PETI DAN - 05.11.
Dopustiti Bogu da me obnovi i živjeti njegovu milost
(Osobno razmatranje uz proroka Zahariju i svetoga Emerika)
Svetost započinje susretom s Bogom koji me ljubi
Kada razmišljam o svetosti, lako pred očima imam osobu koja je već nadvladala svoje slabosti, uredila svoj život i postigla nutarnji mir. Promatrajući takvu sliku, mogu osjetiti koliko sam daleko od svetosti jer poznajem vlastitu nestalnost, ponavljane padove i razliku između onoga što vjerujem i onoga što živim. Međutim, Božja riječ otvara mi put upravo ondje gdje se susrećem sa svojom nemoći: svetost započinje Božjim dolaskom u moju stvarnost i mojim pristankom da me njegova ljubav preobrazi. Bog me poziva da mu pristupim sa životom kakav doista jest, kako bi u njemu mogla djelovati njegova milost.
U tom se svjetlu susreću prorok Zaharija i sveti Emerik, čiji mi primjer pomaže otkrivati vlastiti poziv na svetost. Zaharijino proroštvo otkriva Boga koji uklanja čovjekovu krivnju i vraća mu dostojanstvo, dok predaja o Emerikovu životu pokazuje kako se primljena milost može razvijati u molitvi i svakodnevnoj vjernosti. Njihova me povezanost uvodi u srce kršćanskoga poziva: Bog me obnavlja da živim u zajedništvu s njime i da njegova dobrota po meni postane prisutna u životima drugih ljudi.
Pred Boga dolazim u istini svojega života
U Zaharijinu viđenju veliki svećenik Jošua stoji pred anđelom Gospodnjim odjeven u prljave haljine. Ta slika razotkriva stvarnost grijeha, ali istodobno otvara prostor nade jer se upravo pred Bogom događa njegovo oslobođenje od krivnje. Jošua ne može sam sebi vratiti čistoću, nego prima ono što mu Gospodin daruje: uklanjanje prljave odjeće i odijevanje u svečane haljine, kao znak obnovljena dostojanstva i novoga početka (usp. Zah 3,1–5).
To viđenje dotiče i moj život jer poznajem iskustvo nutarnje neusklađenosti. Mogu izvana održavati sliku pobožnosti, a u srcu nositi zamjeranje koje odbijam predati Bogu; mogu govoriti o ljubavi, a svojim postupcima ranjavati najbliže; mogu se posvećivati dobrim djelima, a ipak tražiti potvrdu vlastite vrijednosti u tuđem priznanju. Put svetosti otvara se kada pred Gospodinom prestanem opravdavati ono što me udaljava od njega i dopustim da me obasja njegova istina. Takvo razotkrivanje boli, ali u Božjoj prisutnosti postaje početak ozdravljenja jer me susreće Onaj koji poznaje moju bijedu i želi me osloboditi njezine vlasti.
Zato je iskreno pokajanje izraz mojega povjerenja u Božju ljubav. Priznajući grijeh, predajem se milosrđu koje može obnoviti moj život. U sakramentu pomirenja ta predaja poprima osobito konkretan oblik: pred Krista donosim svoju krivnju, primam oproštenje i snagu da ponovno krenem putem obraćenja. Svetost u meni raste ondje gdje se učim vraćati Bogu s pouzdanjem i gdje primljeno oproštenje postupno mijenja moje srce.
Duh Sveti oblikuje moje srce da pripada Bogu
Zaharijina slika izvora otvorena za očišćenje od grijeha i nečistoće govori o Božjoj inicijativi koja dopire do dubine čovjekova života (usp. Zah 13,1). Potrebna mi je obnova koja zahvaća ono iz čega proizlaze moji izbori, način na koji razumijem sebe i pogled kojim promatram druge. Upravo u toj dubini djeluje Duh Sveti, uvodeći me u sve potpunije zajedništvo s Kristom i osposobljavajući me da živim kao Božje dijete.
Njegovo djelovanje prepoznajem kada u meni raste spremnost da prihvatim istinu koju izbjegavam i kada osjećam veću slobodu učiniti dobro koje mi teško pada. Ondje gdje na povredu odgovaram željom za osvetom, Duh Sveti otvara put oproštenja, a ondje gdje svoju sigurnost gradim na nadzoru drugih, uči me povjerenju i poštovanju njihove slobode. Takve promjene često sazrijevaju polako, kroz molitvu i borbu, ali upravo u njima milost zahvaća moj stvarni život.
Moja suradnja s Duhom Svetim traži budnost jer se mogu naviknuti na njegove poticaje, a ipak odgađati odgovor. Jasno vidim da trebam zatražiti oproštenje, promijeniti neku naviku ili ispraviti nepravdu, no čekam povoljniji trenutak. Svetost raste kada primljeno svjetlo pretvorim u konkretan korak, pouzdajući se da će mi Bog dati snagu za ono na što me poziva.
