Put predanja, duhovne borbe, obraćenja i vjernosti u svakodnevnom životu
Sveti Ivan Marija Vianney nije svetac izvanrednih pojava odvojenih od svakodnevnoga života. Njegova se svetost oblikovala u ponavljanju istih dužnosti, u ustajanju dok je tijelo tražilo odmor, u povratku pred svetohranište kada nije znao kako dalje, u slušanju ljudske bijede u ispovjedaonici, u suzama zbog grijeha, u darivanju posljednjega novčića siromahu i u ustrajnosti usred duhovnih napada. Izvanredne kušnje koje je podnosio ne mogu se ispravno razumjeti odvojeno od njegove duboke vjere, euharistijskoga života, ljubavi prema grešnicima i potpunoga predanja Božjoj providnosti.
Ova devetnica vodi kroz sedam temeljnih duhovnih tema: prihvaćanje vlastite slabosti, predanje Božjoj providnosti, razlučivanje i duhovnu borbu, ljubav prema Euharistiji, obraćenje i sakrament pomirenja, milosrdnu ljubav prema bližnjemu te ustrajnost u svakodnevnom poslanju. Budući da se te teme međusobno prožimaju, raspoređene su kroz devet dana. Prvi dan otvara put poniznosti, osmi dan produbljuje odgovornost za spasenje duša, a deveti sve sabire u životu u Božjoj prisutnosti i konačnom predanju.
Devetnicu možemo moliti prije blagdana svetoga Ivana Marije Vianneya, koji se slavi 4. kolovoza, ali i u svakom razdoblju duhovne borbe, umora, sumnje, životne nesigurnosti, potrebe za obraćenjem ili molitve za svećenike. Svakoga dana dobro je pročitati razmatranje polako, zaustaviti se na rečenici koja najviše dodiruje srce, ostati nekoliko trenutaka u tišini, iskreno odgovoriti na pitanja za ispit savjesti te učiniti predloženi čin vjere.
Uvodna molitva za svaki dan
Svemogući i milosrdni Bože, ti si svetoga Ivana Mariju Vianneya, poniznoga arškog župnika, učinio živim znakom svoje dobrote, snage i milosrđa. U njegovoj si slabosti pokazao veličinu svoje milosti, po njegovoj molitvi vraćao grešnike, po njegovu služenju tješio ranjene, a po njegovoj ustrajnosti posramljivao sile tame.
Po njegovu zagovoru obnovi u meni živu vjeru, čvrstu nadu i djelotvornu ljubav. Oslobodi me oslanjanja na vlastite snage, straha pred budućnošću, obeshrabrenja u kušnjama i ravnodušnosti prema grijehu. Nauči me predavati se tvojoj Providnosti, ostajati uz Krista u Euharistiji, iskreno se kajati, ljubiti siromašne, vjerno izvršavati svoje dužnosti i moliti za spasenje duša.
Duše Sveti, rasvijetli moju savjest. Pokaži mi što trebam predati, što trebam promijeniti, komu trebam oprostiti i u čemu trebam ustrajati. Daj da ova devetnica ne ostane samo na izgovorenim riječima, nego postane put stvarnoga obraćenja i dubljega sjedinjenja s tobom.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, budi mi učitelj molitve, predanja i duhovne borbe. Vodi me Kristu, jedinom Spasitelju i Gospodinu. Amen.
PRVI DAN
Upoznati vlastitu slabost, a ne izgubiti nadu
Svjedočanstvo iz informativnoga postupka
Grofice des Carets svjedoči da je sveti Ivan Marija Vianney jednoga dana zamolio Boga da mu dade upoznati njegovu bijedu. Kada je Bog uslišao tu molitvu, Vianney se toliko prestrašio spoznaje vlastite slabosti da je odmah zamolio da mu ta spoznaja bude ublažena. Bog mu je ostavio dovoljno svjetla da vidi kako sam od sebe nije sposoban ni za što. Svjedokinja dodaje da se nije oslanjao na sebe te da se, što su teškoće bile veće, više predavao u Božje ruke.
Biblijska riječ
„Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12,9).
„Bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,5).
Razmatranje
Jedna od najvećih zapreka duhovnom rastu nije čovjekova slabost, nego njegovo odbijanje da je prizna. Dokle god pokušavamo pred Bogom, sobom i drugima izgledati snažni, uređeni i samodostatni, ostajemo zatvoreni djelovanju milosti. Božja snaga ne ulazi u čovjeka kroz njegovu umišljenu dostatnost, nego kroz pukotinu ponizno priznate nemoći.
Sveti Ivan Vianney nije bio čovjek koji je uživao promatrati vlastitu bijedu. Kada mu je Bog dao dublje razumjeti koliko je slab, ta ga je spoznaja gotovo slomila. To pokazuje da istinska poniznost nije umanjivanje vlastite vrijednosti ni nezdravo preziranje sebe. Ona je istinito stajanje pred Bogom. Čovjek u Božjem svjetlu istodobno vidi dvije stvarnosti: vlastitu nemoć i neizmjernost Božjega milosrđa. Kada vidi samo nemoć, pada u očaj; kada govori samo o Božjoj ljubavi, a ne želi vidjeti vlastiti grijeh, pada u površnost. Poniznost drži zajedno istinu o čovjeku i istinu o Bogu.
Vianney je shvatio da sam od sebe nije sposoban nositi povjereno poslanje. Upravo ga je ta svijest učinila sposobnim za veliko Božje djelo. Nije mogao pripisivati sebi obraćenja, dolazak hodočasnika ni milosti koje su se događale u Arsu. Znao je da je samo siromašno oruđe u Božjoj ruci. U tome se ispunjavaju Pavlove riječi da blago nosimo u glinenim posudama kako bi bilo očito da izvanredna snaga pripada Bogu, a ne nama (usp. 2 Kor 4,7).
U svakodnevnom životu često svoju slabost doživljavamo kao dokaz da nismo pozvani, da nismo dostojni ili da nas Bog ne može upotrijebiti. Govorimo sebi da ćemo početi ozbiljnije moliti kada budemo sabraniji, služiti kada budemo sposobniji, svjedočiti kada budemo sigurniji, opraštati kada rana prestane boljeti. Bog, međutim, najčešće ne čeka da nestane naša slabost. Poziva nas da mu je predamo i zakoračimo oslonjeni na njegovu milost.
Duhovna se borba često odvija upravo oko slike koju imamo o sebi. Neprijatelj čovjeka naizmjenično navodi na oholost i očaj. U oholosti mu govori da može bez Boga; u očaju mu govori da ga ni Bog više ne može obnoviti. Obje su poruke lažne. Istina glasi: sam ne mogu, ali Bog u meni može učiniti ono na što me poziva.
Prvi korak ove devetnice zato nije traženje izvanredne snage, nego priznanje istine. Pred Gospodina možemo donijeti duhovnu mlakost, strahove, ponavljajuće grijehe, osjećaj nedostojnosti, ranjenost, tjelesnu iscrpljenost i sve ono zbog čega se skrivamo. Krist se ne sablažnjava nad našom slabošću. On je već poznaje. Čeka da mu je predamo.
