07. 08. do 09.08.
Trodnevnica se oslanja na povijesnu jezgru Lovrina života, liturgijska čitanja njegova blagdana te svjedočanstva svetoga Ambrozija i crkvene predaje. Pojedinosti poput predstavljanja siromaha kao „blaga Crkve“ potječu iz vrlo stare predaje koju je zapisao sveti Ambrozije; dok je Lovrino đakonstvo i mučeništvo 258. godine čvrsta povijesna jezgra, neke pojedinosti načina njegova stradanja pripadaju kasnijoj, ali duboko ukorijenjenoj rimskoj tradiciji.
Blago Crkve, služenje ljubavi i vjernost do kraja
Sveti Lovro jedan je od najslavnijih mučenika drevne rimske Crkve. Bio je đakon pape Siksta II. u vremenu kada kršćanska vjera nije donosila društvenu sigurnost, ugled ni povlastice, nego je od čovjeka mogla tražiti život. Đakonska služba koju je Lovro primio nije bila samo liturgijska čast. Kao đakonu bila mu je povjerena briga za crkvena dobra i njihova raspodjela siromasima, udovicama, bolesnima i progonjenima. Služio je oltaru, bio povezan sa svojim biskupom i u siromasima prepoznavao živo Kristovo tijelo.
Za vrijeme progona cara Valerijana 258. godine papa Siksto II. pogubljen je zajedno sa svojim suradnicima. Prema staroj predaji, Lovro je s boli gledao kako njegova biskupa odvode u smrt te ga je pitao kamo odlazi bez svojega đakona. Siksto mu je navijestio da će ga slijediti za tri dana. Kada su rimske vlasti od Lovre zatražile da preda crkveno blago, on je okupio siromašne, nemoćne, bolesne i potrebite te ih predstavio riječima koje je predaja sačuvala u različitim oblicima: „Ovo je blago Crkve.“ Time nije izrekao samo prkosnu dosjetku. Objavio je evanđeosku istinu da se vrijednost Crkve ne mjeri zlatom koje posjeduje, nego Kristom kojega prepoznaje i služi u najmanjima.
Lovro je nakon toga podnio mučeništvo. Njegovo liturgijsko slavlje povezano je s Kristovim riječima o pšeničnom zrnu koje mora pasti u zemlju i umrijeti kako bi donijelo obilat rod: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“ (Iv 12,24-25). Lovrin život pokazuje da kršćansko mučeništvo nije prezir života ni traženje patnje, nego vrhunac ljubavi koja odbija izdati Krista čak i kada vjernost ima najvišu cijenu.
Ova trodnevnica razmatra tri velike teme njegova života:
služenje Kristu u siromasima kao istinskom blagu Crkve, vjernost oltaru, Crkvi i povjerenoj službi te mučeničku ljubav koja ostaje slobodna usred straha, pritiska i trpljenja. Svaka je tema poziv našem vremenu, u kojemu se vjera lako svodi na privatni osjećaj, služba na položaj, crkveno blago na materijalnu sigurnost, a vjernost na nešto što vrijedi samo dok nije previše zahtjevno.
Uvodna molitva za svaki dan
Svemogući i vječni Bože, ti si svetoga Lovru pozvao da kao đakon služi svetim otajstvima i bude poslužitelj tvoje ljubavi prema siromasima. Udijelio si mu mudrost da u progonjenima, bolesnima i potrebnima prepozna istinsko blago Crkve te hrabrost da ostane vjeran Kristu sve do mučeničke smrti.
Po njegovu zagovoru očisti naše srce od sebičnosti, straha i navezanosti na prolazna dobra. Nauči nas da vjera ne ostane samo na riječima, nego postane služenje, darivanje i postojana vjernost. Daj da Krista prepoznajemo na oltaru, u njegovoj riječi, u zajedništvu Crkve i u svakom čovjeku čije je dostojanstvo ranjeno.
Sveti Lovro, vjerni đakone i Kristov mučeniče, prati nas tijekom ove trodnevnice. Isprosi nam srce slobodno za Boga, ruke spremne na služenje i hrabrost da u kušnji ne zatajimo Evanđelje. Amen.
PRVI DAN
„Ovo je blago Crkve“ – prepoznati Krista u siromasima
Zaziv Duhu Svetomu
Dođi, Duše Sveti, Duše ljubavi i milosrđa. Otvori naše oči da vidimo ljude koje inače zaobilazimo. Oslobodi nas ravnodušnosti koja se skriva iza zauzetosti, straha i opravdanja. Pokaži nam Kristovo lice u siromašnima, bolesnima, osamljenima, odbačenima i ranjenima.
Amen.
Svjedočanstvo o svetom Lovri
Kada su rimske vlasti od Lovre zatražile crkveno blago, očekivale su novac, zlato, posude i druge dragocjenosti. Prema svjedočanstvu svetoga Ambrozija, Lovro je zatražio vrijeme, okupio siromašne kojima su bila podijeljena crkvena sredstva te ih doveo pred vlasti. Pokazujući na njih, predstavio ih je kao blago Crkve. Sveti Ambrozije objašnjava da su oni doista blago jer u njima živi Krist i u njima je prisutna vjera. Crkvena briga za siromašne od početka nije bila dodatna djelatnost uz navještaj Evanđelja, nego bitan izraz njezina života.
