Kamo zapravo idem?
Ponekad se zaustavim i zapitam kamo zapravo ide moj život. Dani prolaze u obvezama, susretima, brigama i planovima. Uvijek nešto treba dovršiti, nešto riješiti, nekamo stići.
A usred svega toga lako zaboravim postaviti ono najvažnije pitanje: kamo želim stići na kraju svojega puta? Mogu mnogo toga ostvariti i dobiti priznanje drugih, a ipak u sebi osjećati prazninu koju ništa od toga ne može ispuniti. U toj praznini prepoznajem čežnju za Bogom, za blizinom u kojoj neću morati dokazivati svoju vrijednost i za ljubavlju koju više neće pratiti strah od gubitka.
Misao da smo stvoreni za raj vraća me onome bitnome. Moj život ima odredište.
Nisam stvoren samo za godine koje mogu izbrojiti, za ono što mogu steći ili za trag koji ću ostaviti među ljudima. Stvoren sam za zajedništvo s Bogom.
Onaj koji mi je darovao život želi me primiti u puninu svoje ljubavi.
Kada to ozbiljno uzmem k srcu, drukčije gledam i na današnji dan. Ono što govorim, kako postupam i kome darujem svoje vrijeme postaje dio puta prema susretu s njime.
Dom za kojim srce čezne
Raj zamišljam kao dom u kojemu je srce napokon potpuno mirno jer je kod Oca.
Ovdje i u najljepšim trenucima osjećamo koliko je sve krhko. Želimo zadržati blizinu dragih ljudi, zdravlje, radost i sigurnost, a znamo da ih ne možemo sačuvati vlastitim rukama.
Čak i kad nam je dobro, u nama živi želja da dobro ne prestane, da ljubav ne bude prekinuta i da smrt nema posljednju riječ.
U toj čežnji prepoznajem koliko sam stvoren za vječnost. Moje srce traži ljubav koja ostaje. Zato nada u nebo daje dubinu svemu što živim na zemlji. Ljubav prema obitelji, vjernost u pozivu, služenje čovjeku kojemu je teško, strpljivost prema onome tko me iscrpljuje — sve to dobiva svoje mjesto u odnosu s Bogom.
U svakodnevnim prilikama učim ljubiti i dopuštam da me Gospodin priprema za zajedništvo sa sobom.
Pitam se zato koliko u mojim željama ima mjesta za nebo.
Molim li samo da se riješi ono što me trenutačno pritišće ili molim i da, prolazeći kroz sve to, ostanem blizu Gospodinu?
Želim li njegovu pomoć, a da pritom njega samoga držim na udaljenosti?
Takva pitanja otkrivaju mi gdje je moje srce i čemu se doista nadam.
Grijeh kao udaljavanje od Oca
Kada razmišljam o grijehu, sve više uviđam da se u njemu događa povreda odnosa.
Bog me poziva na povjerenje, a ja odlučujem da ću sam odrediti put.
Počinjem sumnjati u njegovu dobrotu, njegovu riječ doživljavati kao teret, a vlastitu želju kao najpouzdanije mjerilo. To se često događa tiho, kroz male odluke kojima opravdavam ono za što u savjesti znam da me udaljava od njega.
Poznajem taj trenutak kada čovjek počne skrivati istinu o sebi.
Teško mu je priznati pogrešku, zamoliti oproštenje ili prihvatiti da treba promjenu.
I sam vidim koliko energije mogu potrošiti na opravdavanje, umjesto da jednostavno stanem pred Boga i kažem: „Gospodine, sagriješio sam. Potrebno mi je tvoje milosrđe.”
Grijeh me zatvara upravo ondje gdje bih trebao otvoriti srce.
Ipak, Bog me traži i onda kada se skrivam. Njegova vjernost daje mi hrabrost za povratak. Pred njim mogu priznati ono čega se sramim, jer znam da me poziva na obraćenje kako bih ponovno živio u slobodi njegove ljubavi.
Povratak počinje kada prestanem bježati od istine i dopustim da me Otac primi.
Krist je otvorio put
U slici slomljenih ljestava iz misli pripisane svetom Ivanu Vianneyju prepoznajem čovjekovu nemoć da sam sebi otvori nebo. Mogu nastojati biti bolji, boriti se protiv svojih slabosti i donositi čvrste odluke, ali spasenje ostaje Božji dar.
Potreban mi je Spasitelj koji dolazi do mene i ondje gdje se vlastitim snagama ne mogu podignuti.
Isus Krist svojom je mukom, smrću i uskrsnućem otvorio put vječnom životu.
Kada to izgovorim polako, postajem svjestan koliko je u tim riječima ljubavi.
On je ušao u našu ranjivost, podnio odbacivanje i nasilje, prihvatio križ i prošao kroz smrt.
U njegovu uskrsnuću otvorena je budućnost kojoj se mogu nadati i onda kada pred sobom vidim samo granice.
Zato se pred križem zaustavljam s pitanjem koliko dopuštam Isusu da me spasi.
Lako je govoriti o njemu, a teško mu predati vlastitu krivnju, potrebu da budem u pravu ili strah da nisam dovoljno vrijedan ljubavi.