Za osobno razmatranje
Gdje se još uvijek pokušavam pokazati snažnijim nego što jesam? Koju slabost skrivam od Boga, iako je on poznaje? Vodi li me pogled na vlastite grijehe prema kajanju i pouzdanju ili prema samoosudi? Dopuštam li Bogu da se posluži mnome i onda kada se osjećam nedovoljno sposobnim?
Duhovni čin dana
Danas ću pred križem ili svetohraništem glasno imenovati jednu svoju slabost. Neću je opravdavati ni osuđivati. Reći ću: „Gospodine, ovo sam ja bez tvoje milosti. Predajem ti svoju nemoć. Djeluj u meni i po meni.“
Molitva
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, ti si u Božjem svjetlu upoznao vlastitu bijedu, ali nisi pobjegao od Boga. Što si jasnije vidio svoju nemoć, to si se više oslanjao na milost. Isprosi mi poniznost koja se ne pretvara u samoprezir i spoznaju grijeha koja ne završava očajem.
Gospodine Isuse, oslobodi me lažne slike o sebi. Sačuvaj me od oholosti koja želi sve postići bez tebe i od očaja koji tvrdi da ni ti ne možeš obnoviti moj život. Daj mi vjeru da je tvoja milost dostatna i da se tvoja snaga može očitovati upravo ondje gdje sam najslabiji.
Prihvati moju prošlost, moje pogreške i ono u čemu se danas osjećam nemoćno. Ne dopusti da slabost postane opravdanje za pasivnost, nego mjesto dubljega predanja. Učini me raspoloživim za tvoju volju. Amen.
- Oče naš. Zdravo Marijo. Slava Ocu.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, moli za nas.
DRUGI DAN
Predati se Božjoj providnosti dječjim srcem
Svjedočanstvo iz informativnoga postupka
Arški je župnik rado govorio o dobročinstvima koja je primio od Boga. Prisjećajući se studija, boravka u Noësu i drugih životnih okolnosti, rekao je: „Uvijek sam bio razmaženo dijete Providnosti; nikada se ni za što nisam brinuo, a nikada mi ništa nije nedostajalo. Kako je dobro predati se jedino, bez pridržaja i zauvijek vodstvu Božje providnosti! Bog nas ljubi više od najboljega oca i više od najnježnije majke. Trebamo se samo dječjim srcem predati njegovoj volji.“
Biblijska riječ
„Ne budite zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se“ (Mt 6,34).
„Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas“ (1 Pt 5,7).
Razmatranje
Predanje Božjoj providnosti jedna je od najčešće izgovaranih, ali i najteže življenih duhovnih stvarnosti. Lako je govoriti da vjerujemo Bogu dok se događaji razvijaju prema našim očekivanjima. Prava se predanost otkriva onda kada ne razumijemo put, kada naši planovi propadaju, kada odgovor na molitvu kasni i kada se čini da Bog šuti.
Sveti Ivan Vianney nije govorio o Providnosti iz udobnosti. Njegov je život bio obilježen siromaštvom, poteškoćama u učenju, nesigurnošću oko svećeničkoga poziva, pastoralnim neuspjesima, tjelesnom iscrpljenošću i unutarnjim borbama. Kada se nazvao „razmaženim djetetom Providnosti“, nije nijekao patnju. Prepoznao je da ga je Bog u svakoj životnoj etapi nosio, često ne uklanjajući teškoću, nego dajući milost da kroz nju prođe.
Providnost ne znači da je svaki događaj izravna Božja želja. Grijeh, nasilje, nepravda i zlo ne dolaze od Boga. Vjera u Providnost znači da ništa ne može izmaći njegovu pogledu i da on i iz ljudskoga grijeha, promašaja ili patnje može izvesti put spasenja. Križ je vrhunac te istine: ono što su ljudi učinili kao čin odbacivanja, Bog je po Kristovoj poslušnosti pretvorio u izvor otkupljenja.
Čovjek koji se ne zna predati živi kao da mora vlastitom snagom osigurati svaki ishod. Njegov um neprestano zamišlja buduće opasnosti, vodi razgovore koji se još nisu dogodili i pokušava upravljati reakcijama drugih ljudi. Takva potreba za kontrolom često nije razboritost, nego prikriveni strah da nas Bog neće sačuvati ako sami ne nadziremo sve.
Predanje ne znači odustajanje od odgovornosti. Vianney je neumorno radio, organizirao misije, osnivao škole, upravljao zakladama i služio ljudima. Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći, ali nije prisvajao ishod. Kršćansko predanje sastoji se u tome da odgovorno činimo ono što nam pripada, a ono što ne možemo nadzirati povjerimo Ocu.
Svetac kaže da se trebamo predati „dječjim srcem“. Dijete se ne uzda zato što razumije očev plan, nego zato što poznaje očevo srce. Naše predanje raste onoliko koliko raste spoznaja Božje dobrote. Ne možemo se potpuno predati Bogu kojega duboko u sebi doživljavamo kao hladnoga suca, nepredvidiva gospodara ili nekoga tko nas jedva podnosi. Zato predanje nije samo odluka volje, nego i ozdravljenje slike Boga.
Možda danas pred sobom imamo neriješeno pitanje, bolest, obiteljsku situaciju, financijsku brigu, nejasnoću poziva ili strah za osobu koju volimo. Vjera ne traži da prestanemo osjećati tjeskobu. Poziva nas da usred tjeskobe ne ostanemo sami, nego da svoju brigu položimo u Očeve ruke.
Za osobno razmatranje
Koje područje života najteže predajem Bogu? Čega se bojim da će se dogoditi ako prestanem sve kontrolirati? Vjerujem li doista da je Bog dobar i kada ne ispunja moje planove? Mogu li u svojoj prošlosti prepoznati trenutke u kojima me Providnost vodila iako toga tada nisam bio svjestan?
Duhovni čin dana
Napisat ću na papir ono što me najviše opterećuje. Nakon molitve papir ću položiti uz križ, Sveto pismo ili sliku svetoga Ivana Vianneya i izgovoriti: „Oče, učinit ću ono što je do mene, a ishod predajem tebi.“
Molitva predanja
Oče nebeski, ti me poznaješ dublje nego što poznajem samoga sebe. Znaš moje potrebe prije nego ih izgovorim i vidiš put koji je meni još skriven. Predajem ti ono što ne mogu promijeniti, ono što ne razumijem i ono čega se bojim.
Predajem ti svoju obitelj, odnose, zdravlje, posao, službu, poziv i budućnost. Predajem ti osobe koje želim zaštititi, ali ih ne mogu nositi umjesto tebe. Oslobodi me tjeskobne potrebe da upravljam svakim ishodom.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, koji si se smatrao djetetom Providnosti, isprosi mi srce koje vjeruje Ocu. Nauči me da odgovorno radim, ponizno molim i mirno prepustim Bogu ono što nadilazi moje snage. Amen.
