U tišini pred vlastitim srcem
Kada navečer utihnu razgovori i više nemam što obaviti, počinjem čuti ono što tijekom dana uspijevam potisnuti. U meni ostaju neizgovorene riječi, nečiji pogled koji me povrijedio, zadovoljstvo zbog onoga što sam dobro učinio i nemir zbog onoga što nisam uspio.
Tada, Gospodine, pred tobom polako pada slika koju sam o sebi održavao.
Ostajem ja, sa svojom potrebom da budem voljen i sa svojom teškoćom da ljubim kada se ne osjećam voljeno.
U takvoj tišini tvoje pitanje dopire dublje od svih mojih odgovora. Kome pripada moje srce? Mogu brzo izgovoriti tvoje ime, ali želim pričekati prije nego što odgovorim.
Želim pogledati što me najviše uznemiruje, o čemu neprestano razmišljam, čije odobravanje iščekujem i što pod svaku cijenu pokušavam sačuvati.
Ondje se otkriva mnogo više nego u riječima kojima opisujem svoju vjeru.
Možda ti pripadam iskrenom željom, a ipak velik dio sebe zadržavam ondje gdje očekujem sigurnost koju mogu nadzirati.
Povjerenje koje ne ovisi o ishodu
Teško mi je priznati koliko se bojim prepustiti ti svoj život.
Molim da me vodiš, a unaprijed zamišljam put kojim bi me trebao povesti.
Tražim tvoju volju, ali potajno očekujem da potvrdiš moju.
Zahvaljujem ti kada se okolnosti poslože prema mojim nadama, a kada izostane ono za što sam molio, u meni se pojavi sumnja u tvoju blizinu.
Tada postaje vidljivo koliko sam svoje povjerenje vezao uz ishod.
Kao da tvoju ljubav mogu prepoznati samo u onome što razumijem i što mi donosi olakšanje.
Ipak, ti poznaješ moju potrebu prije nego što je izgovorim. Smijem te moliti za zdravlje, za svoje bližnje, za izlaz iz teškoće, za kruh i mir.
Želim naučiti kako te susretati i dok odgovor još čekam. Želim da između mene i tebe postoji nešto dublje od stalnoga provjeravanja jesi li učinio ono čemu se nadam.
Daj mi da upoznam tvoju blizinu i u danima u kojima nema vidljivoga pomaka, kada molitva ostaje jednostavno sjedenje pred tobom i tiho pristajanje da me ljubiš usred moje nedovršenosti.
Pred tobom i onda kada padnem
Možda sam te dugo pokušavao pridobiti. U dubini se još javlja misao da moram biti dovoljno sabran, dovoljno koristan i dovoljno dobar kako bih pred tobom mogao mirno stajati.
Kada uspijem, lakše molim. Kada padnem, udaljavam se, kao da ti najprije moram donijeti dokaz da sam se popravio. A upravo tada najviše trebam doći.
Trebam dopustiti da susretneš ono zbog čega se skrivam.
Moje kajanje postaje istinito kada prestanem štititi vlastitu sliku i prihvatim odgovornost za konkretno zlo, vjerujući da me ni tada ne prestaješ zvati k sebi.
Uviđam koliko takav odnos prema sebi prenosim na druge. Od ljudi očekujem ono čime i sam pokušavam zaslužiti prihvaćanje. Cijenim ih dok su pouzdani, strpljivi i zahvalni.
Njihova slabost brzo postane smetnja, osobito kada poremeti moj raspored ili dotakne moju nesigurnost. Tada se moja dobrota počinje povlačiti. Izvana još mogu ostati pristojan, ali u sebi već vodim račun o svemu što sam dao i o svemu što mi nije vraćeno.
Kada u ljubavi tražim potvrdu
Zaboli me kada primijetim koliko moje ljubavi ovisi o zahvalnosti. Učinio sam dobro, ali sam poslije čekao da bude primijećeno. Pomogao sam, ali sam očekivao posebno mjesto u životu osobe kojoj sam pomogao. Bio sam uz nekoga, a zatim me njegova samostalnost uznemirila. U meni se pomiješaju iskrena briga i želja da budem potreban. Daj mi hrabrosti prepoznati tu mješavinu bez opravdavanja i bez očaja. Želim da moje služenje postane slobodnije, da se mogu radovati tuđemu rastu i kada zbog njega više nisam u središtu.
Najviše me o sebi poučava način na koji slušam. Čovjek mi govori, a ja već sastavljam odgovor. Ponekad mu nudim savjet jer teško podnosim bespomoćnost pred njegovom boli. Ponekad njegovu priču brzo povežem sa svojom jer se tako vraćam na poznato tlo.
