Skip to main content
Home
Kateheo
- da Riječ odzvanja u srcu!
Košarica 0 items

Main navigation

  • MOLIMO ZAJEDNO
    • DEVETNICE
      • Devetnica sv. Franji Ašiškom
      • Devetnica sv. Padre Piju
      • Devetnica uoči Velike Gospe
    • TRODNEVNICE
    • 40 DANA SA SV.MIHAELOM
  • SVJEDOCI VJERE
  • DUHOVNOST
    • RIJEČ
    • RAZMATRANJA
      • Sv. Ignacije Lojolski
    • VIDEO
  • OBITELJ I DOM
    • MOLITVE ZA OBITELJ
    • MOLITVE ZA DOMOVINU
  • FORMACIJA
    • DUHOVNE VJEŽBE
    • U ŠKOLI MARIJINOJ
    • SVETOST POBJEĐUJE
  • IZ ŽIVOTA CRKVE
  • WEBSHOP

Breadcrumb

  1. Home
  2. SVETOST POBJEĐUJE

Svetost pobjeđuje - 19. dan

www.kateheo.hr
Autor teksta
Tekst pripremio i uredio: Damir Zukan, kateheo.hr
Foto
Damir Zukan (Kristovo Lice – letak Udruge Betlehem)
FORMACIJA - DUHOVNE VJEŽBE
DEVETNAESTI DAN - 19.11.

Krista susrećem u svojoj slabosti

Pred Bogom smijem biti ono što jesam

Postoje trenuci u kojima mi je lakše govoriti o Božjoj snazi nego priznati vlastitu nemoć. Mogu druge poticati na pouzdanje, a u sebi nositi strah koji se ne usuđujem izgovoriti. 
Mogu vjerovati da Bog ljubi čovjeka, a ipak se ponašati kao da njegovu ljubav trebam zaslužiti svojom postojanošću. 
Zato me svjedočanstvo svetih zaustavlja upravo ondje gdje najradije zaobilazim vlastito srce: u slabosti koju ne mogu ukloniti, u granicama koje ne mogu pomaknuti i u potrebi da me netko ljubi i onda kada nemam što pokazati.

U meni postoji skrivena pretpostavka da ću se Bogu moći potpuno predati kada napokon uredim sebe. Kada prestane tjeskoba, kada molitva postane sabrana, kada me tuđe riječi više ne budu ranjavale, tada ću, mislim, moći živjeti ozbiljnije i svetije. 
Tako susret s Bogom neprestano odgađam za neku bolju inačicu vlastitoga života. 
A Isus me susreće upravo ovdje, u onome što danas jesam. Njegova ljubav prethodi mojoj promjeni; tek iz prihvaćanja te ljubavi mogu početi istinski rasti.

Svetost počinje kada pred Bogom prestanem skrivati čovjeka kojemu je potrebno milosrđe. To nije odustajanje od obraćenja. Naprotiv, tada obraćenje postaje moguće jer više ne trošim snagu na održavanje slike o sebi. Dopuštam Gospodinu da dotakne ono što doista postoji, a ne ono što bih želio da postoji.

Što kada se tjeskoba vrati?

Posebno me dotiče poticaj da se ne preplašim kada se tjeskoba vrati. 
U povratku iste teškoće lako prepoznam navodni dokaz da se ništa nije promijenilo. 
Čemu sve molitve ako se ponovno bojim? 
Jesam li uopće napredovao ako se u meni opet podiže isti nemir? 
Tada se uz samu tjeskobu pojavljuje i osuda vlastite vjere, pa patnji pridodajem teret uvjerenja da sam razočarao Boga.

Ali povratak tjeskobe sam po sebi ne znači da sam izgubio vjeru. Pouzdanje se može događati i dok srce ubrzano kuca, dok misli traže izlaz i dok ne osjećam utjehu. 
Mogu Isusu pripadati i u trenutku kada ne uspijevam osjetiti njegovu blizinu. 
Riječi: „Isuse, uzdam se u tebe“ tada postaju malen, stvaran čin predanja usred onoga što ne mogu nadzirati.

U tjeskobi me osobito pritišće dojam da će ovako biti zauvijek. 
Sadašnji trenutak kao da proguta svu budućnost. Zaboravim da sam već prolazio kroz tamu, da sam primao pomoć i da postoje dani koje sada ne mogu zamisliti. 
Zato ostati uz Isusa znači dopustiti da njegova prisutnost bude veća od mojega trenutačnog zaključka o životu. Ne moram danas znati kako će sve završiti. 
Mogu izreći što me muči, potražiti pomoć i dopustiti nekome da bude uza me. I kroz takvu blizinu Gospodin me može pridržati.