- Oče naš. Zdravo Marijo. Slava Ocu.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, moli za nas.
TREĆI DAN
Duhovna borba i razlučivanje neprijateljevih laži
Svjedočanstvo iz informativnoga postupka
Informativni postupak donosi brojna svjedočanstva o uznemiravanjima koja je Vianney pripisivao demonu, kojega je nazivao Grappinom. Čuli su se snažni udarci, buka, podrugljivi glasovi i pomicanje predmeta. U početku se bojao, ali kada je zaključio da se ne radi o ljudskim napadačima, otpustio je stražare i potpuno se predao Bogu. Na pitanje boji li se glasova odgovorio je: „Znam da je to Grappin; to mi je dovoljno.“ Primijetio je da su napadi često postajali snažniji prije obraćenja velikoga grešnika ili početka nekoga djela za spasenje duša.
Biblijska riječ
„Ojačajte u Gospodinu i u snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim“ (Ef 6,10-11).
„Oduprite se đavlu i pobjeći će od vas. Približite se Bogu i on će se približiti vama“ (Jak 4,7-8).
Razmatranje
Crkva ozbiljno govori o postojanju osobnoga zla, ali jednako ozbiljno upozorava da se kršćanin ne smije prepustiti strahu, praznovjerju ni nezdravoj zaokupljenosti demonskim pojavama. U središtu kršćanske vjere nije djelovanje đavla, nego Kristova pobjeda. Uskrsli Gospodin ima svu vlast na nebu i na zemlji; zlo je stvarno, ali nije konačno i nije ravnopravno Bogu.
Sveti Ivan Vianney nije tražio izvanredna iskustva niti je na njima gradio svoju duhovnost. Podnosio ih je kao protivljenje svojem poslanju. Njegova sigurnost nije počivala na tome da je mogao nadzirati ono što se događalo, nego na pripadnosti Kristu. Kada je načinio znak križa, nije izvršavao magijsku gestu, nego ispovijedao vjeru u Kristovu smrt i uskrsnuće.
Najčešća duhovna borba ipak se ne događa kroz vidljive ili čujne pojave. Vodi se u nutrini. Neprijatelj djeluje preko laži, optuživanja, sumnje, obeshrabrenja, podjela, duhovne oholosti, nepraštanja i umora koji čovjeka navodi da napusti dobro. Isus đavla naziva „ocem laži“ (Iv 8,44). Zato je razlučivanje povezano s pitanjem: kojoj sam poruci povjerovao?
Neprijatelj može govoriti: „Nema smisla moliti; ništa se ne mijenja. Nakon svega što si učinio Bog te više ne želi. Drugi su protiv tebe. Moraš se sam zaštititi. Nikada se nećeš promijeniti. Tvoja služba nema ploda.“ Takve misli mogu se pojaviti kao vlastiti unutarnji govor, ali njihov se plod prepoznaje po gubitku nade, ljubavi, mira i povjerenja.
Duh Sveti može upozoriti na grijeh, ali njegovo svjetlo vodi prema kajanju i povratku. Neprijateljeva optužba ostavlja čovjeka bez izlaza. Duh Sveti kaže: „Ovo nije bilo dobro; vrati se Ocu.“ Tužitelj kaže: „Ti si bezvrijedan; za tebe nema povratka.“ Razlikovanje ta dva glasa jedna je od temeljnih sposobnosti zreloga duhovnog života.
Vianney je shvatio da snažnije protivljenje ne mora značiti da je napustio Božji put. Ponekad upravo ustrajnost u dobru izaziva otpor. Ipak, ne treba svaki problem automatski pripisivati demonskom djelovanju. Mnoge teškoće dolaze iz naše ranjenosti, nepromišljenih odluka, međuljudskih sukoba, psihičke iscrpljenosti ili uobičajenih životnih okolnosti. Pravo razlučivanje ostaje ponizno, razborito i crkveno. U slučaju ozbiljnih ili neobičnih pojava potrebno je obratiti se razboritu svećeniku te, kada je potrebno, liječniku ili stručnjaku za mentalno zdravlje. Vjera i odgovorna stručna pomoć nisu suprotstavljene.
Kršćanin se u duhovnoj borbi štiti životom u milosti: redovitom molitvom, sakramentima, Svetim pismom, opraštanjem, postom, zajedništvom Crkve i odricanjem od grijeha. Najsigurnije mjesto nije neprestano analiziranje neprijatelja, nego prebivanje u Kristu.
Za osobno razmatranje
Koja se obeshrabrujuća misao često vraća u moj život? Donosi li me ona bliže Bogu ili me zatvara u strah i osamu? Postoji li grijeh, nepraštanje ili nezdrav odnos kroz koji ostajem duhovno ranjiv? Jesam li sklon svaku teškoću pripisivati zlu umjesto da preuzmem vlastitu odgovornost?
Duhovni čin dana
Danas ću zapisati jednu laž kojoj često vjerujem, a zatim uz nju napisati biblijsku istinu. Primjerice: „Napušten sam“ zamijenit ću riječima: „Ja sam s vama u sve dane“ (Mt 28,20).
Molitva u duhovnoj borbi
Gospodine Isuse Kriste, vjerujem da si svojom smrću i uskrsnućem pobijedio grijeh, smrt i vlast tame. Priznajem da ti pripadam po krštenju i odričem se svake laži koja me odvaja od tvoje ljubavi.
Oslobodi me straha, praznovjerja, duhovne znatiželje, očaja i opsjednutosti zlom. Daj mi mudrost da razlikujem kušnju, vlastitu ranjenost i odgovornost za svoje odluke. Pokaži mi gdje trebam prekinuti s grijehom, komu trebam oprostiti i gdje trebam potražiti pomoć.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, koji si usred napada ostao miran jer si poznavao Kristovu vlast, isprosi mi postojanost. Nauči me da se ne borim vlastitom snagom, nego istinom Božje riječi, molitvom, sakramentima i poniznom poslušnošću Crkvi.
Isuse, ti si moje svjetlo i spasenje. Koga da se bojim? Amen.
- Oče naš. Zdravo Marijo. Slava Ocu.
Sveti Mihaele arkanđele, brani nas u boju.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, moli za nas.
ČETVRTI DAN
Euharistija kao središte, zaklon i izvor snage
Svjedočanstvo iz informativnoga postupka
Kada bi se suočio s velikim teškoćama, Vianney bi se, prema vlastitim riječima, bacio pred svetohranište „poput maloga psa pred noge svoga gospodara“. Za svetu se misu pripravljao klečeći na kamenim pločama svetišta, nepomičan, sklopljenih ruku i pogleda uprta u svetohranište. Za vrijeme posvete i pričesti ponekad bi plakao, a ponekad se smiješio. Jednom je, držeći svetu Hostiju nad kaležom, molio: „Kada bih znao da vas nikada neću vidjeti na nebu, više vas ne bih pustio sada kada imam sreću držati vas u svojim rukama.“
Biblijska riječ
„Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke“ (Iv 6,51).
