Biblijsko razmatranje na misna čitanja - 30. nedjelja kroz godinu
Riječ koja me vraća onome bitnom
Postoje trenuci kada mi se čini da je moj život sastavljen od mnoštva obveza koje pokušavam održati na okupu. Treba odgovoriti ljudima, dovršiti posao, brinuti se za obitelj, pripremiti susret, pronaći vrijeme za molitvu. Sve ima svoju važnost i sve nešto traži.
A ipak, usred svega toga mogu izgubiti osjećaj za ono zbog čega živim.
Mogu provesti dan čineći korisne stvari, a navečer osjetiti da sam nekako izostao iz vlastitoga života. Bio sam zaposlen, ali teško mogu reći jesam li bio prisutan.
Mnogo sam govorio, ali ne znam jesam li nekoga doista čuo.
U takvu me svakodnevicu pogađa evanđeosko pitanje o najvećoj zapovijedi.
Čujem ga kao pitanje upućeno meni: što je ono čemu sve ostalo treba služiti?
Što ostaje važno kada se ugase dojmovi, kada prođu uspjesi i kada više ne mogu održavati sliku o sebi?
Isus govori o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Njegov odgovor zahvaća moj život mnogo dublje nego što sam u prvi mah spreman prihvatiti. Jer čim ljubav postane mjerilo, više nije dovoljno pitati jesam li nešto obavio. Moram se zapitati kakav sam čovjek postajao dok sam to činio i što su ljudi uz mene doživjeli.
Što odaje moje stvarne prioritete?
Rado kažem da mi je Bog najvažniji. Vjerujem da to iskreno želim. No moje reakcije ponekad otkrivaju drukčiji raspored u srcu. Tuđe neslaganje uznemiri me više nego vlastita grubost. Neuspjeh me zaokupi više nego činjenica da sam nekoga povrijedio.
Zbog izgubljenoga ugleda dugo ne mogu zaspati, a zbog propuštene prilike da pomognem čovjeku brzo pronađem opravdanje.
Tada postaje jasno koliko mi je potrebno obraćenje. Ono počinje ondje gdje dopustim da Evanđelje ispita ono što inače uzimam zdravo za gotovo.
Zašto mi je toliko važno biti priznat? Zašto teško podnosim da drugi nešto učini bolje?
Zašto se osjećam ugroženim kada nisam uključen u svaku odluku?
Od ljudi i vlastitih postignuća često očekujem sigurnost koju mi ne mogu trajno dati.
Želim da me njihova zahvalnost uvjeri kako vrijedim. Želim da uspjeh utiša moje strahove. Ali takva sigurnost neprestano traži nove dokaze. Srce se umori od pokušaja da svoju vrijednost svakoga dana ponovno zasluži.
Staviti Boga na prvo mjesto znači dopustiti da me njegova ljubav oslobodi toga napora.
Tada mogu odgovorno raditi, a da ishod ne postane presuda o meni. Mogu ljubiti svoje bližnje, a da od njih ne tražim da ispune svaku moju prazninu. Mogu prihvatiti da nisam svima potreban i da zbog toga nisam manje vrijedan.
Kakav je moj odnos s Bogom kada mi je teško?
Posebno me razotkriva molitva u kojoj dugo čekam odgovor.
Dok se stvari odvijaju prema mojim željama, povjerenje mi dolazi lako.
Teže je kada molim, a okolnosti ostaju iste. Tada iz mene izlaze pitanja koja nisam znao da nosim: čuješ li me, Gospodine? Jesam li nešto propustio? Zašto drugima pomažeš, a ja još čekam?
U tim pitanjima ima boli koju ne trebam skrivati. Odnos s Bogom može podnijeti moju iskrenost. Smijem izreći razočaranje, strah i umor. Ipak, upravo tu mogu početi dublje upoznavati Onoga kojemu se obraćam. Mogu ostati pred njim i kada ne znam objasniti što se događa. Mogu mu povjeriti svoju potrebu bez uvjerenja da sam vlastitom pobožnošću stekao pravo na određeni ishod.
Možda je jedan od najtiših znakova sazrijevanja vjere trenutak kada usred nerazriješene teškoće uspijem reći: Gospodine, još te trebam. Još ti želim pripadati. Ne razumijem ovaj put, ali želim njime hoditi s tobom.