Emerikov primjer: molitva koja me odgaja za vjernost
Prema predaji o njegovu životu, sveti Emerik njegovao je molitvu, bdio uz psalme i skrušeno tražio Božje oproštenje. U toj slici prepoznajem čovjeka koji svoj odnos s Bogom hrani ustrajnim vraćanjem njegovoj prisutnosti. Njegov me primjer poziva da i vlastiti život otvorim takvoj molitvi, koja odgaja srce za poniznost i podsjeća me da svakoga dana živim od primljene milosti te da mi je svakoga dana potrebna Božja pomoć.
U svakodnevici se lako dogodi da za Boga ostavim tek ono vrijeme koje preostane nakon svih drugih obveza. Tada postupno gubim nutarnji oslonac, pa mojim reakcijama sve više upravljaju umor, povrijeđenost i potreba da zaštitim sebe. Ustrajna molitva vraća me izvoru iz kojega mogu živjeti drukčije: pred Gospodinom učim slušati, prepoznavati vlastite nakane i prihvaćati da njegova volja oblikuje moje odluke.
Predaja o Emerikovu odgoju povezuje duhovni život s odgovornošću za druge. Pravednost i milosrđe dobivaju svoju težinu upravo ondje gdje imam mogućnost odlučivati o tuđem životu ili utjecati na njega. Zato me njegov primjer potiče da pred Bogom promotrim odgovornost koju nosim u obitelji, zajednici ili društvu. Moja blizina Bogu treba se očitovati u načinu na koji slušam drugu osobu, donosim odluke i postupam prema onome od koga ne očekujem nikakvu korist.
Primljena milost postaje moj način života
Zaharija me usmjerava prema Bogu koji obnavlja čovjeka, a Emerikov me primjer poziva da toj obnovi otvorim svoju svakodnevicu. Božji dar u meni traži odgovor koji se razvija kroz konkretne odluke, osobito kada dobro zahtijeva napor i odricanje. Primljeno oproštenje poziva me da napustim osvetu, a milosrđe koje me podiže osposobljava me da s više strpljivosti pristupim slabosti drugoga.
Upravo se u odnosima pokazuje koliko dopuštam milosti da me oblikuje. Nakon molitve vraćam se istim ljudima, njihovim navikama i ograničenjima, ali preda mnom ostaje mogućnost novoga odgovora. Mogu pažljivije saslušati osobu koju imam naviku prekidati ili priznati pogrešku ondje gdje se redovito branim. Takvi koraci mogu ostati neprimijećeni, no njima se u meni učvršćuje spremnost da pripadam Kristu i onda kada to traži odricanje od vlastite samovolje.
Moja svakodnevica postaje mjesto posvećenja
Pri kraju Zaharijine knjige pojavljuje se slika svetosti koja zahvaća i obične predmete svakodnevnoga života (usp. Zah 14,20–21). U njoj mogu prepoznati poziv da cijelo svoje postojanje usmjerim Gospodinu. Ono što radim, način na koji govorim i vrijeme koje posvećujem drugima mogu postati prostor susreta s njime ako ih živim u vjeri i ljubavi.
Tako se svetost razvija usred mojih obiteljskih obveza, rada i umora koji me prati na kraju dana. Ona poprima lice vjernosti kada pošteno dovršim povjereni posao, kada se suzdržim od riječi koja bi ponizila bližnjega ili kada ostanem uz osobu čija potreba remeti moje planove. U tim okolnostima učim darivati sebe i dopuštam da ono što ispovijedam u molitvi postane način mojega postupanja.
Naslov „Svetost pobjeđuje” zato me usmjerava prema pobjedi Kristove milosti u mojem životu, koji mu svakoga dana iznova mogu otvoriti. Ta pobjeda sazrijeva dok mu dopuštam da me podigne nakon pada i vodi kroz odluke svakoga dana. Po njoj u mojim odnosima raste prostor za mir, a ljudi uz mene mogu osjetiti nešto od dobrote Boga kojemu pripadam. Dok razmatram Zaharijinu riječ i Emerikov primjer, otkrivam da se poziv na svetost odnosi i na mene, upravo u životu koji danas živim.
Molitva predanja
Gospodine, pred tebe donosim svoj život sa svime što u njemu treba tvoje oproštenje i obnovu. Daj mi povjerenje da pred tobom živim u istini i da se ne zatvaram tvojoj ljubavi kada prepoznam vlastiti grijeh. Očisti me i obnovi u meni radost pripadnosti tebi, kako bih iz zahvalnosti za primljeno milosrđe svakoga dana pronalazio snagu za novi početak.
Duše Sveti, oblikuj moje srce i vodi me putem svakodnevne vjernosti. Otvori me riječi koju mi upućuješ po proroku Zahariji i pomozi mi da u primjeru svetoga Emerika prepoznam poticaj za vlastiti rast u svetosti. Po njihovu zagovoru učvrsti me u molitvi i podari mi osjetljivost za dobro ljudi koje mi povjeravaš. Pomozi mi da tvoju milost prihvaćam konkretnim odlukama i da cijeli moj život postaje dar Ocu, po Isusu Kristu, našem Gospodinu. Amen.