Tekst: Damir Zukan – kateheo.hr
Fotografija: Damir Zukan (Gospa Žalosna - Cappella della Madona del Pozzo – Rim)
Sedam Gospinih žalosti – škola ljubavi koja ostaje vjerna i kada boli
Pobožnost Sedam Gospinih žalosti nije pobožno prisjećanje na sedam bolnih trenutaka iz Marijina života niti sentimentalno zadržavanje pred slikom Majke koja pati.
Ona je duboka škola kršćanskoga života jer nam pokazuje što se događa s vjerom kada Bog ne ukloni bol, kada se obećanje ne ostvaruje onako kako smo očekivali, kada molitva ne mijenja odmah okolnosti i kada čovjek, premda vjeruje, mora prolaziti putem kojim nikada ne bi sam izabrao poći. Marija nije velika zato što je bila pošteđena boli, nego zato što usred boli nije prestala pripadati Bogu. Njezina vjera nije bila zaštita od križa, nego snaga da pod križem ostane. Upravo zato sveti Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris Mater govori o svojevrsnoj Marijinoj „noći vjere“, osobito pod križem, gdje se ostvaruje Šimunovo proroštvo o maču koji će joj probosti dušu. Marijina vjera prolazi kroz tamu, ali se u njoj ne gasi. Ona ne razumije uvijek ono što Bog dopušta, ali ne prestaje vjerovati Onomu koji dopušta ono što ona ne razumije.
U tome je možda najvažnija poruka Sedam žalosti za naš život. Lako je vjerovati dok se Božja dobrota podudara s našim očekivanjima, dok molitve bivaju uslišane, dok su naši bližnji zdravi, dok odnosi opstaju, dok služenje donosi vidljive plodove i dok se pred nama otvaraju vrata. Mnogo dublje pitanje vjere počinje onda kada se vrata zatvore, kada ne razumijemo Božju šutnju, kada se dogodi ono za što smo molili da se ne dogodi i kada moramo odlučiti hoćemo li Boga ljubiti samo zbog njegovih darova ili zato što je On Bog. Marija nas kroz svojih sedam žalosti vodi upravo do te točke. Ona nas ne poučava kako izbjeći bol, nego kako ne izgubiti Boga dok boli.
Prva žalost – Šimunovo proroštvo: kada Božji poziv uključuje mač
Kada Marija i Josip donose dijete Isusa u jeruzalemski Hram, prizor naizgled pripada najljepšim trenucima njihova života. U naručju nose dijete koje je ispunjenje obećanja, a Šimun, pravedan i bogobojazan čovjek, prepoznaje u njemu dugo očekivano spasenje.
Isus je „svjetlost na prosvjetljenje naroda i slava puka svoga Izraelskoga“. Međutim, upravo usred riječi o svjetlosti i spasenju pojavljuje se riječ koja će Mariju pratiti cijeloga života: mač. „A i tebi će samoj mač probosti dušu“ (Lk 2,35). U jednoj rečenici zajedno stoje svjetlost i mač, obećanje i bol, spasenje i protivljenje. Kao da Bog Mariji od početka pokazuje da njezino „neka mi bude“ iz Nazareta neće značiti život bez patnje, nego potpuno pripadanje Bogu i onda kada cijena toga pripadanja postane velika.
Do toga trenutka Marija je već čula nevjerojatna obećanja. Gabriel joj je rekao da će njezin Sin biti velik, da će se zvati Sin Svevišnjega i da njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Elizabeta ju je nazvala blaženom jer je povjerovala. Pastiri su pripovijedali o anđeoskoj objavi. Mudraci su došli pokloniti se Djetetu. Mogla je pomisliti da će put Božjega Pomazanika biti put vidljive pobjede. A onda dolazi Šimun i govori o protivljenju, padu, osporavanju i maču. Bog joj ne oduzima obećanje, ali joj pokazuje da će se obećanje ostvarivati putem koji ona sama ne bi izabrala.
