Mali muzej pred velikim pitanjem
U Rimu, gradu veličanstvenih bazilika, grobnica i neprocjenjivih umjetničkih zbirki, postoji i jedan sasvim malen muzej koji posjetitelja suočava s pitanjima pred kojima čovjek često zašuti: što ostaje nakon smrti, kamo odlazi naša ljubav i možemo li još nešto učiniti za one koji su preminuli?
To je Muzej duša u čistilištu, smješten uz sakristiju crkve Sacro Cuore del Suffragio. Crkvu, zbog njezina neogotičkog izgleda, nazivaju i malom milanskom katedralom.
U skromnoj zbirci čuvaju se molitvenici, komadi tkanine, dijelovi odjeće i drugi predmeti s tragovima koji se prema predajama povezuju s ukazanjima pokojnika.
Talijansko Ministarstvo kulture opisuje zbirku kao svjedočanstvo pobožnosti prema pokojnima. Ta je odrednica važna: pred nama su predmeti i zapisi iz povijesti vjerničke pobožnosti, čije nadnaravno podrijetlo nije samim izlaganjem dokazano.
Ipak, taj mali prostor može otvoriti veliko duhovno pitanje. Dok promatramo tragove na starim predmetima, možemo se zapitati kakve tragove sami ostavljamo u životima drugih i koliko ozbiljno shvaćamo ljubav koja nas povezuje s onima koji su već prešli prag smrti.
Požar iz kojega je nastala zbirka
Početci muzeja povezani su s francuskim svećenikom i misionarom Victorom Jouëtom, promicateljem molitve za duše u čistilištu. Prema službenom turističkom portalu grada Rima, 15. studenoga 1897. u tadašnjoj kapeli posvećenoj Gospi od Krunice izbio je požar.
Uz taj događaj veže se predaja da su svećenik i okupljeni vjernici uočili obrise patničkog lica, čiji je trag ostao na zidu. U muzeju se čuva njegova fotografska reprodukcija.
Jouët je taj trag protumačio kao mogući poziv duše kojoj je potrebna molitvena pomoć.
Potom je putovao Europom prikupljajući predmete i zapise o sličnim događajima.
Tako je nastala neobična zbirka, sastavljena od materijalnih tragova i pripovijesti koje su ih pratile. Povijesna činjenica postojanja zbirke i vjerničko tumačenje njezinih predmeta pritom ostaju dvije različite razine koje valja pošteno razlikovati.
U samom imenu crkve nalazi se ključ njezine duhovnosti. Talijanska riječ suffragio ovdje označava molitvenu pomoć za pokojne. Zato je smisao ovoga mjesta najlakše razumjeti pred oltarom: ondje gdje se pokojne povjerava Kristovu Srcu i njegovu milosrđu.
Neobična svjedočanstva: otisci ruku i tragovi na molitvenicima
Među poznatijim predajama zbirke nalazi se ona o Isabelli Fornari, opatici klarisa u Todiju. Prema sačuvanom opisu, pokojni olivetanski opat Panzini ostavio je 1. studenoga 1731. tragove na drvenoj podlozi, papiru i dijelovima njezine odjeće. Opis spominje otisak ruke i znak križa te navodi da je njezin ispovjednik zatražio čuvanje predmeta povezanih s događajem.
Drugo svjedočanstvo govori o Margheriti Demmerlé, kojoj se, prema predaji, ukazala pokojna svekrva mnogo godina nakon smrti, ostavivši trag na knjizi. Takvi zapisi približavaju nam svijet ljudi koji su u molitvi za pokojne prepoznavali trajnu obiteljsku i kršćansku odgovornost. Valja ih predstavljati kao predaje povezane s izlošcima, bez pretvaranja pripovijesti u nepobitne zaključke.
U opisima zbirke spominju se i tragovi na molitvenicima i tkaninama koji se pripisuju pokojnicima što su tražili molitve ili mise. Zajednička nit tih pripovijesti jest molba za duhovnu pomoć.
Tu se otvara prostor za razmatranje. Iza svakoga predmeta nalazi se nečije ime, odnos, sjećanje i nada. Pokojnik prestaje biti bezimeni dio prošlosti. Ponovno ga se spominje kao osobu kojoj se može iskazati ljubav.
Razboritost koja čuva vjeru
Vjernik smije s poštovanjem slušati ova svjedočanstva, ali smije i postavljati pitanja o njihovoj vjerodostojnosti. Postojanje neobičnoga traga na tkanini samo po sebi ne objašnjava njegovo podrijetlo. Za procjenu pojedinog događaja potrebni su pouzdani podatci, poznavanje okolnosti i razboritost.
Katolički nauk o čistilištu ne počiva na predmetima iz ovoga muzeja. Katekizam ga izlaže pozivajući se na Sveto pismo i predaju Crkve. Stoga prihvaćanje pojedine muzejske pripovijesti nije uvjet vjere u konačno očišćenje.
Takav pristup omogućuje da neobični predmeti potaknu ozbiljno promišljanje, a da znatiželja ne preuzme mjesto molitve. Posjetitelj može otići bez konačnoga odgovora o podrijetlu nekoga otiska, a ipak s jasnom odlukom da će se pomoliti za svoje pokojne.
Čistilište: sigurnost spasenja i potreba očišćenja
Katekizam Katoličke Crkve u brojevima 1030–1032 uči da oni koji umru u Božjoj milosti i prijateljstvu, ali još nisu potpuno očišćeni, imaju sigurnost vječnoga spasenja. Nakon smrti prolaze konačno očišćenje kako bi mogli ući u nebesku radost. To je očišćenje različito od kazne osuđenih.