Riječ Božja
„Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.“
Tada će mu pravednici odgovoriti: „Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnismo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?“
A kralj će im odgovoriti: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,35-40).
Duboko razmatranje
Lovrin odgovor rimskim vlastima razotkriva dva suprotna pogleda na vrijednost. Carstvo je vrijednost vidjelo u onome što se može posjedovati, prebrojiti, zaplijeniti i pretvoriti u političku moć. Lovro ju je vidio u čovjeku. Za rimsku su vlast siromasi bili društveni teret, ljudi bez utjecaja i bez korisnosti. Za đakona Evanđelja oni su bili žive riznice jer je u njima prebivao Krist.
Kada je pokazao na siromašne i nazvao ih crkvenim blagom, Lovro nije romantizirao njihovu bijedu. Siromaštvo, bolest, glad i isključenost nisu sami po sebi dobra. Oni su rane ljudskoga dostojanstva koje ljubav nastoji liječiti. Lovro nije samo govorio da su siromasi vrijedni; kao đakon raspolagao je crkvenim sredstvima u njihovu korist. Njegova se teologija pretvorila u služenje. Njegovo razumijevanje Krista postalo je kruh u rukama gladnoga, pomoć udovici, utočište progonjenomu i poštovanje čovjeku kojega je društvo odbacilo.
To je trajno mjerilo vjerodostojnosti Crkve. Ona ne može čuvati Euharistiju na oltaru, a zanemariti Kristovo tijelo koje trpi pred njezinim vratima. Ne može ispovijedati vjeru u utjelovljenje, a čovjeka promatrati kao broj, problem ili trošak. Papa Benedikt XVI. upravo je u Lovrinu primjeru vidio snažan izraz činjenice da organizirana ljubav prema siromašnima pripada samoj biti života Crkve. Ljubav nije samo pojedinačni osjećaj dobrohotnosti nego zadaća crkvene zajednice.
Naše je vrijeme obilježeno drukčijim oblicima siromaštva. Uz materijalnu oskudicu postoje usamljenost starijih, napuštenost bolesnih, nesigurnost obitelji, iscrpljenost roditelja, beskućništvo, ovisnosti, psihička ranjenost, duhovna praznina i osjećaj mladih da nikomu nisu potrebni. Čovjek može imati hranu, odjeću i krov nad glavom, a ipak ostati siromašan ljubavlju, pripadanjem, smislom i nadom.
Često ne poričemo siromašne otvoreno, nego ih činimo nevidljivima. Prolazimo pored njih jer žurimo, jer ne znamo što učiniti, jer se bojimo da će nas njihova potreba previše koštati ili jer smo se naviknuli da netko drugi bude odgovoran. Lovro nas ne pita možemo li riješiti svu bijedu svijeta. Pita nas jesmo li prepoznali čovjeka kojega nam je Bog stavio na put.
Istinsko blago Crkve nisu ni njezina povijesna moć, ni zgrade, ni brojnost, ni društveni utjecaj. Sve to može služiti dobru, ali nije njezina najveća vrijednost. Njezino je blago Krist, a Krist se na osobit način poistovjećuje s malenima. Zato odnos prema slabima nije samo pitanje humanosti nego pitanje odnosa prema samomu Gospodinu.
Ova nas istina poziva i na ispitivanje osobnoga odnosa prema posjedovanju. Čovjek se lako počne oslanjati na novac, nekretnine, položaj, obrazovanje i sigurnost koju mu daje ono što kontrolira. Materijalna dobra nisu zla, ali postaju opasna kada od sredstva služenja postanu središte identiteta. Lovro je mogao slobodno raspodijeliti crkvena sredstva jer je znao da pravo blago nije ono što se zaključava u riznici. Pravo se blago uvećava kada se daruje.
Kršćanska velikodušnost ipak nije nepromišljeno davanje. Potrebna je razboritost, jer nije svaka pomoć korisna i jer se ljudska dobrota može zlorabiti. Ali razboritost se ne smije pretvoriti u izgovor za tvrdoću. Pravo pitanje nije samo: „Hoće li netko pravilno iskoristiti ono što mu dajem?“ nego i: „Što se događa s mojim srcem ako uvijek pronađem razlog da ne pomognem?“
Lovro danas stoji pred Crkvom i ponovno pokazuje njezino blago. Pokazuje starca koji danima ni s kim nije razgovarao, dijete koje raste bez sigurnosti, obitelj koja se skriva iza pristojnosti dok nema dovoljno za život, izbjeglicu kojega se svi boje, osobu s invaliditetom koju društvo smatra manje korisnom, ovisnika kojemu je potrebna istina i ozbiljna pomoć, čovjeka koji se izvana smije, a iznutra gubi volju za životom. Pokazuje ih i govori: „Oni nisu teret koji ometa naše pastoralne planove. Oni su mjesto susreta s Kristom.“
Živjeti vjeru poput svetoga Lovre znači dopustiti da nas Euharistija učini kruhom za druge. Ono što primamo na oltaru mora se nastaviti u životu. Krist se daje nama kako bismo se i mi mogli darivati. Čovjek koji stalno prima, a nikada se ne daje, još nije razumio otajstvo pričesti.