„Ostanite u meni i ja u vama“ (Iv 15,4).
Razmatranje
Euharistija je bila tajno središte iz kojega je izrastalo sve Vianneyjevo djelovanje. Njegovi dugi sati u ispovjedaonici, post, strpljivost s mnoštvom, ljubav prema siromasima i ustrajnost u duhovnim napadima nisu bili plod neobične ljudske snage. Izvirali su iz prisnosti s Kristom prisutnim u Presvetom Sakramentu.
Kada bi se bacio pred svetohranište poput maloga psa, nije Bogu donosio savršeno sastavljene molitve. Donosio mu je svoju iscrpljenost, nemoć i potrebu da jednostavno ostane blizu. U duhovnom životu postoje trenuci kada riječi više nisu potrebne. Dovoljno je ostati pred Gospodinom i dopustiti da njegova prisutnost postane odgovor.
Vianneyjeva euharistijska pobožnost nije bila sentimentalna. Iz duboke vjere u stvarnu Kristovu prisutnost proizlazilo je strahopoštovanje prema svakoj čestici posvećene Hostije, ljepoti liturgijskoga posuđa i dostojanstvu mise. Za sebe je birao siromaštvo, ali je za oltar želio ono najljepše. Time je izražavao uvjerenje da je Euharistija stvarni dolazak Kralja.
Današnji vjernik izložen je opasnosti da se navikne na sveto. Misa može postati obveza, pričest automatska radnja, a svetohranište tek dio crkvenoga prostora. Navika sama po sebi nije uvijek loša; ona može čuvati vjernost. Problem nastaje kada srce prestane prepoznavati otajstvo. Sveti Vianney nas poziva da ponovno zastanemo pred činjenicom koja nadilazi svaki ljudski razum: u Euharistiji nam se daje sam Krist, raspeti i uskrsli Gospodin.
Euharistija nas uvodi i u logiku predanja. Isus se pod prilikama kruha potpuno daje Ocu i nama. Primiti pričest znači prihvatiti njegov način života: postati kruh koji se lomi, dar koji se daje, ljubav koja ne traži samo vlastitu korist. Ne možemo istinski štovati Krista u Hostiji, a ostati ravnodušni prema njegovu tijelu koje trpi u siromašnima, bolesnima, usamljenima i ranjenima.
U duhovnoj borbi Euharistija nije predmet kojim se služimo kao zaštitnim sredstvom, nego živo zajedništvo s Kristom. Što dublje ostajemo u njemu, to manje prostora ostaje laži, strahu i grijehu. Pobjeda se ne sastoji samo u tome da kušnja prestane, nego da usred kušnje srce ostane sjedinjeno s Gospodinom.
Za osobno razmatranje
Kako se pripravljam za svetu misu i pričest? Dolazim li ranije kako bih sabrao srce ili ulazim rastreseno i u žurbi? Vjerujem li stvarno da me Krist čeka u svetohraništu? Dopuštam li da me pričest preobrazi u dar za druge?
Duhovni čin dana
Provest ću najmanje petnaest minuta pred Presvetim ili, ako to nije moguće, u tišini pred križem. Neću mnogo govoriti. Ponavljat ću: „Isuse, vjerujem da si ovdje. Ostajem s tobom.“
Molitva pred Presvetim
Gospodine Isuse, prisutan u Presvetom Oltarskom Sakramentu, klanjam ti se kao svojem Bogu, Spasitelju i prijatelju. Oprosti mi što sam se naviknuo na tvoju blizinu, što sam ti pristupao rastreseno i što nisam uvijek prepoznavao neizmjernost dara svete pričesti.
Daj mi glad za tobom. Očisti moje srce od svega što se protivi tvojoj ljubavi. Nauči me dolaziti k tebi ne samo kada osjećam utjehu nego i kada sam suh, umoran, zbunjen ili ranjen.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, čovječe svetohraništa, isprosi mi živu euharistijsku vjeru. Nauči me pred Kristom ostati jednostavan, tih i predan. Neka Euharistija postane izvor mojih odluka, snaga u kušnji i središte moje svakodnevice.
Isuse, ostani sa mnom, a mene nauči ostati u tebi. Amen.
- Oče naš. Zdravo Marijo. Slava Ocu.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, moli za nas.
PETI DAN
Grijeh, suze pokajanja i oslobađajuća snaga ispovijedi
Svjedočanstvo iz informativnoga postupka
Vianney je gotovo uvijek plakao govoreći o grijehu i grešnicima. Govorio je: „Grijeh je krvnik dobroga Boga i ubojica duše.“ Kada ga je jedan pokornik upitao zašto plače slušajući njegovu ispovijed, odgovorio je: „Plačem zato što vi ne plačete.“ Ipak, nije bio grub prema pokornicima. Kada su mu predbacivali da daje preblage pokore i previše lako odrješuje, odgovorio je: „Mogu li biti strog prema ljudima koji dolaze iz takve daljine, podnose tolike žrtve i često se moraju skrivati kako bi došli ovamo?“
Biblijska riječ
„Srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti“ (Ps 51,19).
„Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde“ (1 Iv 1,9).
Razmatranje
Sveti Ivan Vianney istodobno je ozbiljno shvaćao grijeh i bezgranično vjerovao Božjem milosrđu. U tome se krije ravnoteža koju suvremeni čovjek često gubi. Jedni umanjuju grijeh dok ne izgubi svako značenje; drugi ga toliko naglašavaju da grešnik više ne vidi put povratka. Evanđelje ne čini ni jedno ni drugo. Isus razotkriva grijeh zato da bi čovjeka oslobodio, a ne da bi ga ponizio i odbacio.
Vianney je plakao zato što je u grijehu vidio više od kršenja propisa. Vidio je ranjavanje odnosa ljubavi. Grijeh je odbijanje Boga koji želi čovjekovu sreću. Zato je govorio: „Dobri nas Bog želi učiniti sretnima, a mi to ne želimo.“ Njegove suze nisu bile izraz zgražanja nad grešnikom, nego sudjelovanje u Božjoj boli zbog djeteta koje se udaljilo od doma.
Kada čovjek izgubi osjećaj za grijeh, ne postaje slobodniji, nego manje sposoban prepoznati ono što ga razara. Ako bolest proglasimo zdravljem, nećemo tražiti lijek. Ipak, svijest o grijehu mora biti prožeta vjerom u milosrđe. Pokajanje nije mržnja prema sebi, nego dopuštanje Bogu da nas vrati istini i obnovi naše dostojanstvo.
Ispovijed je jedno od najsnažnijih mjesta duhovne borbe. Neprijatelj želi da grijeh skrivamo, opravdavamo ili da zbog njega očajavamo. U sakramentu pomirenja čovjek čini upravo suprotno: iznosi grijeh na svjetlo, preuzima odgovornost i prima oproštenje koje si ne može sam dati. Ondje tužitelj gubi vlast jer Krist preko službe Crkve izgovara riječ odrješenja.