U toj istini susreću se ozbiljnost i utjeha. Ozbiljnost, jer naši izbori imaju težinu, a grijeh ranjava nas i druge. Utjeha, jer Bog svoje djelo spasenja dovodi do punine i čovjeka osposobljava za zajedništvo s njime.
Znamo koliko naša ljubav može biti pomiješana sa sebičnošću. Pomažemo, a potajno očekujemo priznanje. Govorimo istinu, ali ponekad želimo poniziti. Služimo Bogu, a teško prihvaćamo da nas netko ispravi. Želimo oprostiti, ali u sebi čuvamo račun tuđih pogrešaka. Razmatranje čistilišta zato nas dotiče već danas: pokazuje nam koliko još trebamo dopustiti Bogu da pročisti naše srce.
Oganj susreta s Kristom
Benedikt XVI. u enciklici Spe salvi, osobito u broju 47, razmatra teološko tumačenje prema kojemu je oganj koji pročišćava sam susret s Kristom, Sucem i Spasiteljem. Pred njegovim pogledom razotkriva se neistina našega života, a susret koji boli ujedno nas preobražava i oslobađa. Papa upozorava i da se to iskustvo ne može jednostavno mjeriti našim zemaljskim vremenom.
Ta nam misao može pomoći da preispitamo vlastitu sliku Boga. Pred Kristom više nećemo trebati braniti sliku koju smo izgradili o sebi. Bit ćemo potpuno poznati. Sve što smo opravdavali, skrivali ili uljepšavali stajat će u svjetlu njegove istine.
Već sada poznajemo mali odsjaj takva iskustva: trenutak kada iskreno priznamo da smo nekoga povrijedili. Priznanje boli, ali donosi mogućnost ozdravljenja. Prestajemo trošiti snagu na obranu vlastite nepogrešivosti i otvaramo se milosti koja nas mijenja.
Poruka vremenu koje teško podnosi vlastitu slabost
Živimo okruženi slikama uspješnih, zadovoljnih i besprijekorno uređenih života. Lako se naviknemo pokazivati samo ono što dobro izgleda. S vremenom i sami počinjemo vjerovati da je priznati slabost isto što i izgubiti vrijednost.
Razmatranje čistilišta oslobađa nas takve varke. Pred Bogom vrijedimo kao njegova stvorenja, ljubljeni i pozvani na svetost, a upravo zato možemo dopustiti da nas njegova istina dotakne ondje gdje smo ranjeni, sebični ili zatvoreni.
Pitanje koje ovaj muzej postavlja suvremenom čovjeku stoga može glasiti: što u meni danas treba ozdravljenje? Koju zamjerku uporno hranim? Čiju patnju izbjegavam vidjeti? Zašto mi je toliko teško zatražiti oproštenje? Kakvu korist imam od toga što uvijek moram biti u pravu?
Takva pitanja približavaju otajstvo vječnosti našem svakodnevnom životu. Pozivaju nas da se otvorimo obraćenju dok još možemo zagrliti čovjeka kojega smo povrijedili, vratiti nepravedno uzeto i izgovoriti riječ koja donosi mir.
Pokojnicima možemo iskazivati ljubav
Crkva od početka moli za pokojne, osobito prinoseći euharistijsku žrtvu. Katekizam uz molitvu spominje milostinju, oproste i djela pokore učinjena za njih.
Benedikt XVI. u broju 48 enciklike Spe salvi povezuje tu praksu s dubokom međusobnom povezanošću ljudskih života. Naša ljubav i molitva za drugoga imaju značenje i nakon njegove smrti.
To je snažna utjeha osobito onima koje boli ono što je ostalo nedovršeno. Možda nismo stigli zahvaliti ocu ili majci. Možda je posljednji razgovor bio hladan. Možda nas prati žaljenje jer smo premalo slušali ili predugo odgađali posjet.
Takvu bol možemo unijeti u molitvu. Možemo zamoliti da se slavi misa za pokojnika, učiniti djelo milosrđa njemu na spomen i povjeriti Bogu sve što sami više ne možemo ispraviti. Ljubav tada dobiva novi izraz: postaje zagovor, zahvalnost i predanje.
Od muzejske vitrine do vlastitoga srca
Najdublji plod susreta s ovim muzejem mogao bi biti vrlo jednostavan: ponovno izgovoriti ime nekoga za koga smo prestali moliti. Sjetiti se pokojnika koji nije imao obitelj. Zastati pred Bogom s onima čija je smrt ostavila bolna pitanja. Dopustiti da nas sjećanje na mrtve učini pažljivijima prema živima.
Pred starim tkaninama i molitvenicima čovjek se može dugo pitati tko je na njima ostavio trag. No razmatranje nas vodi i prema pitanju kakav će trag naše riječi, postupci i odluke ostaviti u srcima drugih.
Hoće li netko zbog nas lakše vjerovati da je ljubljen? Hoćemo li iza sebe ostaviti zahvalnost, mir i ohrabrenje? Jesmo li spremni već danas dopustiti Kristu da pročisti ono što u nama priječi ljubav?
Mali rimski muzej tako može postati poziv na veliko povjerenje. Naše pokojne povjeravamo Božjem milosrđu, a vlastiti život otvaramo njegovoj milosti. Molimo za one koji su pošli pred nama i učimo ljubiti dok još imamo vremena.
Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila njima. Počivali u miru. Amen.