To je važna duhovna pouka jer i mi nerijetko Božji poziv nesvjesno povezujemo s očekivanjem da će nam, ako smo mu vjerni, život postati jednostavniji. Ako sam molio, zašto se ovo dogodilo? Ako služim Bogu, zašto me ljudi ne razumiju? Ako sam postupio ispravno, zašto sam pretrpio nepravdu? Ako je nešto doista Božja volja, zašto nailazi na toliko prepreka? Marija pred Šimunom pokazuje da teškoća sama po sebi nije dokaz da smo napustili Božju volju. Katkad upravo vjernost Božjem pozivu vodi putem na kojem ćemo morati izgubiti vlastite predodžbe o tome kako bi taj poziv trebao izgledati.
Mač o kojem govori Šimun zato nije samo buduća Kalvarija. On počinje rezati mnogo ranije. To je mač kojim Bog odvaja vjeru od naših očekivanja, ljubav od potrebe za kontrolom i predanje od zahtjeva da unaprijed razumijemo sve što će se dogoditi. U našemu životu taj mač može biti dijagnoza koju nismo očekivali, bolest člana obitelji, izdaja osobe kojoj smo vjerovali, nerazumijevanje u zajednici, neuspjeh projekta kojemu smo se potpuno predali, odlazak djeteta putem koji ne možemo kontrolirati, smrt voljene osobe ili jednostavno spoznaja da život neće izgledati onako kako smo ga zamišljali. Marija nas tada ne uči ravnodušnosti. Ona ne govori da ne smijemo plakati niti da nas ne smije boljeti. Ona nas uči nečemu mnogo zahtjevnijem: dopustiti da nas bol probode, ali ne dopustiti da nam oduzme povjerenje u Boga.
Molitva prve žalosti zato može postati molitva čovjeka koji više ne pokušava prisiliti Boga da mu objasni cijeli put: Marijo, Majko probodena mačem, ostani uz mene kada Božji put ne odgovara mojim očekivanjima. Nauči me prihvatiti ono što ne mogu promijeniti, ali i razlučiti ono što sam pozvan mijenjati. Kada me zaboli ono što Bog dopušta, ne dopusti da od boli načinim optužnicu protiv Boga. Nauči me vjerovati prije nego što razumijem i ostati vjeran prije nego što vidim ishod.
Druga žalost – Bijeg u Egipat: kada sigurnost nestane preko noći
Tek što se čini da je Sveta Obitelj pronašla malo mira, Josip u snu prima zastrašujuću zapovijed: „Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat“ (Mt 2,13). Ne kaže mu se da se pripremi tijekom sljedećih mjeseci, da osigura smještaj, novac i posao. Mora ustati i otići jer Herod traži Dijete da ga pogubi. Onaj kojega je anđeo nazvao Spasiteljem svijeta sada mora biti spašavan od ljudskoga nasilja. Onaj po kojemu je sve stvoreno postaje dijete koje roditelji nose preko granice da bi sačuvali njegov život.
Marijina bol ovdje nije samo strah. Ona gleda nedužno Dijete koje nije nikomu učinilo zlo, a već je predmet mržnje. Prvi odgovor svijeta na dolazak Božje ljubavi nije samo klanjanje pastira i mudraca nego i Herodov mač. Time se pred Marijom počinje otkrivati tajna grijeha: čovjek se može toliko vezati uz vlastitu moć da Boga doživi kao prijetnju. Herod se boji Djeteta jer ne želi izgubiti prijestolje. To nije samo Herodova priča. U svakome čovjeku postoji malo prijestolje s kojega ne želi sići. I mi možemo Isusa prihvaćati sve dok ne počne dirati područje nad kojim želimo zadržati potpunu vlast. Želimo ga kao Spasitelja, ali ne uvijek kao Gospodina. Želimo njegovu utjehu, ali se opiremo kada traži obraćenje.
Bijeg u Egipat istodobno govori svima kojima se život u jednom trenutku raspao. Marija razumije majku koja usred noći skuplja najnužnije stvari i bježi s djetetom. Razumije prognanika koji ostavlja kuću, zemlju i uspomene. Razumije obitelj koja više nema sigurnost na koju se jučer mogla osloniti. Ali ova žalost govori i o našim osobnim „Egiptima“, trenucima kada nas život odvede na mjesto na kojem nismo željeli biti. To može biti gubitak posla, raspad odnosa, preseljenje, bolest, obiteljska kriza ili razdoblje u kojem više ništa nije onako kako je bilo.