Poziv našem vremenu
Naše vrijeme govori o ljudskim pravima, dostojanstvu i uključivosti, ali istodobno čovjeka često procjenjuje prema produktivnosti, zaradi, zdravlju, izgledu i društvenoj korisnosti. Sveti Lovro objavljuje da ljudsko dostojanstvo ne proizlazi iz sposobnosti nego iz činjenice da je čovjek stvoren na Božju sliku i otkupljen Kristovom krvlju.
Živjeti vjeru danas znači suprotstaviti se kulturi odbacivanja, ali ne samo javnim izjavama. To znači otvoriti vrijeme, kuću, zajednicu i sredstva za one koji ne mogu uzvratiti. Znači odbiti ogovaranje siromašnih, prezir prema ljudima slabijega obrazovanja, nestrpljivost prema starima i kult uspjeha koji ne ostavlja mjesta za ranjivost.
Kršćanska zajednica postaje slična Lovri kada ne pita samo koliko je ljudi došlo na susret, nego tko je ostao neprimijećen; ne pita samo koliko je sredstava prikupila, nego komu su ona donijela dostojanstvo; ne pita samo je li liturgija bila lijepa, nego je li iz nje proizašla ljubav.
Ispit savjesti
- Prepoznajem li Krista u potrebitima ili ih doživljavam prvenstveno kao smetnju?
- Jesam li svoju sigurnost izgradio na posjedovanju?
- Postoji li osoba koju redovito zaobilazim jer njezina potreba od mene traži vrijeme i žrtvu?
- Dajem li samo ono što mi neće nedostajati ili sam ikada dopustio da me milosrđe stvarno košta?
- Kako moja vjera postaje konkretna pomoć ljudima koje mi je Bog povjerio?
Duhovni čin prvoga dana
Danas ću učiniti jedno konkretno djelo milosrđa koje neće ostati samo na osjećaju. Posjetit ću osamljenu osobu, pomoći potrebitoj obitelji, darovati sredstva pouzdanoj karitativnoj ustanovi, saslušati nekoga tko pati ili se odreći nečega što mi je drago kako bi drugi primio ono što mu je potrebno.
Neću o tome govoriti drugima niti tražiti priznanje. Učinit ću to Kristu.
Molitva svetom Lovri za milosrdno srce
Sveti Lovro, vjerni đakone Kristov, ti si u siromasima prepoznao neprolazno blago Crkve. Nisi ih promatrao izdaleka niti si njihovu patnju pretvorio samo u lijepe riječi. Služio si im, raspodjeljivao im povjerena dobra i pred moćnicima svjedočio da ljudsko dostojanstvo ima veću vrijednost od zlata.
Isprosi mi srce koje vidi. Oslobodi me ravnodušnosti, škrtosti i straha da ću davanjem izgubiti vlastitu sigurnost. Pokaži mi siromahe koje je moja užurbanost učinila nevidljivima. Nauči me da ne pomažem iz osjećaja nadmoći, nego kao brat i sestra onima u kojima me čeka sam Krist.
Gospodine Isuse, ti si postao siromašan radi nas. Oprosti mi kada sam te zaobišao u gladnomu, osamljenomu, bolesnomu i ranjenomu. Daj mi razboritu i velikodušnu ljubav. Neka moja vjera dobije ruke koje služe, noge koje pohode i srce koje se ne zatvara pred tuđom boli.
Sveti Lovro, nauči nas čuvati istinsko blago Crkve. Amen.
- Oče naš. Zdravo Marijo. Slava Ocu.
Sveti Lovro, đakone i mučeniče, moli za nas.
DRUGI DAN
Vjernost oltaru, Crkvi i povjerenom poslanju
Zaziv Duhu Svetomu
Dođi, Duše Sveti, Duše vjernosti i služenja. Obnovi u nama milost krštenja i snagu poziva koji smo primili. Oslobodi nas želje za položajem bez služenja, od riječi bez djela i pobožnosti bez poslušnosti. Nauči nas ostati uz Krista i njegovu Crkvu kada je lako i kada je teško.
Amen.
Svjedočanstvo o svetom Lovri
Lovro je bio jedan od rimskih đakona i bliski suradnik pape Siksta II. Prema predaji koju prenosi sveti Ambrozije, zaplakao je kada je vidio da njegova biskupa vode na mučeništvo, ne samo zato što ga gubi nego zato što sam još ne može poći s njime. Obratio mu se kao sin ocu i đakon biskupu, pitajući kamo ide bez svojega služitelja. Siksto mu je navijestio da ga čeka teža borba i da će ga slijediti nakon tri dana. Ta predaja prikazuje duboku povezanost đakonskoga služenja s biskupom, oltarom i crkvenim zajedništvom.
Riječ Božja
„Tko meni služi, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko služi, počastit će ga moj Otac“ (Iv 12,26).
„Kao dobri upravitelji različite Božje milosti služite jedni drugima svatko po primljenom daru“ (1 Pt 4,10).
Duboko razmatranje
Riječ „đakon“ znači služitelj. U evanđeoskom smislu služenje nije niži oblik postojanja, nego način na koji se objavila Božja veličina. Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge (usp. Mk 10,45). Isus pere noge učenicima i time ne privremeno odlaže svoje dostojanstvo, nego objavljuje kakvo je Božje dostojanstvo: Bog je ljubav koja se priginje.