Mogu izgovoriti mnogo točnih i pobožnih riječi, a da osoba pokraj mene ipak ostane sama. Ljubav me poziva da izdržim trenutak u kojemu nemam rješenje. Da ostanem prisutan, da čujem ono što se teško izgovara i da ne požurujem tuđi put samo zato što me njegova sporost čini nemirnim.
Dopustiti ti da promijeniš moj pogled
Tu počinjem razumijevati koliko me želiš zahvatiti cijeloga. Želiš ući u način na koji obraćam pozornost, u misli koje njegujem, u odluke koje donosim kada sam umoran.
Predajem ti i svoj razum, sa svim njegovim sposobnostima i obranama. Znam kako uvjerljivo mogu obrazložiti vlastitu hladnoću. Znam pronaći opravdanje za riječ kojom sam nekoga ponizio. Mogu svoju povrijeđenost pretvoriti u presudu, a zatim tu presudu godinama čuvati kao istinu o drugome. Molim te da me zaustaviš ondje gdje prestajem tražiti istinu i počinjem braniti pravo da ostanem zatvoren.
Postoje ljudi čije ime u meni odmah izaziva otpor. Prije nego što ih susretnem, već znam što ću im zamjeriti. Njihove nove postupke tumačim kroz staru povredu i teško dopuštam mogućnost da u njima postoji nešto što još nisam upoznao. Bol koju sam doživio može biti stvarna i ozbiljna. Potrebno ju je priznati, zaštititi ono što je ugroženo i postaviti granice ondje gdje se šteta nastavlja. Istodobno osjećam da moje srce ne može živjeti od stalnoga obnavljanja optužbe. Želim prestati hraniti unutarnji razgovor u kojemu drugoga neprestano osuđujem, a sebe iznova uvjeravam da imam pravo na gorčinu.
Prvi koraci oproštenja
Oproštenje u meni ponekad počinje vrlo skromno. Još ne osjećam mir, još mi se vraća bol, ali mogu odustati od jedne osvetničke riječi. Mogu prestati prepričavati tuđi pad ljudima koji ga ne trebaju znati. Mogu te zamoliti da toj osobi daruješ obraćenje i dobro, premda u meni još postoji otpor. Takvi koraci izgledaju mali dok ne osjetim koliko se toga u meni opire.
Tada shvaćam da trebam tvoju milost upravo u toj odluci koju nitko izvana možda neće primijetiti.
Ljubav koju moji najbliži mogu osjetiti
Slična se borba događa u mojem domu. Ondje ljudi susreću moje lice kada više nemam snage održavati dojam. Ondje se vidi koliko sam spreman prekinuti ono što radim, saslušati pitanje koje sam već čuo i priznati da sam bio nepravedan. Mogu biti dostupan mnogima, a najbližima stalno obećavati da ću imati vremena poslije. Mogu se vratiti iz služenja zadovoljan onim što sam učinio i ne primijetiti da netko pokraj mene čeka običan razgovor. Zaboli me ta mogućnost: da drugima govorim o tvojoj blizini, a sam živim tako da se oni koji su mi povjereni teško mogu približiti meni.
Zato te molim da moja vjera dobije vremena za čovjeka. Da se osjeti u tonu kojim odgovaram, u spremnosti da odložim telefon, u pažnji prema umoru druge osobe.
Neka u meni raste sposobnost da kažem: pogriješio sam, žao mi je, pokušat ću drukčije.
Te su riječi jednostavne, ali pred njima često stojim nemoćniji nego pred velikim zadatkom.
U njima moram odustati od potrebe da budem opravdan. Moram dopustiti da i druga osoba ima svoju bol koju moje dobre namjere ne mogu poništiti.
Prihvatiti vlastite granice i primiti pomoć
Dok o tome razmišljam, osjećam i vlastiti umor. Ponekad sam toliko usmjeren na ono što još treba učiniti da više ne znam prepoznati svoje granice. Prihvaćam novu obvezu, a zatim postajem razdražljiv prema ljudima zbog iscrpljenosti koju nisam htio priznati.
U sebi nosim zahtjev da uvijek budem na raspolaganju, kao da bi odmor bio izdaja ljubavi. Ali i moje tijelo pripada životu koji si mi povjerio. I moja potreba za tišinom, snom i pomoći zaslužuje da je ozbiljno shvatim. Uči me odgovornosti koja uključuje i brigu o sebi, kako moje darivanje ne bi postalo mjesto prešućenih zamjeranja.
Možda mi je teško primiti pomoć zato što se tada moram odreći uloge onoga koji sve drži. Lakše mi je biti potreban nego biti potrebit. Kada drugi vidi moju slabost, osjećam se izloženim. A ipak, upravo ondje može početi dublje zajedništvo.
