Biblijsko razmatranje uz 33. nedjelju kroz godinu (Izr 31,10–13.19–20.30–31; Ps 128; 1 Sol 5,1–6; Mt 25,14–30)
Svetost počinje ondje gdje već živim
Dogodi mi se da od Boga tražim da mi pokaže što želi od mene, a istoga dana odgodim razgovor koji već dugo trebam započeti. Molim za priliku da učinim nešto dobro, a za stolom jedva čujem što mi govori osoba preko puta mene. Možda mi je lakše zamišljati kako ću jednom učiniti nešto veliko nego posvetiti punu pozornost onome što mi je već povjereno. U takvim trenucima pitanje iz prispodobe o talentima postaje vrlo osobno. Što danas činim s onim što mi je Bog povjerio?
U Knjizi Mudrih izreka odgovor vidim u rukama žene koja marljivo radi, brine se za svoj dom i pruža ruku siromahu. U njezinim je rukama mudrost postala vidljiva. Po načinu na koji raspolaže svojim vremenom i dobrima može se vidjeti do koga joj je stalo. Psalmist govori o blaženstvu čovjeka koji hodi Božjim putovima i jede od truda svojih ruku (usp. Ps 128,1–2). Ta se radost može osjetiti već sada, u pošteno obavljenom poslu, u miru nakon iskrena razgovora ili u jednostavnu obroku za stolom za kojim ima mjesta i za drugoga. Dok razmišljam o tome, pitam se gdje već danas mogu susresti Boga u poslu koji radim, u domu u kojem živim i među ljudima koje susrećem.
I jedan je talent velik dar
U Isusovoj prispodobi gospodar trojici slugu povjerava svoj imetak, svakomu prema njegovoj sposobnosti. Jedan prima pet talenata, drugi dva, treći jedan. Gospodar odlazi i ostavlja im slobodu da odluče kako će postupiti. Dvojica se prihvate posla i udvostruče ono što su primili. Kad se gospodar vrati, obojica čuju istu pohvalu i isti poziv u njegovu radost. To mi je važno kada se počnem uspoređivati s drugima. Isus mi pokazuje koliko vrijedi vjernost s kojom se služim onime što mi je dano.
Talent je bio velika mjera težine. U prispodobi predstavlja toliko plemenitog metala da je i jedan talent pravo bogatstvo. Ta me slika podsjeća na biblijsku riječ kavod, u kojoj se težina povezuje sa slavom Božjom. U Svetom pismu Božja slava ispunja Hram. Kad se sjetim da mi isti taj Bog daruje život, dah i sposobnost da se zauzmem za drugoga, Pavlovo pitanje dobiva novu težinu. „Što imaš da nisi primio?“ (1 Kor 4,7). Vrijeme kojim raspolažem, novac koji mogu podijeliti, znanje koje mogu prenijeti i odnos koji mogu njegovati konkretni su oblici dara. U svemu tome mogu prepoznati trag Božjega milosrđa u svom životu.
Što činim s ljubavlju koju primam?
Ljubav je jedan od najdragocjenijih darova koje mogu prepoznati u svome životu. Netko je od djetinjstva imao više ljudi uz koje je učio vjerovati i osjećao da pripada. Netko se sjeća samo jedne osobe koja je ostala uz njega kad mu je bilo teško. Možda je to bila osoba koja je u školi primijetila što drugi nisu vidjeli ili prijatelj koji je nazvao baš kad se činilo da nikome nije stalo. Manjak ljubavi može ostaviti duboku ranu. A i jedno iskustvo dobrote može u meni godinama čuvati spoznaju da je nekome bilo važno kako sam.
Mogu li tu dobrotu danas prenijeti dalje? Možda se još sjećam kako mi je bilo kad mi je netko dao vremena da pronađem riječi. Danas i ja mogu ostati uz osobu koja teško govori o onome što je boli. Možda je netko uložio vrijeme da me nauči svirati, raditi ili moliti. Mogu i ja strpljivo podijeliti ono što znam s nekim tko je tek na početku. Tu razumijem i zahtjevnost Bazilijeva poziva na dijeljenje dobara. Kad imam više nego što mi treba, mogu pogledati kome bi ono čega imam u izobilju olakšalo život. Dar dobiva novu priliku donijeti plod svaki put kad njime nekome poslužim.
„Pobojah se“
Treći sluga bira mjesto na kojem će sačuvati gospodarov imetak. Kad ga iskopa i vrati, svoj postupak objašnjava riječima „Pobojah se“ (Mt 25,25). U njegovim riječima čujem i sliku gospodara koju je dugo nosio u sebi. Za njega je gospodar čovjek od kojega očekuje strogoću i kaznu. Čitavo vrijeme njegova odsustva sluga provodi pod teretom te slike. Na kraju gospodar njegov postupak oštro prosuđuje. Dar je cijelo to vrijeme mogao donijeti dobro, a ostao je u zemlji.