Marija nas tada uči da sigurnost nije isto što i Božja prisutnost. Nazaret je bio dom, ali Bog je bio prisutan i na putu prema Egiptu. Egipat je bio tuđina, ali nije bio prostor izvan Božje providnosti. Jedna od najvećih kušnji u krizi jest zaključiti da nas je Bog napustio zato što se izgubila vanjska sigurnost. Marija pokazuje suprotno. Možemo izgubiti mjesto na kojem smo bili sigurni, a ne izgubiti Boga. Možemo ne znati kamo idemo, a ipak znati s kim idemo.
Zato se pred ovom žalošću možemo pitati jesmo li svoju sigurnost poistovjetili s Bogom ili smo Boga zamijenili sigurnošću. Možda govorimo da se pouzdajemo u Gospodina, a zapravo se pouzdajemo u zdravlje, novac, položaj, odnose ili vlastitu sposobnost da sve držimo pod kontrolom. Tek kada nešto od toga nestane otkrivamo gdje je stvarno bilo naše uporište. Marijo prognana, nauči me vjerovati Bogu kada se tlo pod mojim nogama pomiče. Daj mi srce koje neće zatvoriti oči pred prognanima, izbjeglicama, ugroženom djecom i svima koji žive bez sigurnosti. Kada me Bog povede putem koji nisam planirao, pomozi mi ne pitati samo: „Zašto moram ovuda?“, nego i: „Gospodine, kako da ti budem vjeran upravo ovdje?“
Treća žalost – Gubitak Isusa u Hramu: kada tražimo Boga kojega više ne osjećamo
Tri dana Marija i Josip traže Isusa. Evanđelist Luka ne skriva njihovu bol. Kada ga Marija napokon pronalazi, govori mu: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili“ (Lk 2,48). To nije pobožna, uljepšana rečenica. U njoj se čuje srce majke koja je tri dana živjela između straha i nade. Gubitak djeteta za roditelja je gotovo nepodnošljiva tjeskoba jer ne zna gdje je, što mu se dogodilo ni hoće li ga ponovno vidjeti.
Ali ova žalost ide još dublje. Marija mora prihvatiti da Isus nije jednostavno njezin. „Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ (Lk 2,49). Majčinstvo koje je započelo potpunim predanjem Bogu sada ponovno mora postati predanje. Marija je pozvana ljubiti Sina bez posjedovanja Sina. On joj je darovan, ali nije njezino vlasništvo. Pripada Ocu.
Tu se skriva iznimno važna pouka za svaku ljudsku ljubav. Ljubiti ne znači posjedovati. Roditelji ne posjeduju svoju djecu. Supružnici ne posjeduju jedno drugo. Duhovni vođa ne posjeduje ljude koje mu je Bog povjerio. Zajednica nije vlasništvo onoga tko je vodi. Darovi, službe, karizme i poslanje nisu naše vlasništvo. Sve što nam je Bog dao ostaje njegovo. Kada to zaboravimo, ljubav se lako pretvara u kontrolu, služenje u potrebu za priznanjem, a briga u strah da ćemo izgubiti ono što smatramo svojim.
Ova žalost govori i o trenucima kada nam se čini da smo izgubili samoga Boga. Postoje razdoblja u kojima čovjek moli, a ništa ne osjeća. Riječ koja ga je nekada pogađala u srce postane suha. Euharistija ostaje ista, ali osjećaj blizine nestane. Molitve koje su nekoć tekle lako postaju napor. Tada se pojavljuje opasna misao: „Bog je otišao.“ Marija pokazuje drukčiji odgovor. Ona traži. Ne odustaje prvoga dana, ni drugoga. Nastavlja trećega. Božja skrivenost ne pretvara se za nju u opravdanje za prestanak traženja.
To je važna razlika između osjećaja i vjere. Osjećaj govori: „Ne osjećam Boga, dakle nema ga.“ Vjera kaže: „Ne osjećam Boga, zato ću ga tražiti još dublje.“ Isusova skrivenost nije isto što i Isusova odsutnost. Katkad nas upravo iskustvo njegove skrivenosti oslobađa od navezanosti na osjećaj duhovne ugode i vodi prema zrelijoj vjeri koja Boga ljubi zbog njega samoga.