Takva molitva može biti izgovorena kroz suze. U njoj već postoji ljubav koja pušta korijen dublje od trenutačnoga osjećaja sigurnosti.
Bližnji dolazi u nezgodno vrijeme
Dok razmišljam o ljubavi, lako pred očima imam velike geste. Ali čovjek kojemu trebam iskazati ljubav obično dolazi mnogo jednostavnije. Postavi pitanje dok sam usred posla. Ponovi priču koju sam već čuo. Treba pomoć koju nisam predvidio. Kaže nešto nespretno i dotakne moju osjetljivost.
U tim susretima otkrivam koliko se moje srce stvarno otvorilo. Osoba preda mnom ima svoj unutarnji svijet, svoje strahove i razloge koje možda ne poznajem. Ako je promatram samo kroz smetnju koju mi je prouzročila, vidjet ću tek malen dio njezina života.
Ljubav počinje kada dopustim da taj čovjek postane važniji od moje prve reakcije.
Mogu zastati prije odgovora. Mogu postaviti pitanje umjesto da odmah donesem zaključak. Mogu priznati da trenutačno nemam vremena, a ipak dogovoriti trenutak u kojemu ću mu se doista posvetiti.
Za takvu ljubav potrebna je pažnja. Potrebno je izaći iz vlastite zaokupljenosti i dopustiti da me tuđa stvarnost dotakne. Ponekad će upravo nekoliko minuta nepodijeljene prisutnosti biti najveće dobro koje toga dana mogu darovati.
Pobožnost koja ulazi u moje odnose
Moja molitva treba pronaći put do načina na koji živim s ljudima. To je osobito zahtjevno u odnosima koji se ponavljaju svakoga dana. Najbliži poznaju moj umor, moje nagle odgovore i moje načine povlačenja. Pred njima se teško mogu sakriti iza dobrih namjera.
Zato se trebam zapitati imaju li moji bližnji prostora izreći kako im je sa mnom.
Mogu li mi reći da ih nisam saslušao, a da se odmah ne počnem braniti?
Smiju li biti slabi bez straha da ću ih poučiti prije nego što ih razumijem?
Znaju li da su mi važni i onda kada ne ispunjavaju moja očekivanja?
Ponekad obraćenje počinje od vrlo konkretne rečenice: „Vidim da sam te povrijedio.” Potrebno je ostati uz nju dovoljno dugo, bez brzoga dodavanja svega onoga čime bih ublažio vlastitu odgovornost. Čovjeku kojega sam ranio treba iskustvo da sam njegovu bol ozbiljno shvatio.
Tu moja vjera dobiva težinu. Riječi koje izgovaram Bogu postaju vjerodostojne kada prihvatim da zbog njih nešto promijenim u odnosu prema čovjeku.
Ljubav koja govori istinu i čuva dostojanstvo
Evanđeoska ljubav traži i hrabrost. Ponekad trebam izgovoriti istinu koju druga osoba teško prima. Trebam odbiti sudjelovanje u nečemu nepoštenom, zaustaviti ponižavanje ili postaviti granicu ponašanju koje nanosi štetu.
Važno je tada prepoznati što me vodi. Želim li dobro toj osobi i zaštitu onoga što je ugroženo ili želim iskoristiti trenutak da napokon izbacim nakupljenu ljutnju? Ista se istina može izgovoriti s poštovanjem ili s namjerom da zaboli.
Ljubav me poziva da budem jasan i odgovoran. Ona traži da ne umanjujem zlo, ali i da čovjeka ne svedem na ono što je učinio. Trebam ostaviti prostor mogućnosti njegova obraćenja, čak i kada je potrebno ograničiti odnos ili pričekati da se povjerenje ponovno izgradi.
I meni je takav prostor potreban. I ja želim da me drugi vide šire od mojega najlošijeg trenutka. Kada se toga sjetim, moj sud može postati ponizniji, a istina koju govorim pažljivija.
Dopustiti da i sam budem ljubljen
Riječi o ljubavi prema bližnjemu kao prema sebi otvaraju i pitanje kako postupam sa sobom. Znam li priznati vlastitu pogrešku bez zaključka da cijeli moj život nema vrijednosti?