Moja bol zaslužuje mjesto, ali ne cijeli život

Razumijem iskustvo u kojem se sve počne vrtjeti oko jedne boli. 
Kada me nešto snažno pogađa, počinjem kroz to tumačiti gotovo svaki susret. 
Tuđu šutnju čitam kao odbacivanje, odgodu kao nezainteresiranost, a običnu poteškoću kao potvrdu da za mene nema izlaza. Rana postaje središte iz kojega gledam sebe, druge i Boga.

Dati boli njezino mjesto zahtijeva iskrenost i strpljenje. 
Potrebno je priznati koliko me nešto pogodilo, ali i postupno otkrivati što još postoji u mojem životu. Postoji osoba koja mi želi dobro. Postoji obveza koju danas mogu ispuniti. Postoji ljepota koju još mogu primijetiti i dobro koje još mogu učiniti. Moja bol jest stvarna, ali nije iscrpila sve što jesam i sve što mi je darovano.

U tome prepoznajem slobodu srca koje još može ljubiti. I mene Gospodin može pozvati na mali pokret prema životu: da saslušam nekoga, dovršim povjereni posao, zahvalim za primljenu pažnju. Takvi čini ne brišu patnju, ali mi pomažu da se u njoj ne zatvorim. 
Ljubav ponovno otvara prostor u kojem mogu disati.

Ono što zadržavam u srcu traži svjetlo

Ponekad šutnju nazivam strpljivošću, iako se u meni zapravo skuplja gorčina. 
Kažem da je sve u redu jer se bojim razgovora, sukoba ili mogućnosti da moje osjećaje netko neće razumjeti. Nastavljam funkcionirati, a u srcu iznova vodim iste rasprave i vraćam se istim povredama. Izvana možda djelujem mirno, dok se iznutra sve više udaljavam od ljudi.

Takvo skrivanje otežava mi upoznavanje samoga sebe. 
Kako ću predati Bogu ono čemu ne dopuštam ni da dobije ime? 
Kako ću oprostiti ako sebi ne priznajem da me nešto ranilo? 
Potreban mi je prostor istine u kojem mogu izgovoriti što se dogodilo i što to u meni izaziva, bez potrebe da odmah opravdam sebe ili osudim drugoga.

Oprost tada postaje put na kojemu Bogu predajem i povredu i svoju želju da njome napokon prestanem biti određivan. Ponekad se to događa polako. 
Potrebno je ponovno donijeti istu ranu u molitvu, razgovarati, postaviti granicu i prestati očekivati da će prošlost postati drukčija. Gospodin me u tome može učiti slobodi koja dopušta srcu da ponovno ljubi, uz jasnoću o onome što se dogodilo.

Križevi koje sam sebi dodajem

Poticaj da ne nosim križeve koje Bog od mene ne traži otvara ozbiljno pitanje o mojem načinu služenja. Koliko se iscrpljujem zato što ne mogu prihvatiti da nisam svima potreban? 
Koliko odgovornosti preuzimam iz straha da će me netko smatrati sebičnim? 
Mogu neprestano govoriti da sve činim za Boga, a pritom zanemarivati obveze koje mi je već povjerio i granice koje pripadaju mojoj ljudskosti.

Postoji teret ljubavi koji treba vjerno nositi. Postoji i teret koji nastaje iz potrebe da sve držim pod nadzorom. Razlučiti ih znači dopustiti Bogu da pročisti moje nakane. 
Možda se iza moje neumorne dostupnosti skriva nemogućnost da podnesem tuđe nezadovoljstvo. Možda mi je lakše preuzeti još jednu zadaću nego priznati da trebam odmor ili pomoć.

Poniznost me vraća istini: nisam spasitelj svijeta. Mogu služiti predano i pritom priznati da nešto nadilazi moje snage. Mogu prepustiti drugome njegov dio odgovornosti. U prihvaćanju granica otvara se mjesto za povjerenje da Bog djeluje i onda kada ja stanem.

Milosrđe me susreće ondje gdje bih se najradije sakrio

Kada slabost iziđe na vidjelo, najprije osjetim potrebu da se obranim. 
Tražim objašnjenje za grubu riječ, opravdanje za nestrpljivost ili okolnost koja će ublažiti moju odgovornost. Teško mi je ostati pred jednostavnom istinom da sam nekoga povrijedio i da trebam zamoliti oproštenje.

Upravo ondje otvara se mogućnost dubljega susreta s milosrđem. Bog me ljubi dok mi pokazuje istinu o meni. Ne treba mu moje prikrivanje. Mogu priznati pogrešku, popraviti što mogu i učiti drukčije postupati, bez zaključka da zbog vlastitoga pada više ne vrijedim.

Prihvatiti svoje siromaštvo znači priznati da trebam Spasitelja. 
Postupno se mijenja i moj odnos prema tuđim slabostima. Kada znam koliko milosrđa i sam primam, teže mi je drugoga svesti na njegov najgori trenutak. Ozbiljnost prema grijehu tada može rasti zajedno s nježnošću prema čovjeku.