Mnogi odgađaju ispovijed jer se srame, boje osude ili smatraju da se najprije moraju popraviti. No ne liječimo se prije dolaska liječniku. Dolazimo bolesni da bismo bili liječeni. Dobra ispovijed ipak ne smije biti površna. Ona uključuje iskreno priznanje, kajanje, odluku da se uz Božju pomoć napusti grijeh i spremnost na popravljanje učinjene štete kada je to moguće.
Vianneyjeva blagost prema pokornicima nije bila popustljivost prema grijehu. Budući da je plakao za grešnicima, znao je koliko je dragocjen svaki korak prema Ocu. Dobar ispovjednik ne lomi trsku napuknutu, ali je ni ne ostavlja u stanju koje je razara.
Danas smo pozvani dopustiti da Duh Sveti osvijetli našu savjest. Ne radi se samo o pojedinačnim prijestupima nego i o stavovima: nepraštanju, oholosti, ravnodušnosti, ogovaranju, tvrdoći prema bližnjima, neodgovornosti, skrivenoj zavisti i zanemarivanju dobra koje smo mogli učiniti.
Za osobno razmatranje
Postoji li grijeh koji umanjujem, opravdavam ili skrivam? Kada sam se posljednji put temeljito ispovjedio? Vjerujem li više svojoj krivnji nego Božjem milosrđu? Jesam li spreman popraviti štetu, vratiti što sam uzeo, zatražiti oproštenje ili prekinuti odnos koji me vodi u grijeh?
Duhovni čin dana
Učinit ću miran ispit savjesti i odrediti konkretno vrijeme za sakrament pomirenja. Ako sam se nedavno ispovjedio, zahvalit ću za primljeno oproštenje i učiniti čin zadovoljštine.
Molitva pokajanja
Milosrdni Oče, priznajem da sam grijehom ranio odnos s tobom, sobom i bližnjima. Oprosti mi kada sam umanjivao ono što me odvaja od tvoje ljubavi, kada sam opravdavao svoju tvrdoću i kada sam se skrivao iz srama.
Daj mi iskreno kajanje, ali me sačuvaj od očaja. Ne dopusti da više vjerujem optužbi nego tvojoj riječi oproštenja. Daj mi hrabrost pristupiti sakramentu pomirenja otvorena srca i bez skrivanja.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, apostole ispovjedaonice, isprosi svećenicima strpljivost, mudrost i očinsko srce. Isprosi meni milost dobre ispovijedi, postojanu odluku za obraćenje i sposobnost da drugima opraštam onako kako je meni oprošteno.
Isuse, smiluj mi se grešniku i obnovi u meni čisto srce. Amen.
- Oče naš. Zdravo Marijo. Slava Ocu.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, moli za nas.
ŠESTI DAN
Ljubav koja se daje siromašnima i ranjenima
Svjedočanstvo iz informativnoga postupka
Vianney je neprestano davao siromasima. Džep svoje reverende u kojem je držao novac za milostinju nazivao je „džepom poput tkalačkoga čunka“, jer je novac samo ulazio i izlazio. Kada bi ostao bez novca, posuđivao bi kako siromaha ne bi otpustio praznih ruku. Na upozorenje da ga jedna žena vara odgovorio je: „Radije ću dopustiti da ona prevari mene nego da ja prevarim samoga sebe.“ Plaćao je najamnine siromašnim obiteljima, pribavljao drva i ugljen za zimu, prodavao namještaj i darivao predmete koje bi primio.
Biblijska riječ
„Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40).
„Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom“ (1 Iv 3,18).
Razmatranje
Vianneyjeva ljubav prema Bogu nije ostala zatvorena u crkvi. Onaj koji je plakao pred Hostijom prepoznavao je isto Kristovo lice u siromahu. Njegova euharistijska duhovnost i služenje potrebnima nisu bile dvije odvojene pobožnosti. Iz klanjanja se rađalo darivanje, a služenje siromašnima vraćalo ga je Kristu.
Svetac je bio radikalno slobodan prema materijalnim stvarima. Nije prezirao stvorena dobra, ali nije dopuštao da ona zaposjednu njegovo srce. Sve što je primio promatrao je kao nešto što može postati sredstvo ljubavi. Čak je i osobno priznanje, poput Legije časti, procjenjivao pitanjem koristi li siromasima. Kada je čuo da odličje ne donosi novčanu pomoć, nije ga zanimalo.
Njegova izjava da radije dopušta da njega prevare nego da prevari samoga sebe ne znači da kršćanin treba biti naivan ili podupirati zlouporabu. Ona otkriva njegov veći strah: da pod izlikom razboritosti ne zatvori srce pred potrebnim čovjekom. Kršćanska ljubav mora biti i velikodušna i mudra. Ponekad pomoć znači dati novac; ponekad znači osigurati hranu, potražiti stručnu službu, postaviti granicu ili pomoći čovjeku da preuzme odgovornost. No uvijek znači odbiti ravnodušnost.
Siromaštvo nije samo materijalno. Netko je siromašan jer nema tko saslušati njegovu bol, drugi jer je ostao bez nade, treći jer je zaboravljen u bolesti, a četvrti jer se nalazi u duhovnoj tami. Možemo biti okruženi ljudima, a ne vidjeti najbližu osobu koja gladuje za pažnjom, poštovanjem ili oproštenjem.
Duhovna se borba vodi i na području posjedovanja. Neprijatelj čovjeku šapće da će biti siguran ako zadrži sve za sebe, da nema dovoljno za dijeljenje i da tuđa potreba nije njegova odgovornost. Evanđelje ne traži neodgovorno rasipanje, ali razotkriva sebičnost koja se skriva iza beskrajne brige za vlastitu sigurnost.
Ljubav uvijek ima cijenu. Ona traži vrijeme, odricanje, prekid vlastite udobnosti i spremnost da se približimo patnji od koje bismo se radije udaljili. Svetost se ne mjeri samo osjećajima u molitvi nego i načinom na koji postupamo prema osobi od koje nemamo nikakvu korist.
Za osobno razmatranje
Jesam li slobodan prema novcu i stvarima ili me strah stalno tjera na zadržavanje? Koga u svojoj blizini ne primjećujem? Koristim li razboritost kao izgovor da ne pomognem? Postoji li osoba kojoj nije potreban moj novac, nego vrijeme, slušanje, oproštenje ili konkretna pomoć?
Duhovni čin dana
Učinit ću jedno skriveno djelo milosrđa bez očekivanja zahvalnosti. Pomoći ću konkretnoj osobi, nazvati usamljenoga, darovati potrebnima ili odvojiti nešto čega se stvarno odričem.
Molitva za milosrdno srce
Gospodine Isuse, ti si postao siromašan da bismo se mi obogatili tvojom milošću. Oprosti mi trenutke u kojima sam zatvarao oči pred potrebama drugih, čuvao svoje vrijeme samo za sebe i dopuštao da strah upravlja mojom darežljivošću.
