Protiv zla bori se KLANJANJEM PRESVETOM, NEUMORNOM MOLITVOM I POKAJANJEM...
U životu svetoga Ivana Marije Vianneya, arškoga župnika, borba protiv zla nije bila sporedna pojava, nego sastavni dio njegova svećeničkog poslanja.
Njegov život pokazuje da ondje gdje se Božja milost snažno izlijeva, zlo često pruža najžešći otpor. No ta borba nikada nije bila borba dviju jednakih sila.
Đavao nije bio suparnik Bogu, nego poraženi neprijatelj koji je nastojao omesti djelo obraćenja koje je Bog činio preko poniznog župnika iz Arsa.
Upravo zato život svetoga Ivana Marije Vianneya ostaje snažna pouka Crkvi da je najveća pobjeda nad zlom uvijek svetost.
Kad je Vianney stigao u Ars 1818. godine, selo je bilo obilježeno vjerskom ravnodušnošću, psovkom, opijanjem, zanemarivanjem nedjeljne mise i moralnim padom.
Nije započeo reformu osudama niti ljudskim strategijama.
Njegovo prvo oružje bili su Presveti Oltarski Sakrament, duga klanjanja, post, pokora i neumorna molitva.
Govorio je da se neke duše ne mogu zadobiti riječima nego samo žrtvom.
U tome je živio Kristove riječi: "Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom" (Mk 9,29).
Kako su se ljudi počeli obraćati, tako su se pojačavali i neobični napadi.
Sam Vianney govorio je o biću koje je nazivao "Grappin" – naziv koji je dao đavlu.
Tijekom mnogih noći čuo je snažno lupanje po zidovima, grebanje, urlike, zvukove teških lanaca, podrhtavanje kreveta i buku koja je trajala satima.
Katkad bi pronašao namještaj razbacan po sobi ili tragove požara na krevetu.
Svjedoci, među njima i ljudi koji su boravili u župnoj kući, potvrdili su da su i sami čuli te zvukove. Vianney nije tražio takva iskustva niti ih je isticao. Naprotiv, nastojao ih je prikriti. Kada bi se drugi uplašili, odgovarao bi gotovo vedro: "To je samo Grappin. Večeras će sigurno stići neki veliki grešnik."
Ta je rečenica otkrivala njegovo duboko duhovno razlučivanje.
Shvatio je da su najžešći napadi redovito prethodili dolasku ljudi koji su nakon mnogo godina pristupali ispovijedi ili doživljavali duboko obraćenje.
Nije promatrao demonske napade kao dokaz đavolske moći, nego kao znak da se kraljevstvo tame boji gubitka duša. Time je živio Pavlovu misao: "Ne borimo se protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava, Vlasti i upravljača ovoga mračnog svijeta" (Ef 6,12).
Njegova najveća služba nije bila propovjedaonica nego ispovjedaonica.
Ondje je provodio između deset i šesnaest sati dnevno, a u pojedinim razdobljima i više.
Ljudi su dolazili iz cijele Francuske. Mnogi su svjedočili da im je bez prethodnog poznanstva otkrivao zaboravljene ili prešućene grijehe, poticao ih na iskreno pokajanje i vraćao mir savjesti. Nije to činio da bi pokazao izvanredne darove, nego da bi slomio tvrdoću srca i otvorio čovjeka Božjem milosrđu.
Brojna svjedočanstva govore kako su ljudi, došavši s namjerom da zataje najteže grijehe, bili dirnuti kada ih je svetac blago upitao upravo za ono što su skrivali.
Tada bi zaplakali i doživjeli duboko oslobođenje.
Jednom je čovjek došao samo iz znatiželje i nije se imao namjeru ispovjediti se.
Prije nego što je išta rekao, Vianney mu je opisao događaj iz njegove mladosti koji nije poznavao nitko osim njega. Čovjek se slomio, ispovjedio i započeo potpuno novi život.
Takva svjedočanstva zabilježena su u postupku za njegovu kanonizaciju i u djelima suvremenika.
Ipak, najveće čudo njegova života nisu bile izvanredne pojave.
Bilo je to obraćenje tisuća ljudi.
Đavao se nije najviše bojao njegovih izvanrednih darova, nego njegove poniznosti.
Vianney je neprestano ponavljao da je samo bijedan alat u Božjim rukama.
Smatrao je sebe najvećim grešnikom, i upravo ga je ta poniznost činila nedostupnim oholosti, koja je glavno oružje Zloga.
Njegova borba otkriva i jednu važnu istinu za duhovni život.
Zlo se ne pobjeđuje opsjednutošću đavlom.
Sveti Ivan Marija Vianney gotovo nikada nije govorio o sotoni iz znatiželje.
Govorio je mnogo više o Kristu, Euharistiji, ispovijedi, Djevici Mariji i svetosti.
Dobro je znao da onaj tko neprestano promatra tamu može izgubiti iz vida Svjetlo.
Kršćanin nije pozvan živjeti u strahu od demona nego u pouzdanju u Kristovu pobjedu na križu.
Njegov život također pokazuje da najveće djelovanje Zloga nije uvijek izvanredno.
Mnogo opasnije od izvanrednih napada jesu napast ravnodušnosti, navika na grijeh, gubitak osjetljivosti savjesti, oholost, podjele i očaj.
Upravo se protiv tih skrivenih djelovanja Vianney borio neumornim naviještanjem Božjega milosrđa. Govorio je da je ispovijed mjesto gdje đavao gubi najveći broj bitaka jer ondje čovjek izlazi iz njegova ropstva i vraća se u zajedništvo s Bogom.
Posebno je snažna njegova misao: "Đavao ostavlja na miru samo one koji mu već pripadaju." Tu rečenicu treba razumjeti u duhovnom smislu, a ne kao opće pravilo.
Ona izražava iskustvo da ozbiljno nastojanje oko svetosti često donosi kušnje i protivljenja, ne zato što je Bog daleko, nego zato što se čovjek približava Kristu.
Kušnja sama po sebi nije znak Božje odsutnosti; često je upravo znak da milost djeluje.
Za današnje vrijeme sveti Ivan Marija Vianney ostaje iznimno aktualan.
Živimo u kulturi koja ili niječe postojanje zla ili ga romantizira.
Evanđelje nudi drukčiji pogled. Zlo postoji, osobno je i djeluje, ali njegova je moć ograničena. Krist je svojom smrću i uskrsnućem već izvojevao konačnu pobjedu.
Kršćanin zato ne vodi borbu iz neizvjesnosti, nego iz sigurnosti Kristove pobjede.
Oružje te pobjede ostaje isto kao u Arsu: sveta ispovijed, Euharistija, molitva, post, poniznost, poslušnost Crkvi, zaziv Presvetoga Imena Isusova i zagovor Blažene Djevice Marije.
Život arškoga župnika završava istom porukom kojom je bio obilježen od početka.
Najveći egzorcizam nije spektakularni obred, nego obraćeno srce.
Ondje gdje čovjek iskreno prizna svoj grijeh, primi Kristovo oproštenje i započne živjeti u milosti, kraljevstvo tame gubi svoje uporište.
Zato je sveti Ivan Marija Vianney ostao jedan od najvećih svjedoka da se zlo ne pobjeđuje snagom čovjeka, nego snagom Raspetoga i Uskrsloga Gospodina, čija je milost uvijek veća od svakoga grijeha i svake tame.
Tekst: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (relikvija sv. Ivana Marije Vianeya)