Marijo koja si žalosna tražila Isusa, ostani uz mene kada više ne osjećam njegovu blizinu. Kada molitva postane suha, nauči me moliti. Kada Riječ ne izaziva osjećaje, nauči me ostati uz Riječ. Kada se pitam gdje je Bog, vrati me onamo gdje ga mogu ponovno tražiti: u Evanđelje, Euharistiju, ispovijed, tišinu, molitvu i zajedništvo Crkve. I nauči me ne prisvajati ono što mi je Bog povjerio, nego ljubiti tako da drugoga mogu predati njegovu Ocu.
Četvrta žalost – Susret s Isusom na putu prema Kalvariji: ljubav koja ne može ukloniti križ, ali može ostati
Pred Marijom sada više nije dvanaestogodišnji dječak kojega je tražila u Jeruzalemu. Pred njom je njezin Sin izmučen, krvav, ponižen i pritisnut križem. Pobožna tradicija u četvrtoj žalosti razmatra susret Majke i Sina na putu prema Kalvariji. Evanđelja taj susret ne opisuju zasebno, ali Ivan jasno svjedoči da je Marija bila prisutna u času muke i pod križem. Kršćanska je meditacija stoljećima zastajala upravo pred tom tajnom: što se događa kada se pogled Majke susretne s pogledom Sina koji ide u smrt?
Ovdje Marija ulazi u jednu od najtežih škola ljubavi: mora prihvatiti da nekoga može beskrajno ljubiti, a ipak mu ne moći ukloniti patnju. Majčinski instinkt želi zaštititi dijete. Ona bi najradije uzela križ, zaustavila vojnike, zatvorila rane i odvela Sina kući. Ali ne može. Ostaje joj ono što na prvi pogled izgleda premalo: biti uz njega.
Upravo tu otkrivamo koliko je prisutnost velika. Kada stojimo uz osobu koja boluje, lako osjećamo nemoć jer ne možemo izliječiti bolest. Kada sjedimo uz nekoga tko oplakuje pokojnika, ne možemo vratiti izgubljenu osobu. Kada slušamo čovjeka čiji se brak raspada ili roditelja čije dijete prolazi duboku krizu, često nemamo odgovor. Tada možemo pobjeći u savjete jer teško podnosimo vlastitu nemoć. Marija nas uči da ljubav ne mora uvijek imati rješenje da bi bila stvarna. Katkad je najveći dar drugomu upravo to da ne pobjegnemo.
Možda će čovjek zaboraviti riječi koje smo mu govorili, ali neće zaboraviti da smo bili uz njega dok se sve rušilo. To je marijanska prisutnost: ne pokušavati preuzeti ulogu Boga, ne nuditi jeftina objašnjenja, ne govoriti čovjeku koji trpi da „samo treba više vjerovati“, nego ostati dovoljno blizu da njegova bol ne bude potpuno samotna.
Marijo koja si susrela Isusa pod križem, oslobodi me straha od tuđe boli. Nauči me da ne moram uvijek govoriti. Kada nemam odgovor, daj mi poniznost da šutim. Kada ne mogu ukloniti križ, nauči me pomoći nositi ga. Kada susretnem čovjeka koji pati, sačuvaj me od brzih duhovnih objašnjenja i daj mi tvoju sposobnost da budem prisutan.
Peta žalost – Isusova smrt na križu: ostati kada se čini da je Bog izgubio
„Uz križ su Isusov stajale majka njegova“ (Iv 19,25). Jedna riječ u toj rečenici zaslužuje da pred njom dugo ostanemo: stajala je. Marija nije pod križem zato što ne osjeća bol. Upravo suprotno. Šimunov mač sada ulazi do kraja. Pred njezinim očima umire Sin kojemu je anđeo obećao prijestolje Davidovo i kraljevstvo kojemu neće biti kraja. Gdje je sada prijestolje? Križ. Gdje je kruna? Trnje. Gdje su podanici? Nekoliko prestrašenih ljudi, vojnici i mnoštvo koje promatra pogubljenje. Sve ono što je čula u Nazaretu kao da je u proturječju s onim što sada vidi na Golgoti.