Daj mi srce koje prepoznaje tvoje lice u siromašnima, bolesnima, odbačenima, usamljenima i duhovno ranjenima. Daj mi i mudrost da pomažem na način koji doista vodi do dobra.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, prijatelju siromaha, isprosi mi slobodu od navezanosti. Nauči me primljene darove promatrati kao sredstva ljubavi. Neka moja vjera postane vidljiva u djelima, a moja molitva dobije ruke koje služe.
Gospodine, učini me pažljivim prema čovjeku kojega ćeš mi danas poslati. Amen.
- Oče naš. Zdravo Marijo. Slava Ocu.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, moli za nas.
SEDMI DAN
Ustrajati kada nestane osjećaja i svaki dan počinje ista borba
Svjedočanstvo iz informativnoga postupka
Vianney je svako jutro vodio veliku borbu kako bi ustao prije zore i ponovno započeo iscrpljujuću službu. Govorio je: „Svakoga dana sve počinje ispočetka, uvijek ista odbojnost.“ Ipak, sve do smrti nastavio je započete poslove. Kada bi ga nagovarali da se odmori, odgovarao bi: „Imat ćemo dovoljno vremena za odmor kada budemo na groblju.“ Njegov uobičajeni dan započinjao je između ponoći i dva sata, a velik dio dana provodio je u ispovjedaonici, poučavanju, molitvi i posjećivanju bolesnika.
Biblijska riječ
„Tko ustraje do svršetka, bit će spašen“ (Mt 24,13).
„U dobrim djelima ne malakšimo jer ćemo u svoje vrijeme žeti ako ne sustanemo“ (Gal 6,9).
Razmatranje
Svetost se često zamišlja kao život ispunjen stalnim zanosom, jasnoćom i nutarnjom lakoćom. Svjedočanstvo svetoga Ivana Vianneya ruši takvu sliku. On nije svakoga jutra ustajao nošen snažnim osjećajem radosti. Osjećao je odbojnost, iscrpljenost i težinu ponavljanja. Ipak je ustao.
U tome se krije jedna od najvažnijih pouka njegova života. Vjernost nije isto što i stalna emocionalna motivacija. Osjećaji se mijenjaju, tijelo se umara, molitva može postati suha, a rezultati nevidljivi. Ljubav se tada pročišćava od traženja ugode. Čovjek više ne čini dobro samo zato što ga ono ispunjava, nego zato što je dobro i zato što želi ostati vjeran Bogu.
Neprijatelj često ne mora čovjeka navesti na veliki pad. Dovoljno je da mu svaki dan šapće: „Danas preskoči. Sutra ćeš ozbiljnije. Nema smisla jer ne osjećaš ništa. Tvoj trud ne donosi plod.“ Tako se veliki poziv može postupno ugasiti nizom malih odgađanja.
Vianneyjeva ustrajnost ne znači da svatko treba zanemariti zdravlje, san i granice. Njegov izvanredni asketski život ne može se jednostavno preslikati na sve ljude. Tijelo je Božji dar i odgovoran odmor može biti dužnost. No njegovo svjedočanstvo izaziva kulturu u kojoj se svaka nelagoda smatra razlogom za odustajanje. Postoji razlika između potrebnoga odmora i bijega od odgovornosti, između brige za zdravlje i popuštanja lijenosti, između razborite granice i zatvaranja pred žrtvom.
Svaki je život sastavljen od ponavljanja. Roditelj ponovno ustaje zbog djeteta, supružnik ponovno bira vjernost, radnik ponovno dolazi na posao, svećenik ponovno staje pred oltar, vjernik ponovno započinje molitvu. Upravo u tim ponavljanjima ljubav dobiva tijelo. Velike odluke ostaju prazne ako se ne utjelove u malim dnevnim „da“.
Ustrajnost ne znači da nikada ne padamo. Znači da nakon pada ponovno ustajemo. Svetost nije život bez prekida i promašaja, nego stalno vraćanje smjeru. Bog ne traži savršenu izvedbu, nego srce koje mu se vraća.
Za osobno razmatranje
U kojoj sam dobroj odluci postao nedosljedan? Čekam li osjećaj motivacije prije nego učinim ono što znam da je ispravno? Što u mojem životu predstavlja odgovoran odmor, a što je zapravo bijeg? Koji mali čin vjernosti Bog danas traži od mene?
Duhovni čin dana
Odabrat ću jednu zanemarenu obvezu i izvršiti je bez daljnjega odgađanja. Također ću odrediti mali, održiv dnevni ritam molitve kojem ću ostati vjeran i kada ne osjećam utjehu.
Molitva za ustrajnost
Gospodine, ti poznaješ moj umor, promjenjivost i sklonost odgađanju. Oprosti mi što često čekam savršene uvjete kako bih učinio ono na što me već pozivaš.
Daj mi postojanost u malim stvarima. Nauči me razlikovati potreban odmor od bijega, razboritu granicu od sebičnosti i duhovnu suhoću od napuštanja molitve.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, koji si svakoga jutra ponovno prihvaćao svoje poslanje, moli za mene kada mi sve postane teško i jednolično. Isprosi mi milost da ne živim samo od zanosa, nego od ljubavi koja ostaje vjerna.
Kada padnem, podsjeti me da ponovno ustanem. Kada ne vidim plod, učvrsti me u vjeri da nijedno dobro učinjeno iz ljubavi nije izgubljeno. Amen.
- Oče naš. Zdravo Marijo. Slava Ocu.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, moli za nas.
OSMI DAN
Revnost za obraćenje grešnika i odgovornost za spasenje drugih
Svjedočanstvo iz informativnoga postupka
Vianney je rekao: „Kada bih već jednom nogom bio u nebu, pa bi mi netko došao reći da se vratim na zemlju kako bih radio na obraćenju jednoga grešnika, rado bih se vratio.“ Na pitanje bi li radije odmah otišao u nebo ili ostao na zemlji spašavati duše odgovorio je da bi ostao, čak i do svršetka svijeta. Utemeljio je brojne misije i zaklade misa za obraćenje grešnika, širenje vjere i zaštitu svećenika.
Biblijska riječ
„Radost biva pred anđelima Božjim zbog jednoga obraćena grešnika“ (Lk 15,10).
„Ljubav nas Kristova obuzima“ (2 Kor 5,14).
Razmatranje
Za svetoga Ivana Vianneya spasenje duša nije bilo apstraktna teološka ideja. Bila je to stvarnost zbog koje je ustajao noću, postio, molio, plakao i provodio dane u ispovjedaonici. U svakom je čovjeku vidio osobu stvorenu za vječno zajedništvo s Bogom. Zato nije mogao ravnodušno gledati udaljavanje od vjere i grijeh koji razara dušu.