Lovrina đakonska služba bila je ukorijenjena u tom Kristovu samodarivanju. Služio je pri oltaru, pomagao svojem biskupu i bio odgovoran za pomoć potrebnima. U njemu liturgija i karitativna služba nisu bile suprotstavljene. Oltar ga je slao siromasima, a služenje siromasima vraćalo ga je istini oltara. Đakon koji naviješta Evanđelje i poslužuje kalež mora istu riječ i istu ljubav učiniti vidljivima u životu Crkve.
Sveti Lovro nije svoju službu shvatio kao osobni projekt. Bio je u zajedništvu s papom Sikstom, svojim biskupom. Stara predaja o njihovu posljednjem susretu pokazuje da je crkveno poslanje uvijek primljeno. Nitko samomu sebi ne daje službu i nitko ne pripada samo vlastitoj zamisli o tome što Crkva treba biti. Poslanje se prima od Krista preko Crkve, živi se u zajedništvu i provjerava u poslušnosti.
To je osobito važno u vremenu snažnoga individualizma. Današnji čovjek lako prihvaća vjeru dok se ona podudara s njegovim osjećajima i uvjerenjima. Želi Isusa, ali bez tijela Crkve; karizmu, ali bez odgovornosti; službu, ali bez poslušnosti; autoritet, ali bez polaganja računa; duhovne darove, ali bez ponizne formacije.
Lovro nas podsjeća da se vjera ne živi kao privatna duhovna pustolovina. Krist nas ugrađuje u svoje tijelo. Crkva je sveta jer joj je Krist Glava i jer u njoj djeluje Duh Sveti, ali je istodobno sastavljena od slabih i grešnih ljudi. Ljubiti Crkvu zato ne znači idealizirati svaki ljudski postupak niti šutjeti pred zlom. Znači ostati vjeran Kristu u njegovu tijelu, raditi na njegovoj obnovi u istini, poniznosti i zajedništvu, a ne hraniti razdor, samovolju i prijezir.
Lovrina vjernost biskupu nije bila slijepa odanost ljudskoj moći. Siksto nije vodio Lovru prema vlastitoj koristi, nego prema Kristu i mučeništvu. Prava crkvena poslušnost nikada nije idoliziranje osobe. Ona je zajedničko osluškivanje Božje volje u vjeri Crkve. Tamo gdje bi ljudska naredba zahtijevala grijeh, učenik mora biti poslušan Bogu. Ali ondje gdje se od njega traži poniznost, strpljenje, suradnja i odricanje od vlastite samovolje, nije svako protivljenje djelovanje Duha Svetoga.
Lovro je bio upravitelj crkvenih dobara, ali ih nije smatrao svojim vlasništvom. To je važna dimenzija svakoga poslanja. Darovi, službe, znanje, novac, karizma i autoritet nisu privatni posjed. Sve je povjereno radi izgradnje tijela Kristova. Čovjek može početi služiti iz ljubavi, a zatim službu postupno pretvoriti u prostor vlastite važnosti. Počinje govoriti „moja zajednica“, „moji ljudi“, „moj projekt“, „moja služba“, kao da ono što je Bog povjerio pripada njemu.
Lovro pokazuje drukčiji put. Kada se od njega tražilo crkveno blago, nije branio vlastiti položaj niti koristio sredstva za bijeg. Znao je da je upravitelj, a ne vlasnik. Čovjek slobodno služi tek kada shvati da mu služba ne pripada. Zato može biti premješten, zaboravljen, nepriznat ili lišen vidljive uloge, a da ne izgubi svoj identitet. Njegov identitet nije funkcija, nego pripadnost Kristu.
Služenje u našem vremenu često se iscrpljuje u aktivizmu. Čovjek mnogo radi, ali se sve manje moli; preuzima sve više odgovornosti, a srce mu postaje tvrđe; govori o žrtvi, ali se ljuti kada ne dobije priznanje. Lovrina vjernost poziva na povratak izvoru. Služitelj prije svega mora ostati uz Gospodina. Bez toga će služenje postati samopotvrđivanje, kontrola ili bijeg od vlastite nutrine.
Kristove riječi „Gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj“ znače da učenik ne određuje sam mjesto svojega služenja. Mora biti ondje gdje je Krist. Krist je na oltaru, ali i u Getsemaniju. On je u radosti zajedništva, ali i u ranama Crkve. On je među mnoštvom koje sluša, ali i uz pojedinca kojega svi zaobilaze. Služitelj ne bira samo ugodne dijelove Kristova puta.
Lovrina bol dok Siksta odvode pokazuje i ljepotu duhovnoga očinstva i sinovstva. Nije bio izolirani pojedinac. Imao je biskupa uz kojega je služio, od kojega je primao poslanje i s kojim je dijelio sudbinu. Današnjoj su Crkvi potrebni takvi odnosi: ne odnosi ovisnosti i kontrole, nego odnosi u kojima stariji u vjeri pripravljaju mlađe da nadmaše vlastite strahove, a mlađi ne preziru iskustvo i službu onih koji su išli prije njih.
Poziv našem vremenu
Danas se služenje često procjenjuje prema vidljivosti. Vrijednim se smatra ono što je zapaženo, objavljeno, praćeno i javno priznato. Lovrina služba govori da je pred Bogom velik i onaj rad koji nitko ne vidi: priprava prostora, briga za bolesnika, diskretno upravljanje sredstvima, slušanje čovjeka u nevolji, nošenje odgovornosti bez pohvale i vjernost malim dužnostima.