Netko me može voljeti i dok nemam što ponuditi, dok tražim riječ ohrabrenja, dok priznajem da ne znam. Dopusti mi da to primim. Oslobodi me ponižavajućega govora kojim se kažnjavam zbog svojih ograničenja. Želim svoje pogreške moći pogledati jasno, poduzeti ono što ih može ispraviti i nastaviti živjeti bez stalnoga unutarnjeg prezira.
Vjernost koja odgaja srce
Tvoje zapovijedi tada počinjem čuti iz drukčije blizine. U njima otkrivam brigu za ono što je krhko i dragocjeno. Istinitost čuva povjerenje. Vjernost daje drugome prostor u kojemu se može osloniti na mene. Uzdržljivost me uči da svaka želja ne mora postati postupak. Molitva me vraća odnosu koji bih usred obveza lako zanemario. Trebam takvu postojanost, osobito kada osjećaji oslabe. Trebam izabrati dobro i onda kada ono traži trud, čekanje ili odricanje. U toj vjernosti moje srce postupno sazrijeva za slobodu u kojoj mogu ljubiti odgovorno.
Duh Sveti u trenutku mojega izbora
Ipak, znam da ću ponovno naići na granicu vlastite snage. Znat ću što je dobro, a u meni će se podići stari strah. Odlučit ću govoriti blago, a riječ će izletjeti prije nego što je uspijem zadržati. Tada mi je potreban Duh Sveti, u samoj stvarnosti mojega dana.
Potreban mi je u kratkom prostoru između povrede i odgovora. U trenutku kada želim iznijeti tuđu slabost kako bih sebe prikazao boljim. U odluci hoću li se vratiti razgovoru koji sam prekinuo ljutnjom. Ondje zazivam njegovu pomoć. Ondje želim naučiti poslušati tihi poticaj koji me vodi prema životu.
S Marijom učiti predanje
Mislim na Mariju i na slobodu njezina pristanka. Nije mogla unaprijed obuhvatiti sve što će njezino predanje značiti. Živjela je dane koje je trebalo razumjeti postupno, noseći u sebi i pitanja. Uz nju mogu ostati pred tobom bez zahtjeva da mi odmah sve postane jasno. Mogu učiti vjernost koja se nastavlja kroz obične poslove i kroz bol. Marijo, pomozi mi sačuvati pozornost za Isusa dok se u meni izmjenjuju nada i strah. Pomozi mi prepoznati korak koji mi je danas moguć i učiniti ga cijelim srcem.
Euharistija i preobrazba moje svakodnevice
A kada pristupam euharistiji, želim zastati pred veličinom onoga što primam.
Ti mi se daruješ dok još uvijek trebam obraćenje. Dolaziš u život u kojemu ima podijeljenosti, žurbe i nedovršenih pomirenja. Pred tobom više ne mogu olako govoriti da sam zauvijek nesposoban za ljubav. Mogu priznati koliko mi je teško i otvoriti ti upravo to mjesto. Primajući te, pristajem da moje srce polako postaje sposobnije za tvoju blizinu i za čovjeka koji će mi biti povjeren nakon izlaska iz crkve.
Možda ću plod toga susreta prepoznati tek kasnije, u nekoj neupadljivoj odluci. U tome što ću nekoga pustiti da dovrši rečenicu. Što ću se radovati dobru koje je učinio drugi, premda mene nitko nije spomenuo. Što ću priznati umor prije nego što ga pretvorim u grubost. Što ću ti se navečer vratiti i onda kada se stidim svojega dana. Takva mi je promjena potrebna: dovoljno duboka da zahvati ono što činim gotovo nesvjesno, ondje gdje se moj karakter svakodnevno pokazuje.
Molitva za srce koje uči ljubiti
Gospodine, donosim ti svoju želju da ljubim i sve što joj se u meni opire. Donosim ti strah da ću biti zaboravljen ako prestanem tražiti potvrdu. Donosim ti ljude prema kojima sam se zatvorio i one koje sam svojom zatvorenošću ranio. Daj mi poniznosti za ispriku, razboritosti za potrebnu granicu i velikodušnosti za dobro koje mogu učiniti. Nauči me ostati uz tebe bez neprestanoga mjerenja onoga što primam. Neka se iz te blizine rodi sloboda da drugoga susretnem s više pažnje i manje zahtjeva.
Večeras ti mogu ponuditi sebe ovakva kakav jesam. Sutra ću ponovno morati birati, vjerojatno u sitnicama za koje se sada ni ne pripremam. Budi mi blizu u njima. Kada zaboravim što sam u molitvi poželio, podsjeti me licem čovjeka koji stoji preda mnom. Daj da se zaustavim, da ga vidim i da u tom trenutku učinim mjesta ljubavi. Amen.