Njegova revnost ne smije se zamijeniti vjerskim pritiskom ili željom za nadziranjem tuđih života. Vianney nije obraćao ljude silom. Molio je, žrtvovao se, propovijedao, slušao i dopuštao Božjoj milosti da dotakne srce. Prava revnost poštuje slobodu drugoga jer i Bog kuca na vrata, ali ih ne razvaljuje.
Suvremeni čovjek često vjeru svodi na privatnu stvar. Ne želi se miješati u duhovni život drugih, što može proizlaziti iz opravdana poštovanja njihove slobode, ali i iz ravnodušnosti. Ljubav ne nameće, ali se ni ne prestaje brinuti. Ako vjerujemo da je Krist izvor života, onda želimo da ga upoznaju i oni koje volimo.
Odgovornost za spasenje drugih ne znači da smo mi njihovi spasitelji. Samo Krist spašava. Ne možemo nositi tuđe odluke, proizvesti nečije obraćenje niti prisiliti plod. Naša je odgovornost svjedočiti, moliti, prikazivati žrtve, govoriti istinu s ljubavlju i ne biti zapreka Božjem djelovanju.
Ponekad je najveće svjedočanstvo strpljiva promjena vlastitoga života. Obitelj neće biti privučena Kristu zato što je često osuđujemo, nego kada vidi da nas molitva čini poniznijima, blagima, pouzdanijima i spremnijima oprostiti. Revnost bez ljubavi postaje tvrdoća; ljubav bez istine postaje ravnodušnost. U Kristu se susreću milost i istina.
Vianney je za obraćenje grešnika osnivao mise. Time je pokazao da se najdublji plod ne rađa samo iz ljudskoga govora, nego iz Kristove žrtve. Kada više ne znamo što reći nekoj osobi, možemo je donijeti na oltar. Molitva ne služi manipuliranju Bogom ili tuđom slobodom, nego otvara prostor djelovanju milosti i preobražava onoga koji moli.
Možda u srcu nosimo dijete koje se udaljilo od vjere, supružnika koji ne želi čuti o Bogu, prijatelja zarobljena ovisnošću ili osobu koja živi u teškom grijehu. Sveti Vianney nas uči ne odustajati, ali i ne preuzimati mjesto Duha Svetoga. Trebamo moliti, ljubiti, svjedočiti i ostaviti Bogu vrijeme i način.
Za osobno razmatranje
Nosim li iskrenu brigu za spasenje onih koji su mi povjereni? Pretvaram li tu brigu u osudu i pritisak? Je li moj život vjerodostojno svjedočanstvo evanđelja? Za koga me Bog danas poziva ustrajno moliti?
Duhovni čin dana
Odabrat ću jednu osobu za koju ću tijekom sljedećih trideset dana svakodnevno moliti bez osuđivanja i pritiska. Za nju ću prikazati misu, pričest, post ili drugo konkretno odricanje.
Molitva za obraćenje
Gospodine Isuse, ti želiš da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Predajem ti osobe koje nosim u srcu, osobito one koje su se udaljile od tebe, ranjene Crkvom, zarobljene grijehom ili izgubile nadu.
Ne dopusti da ih osuđujem ni da nad njima pokušavam preuzeti vlast koja pripada samo tebi. Daj mi strpljenje, mudrost i blagost. Učini moj život vjerodostojnim svjedočanstvom tvoje dobrote.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, koji bi se odrekao nebeske radosti kako bi pomogao obraćenju jednoga grešnika, probudi u meni svetu revnost. Isprosi mi ljubav koja moli, žrtvuje se i čeka bez očaja.
Posebno ti preporučujem:
(u tišini izgovoriti ime osobe)
Isuse, dotakni njezino srce na način koji ti poznaješ. Meni udijeli milost da ljubim, svjedočim i ostanem vjeran. Amen.
- Oče naš. Zdravo Marijo. Slava Ocu.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, moli za nas.
DEVETI DAN
Živjeti u Božjoj prisutnosti i umrijeti u predanju
Svjedočanstvo iz informativnoga postupka
Vianney je priznao da je rijetko gubio iz vida Božju prisutnost. Često je ponavljao: „Biti ljubljen od Boga, biti sjedinjen s Bogom, živjeti u Božjoj prisutnosti, živjeti za Boga! O, lijepa života i lijepe smrti!“ Iako se snažno bojao Božjega suda i vlastite nedostojnosti, posljednje je trenutke dočekao s mirom i pouzdanjem te „u miru usnuo u Gospodinu“.
Biblijska riječ
„Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak“ (Fil 1,21).
„Bilo da živimo, bilo da umiremo, Gospodinovi smo“ (Rim 14,8).
Razmatranje
Posljednji dan devetnice vodi prema cilju svih prethodnih tema. Slabost, predanje, duhovna borba, Euharistija, ispovijed, milosrđe, ustrajnost i revnost za duše nisu odvojene pobožnosti. Sve vode prema sjedinjenju s Bogom. Kršćanski život nije samo nastojanje da budemo moralno bolji, nego dopuštanje da Krist postane središte svega što jesmo.
Vianney je živio u trajnoj svijesti Božje prisutnosti. Zbog mnoštva hodočasnika nije uvijek mogao provoditi onoliko vremena u formalnoj molitvi koliko je želio. Zato je svoje dane prožimao kratkim zazivima i tihim povratcima Bogu. Njegova se molitva nije završavala izlaskom iz crkve. Nastavljala se u ispovjedaonici, susretu sa siromahom, hodu prema bolesniku i umoru na stubama župne kuće.
Živjeti u Božjoj prisutnosti ne znači stalno osjećati Boga. To znači iznova se vraćati istini da je on blizu. Čovjek može raditi, razgovarati, voziti, odmarati se i izvršavati svakodnevne obveze, a u dubini srca ostati okrenut Gospodinu. Jednostavan zaziv „Isuse, tu si“, „Oče, predajem ti ovaj trenutak“ ili „Duše Sveti, vodi me“ može svakodnevicu pretvoriti u prostor zajedništva.
Sveti se Vianney bojao smrti i Božjega suda, ali njegov strah nije bio posljednja riječ. U trenutku smrti pouzdanje je nadvladalo tjeskobu. To pokazuje da svetost ne uklanja nužno sve ljudske strahove. Ona ih postupno predaje većoj sigurnosti: pripadamo Gospodinu.
Kršćanska priprema za smrt nije morbidno bavljenje krajem, nego učenje da već sada živimo ono što je vječno. Tko svakodnevno umire sebičnosti, oprašta, prima Krista i služi drugima, već ulazi u život koji smrt ne može uništiti. Smrt tada nije pad u ništavilo, nego prijelaz u puninu susreta kojemu je cijeli život težio.
Na kraju devetnice pozvani smo učiniti cjelovito predanje. Možda smo neke stvari već mnogo puta predavali, a zatim ponovno uzimali u svoje ruke. Predanje nije jednokratan osjećaj, nego svakodnevna odluka. Danas možemo Bogu predati prošlost koju ne možemo promijeniti, sadašnjost koju trebamo odgovorno živjeti i budućnost koju još ne poznajemo.