Naše vrijeme također boluje od nepovjerenja prema svakoj instituciji i autoritetu. Dio toga nepovjerenja proizlazi iz stvarnih zlouporaba koje se ne smiju prikrivati. Ali ozdravljenje ne dolazi iz razaranja svakoga zajedništva, nego iz obraćenja načina na koji se autoritet vrši i poslušnost živi. Kršćanski autoritet mora biti đakonski: autoritet pranja nogu. Kršćanska poslušnost mora biti slobodna, razumna i ukorijenjena u istini.
Svaki je krštenik primio službu, iako nije svaki zaređeni službenik. Netko služi u obitelji, netko u župi, zajednici, društvu, radnom mjestu ili skrivenoj molitvi. Pitanje nije imamo li naslov, nego jesmo li raspoloživi Bogu. Vjera se ne mjeri količinom govora o poslanju, nego vjernošću onomu što nam je danas povjereno.
Ispit savjesti
- Služim li Kristu ili preko službe tražim potvrdu vlastite važnosti?
- Mogu li radosno učiniti dobro koje nitko neće primijetiti?
- Kako govorim o Crkvi, njezinim pastirima i drugim članovima zajednice?
- Gradim li zajedništvo ili hranim podjele?
- Jesam li pouzdan u onome što mi je povjereno?
- Prihvaćam li formaciju, korekciju i provjeru svojih odluka?
- Ostajem li uz Krista kada služenje više nije ugodno?
Duhovni čin drugoga dana
Danas ću vjerno izvršiti jednu dužnost koju često odgađam ili činim nevoljko. Učinit ću je kao služenje Kristu, bez prigovora i bez traženja priznanja.
Pomolit ću se i za papu, svojega biskupa, župnika, đakone, redovnike, voditelje zajednica i sve kojima je povjerena odgovornost u Crkvi.
Molitva za vjernost poslanju
Sveti Lovro, vjerni đakone rimske Crkve, ti si služio Kristu uz svojega biskupa, naviještao Evanđelje, posluživao svetim otajstvima i upravljao dobrima povjerenima za siromašne. Nisi službu pretvorio u vlastiti posjed niti si je napustio kada je postala opasna.
Isprosi mi vjernost onomu što mi je Bog povjerio. Oslobodi me želje za položajem, priznanjima i nadmoći. Nauči me služiti i onda kada me nitko ne vidi, kada ne primam zahvalnost i kada se plod mojega rada ne pokazuje odmah.
Gospodine Isuse, ti si među nama kao onaj koji služi. Očisti moje motive. Ne dopusti da se služim tvojim imenom radi vlastite važnosti. Daj da moje riječi odgovaraju životu, da moje služenje izvire iz molitve i da moj autoritet, ako mi je povjeren, bude oblik pranja nogu.
Čuvaj svoju Crkvu. Očisti je od zlouporabe moći, taštine, zatvorenosti i podjela. Daj njezinim pastirima srce Krista Dobroga Pastira, a svima nama poniznost da slušamo, razlučujemo i zajedno gradimo tvoje tijelo.
Sveti Lovro, isprosi osobito đakonima da budu ljudi Riječi, oltara i ljubavi. Daj da u njima Crkva prepozna Krista koji je došao služiti. Amen.
- Oče naš. Zdravo Marijo. Slava Ocu.
Sveti Lovro, đakone i mučeniče, moli za nas.
TREĆI DAN - 09.08.
Pšenično zrno koje umire – vjernost Kristu usred straha i progonstva
Zaziv Duhu Svetomu.
Dođi, Duše Sveti, Duše jakosti. Uđi u mjesta našega straha, ljudskoga obzira i unutarnjega kolebanja. Daj nam mudrost da ne tražimo patnju, ali i hrabrost da ne izdamо istinu radi udobnosti. Učini nas postojanima u kušnji i vjernima Kristu sve do kraja.
Amen.
Svjedočanstvo o svetom Lovri
Sveti Lovro podnio je mučeništvo u Rimu 258. godine, nekoliko dana nakon pogubljenja pape Siksta II. Njegovo se štovanje veoma brzo proširilo, a rimska ga je Crkva od najranijih vremena častila kao jednoga od svojih najvećih mučenika. Predaja o njegovu stradanju na užarenoj rešetki snažno je oblikovala njegovu ikonografiju i pobožnost, premda su pojedinosti kasnijega opisa mučeništva povijesno manje sigurne od same činjenice da je pogubljen kao Kristov đakon u Valerijanovu progonu. Njegov blagdan zato nije slavljenje okrutnosti ni boli, nego Kristove pobjede ostvarene u vjernosti mučenika.
Riječ Božja
„Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj“ (Iv 12,24-26).
Duboko razmatranje
Mučeništvo je vrhunac kršćanskoga svjedočanstva, ali ga se može pogrešno razumjeti. Mučenik nije čovjek koji prezire život, uživa u patnji ili traži smrt. On ljubi život kao Božji dar, ali Boga ljubi više od zemaljskoga života. Ne bira smrt radi smrti, nego odbija spasiti se cijenom izdaje Krista.