Samo ono što je za danas

Budućnost me često umori prije nego što stigne. Unaprijed proživljavam razgovore, moguće gubitke i obveze za koje još ne znam hoće li se dogoditi. 
Pokušavam danas pronaći snagu za sve što bi me jednom moglo snaći, pa se osjećam nemoćno pred životom koji zapravo još nije preda mnom.

Riječi: „Samo ono što je za danas“ vraćaju me mjestu na kojem mogu odgovoriti Bogu. Razborito ću planirati, ali danas mogu živjeti samo ovaj dan. 
Danas mogu održati dano obećanje, učiniti povjereno dobro i priznati potrebu za pomoći. Današnja vjernost ima konkretnu mjeru.

Bog me susreće u sadašnjem trenutku, u kojem njegova milost može postati moj odgovor. Kada se tome vraćam, svakodnevica prestaje biti čekaonica za neko veliko duhovno iskustvo. Upravo u njoj učim ljubiti: za stolom, na poslu, u molitvi koja je rastresena i u razgovoru za koji trebam strpljenja. Tu se oblikuje moje srce.

Radost koja raste iz zajedništva s Isusom

Molba za duboku radost posebno me pogađa jer dolazi iz iskustva teških ograničenja. 
Pred takvom molbom prepoznajem koliko često radost vežem uz uvjet da se najprije sve uredi. Čekam povoljnije okolnosti, lakše odnose i manje briga, kao da život tek nakon toga može postati dar.

Zajedništvo s Isusom otvara drukčiji izvor radosti. U njemu mogu postupno otkrivati sigurnost da sam ljubljen i onda kada mnogo toga ostaje teško. 
Takva radost može živjeti zajedno sa suzama. Ne moram je glumiti niti je svojim naporom proizvesti; mogu je moliti i prihvaćati u mjeri u kojoj mi se daruje.

Misa, ispovijed i krunica daju tom zajedništvu konkretan oblik. 
U euharistiji primam Krista koji se predaje za mene. 
U ispovijedi donosim istinu svojega života njegovu milosrđu. 
U krunici s Marijom ostajem uz otajstva koja me uče gledati vlastiti put u svjetlu Isusova života. Tako srce dobiva oslonac i za dane u kojima se mir teško osjeća.

I kada ga ne vidim, Isus je tu

Možda je najdublji korak vjere dopustiti da Isus bude prisutan i onda kada nemam osjećaj njegove prisutnosti. U suhoj molitvi, u bolesti, u neizvjesnosti i u vlastitoj nedovršenosti mogu mu se ponovno obratiti. Moj osjećaj odsutnosti ne mora postati konačan sud o njegovoj blizini.

Svetost pobjeđuje kada Kristova ljubav u meni postupno dobiva prostor koji sam zatvarao strahom. Pobjeđuje kada nakon pada ponovno ustanem, zatražim oproštenje i prihvatim pruženu ruku. Pobjeđuje kada dopustim da me Bog ljubi u slabosti te iz te ljubavi učinim sljedeći korak. Često će taj korak biti malen i skriven, ali stvaran.

Isuse, pred tebe donosim ono što u sebi teško prihvaćam. Nauči me govoriti istinu bez očaja i primati tvoje milosrđe bez skrivanja. Pokaži mi koje terete trebam nositi, a koje ti trebam predati. Daj da u svojoj boli ostanem otvoren za ljubav i da od današnjega dana ne tražim odgovore za cijeli život. Kada se tjeskoba vrati, podsjeti me da ti se ponovno mogu povjeriti. Kada padnem, podigni me. A kada te ne budem osjećao, sačuvaj u meni vjeru da si tu i da me tvoja ljubav i dalje vodi. Amen.

Formacija-vjezbe

Najnovije

Susret zajednice Vatra Božje ljubavi - Što bi Isus danas rekao o tvojoj vjeri
Svetost pobjeđuje - 19. dan
Devetnica Gospi od Čudotvorne medaljice
Svetost pobjeđuje - 18. dan
Od okova ropstva do slobode – 2. dio o navezanostima
Svetost pobjeđuje - 17. dan
Svetost pobjeđuje - 16. dan
Od okova ropstva do slobode – 1. dio
Što činim s ljubavlju koja mi je povjerena?
Svetost pobjeđuje - 15. dan

Korisne poveznice

CHARIS.HR

Misionari Monfortanci

 

KONTAKT

Kateheo - obrt za izdavaštvo, trgovinu i ostale usluge
Vlasnik: Damir Zukan
Zvonigradska ulica 14
HR-10 000 Zagreb

Mob: +385 98 77 33 29
E-mail: info@kateheo.hr