Pred Raspetim polako učim da mu mogu donijeti cijeloga sebe.
Njegova ljubav prethodi mojemu obraćenju i daje mi snagu da se mijenjam.
Pod križem učim nadati se
Postoje dani u kojima mi je teško prepoznati put prema nebu.
Umor, bolest, nerazumijevanje i vlastiti padovi suze pogled pa vidim samo ono što boli.
Tada mi križ postaje mjesto molitve.
Gledam Isusa i znam da mogu govoriti iskreno, bez uljepšavanja: „Gospodine, teško mi je. Bojim se. Ne razumijem. Ostani sa mnom i nauči me ostati s tobom.”
Ne usuđujem se olako tumačiti svaku patnju. Neke boli traže šutnju, blizinu i vrijeme.
Ipak, vjerujem da Isus može biti prisutan u svemu što mu predam i da me nijedna tama ne mora odvojiti od njegove ljubavi. Ta mi vjera pomaže učiniti sljedeći korak, potražiti pomoć, prihvatiti podršku i sačuvati srce od očaja.
Pod križem također učim koliko je oproštenje zahtjevno. Nosim pred Gospodina ljude koji su me povrijedili, ali i one koje sam ja povrijedio.
Molim da njegova ljubav dotakne ono što je u meni otvrdnulo.
Ako želim vječno zajedništvo s njime, trebam mu već sada dopustiti da liječi moj način ljubavi.
Ispovijed kao povratak kući
U životu svetoga Ivana Vianneyja posebno me dotiče njegova predanost sakramentu ispovijedi. U tome prepoznajem vjeru da se čovjek može vratiti Bogu i da nijedan iskreno raskajan dolazak nije nevažan. Iza svakog priznanja grijeha nalazi se osoba koja treba milosrđe, mir i snagu za novi početak.
Ponekad se i sam moram prisjetiti da na ispovijed dolazim jer mi je oproštenje potrebno.
Pred Bogom ne moram održavati sliku svoje besprijekornosti. Mogu izgovoriti ono što me opterećuje, preuzeti odgovornost i prihvatiti milost.
U sakramentalnom odrješenju Krist mi daruje oproštenje koje ne mogu dati sam sebi.
Taj povratak zatim traži svoj nastavak u životu. Ako sam primio oproštenje, trebam se truditi popraviti štetu, promijeniti ponašanje i drukčije postupiti kada ponovno dođe kušnja.
Milost me podiže i osposobljava za hod. Koliko god moji koraci bili mali, važno je da ih činim okrenut Gospodinu.
Živjeti danas sa srcem okrenutim nebu
Misao na raj postaje plodna kada me učini pažljivijim prema ljudima koji su danas uz mene. Mogu čeznuti za Bogom, a previdjeti čovjeka kojemu treba moja riječ, vrijeme ili pomoć. Zato svoj odnos prema nebu trebam provjeravati u svakodnevnoj ljubavi.
Kako slušam svoje bližnje? Kako govorim o odsutnima? Jesam li spreman služiti kada nema priznanja? Mogu li priznati pogrešku i prvi pružiti ruku?
Upravo se tu oblikuje moje srce. U obitelji, na poslu, u zajednici i u skrovitosti vlastite molitve učim živjeti kao onaj koji pripada Kristu. Ne uspijevam uvijek. Ponekad ponovno izaberem sebe, svoju udobnost ili svoju tvrdoglavost. Tada se vraćam Gospodinu i molim da u meni obnovi želju za dobrom.
Želim da me nada u nebo učini zahvalnijim za život koji mi je darovan.
Želim ljubiti ljude dok ih imam pokraj sebe, izgovoriti riječi pomirenja dok ih još mogu čuti i činiti dobro dok za to imam priliku.
Vječnost daje težinu današnjem danu, a Kristova prisutnost daje mi snagu da ga živim.
Gospodine, vodi me kući
Gospodine Isuse Kriste, hvala ti što si svojom mukom, smrću i uskrsnućem otvorio put u Očev dom. Ti poznaješ moju čežnju za ljubavlju, ali i sve ono čime se od tvoje ljubavi udaljavam. Oprosti mi trenutke u kojima sam više vjerovao sebi nego tebi i u kojima sam se zatvarao pred tvojim pozivom.
Probudi u meni želju za nebom. Neka ona prožme moje odluke, odnose i molitvu.
Daj mi hrabrosti za iskreno obraćenje, poniznosti za ispovijed i ustrajnosti u dobru.
Kada padnem, pomozi mi ustati. Kada me obuzme strah, privuci me bliže svojemu križu. Kada zaboravim kamo idem, podsjeti me da me Otac čeka.
Nauči me živjeti tako da u ljudima koje susrećem prepoznajem braću i sestre s kojima me pozivaš u vječno zajedništvo.
A kada dođe čas mojega odlaska, daj da ti s povjerenjem predam život, oslonjen na tvoje milosrđe.
Neka svi sveti mole za nas da se uvijek vraćamo Bogu i da, osnaženi njegovom milošću, ustrajemo na putu prema nebu. Amen.