Grčka riječ martys znači svjedok. Mučenik je onaj čiji život i smrt svjedoče da je Krist stvarniji i vredniji od svega što mu zemaljska moć može oduzeti. Progonitelj može uzeti slobodu, imovinu, društveni položaj i tijelo, ali ne može prisiliti slobodno srce da prestane pripadati Bogu. Upravo se u toj slobodi očituje poraz nasilja.
Lovrina pobjeda nije u tome što nije osjećao tjelesnu bol ili ljudski strah. Kršćanska hrabrost nije odsutnost straha, nego vjernost koja je veća od straha. Isus se u Getsemaniju znojio krvavim znojem i molio da ga mimoiđe čaša, ali je dodao: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude.“ Mučenik ne postaje neosjetljiv. On dopušta da ljubav preuzme posljednju riječ.
Liturgija na Lovrin blagdan naviješta prispodobu o pšeničnom zrnu. Zrno koje se čuva od zemlje ostaje samo. Ono koje prihvati da bude skriveno, raspuknuto i preobraženo donosi rod. Isus je prvi takvo zrno. Njegova smrt nije bila besmisleni poraz, nego potpuno predanje Ocu iz kojega je izrastao novi život. Lovro slijedi isti put: njegov zemaljski život završava, ali njegovo svjedočanstvo stoljećima rađa vjeru.
To otajstvo vrijedi i za svakoga kršćanina koji nikada neće biti pozvan na krvno mučeništvo. Postoji svakodnevno umiranje sebi: odricanje od osvete, priznanje vlastite pogreške, vjernost bračnom obećanju, čistoća usred kulture koja je ismijava, poštenje koje nas može stajati napredovanja, obrana slaboga pred većinom, ostajanje uz bolesnika, prihvaćanje skrivene službe i odbijanje da vjeru prilagodimo svakoj promjeni javnoga mišljenja.
Takvo umiranje nije uništenje osobnosti. Bog ne traži da čovjek postane bezličan, pasivan ili dostupan svakoj zlouporabi. Umrijeti sebi znači umrijeti sebičnosti, lažnom egu, potrebi da uvijek budemo u pravu i strahu koji nas čini nevjernima. To je put prema pravoj slobodi, jer čovjek tada više nije rob tuđega odobravanja.
Naše vrijeme ne progoni vjeru svagdje na jednak način. U nekim dijelovima svijeta kršćani i danas podnose zatvore, nasilje i smrt. Drugdje se pritisak pojavljuje kao ismijavanje, profesionalna šteta, društvena izolacija ili zahtjev da se vjera potpuno povuče iz javnoga života. Nije svaka kritika kršćanstva progonstvo; ponekad je i opravdan poziv na obraćenje zbog nevjerodostojnosti vjernika. Zato je potrebno razlučivanje. Ali postoji i stvarna napast da šutimo o istini samo kako bismo ostali prihvaćeni.
Najopasniji kompromisi često ne počinju dramatičnim nijekanjem Krista. Počinju malim prilagodbama: prešutjeti kada treba zaštititi nečije dostojanstvo, nasmijati se onomu što vrijeđa vjeru kako ne bismo izgledali čudno, opravdati nepoštenje jer „svi tako rade“, odvojiti nedjeljnu pobožnost od poslovnih odluka, govoriti jedno u crkvi, a drugo u društvu.
Lovro poziva na jedinstven život. On nije mogao služiti Kristu na oltaru i onda ga zanijekati pred sucem. Njegova je posljednja vjernost bila nastavak tisuća ranijih vjernosti. Čovjek se ne pripravlja za velike kušnje maštajući o junaštvu, nego vjernošću u malim svakodnevnim odlukama.
Mučenik također razotkriva granice zemaljske moći. Rimska je vlast vjerovala da može ugasiti Lovrino svjedočanstvo uklanjanjem njegova tijela. Dogodilo se suprotno. Njegova je smrt postala sjeme. Povijest Crkve pokazuje da progonstvo može uništiti strukture i oduzeti sigurnost, ali ne može pobijediti vjeru koja je ukorijenjena u Uskrslomu.
U tradicionalnim opisima Lovro zadržava nutarnju slobodu čak i usred mučenja. Te pripovijesti žele naglasiti da milost može dati čovjeku slobodu koju nasilnik ne može oduzeti. Ipak, kršćansku jakost ne smijemo svesti na humor pred boli niti očekivati da svaki vjernik u patnji djeluje neustrašivo. Neki mučenici idu u smrt pjevajući, drugi drhteći. Svetost nije u temperamentu nego u vjernosti.
Današnji vjernik treba tražiti ne osjećaj nepobjedivosti, nego milost za sljedeći korak. Bog često ne daje unaprijed snagu za sve moguće kušnje. Daje kruh za danas. Lovro nije u jednom trenutku postao vjeran. Njegova je jakost rasla kroz služenje, molitvu, zajedništvo, upravljanje povjerenim dobrima i blizinu siromasima. Kada je došla posljednja kušnja, samo je dovršio život koji je već bio darovan.
Poziv našem vremenu
Živimo u kulturi koja često obećava život bez žrtve. Uči nas da je dobro ono što donosi trenutnu ugodu, a loše ono što boli ili ograničava. Evanđelje ne slavi patnju, ali objavljuje da nema zrele ljubavi bez spremnosti na žrtvu. Roditeljstvo, brak, prijateljstvo, svećeništvo, služenje i svako ozbiljno poslanje traže umiranje sebi.