Mogu li prihvatiti pohvalu bez sumnje i odmor bez osjećaja krivnje?
Smijem li zatražiti pomoć?
Ponekad u sebi nosim strogost koju nikada ne bih smatrao prihvatljivom prema drugome. Stalno se požurujem, uspoređujem i optužujem. Čak i duhovni život pretvaram u dokazivanje da još mogu više. Takav unutarnji pritisak s vremenom zahvaća i moje odnose.
Teško mi je imati strpljenja za tuđu nemoć kada vlastitu neprestano kažnjavam.
Pred Bogom smijem prihvatiti da sam stvorenje. Imam granice, trebam san, zajedništvo, pomoć i oproštenje. To prihvaćanje omogućuje mi da odgovornije raspolažem životom koji mi je povjeren. Kada prestanem zahtijevati od sebe da budem neiscrpan, lakše ću drugome darovati ono što stvarno mogu, bez skrivenoga očekivanja da mi poslije nadoknadi sve što sam prešutio.
Kad moja snaga nije dovoljna
Dok slušam Isusov poziv, osjećam koliko mi je potreban Duh Sveti. Poznajem trenutke u kojima dobra odluka brzo oslabi. Odlučim biti strpljiv, a zatim me jedna riječ izbaci iz ravnoteže. Poželim oprostiti, a stara se povreda ponovno vrati.
Upravo takav mogu zazvati Božju pomoć. Mogu mu otvoriti ono mjesto na kojemu se uvijek iznova zapletem. Njegova milost djeluje i kroz moju spremnost da učinim sljedeći dobar korak: da se vratim razgovoru, povučem nepravednu riječ, potražim savjet ili ponovno započnem.
Poniznost mi pomaže prihvatiti taj proces. Ne trebam glumiti da sam već stigao onamo kamo me Evanđelje vodi. Trebam ostati učenik, spreman čuti, priznati i pokušati ponovno. U takvoj otvorenosti i moj pad može postati mjesto dubljega oslanjanja na Boga.
Od euharistijskoga stola do čovjeka
U euharistiji primam Krista koji se daruje. Pred njegovom prisutnošću donosim i ono što u sebi još nisam uspio pomiriti: želju za dobrom i vlastitu sebičnost, čežnju za blizinom i strah od predanja.
On ulazi u taj stvarni život. Iz zajedništva s njim mogu crpsti snagu za ono što me čeka nakon mise. Možda me čeka težak razgovor. Možda povratak osobi koju sam zanemario. Možda običan dan u kojemu ću trebati biti pažljiviji prema ljudima čiju prisutnost uzimam zdravo za gotovo.
Želim sačuvati svijest da sam primio Onoga koji poznaje i ljubi i mene i njih. To može promijeniti način na koji ću nekoga pogledati. Može me zadržati pred riječju koja bi ranila. Može me potaknuti da prvi pružim ruku.
Danas učiniti mjesta ljubavi
Pred ovim Evanđeljem ne trebam odmah riješiti cijeli svoj život. Trebam dopustiti da mi Bog pokaže gdje danas mogu odgovoriti. Postoji čovjek kojemu dugujem pažnju. Postoji istina koju trebam priznati. Postoji teret koji trebam prestati nositi sam. Postoji dobro koje odgađam jer čekam da postanem spremniji.
Marija me uči pristanku koji dobiva oblik u stvarnom životu. I moj odgovor Bogu može početi jednostavno, u onome što mi je sada povjereno. Dovoljno je iskreno otvoriti srce i prihvatiti sljedeći korak.
Gospodine Isuse, pokaži mi gdje se moja ljubav umorila i gdje se zatvorila u strah. Daj mi da svoju vrijednost primam iz tvoje blizine i da zbog toga postanem slobodniji u odnosima. Ozdravi ono zbog čega se stalno branim. Nauči me saslušati, govoriti istinito i tražiti oproštenje. Po svojemu Duhu osposobi me za dobro koje danas mogu učiniti. Neka čovjek kojega susretnem osjeti da za njega u mojem životu postoji mjesto. Amen.