Kakvu sliku o Bogu nosim kad se bojim učiniti prvi korak? Ako svaki krivi korak zamišljam kao razlog da se Bog od mene udalji, razumljivo je da ću nastojati igrati na sigurno. Možda ću i vlastitu šutnju nazivati mirom. U obitelji mogu čekati da druga strana prva progovori, dok se između nas gomila ono što nismo rekli. Na poslu mogu vidjeti da se prema nekome postupa nepravedno i uvjeravati se da me se to ne tiče. U zajednici mogu imati dar koji bi nekome pomogao, a odustati čim pomislim da bi netko mogao kritizirati moj pokušaj. Vjera mi tada daje slobodu da i sa strahom u sebi učinim ono što ljubav od mene traži.
Dobro koje već dugo ostavljam za sutra
Znam kako zvuče izgovori kojima kupujem još jedan dan. Kad se smiri gužva, javit ću se. Kad dođe prava prilika, ponudit ću pomoć. Kad mi bude jasno kako će to završiti, pokušat ću. Katkad najprije uočim sve što bi moglo poći po zlu, a onda mi prigovaranje oduzme volju i za onim što je u mojoj moći. I zaposlenost mi može poslužiti kao izlika da izbjegnem trud koji od mene traži konkretno dobro. Koje dobro već dugo ostavljam za sutra, premda danas mogu učiniti barem prvi korak?
Pavao mi u tome pomaže kad kaže „Bdijmo i trijezni budimo“ (1 Sol 5,6). Mogu proći dan u žurbi, izvršiti sve obveze i propustiti vidjeti da se netko pored mene povlači. Živjeti kao dijete svjetlosti znači primijetiti što se događa i preuzeti odgovornost koju mogu ponijeti. Bog po Jeremiji govori da bdije nad svojom riječju kako bi je izvršio (usp. Jr 1,12). I moje bdjenje dobiva smisao kad riječ koju primam u molitvi postane odluka koju živim. Katkad će to biti večer koju ću odvojiti za nekoga. Katkad će tražiti da javno kažem ono što je lakše prešutjeti.
Daru je potrebna moja briga
Kad otkrijem da mi nešto ide od ruke, tek počinjem učiti kako se time služiti. Talent traži vježbu i vrijeme. Karizma je dar Duha Svetoga za izgradnju zajednice i traži molitvu, razlučivanje i spremnost da čujem što mi drugi imaju reći. I mnoge prirodne sposobnosti mogu staviti u službu zajednice. U oba se slučaja vrijedi pitati što moj način služenja donosi ljudima kojima je dar namijenjen. Osjećaju li se uz mene slobodnije preuzeti odgovornost? Imaju li prostora učiti, pokušati i pogriješiti?
I u zajednici koja je nekoć donosila mnogo dobra može doći do zastoja. S vremenom mogu početi računati na dosadašnje iskustvo i zapostaviti molitvu, učenje ili razgovor s ljudima koji me mogu upozoriti kad skrenem. Zato Crkva darove razlučuje i prati kako se žive. Pavao kaže da blago nosimo u glinenim posudama (usp. 2 Kor 4,7). Znam koliko je lako pogriješiti. Zahvalnost za dar čuva me od prisvajanja, a spremnost da učim pomaže mi da opet služim s radošću. Možda je sljedeći korak u mom rastu upravo to da ono što dobro radim strpljivo prenesem drugome.
Mogu ustati i nastaviti
Kad pogledam unatrag, mogu vidjeti trenutke šutnje i odgađanja, pa i trenutke u kojima moj način služenja ranjava druge. Što mogu učiniti s tim danas? Mogu priznati što se dogodilo, ispričati se i popraviti ono što još mogu. Ako stalno ponavljam isti postupak, ljubav prema ljudima koje time ranjavam traži da promijenim nešto konkretno. A kad netko u mojoj obitelji pogriješi, mogu mu ostaviti prostor da preuzme odgovornost i ponovno stekne povjerenje. Isus je ljudima kojima je naviještao Božje kraljevstvo donosio upravo tu nadu. Tu nadu mogu prenijeti i riječju i načinom na koji se odnosim prema osobi koja pokušava početi iznova.
„Uđi u radost gospodara svoga“
Na kraju prispodobe gospodar vjernom sluzi kaže „Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25,21). U tim riječima prepoznajem puninu radosti o kojoj govori psalam. Ona već danas počinje u svakodnevnoj vjernosti, a dovršava se u zajedništvu s Bogom. Ponekad vidim kako ono što dijelim pomaže drugome. Katkad će dobro dozrijeti mnogo kasnije i izvan mojega pogleda. Isus govori o sjemenu koje donosi trideseterostruk, šezdeseterostruk i stostruk plod (usp. Mk 4,20). Moj je dio povjerenu ljubav uzeti ozbiljno i dati joj mjesto u životu druge osobe.
Gospodine, pomozi mi prepoznati dobro koje si već stavio u moje ruke. Pokaži mi gdje ga iz straha skrivam, gdje odgađam i gdje mogu ponovno početi. Daj mi danas hrabrosti za jedan iskren razgovor, jednu gestu velikodušnosti ili jedan korak služenja koji već dugo odgađam. Neka netko preko mene iskusi barem dio ljubavi koju si ti meni darovao. Amen.