Naše vrijeme također snažno oblikuje potreba za odobravanjem. Društvene mreže, javno mišljenje i stalna usporedba mogu čovjeka učiniti ovisnim o reakcijama drugih. Tada se savjest lako prilagođava publici. Lovro nas uči slobodi čovjeka koji zna komu pripada.
Vjernost Kristu ne znači agresivnost, grubost ili stalno izazivanje sukoba. Mučenička vjera nije ratoborna. Ona je mirna, jasna i nenasilna. Ne uzvraća mržnjom, ne traži neprijatelje i ne uživa u osudi svijeta. Ona svjedoči istinu i spremna je podnijeti cijenu bez mržnje prema progonitelju.
Ispit savjesti
- Čega se najviše bojim izgubiti zbog vjernosti Evanđelju: ugleda, odnosa, prihoda, položaja ili udobnosti?
- Postoji li područje u kojem javno živim suprotno onomu što ispovijedam?
- Prešućujem li istinu iz ljubavi i razboritosti ili iz kukavičluka?
- Jesam li agresivan pod izlikom obrane vjere?
- Mogu li podnijeti nerazumijevanje bez mržnje i osuđivanja?
- Koje malo svakodnevno umiranje sebi Bog danas traži od mene?
Duhovni čin trećega dana
Danas ću načiniti jedan konkretan čin vjernosti koji sam do sada odgađao iz straha ili ljudskoga obzira. Mogu iskreno priznati pogrešku, odbiti nepošten postupak, pomiriti se s osobom, zauzeti se za nepravedno napadnutoga ili mirno posvjedočiti svoju vjeru.
Prikazat ću i jednu žrtvu za progonjene kršćane i za sve koji trpe zbog savjesti i vjernosti istini.
Molitva za jakost i vjernost
Sveti Lovro, Kristov mučeniče, ti si razumio da zemaljski život nije najveće dobro ako se čuva cijenom izdaje Boga. Nisi tražio smrt, ali je nisi izbjegao nijekanjem Gospodina. Tvoja je ljubav bila snažnija od prijetnje, a tvoja pripadnost Kristu dublja od straha.
Isprosi mi dar jakosti. Ne tražim život bez kušnje, nego srce koje će u kušnji ostati vjerno. Oslobodi me ropstva ljudskom mišljenju, potrebe da budem prihvaćen pod svaku cijenu i kompromisa kojima postupno udaljujem svoj život od Evanđelja.
Gospodine Isuse, ti si pšenično zrno koje je palo u zemlju i donijelo obilat rod. Daj mi milost da umirem sebičnosti, oholosti, nepraštanju i kukavičluku. Neka nijedna žrtva učinjena iz ljubavi ne ostane besplodna.
Molim te za progonjene kršćane, zatvorene zbog vjere, one kojima se prijeti, kojima su razorene obitelji i domovi te za sve koji žive pod pritiskom da te zaniječu. Daj im zaštitu, utjehu, mudrost i jakost. Njihovim progoniteljima daruj obraćenje.
Sveti Lovro, nauči me da vjera ne bude samo ukras mojega života, nego njegova najdublja istina. Kada dođe čas odluke, podsjeti me komu pripadam. Kada me obuzme strah, isprosi mi milost za sljedeći korak. Kada trpim zbog dobra, sačuvaj me od gorčine.
Daj da poput pšeničnoga zrna prihvatim umrijeti svemu što me odvaja od Krista kako bi moj život donio plod za Božje kraljevstvo. Amen.
- Oče naš. Zdravo Marijo. Slava Ocu.
Sveti Lovro, đakone i mučeniče, moli za nas.
Završna molitva trodnevnice
Svemogući Bože, Oče našega Gospodina Isusa Krista, zahvaljujemo ti za svetoga Lovru, đakona i mučenika. U njegovu si životu sjedinio oltar i služenje, ljubav prema Crkvi i blizinu siromasima, vjernost poslanju i hrabrost mučeništva.
Daj da po njegovu zagovoru ponovno otkrijemo istinsko blago Crkve. Ne dopusti da vrijednost mjerimo bogatstvom, ugledom i moći. Daj nam oči koje će prepoznati Krista u malenima i ruke koje se neće zatvoriti pred tuđom potrebom.
Obnovi u nama đakonsko srce tvojega Sina. Nauči nas služiti bez traženja priznanja, upravljati darovima kao odgovorni upravitelji i ostati u zajedništvu Crkve. Očisti naše služenje od oholosti, natjecanja, samovolje i skrivene želje za moći.
Udijeli nam jakost svetoga Lovre. Kada nas vjernost Evanđelju bude stajala žrtve, ne dopusti da se povučemo u kukavičluk ni da postanemo nasilni i ogorčeni. Daj da istinu svjedočimo u ljubavi, ne uzvraćamo zlom na zlo i ostanemo vjerni Kristu do kraja.
Posebno ti prikazujemo nakanu ove trodnevnice:
(u tišini izreći osobnu nakanu)
Ako je ono što molimo u skladu s tvojom voljom i služi našem spasenju i dobru drugih, po zagovoru svetoga Lovre udijeli nam traženu milost. Ako si za nas pripravio drukčiji put, daj nam pouzdanje da ga prihvatimo.
