitim brigama, a da gotovo ne primijetim osobu pokraj sebe ni ono što se zbiva u vlastitom srcu. Duhovna se pospanost može uvući upravo u tu naviknutost, kada prestanem preispitivati svoje postupke i kada mi postane svejedno ostaje li iza mojih riječi mir ili rana.
Bdjeti za mene znači čuvati pozornost za Gospodina koji mi progovara kroz svoju riječ i poziva me na ljubav u konkretnim okolnostima. To znači zastati kada primijetim da se u meni gomila gorčina i donijeti je pred njega prije nego što počne upravljati mojim odnosima. Znači prepoznati trenutak u kojem mogu učiniti dobro i dopustiti da taj poziv dobije mjesto među svim drugim planovima. Takva budnost raste u tišini i iskrenosti, dok pred Bogom učim vidjeti vlastiti život bez uljepšavanja i bez očaja.
U toj pozornosti već sada počinje priprava za konačni susret s Kristom. Život koji mu otvaram danas postaje prostor susreta s njime, a vječnost postupno dobiva mjesto u načinu na koji provodim vrijeme, postupam s ljudima i donosim odluke.
Dar mudrosti koji uređuje moje srce
Mudre djevice ponijele su ulje jer su računale s time da čekanje može potrajati.
Njihova me razboritost vodi molitvi za dar mudrosti, po kojem Duh Sveti pomaže da život promatram u Božjem svjetlu i da sve dublje ljubim ono što me vodi njemu.
Toliko toga znam o svakodnevnim potrebama i toliko energije ulažem u njihovo ostvarenje, a ipak se dogodi da zanemarim ono od čega moje srce najdublje živi.
Dar mudrosti postupno uređuje moj pogled i moje želje. Pomaže mi uočiti kada zbog uspjeha gubim mir, kada radi vlastitoga ugleda prešućujem istinu ili kada u nastojanju da sve obavim više nemam vremena za ljubav. Pod njegovim svjetlom počinjem drukčije vrednovati vrijeme provedeno u molitvi i pažnju darovanu bližnjima, jer u njima prepoznajem nešto što ostaje i onda kada mnogi drugi rezultati izblijede.
Dok molim za taj dar, dopuštam Bogu da promijeni i moja mjerila.
Možda će mudrost danas značiti odustati od nepotrebne rasprave i sačuvati prostor za razgovor. Možda će me povesti prema priznanju vlastite pogreške ili mi pomoći prihvatiti granice koje uporno pokušavam zanijekati. U svemu tome raste sposobnost da razlučim što je u određenom trenutku doista važno i da za to pronađem mjesta u svojem životu.
Ono što nitko ne može živjeti umjesto mene
Molba djevica koje su ostale bez ulja otvara osjetljivo pitanje osobne odgovornosti.
Tuđa mi vjera može biti velika pomoć: nečija molitva može me nositi, svjedočanstvo ohrabriti, a blizina zajednice pridržati kada posustanem. Toliko puta upravo preko drugih ljudi primam poticaj da ponovno krenem prema Bogu. Ipak, usred sve te pomoći ostaje moj osobni odgovor koji nitko ne može izgovoriti umjesto mene.
Nitko ne može umjesto mene otvoriti Bogu ono što uporno skrivam, prihvatiti istinu od koje bježim ili pristati na promjenu koju odgađam. Mogu živjeti blizu svetih ljudi i slušati duboke duhovne riječi, a da vlastito srce držim na sigurnoj udaljenosti.
Zato me prispodoba potiče da zahvalno primam pomoć drugih i istodobno preuzmem odgovornost za odnos koji je povjeren upravo meni.
Ulje tuđe svjetiljke može mi pokazati put, ali poziv da njime krenem obraća se mojoj slobodi.
Danas je vrijeme za ulje
Zatvorena vrata na kraju prispodobe daju težinu vremenu koje sada živim.
Ne mogu unaprijed raspolagati svim budućim prilikama niti pretpostaviti da će uvijek biti vremena za ono što danas odgađam. Odnos zanemaren tijekom godina ne obnavlja se samom željom da jednom bude bolje, kao što ni ljubav ne može rasti samo od dobrih namjera koje nikada ne postaju djela.
Pred tom ozbiljnošću želim pogledati što već dugo čeka moj odgovor.
Možda postoji razgovor kojemu stalno izmičem ili molitva koju odgađam dok ne završim sve ostalo. Možda mi je potreban povratak sakramentu pomirenja, a možda prvi mali korak prema osobi od koje se moje srce udaljilo. Današnji dan pruža stvarnu mogućnost da odgovorim na milost koju primam, makar taj odgovor bio malen i nesavršen.
U središtu ove prispodobe ipak je svadba, radost zajedništva za koje su svjetiljke pripravljene. Dok slušam upozorenje na budnost, želim sačuvati pogled na Isusu koji poziva u tu radost.
On poznaje moju krhkost i daje mi milost da mu se danas približim, ondje gdje jesam i s onim što nosim.
Molitva za srce koje bdije
Gospodine Isuse, pred tebe donosim svjetiljku svojega života i sve ono što se u njoj jedva održava. Ti poznaješ moju čežnju za tobom, ali i rastresenost zbog koje te ostavljam na rubu svojih dana. Pokaži mi gdje zanemarujem odnos s tobom i pomozi mi prihvatiti ljubav kojom me iznova pozivaš u svoju blizinu, kako bi se iz nje obnavljala i moja ljubav prema ljudima.
Duše Sveti, daruj mi mudrost da u onome što danas živim prepoznam put prema Bogu. Uči me njegovati molitvu i onda kada nema utjehe te činiti dobro i onda kada ono ostane skriveno. Probudi u meni pozornost za tvoje poticaje i slobodu da na njih odgovorim, kako moje iščekivanje ne bi ostalo samo u riječima, nego postalo život koji se otvara tvojoj prisutnosti.
Sačuvaj u meni čežnju za susretom s tobom i podupri me u dugim noćima čekanja. Neka me tvoja milost svakoga dana vraća onomu što hrani vjeru, učvršćuje nadu i daje ljubavi snagu da ustraje, sve do dana kada će iščekivanje ustupiti mjesto punini tvoje blizine. Amen.