JEDANAESTI DAN - 11.11.
Ljestve prema svetosti 1. dio
Konkretni koraci za put svetosti
Poniznost otvara srce Božjoj ljubavi
Put svetosti prolazi kroz našu svakodnevicu, kroz odnose u obitelji, obveze na poslu, život zajednice i one skrivene trenutke u kojima samo Bog vidi što se događa u srcu. Upravo se ondje pokazuje koliko dopuštamo da nas njegova ljubav mijenja. Možemo mnogo govoriti o predanju, a teško prihvaćati promjenu vlastitih planova; možemo moliti za jedinstvo, a u razgovoru uporno tražiti posljednju riječ. Zbog toga formacija „Svetost pobjeđuje” uključuje spremnost da Evanđelje dotakne naše stvarne reakcije i navike.
Sveti Benedikt u sedmom poglavlju svojega Pravila opisuje dvanaest stupnjeva poniznosti. Njegove su upute izvorno namijenjene monaškom životu, a ovo razmatranje njihovu duhovnu poruku primjenjuje na život u današnjem svijetu. U središtu toga puta nalazi se oslobađanje od samovolje kako bi srce raslo u ljubavi prema Kristu.
Poniznost počinje istinom: moj život ima neizmjernu vrijednost jer me Bog ljubi, a istodobno mi je potrebna njegova milost jer moje prosudbe, želje i postupci nisu uvijek dobri. Mogu prepoznati svoje darove bez uzvisivanja, priznati slabost bez očajavanja i prihvatiti pomoć bez srama. Na tim se temeljima može graditi svetost koja postupno prožima čitav život.
Prvi stupanj: Živjeti u svijesti o Božjoj prisutnosti
Bojati se Boga znači njegovu svetost, ljubav i riječ uzimati ozbiljno. To uključuje svijest da moji postupci imaju težinu i da se odnos s Bogom tiče svega što živim. Njegov pogled dopire i do mjesta na kojima nastojim ostaviti dobar dojam, i do onih na kojima prestajem paziti jer mislim da me nitko ne vidi. Pred tim pogledom mogu prestati glumiti, jer Bog poznaje i moju slabost i moju čežnju za dobrom.
Danas taj stupanj mogu živjeti dok biram sadržaj na internetu, raspolažem novcem, izvršavam poslovne obveze ili govorim o osobi koja nije prisutna. Prije postupka mogu zastati i upitati se: mogu li ovo mirno staviti pred Gospodina? Takvo pitanje postupno povezuje molitvu i život. Tada poštenje više ne ovisi samo o mogućnosti da me netko razotkrije, nego izvire iz odnosa s Bogom kojemu želim ostati vjeran.
Za osobno razmatranje mogu se zadržati nad pitanjem: koliko se moje ponašanje mijenja kada nema ljudskih pogleda? Danas ću u jednoj sasvim običnoj situaciji svjesno zastati i u srcu reći: „Gospodine, ti si ovdje. Pomozi mi izabrati ono što je dobro.”
Drugi stupanj: Predavati Bogu vlastitu volju
Vlastita volja Božji je dar kojim možemo birati i ljubiti. Poteškoća nastaje kada svoje želje pretvorimo u mjerilo svega, pa očekujemo da se i ljudi i Bog prilagode našim zamislima. Samovolja se često otkriva u uznemirenosti koja nas obuzme kada nešto ne ide prema planu. U tom trenutku postaje vidljivo koliko smo vezani uz vlastiti način ostvarivanja dobra.
Predavati volju Bogu znači donositi mu svoje želje i dopustiti da ih njegova riječ pročisti. Kada neki izbor vodi u grijeh, potrebno ga je napustiti. Kada biram između više dobrih mogućnosti, potrebno je moliti, razborito razmotriti okolnosti i prihvatiti savjet. Svaka neugodnost nije automatski znak Božje volje, kao što ni svaka snažna želja nije Božji poziv. Predanje sazrijeva kroz razlučivanje i spremnost da prihvatim istinu koja mijenja moje planove.
U svakodnevici to mogu vježbati prihvaćanjem razumnog prijedloga koji dolazi od druge osobe ili odustajanjem od potrebe da svima dokažem kako je moje rješenje najbolje. Mogu se upitati: tražim li u molitvi Božje vodstvo ili samo potvrdu već donesene odluke? Danas ću jednu svoju čvrstu zamisao donijeti pred Gospodina riječima: „Pokaži mi što u ovome dolazi od ljubavi, a što od potrebe da sve bude po mojemu.”
Treći stupanj: Prihvaćati zakoniti autoritet
Poniznost nas uči da ne moramo sve sami razumjeti i nadzirati kako bismo mogli surađivati. U različitim područjima života postoje osobe kojima je povjerena određena odgovornost. Prihvatiti njihovo vodstvo znači priznati da zajednički život zahtijeva povjerenje, dogovor i spremnost na učenje. Ponekad nam je upravo to teško jer svaku uputu doživljavamo kao umanjivanje vlastite vrijednosti.