Sveti Lovro, zaštitniče đakona, moli za sve koji su primili đakonsko ređenje. Daj da vjerno naviještaju Evanđelje, dostojno služe oltaru i budu prepoznatljiv znak Kristove blizine siromasima. Čuvaj njihove obitelji, obnovi ih u molitvi i učvrsti u poniznom služenju.
Sveti Lovro, zaštitniče siromašnih i progonjenih, zagovaraj one koji nemaju glasa, one čije se dostojanstvo gazi i one koji zbog Krista podnose progonstvo.
Sveti Lovro, đakone i mučeniče, nauči nas da svoje blago tražimo u Bogu, svoju veličinu u služenju, a svoju pobjedu u vjernoj ljubavi. Amen.
Litanijski zazivi svetom Lovri
Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.
Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se.
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se.
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se.
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se.
Sveta Marijo, Majko Crkve, moli za nas.
Sveta Marijo, Majko siromaha, moli za nas.
Sveti Lovro, đakone rimske Crkve, moli za nas.
Sveti Lovro, vjerni služitelju oltara, moli za nas.
Sveti Lovro, poslušničе Kristova Evanđelja, moli za nas.
Sveti Lovro, odani suradniče svojega biskupa, moli za nas.
Sveti Lovro, mudri upravitelju crkvenih dobara, moli za nas.
Sveti Lovro, prijatelju siromaha, moli za nas.
Sveti Lovro, zaštitniče udovica i potrebnih, moli za nas.
Sveti Lovro, koji si u malenima prepoznao Krista, moli za nas.
Sveti Lovro, koji si siromahe nazvao blagom Crkve, moli za nas.
Sveti Lovro, slobodan od navezanosti na bogatstvo, moli za nas.
Sveti Lovro, vjeran u povjerenoj službi, moli za nas.
Sveti Lovro, hrabri svjedoče istine, moli za nas.
Sveti Lovro, postojani u progonstvu, moli za nas.
Sveti Lovro, pšenično zrno koje je donijelo obilat rod, moli za nas.
Sveti Lovro, pobjedniče nad strahom, moli za nas.
Sveti Lovro, svjedoče Kristove ljubavi do kraja, moli za nas.
Sveti Lovro, uzore đakonima, moli za nas.
Sveti Lovro, zagovorniče progonjenih kršćana, moli za nas.
Sveti Lovro, slavni mučeniče rimske Crkve, moli za nas.
Da prepoznajemo Krista u siromasima, zagovaraj nas.
Da budemo slobodni od pohlepe i sebičnosti, zagovaraj nas.
Da primljena dobra stavljamo u službu drugih, zagovaraj nas.
Da vjerno izvršavamo povjerene dužnosti, zagovaraj nas.
Da služimo bez traženja priznanja, zagovaraj nas.
Da ljubimo Crkvu i gradimo njezino zajedništvo, zagovaraj nas.
Da ne zaniječemo vjeru zbog ljudskoga obzira, zagovaraj nas.
Da istinu svjedočimo u ljubavi, zagovaraj nas.
Da u kušnjama ostanemo postojani, zagovaraj nas.
Da progoniteljima opraštamo i molimo za njihovo obraćenje, zagovaraj nas.
Da svakodnevno umiremo grijehu i sebičnosti, zagovaraj nas.
Da ostanemo vjerni Kristu do kraja, zagovaraj nas.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.
Moli za nas, sveti Lovro, đakone i mučeniče,
da dostojni postanemo obećanja Kristovih.
Pomolimo se
Bože, žar tvoje ljubavi učinio je svetoga Lovru vjernim u služenju i slavnim u mučeništvu. Daj da ljubimo ono što je on ljubio i djelom izvršujemo ono što je naučavao. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Molitva za đakone
Gospodine Isuse Kriste, koji nisi došao da budeš služen, nego da služiš i život svoj dadeš za mnoge, pogledaj sve đakone svoje Crkve. Obnovi u njima milost ređenja i učini ih živim znakom svojega služiteljskog srca.
Daj da vjerno naviještaju tvoju riječ, dostojno poslužuju tvoj oltar i u siromasima prepoznaju tvoje lice. Sačuvaj ih od taštine, aktivizma, obeshrabrenja i navezanosti na položaj. Daj da njihova služba povezuje liturgiju i život, oltar i ulicu, molitvu i djela milosrđa.
Blagoslovi njihove supruge, djecu i obitelji. Daj im snagu da zajedno nose zahtjeve poslanja, rastu u ljubavi i budu znak tvoje vjernosti.
Po zagovoru svetoga Lovre daj đakonima srce ponizna služitelja, glas hrabra navjestitelja i ruke milosrdna brata. Amen.
Povijesna podloga trodnevnice počiva ponajprije na svjedočanstvu svetoga Ambrozija, staroj rimskoj predaji i službenim crkvenim razmatranjima Lovrina đakonstva.
Evanđelje blagdana, Iv 12,24-26, tumači njegovu smrt kao nasljedovanje Krista, pšeničnoga zrna koje umire i donosi rod.
Tekst pripremio i uredio D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (grob sv. Lovre - Crkva svetog Lovre u Rimu)