Sveti Vianney nas ne poziva da kopiramo njegove izvanredne pokore ili točan oblik života. Poziva nas da u vlastitom pozivu budemo potpuno Božji. Za jednoga će to značiti vjernost u braku, za drugoga u svećeništvu, redovništvu, roditeljstvu, bolesti, radu ili skrivenoj službi. Svetost nije tuđi život preslikan na naš, nego Božja volja prihvaćena u okolnostima koje su nam povjerene.
Za osobno razmatranje
Je li Bog središte mojega života ili mu dajem samo jedan njegov dio? Koje područje još nisam potpuno predao? Živim li tako da se smrti trebam samo bojati ili i nadati susretu s Gospodinom? Što želim da se nakon ove devetnice konkretno promijeni u mojoj svakodnevici?
Duhovni čin dana
Sastavit ću osobni čin predanja ili obnoviti krsna obećanja. Odredit ću jedan trajni plod devetnice: redovitu ispovijed, tjedno klanjanje, dnevno čitanje Evanđelja, molitvu za svećenike ili konkretno djelo milosrđa.
Završna molitva potpunoga predanja
Oče nebeski, zahvaljujem ti za život svetoga Ivana Marije Vianneya i za svjetlo koje si mi dao tijekom ove devetnice. Danas ti ponovno predajem cijeloga sebe: svoje tijelo i dušu, razum i volju, prošlost i budućnost, darove i slabosti, odnose, rad, službu, obitelj i sve ono što nosim u srcu.
Predajem ti svoje grijehe da ih oprostiš, rane da ih izliječiš, strahove da ih preobraziš u pouzdanje i planove da ih uskladiš sa svojom voljom. Predajem ti ono što razumijem i ono što mi ostaje skriveno.
Gospodine Isuse, budi središte mojega života. Daj da te tražim u Euharistiji, prepoznajem u siromašnima, slušam u Svetom pismu, susrećem u ispovijedi i slijedim u svakodnevnim dužnostima.
Duše Sveti, čuvaj me u duhovnoj borbi. Podsjeti me na istinu kada me napadne laž, na milosrđe kada me optuži prošlost, na Božju blizinu kada me obuzme strah i na vječni cilj kada me svakodnevica umori.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, po tvojem zagovoru molim za milost da živim u Božjoj prisutnosti, ostanem vjeran do kraja i jednom u miru usnem u Gospodinu.
- Posebno ti preporučujem nakanu ove devetnice:
(u tišini izreći nakanu)
Ako je ono što molim u skladu s Božjom voljom i služi mojemu spasenju i dobru drugih, isprosi mi tu milost. Ako Bog pripravlja drukčiji put, isprosi mi poniznost da ga prihvatim i vjeru da je njegova volja bolja od mojih očekivanja.
Bože, želim biti ljubljen od tebe, sjedinjen s tobom, živjeti u tvojoj prisutnosti i živjeti za tebe. Daj mi lijep život vjernosti i svetu smrt u tvojem milosrđu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
- Oče naš. Zdravo Marijo. Slava Ocu.
Litanije svetom Ivanu Mariji Vianneyu
Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.
Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se.
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se.
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se.
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se.
Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas.
Sveta Marijo, Majko svećenika, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, ponizni slugo Božji, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, dijete Božje providnosti, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, čovječe žive vjere, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, učitelju čvrste nade, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, gorljivi ljubitelju Boga, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, čovječe svetohraništa, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, vjerni služitelju oltara, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, apostole svete ispovijedi, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, tješitelju ožalošćenih, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, liječniku ranjenih savjesti, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, neumorni radniče za obraćenje grešnika, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, učitelju molitve i pokore, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, postojani borče protiv sila tame, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, pobjedniče nad strahom i obeshrabrenjem, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, svjedoče Kristove pobjede, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, prijatelju siromaha, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, zaštitniče napuštenih i potrebitih, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, uzore svakodnevne vjernosti, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, strpljivi pastiru povjerenoga stada, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, vjerni sine Crkve, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, zaštitniče župnika i svih svećenika, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, zagovorniče za svećeničku svetost, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, učitelju života u Božjoj prisutnosti, moli za nas.
Sveti Ivane Marijo Vianneyu, koji si mirno usnuo u Gospodinu, moli za nas.
Da se oslobodimo nepouzdanja u Božju dobrotu, zagovaraj nas.
Da se u slabosti oslonimo na Božju milost, zagovaraj nas.
Da se predamo vodstvu Božje providnosti, zagovaraj nas.
Da u kušnjama ostanemo uz Krista, zagovaraj nas.
Da se oslobodimo straha i praznovjerja, zagovaraj nas.
Da redovito i dostojno primamo sakramente, zagovaraj nas.
Da iskreno oplakujemo svoje grijehe, zagovaraj nas.
Da drugima opraštamo primljeno zlo, zagovaraj nas.
Da prepoznajemo Krista u siromasima, zagovaraj nas.
Da budemo vjerni u svakodnevnim dužnostima, zagovaraj nas.
Da ustrajemo do kraja, zagovaraj nas.
Da molimo i žrtvujemo se za obraćenje grešnika, zagovaraj nas.
Da naši svećenici budu sveti i vjerni, zagovaraj nas.
Da živimo u Božjoj prisutnosti, zagovaraj nas.
Da u miru dočekamo čas smrti, zagovaraj nas.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.
Moli za nas, sveti Ivane Marijo Vianneyu,
da dostojni postanemo obećanja Kristovih.
Pomolimo se
Svemogući i milosrdni Bože, ti si svetoga Ivana Mariju Vianneya učinio divnim pastirom po njegovoj molitvi, poniznosti, pokori i neumornoj ljubavi prema dušama. Daj da, potpomognuti njegovim primjerom i zagovorom, u slabosti tražimo tvoju milost, u kušnji ostanemo vjerni, u sakramentima primamo tvoje milosrđe, u siromasima prepoznajemo Krista i ljubavlju pridobivamo braću za tvoje kraljevstvo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Molitva za svećenike
Gospodine Isuse Kriste, vječni Veliki Svećeniče, čuvaj svećenike u svojem Presvetom Srcu. Sačuvaj njihove posvećene ruke, koje svakodnevno dodiruju tvoje Presveto Tijelo. Čuvaj njihove usne, koje izgovaraju riječi posvete i odrješenja. Očuvaj njihova srca od obeshrabrenja, osamljenosti, mlakosti i svakoga napada Zloga.
Daj im ljubav prema Euharistiji, vjernost molitvi, mudrost u ispovjedaonici, hrabrost u naviještanju istine i očinsku blagost prema povjerenim ljudima. Kada su umorni, obnovi ih; kada su ranjeni, izliječi ih; kada su u kušnji, ojačaj ih; kada padnu, podigni ih i vrati ih radosti prvoga poziva.
Po zagovoru svete Marije, Majke svećenika, i svetoga Ivana Marije Vianneya, učini ih pastirima po svojem Srcu. Amen.