U obitelji, na radnom mjestu, u župi ili molitvenoj zajednici taj se stupanj ostvaruje odgovornim prihvaćanjem opravdanih odluka i obveza. Smijem postaviti pitanje, iznijeti drukčije mišljenje i upozoriti na problem, a pritom ostati pun poštovanja. Poslušnost ima granice određene Božjim zakonom, savješću i dostojanstvom osobe; nitko nema pravo zahtijevati grijeh ili prikrivanje zlostavljanja. U braku se ona živi kroz uzajamno slušanje i zajedničko razlučivanje.
Mogu se upitati: kako reagiram kada netko ispravi moj rad ili donese odluku drukčiju od one koju želim? Danas ću pokušati saslušati uputu do kraja prije nego što počnem sastavljati obranu. Ako je potrebno iznijeti neslaganje, učinit ću to jasno i mirno.
Četvrti stupanj: Ustrajati u dobru usred teškoća
Dio duhovnog sazrijevanja započinje kada dobro koje činimo postane zahtjevno. Početno oduševljenje oslabi, zahvalnost izostane, pojave se nesporazumi, a svakodnevne obveze postanu zamorne. Tada se otvara pitanje iz čega crpimo snagu i možemo li ostati vjerni dobru i kada nam ono ne donosi ugodu.
Strpljivost danas mogu živjeti tako da ne odgovaram na svaku grubost grubom riječju, ne prekidam odnos pri prvom neslaganju i ne napuštam obvezu samo zato što više nije zanimljiva. Pritom je potrebno razlikovati teškoću koju mogu podnijeti iz ljubavi od nasilja i ozbiljne nepravde koje treba zaustaviti. Traženje zaštite, postavljanje granica i prijavljivanje zlostavljanja mogu biti upravo činovi odgovornosti i vjernosti istini.
Za osobno razmatranje mogu se upitati: što se u meni događa kada moj trud ostane neprimijećen? Danas ću pokušati ustrajati u jednom dobrom i opravdanom zadatku koji mi je postao težak, moleći da moje postupanje ne vodi ogorčenost.
Peti stupanj: Iskreno priznavati vlastite pogreške
Pogreška često dobije nastavak u našoj potrebi da je opravdamo. Objašnjavamo okolnosti, naglašavamo tuđu odgovornost i tražimo riječi kojima ćemo ublažiti ono što se dogodilo. Tako snagu trošimo na obranu slike o sebi, dok stvarna rana ostaje neiscijeljena. Poniznost otvara prostor jednostavnom priznanju: „Ovo što se dogodilo moja je odgovornost.”
Taj stupanj danas se živi u iskrenoj sakramentalnoj ispovijedi, u odgovornom razgovoru s osobom duhovnog povjerenja i u konkretnoj isprici osobi kojoj smo nanijeli bol. Isprika postaje vjerodostojna kada pokušamo popraviti štetu i mijenjati ponašanje. Za priznanje nije potrebno javno izlagati svoju nutrinu svima; potrebni su istina, primjereno mjesto i spremnost na obraćenje.
Mogu se upitati: postoji li pogreška koju uporno skrivam iza tuđih postupaka? Danas ću ondje gdje je potrebno izgovoriti jasnu ispriku, bez dodatka kojim krivnju ponovno prebacujem na drugoga. Pred Bogom ću ostati u povjerenju da priznanje otvara put ozdravljenju.
Šesti stupanj: Prihvaćati skromno mjesto i skrivenu službu
Mnogo se ljubavi ostvaruje u poslovima koje gotovo nitko ne primjećuje. Netko priprema prostor, pere posuđe, brine o bolesnoj osobi, sluša umor ukućana ili strpljivo obavlja ponavljajuće zadatke. Takva mjesta otkrivaju koliko nam je važno samo dobro koje se čini, a koliko priznanje koje očekujemo za sebe.
Prihvatiti skromnu službu znači moći činiti potrebno dobro i kada ono ne donosi ugled. Pritom smijem govoriti o preopterećenosti, tražiti pravednu podjelu obveza i razvijati darove koje mi je Bog povjerio. Poniznost mi pomaže da i vidljive i skrivene zadatke primam odgovorno, bez uvjerenja da me neki jednostavan posao ponižava.
Mogu se upitati: kako reagiram kada drugi dobiju zahvalnost, a moj doprinos ostane nevidljiv? Danas ću svjesno učiniti jedno korisno djelo bez traženja prilike da ga istaknem. Ako osjetim žalost zbog izostanka priznanja, donijet ću je Bogu iskreno, dopuštajući mu da produbi slobodu mojega srca.