Upravo zato je Kalvarija vrhunac Marijine vjere. Vjera sada više nema oslonac u onome što oči vide. Ona mora vjerovati obećanju dok stvarnost pred njom izgleda kao njegovo potpuno poništenje. Sveti Ivan Pavao II. upravo tu govori o dubokoj „kenozi vjere“ i Marijinu sudjelovanju u tamnoj noći Sina. Ona ne prestaje biti ona koja je povjerovala samo zato što više ne razumije način na koji će se Božja riječ ispuniti (Redemptoris Mater, 18).
To je vjera koja nam je potrebna kada dođe naša Golgota. Postoje događaji koje nije moguće ublažiti lijepim riječima. Postoje gubici nakon kojih čovjek više nije isti. Postoje molitve nakon kojih se dogodi upravo ono čega smo se bojali. Tada površna vjera može puknuti jer je bila izgrađena na pretpostavci da će Bog, ako mu vjerujemo, uvijek učiniti ono što smatramo dobrim. Marija nas vodi dublje: Bog ostaje Bog i kada ne razumijem njegov put. Krist ostaje Spasitelj i dok visi mrtav na križu.
Marijino stajanje pod križem nije pasivnost pred zlom. Kršćanska vjera nikada ne traži od žrtve da ostane izložena nasilju koje može i treba zaustaviti niti pretvara nepravdu u nešto dobro. Križ nije opravdanje zlostavljanja. Isusovo predanje slobodan je čin ljubavi, a kršćanin je pozvan suprotstaviti se zlu i štititi ugroženoga. Ali postoje križevi koje nakon svega ne možemo ukloniti. Tada ostaje pitanje hoće li patnja razoriti naš odnos s Bogom ili ćemo upravo u njoj dopustiti da nas Krist još dublje sjedini sa sobom.
Pod križem Marija prima i novo majčinstvo: „Ženo! Evo ti sina!“ (Iv 19,26). Upravo u času najvećega osobnog gubitka njezino se srce otvara za druge. To je jedna od najdubljih tajni križa. Bol može zatvoriti čovjeka u sebe, ali bol predana Bogu može ga učiniti sposobnim prepoznati bol drugih.
Marijo koja si stajala pod križem, nauči me ostati uz Isusa kada više ništa ne razumijem. Kada moje molitve izgledaju neuslišane, kada obećanja izgledaju daleko, kada se osjećam kao da je sve izgubljeno, sačuvaj moje srce od očaja. Ne tražim da mi kažeš kako bol nije velika. Nauči me da upravo u velikoj boli ne izgubim Velikoga Boga.
Šesta žalost – Isusovo skidanje s križa: kada više ništa ne možemo popraviti
Pobožna tradicija osobito snažno razmatra trenutak u kojemu mrtvo Kristovo tijelo nakon skidanja s križa počiva u Majčinu naručju. Umjetnost je tu tajnu ovjekovječila u bezbrojnim prikazima Pietà. Majka ponovno drži Sina. Nekada ga je u Betlehemu privijala uza se dok je disao, plakao i tražio njezinu blizinu. Sada prima isto tijelo, ali ono je izranjeno i beživotno. Ruke koje su liječile bolesnike sada su probodene. Noge koje su hodale Galilejom razderane su čavlima. Lice koje je gledalo ljude milosrđem nosi tragove nasilja.
Ovo je žalost konačne ljudske nemoći. Dok je netko živ, uvijek postoji nešto što možemo pokušati. Možemo pozvati liječnika, razgovarati, moliti, putovati, tražiti pomoć, čekati promjenu. Smrt prekida sve naše pokušaje. Dolazi trenutak kada više ništa ne možemo popraviti. Upravo tada čovjek otkriva granicu vlastite moći.
Marija u rukama drži ono što više ne može zadržati. To je iskustvo svakoga tko je stajao pokraj lijesa voljene osobe. Srce govori: još samo jedan razgovor, još jedan zagrljaj, još jedan dan. Ali vrijeme se ne vraća. Kršćanstvo od nas ne traži da tu bol prikrivamo pobožnim riječima. Isus je plakao pred Lazarovim grobom. Žalovanje nije nedostatak vjere. Suze mogu biti jedan od najiskrenijih oblika ljubavi.
Ali Marija pokazuje i sljedeći korak: ono što više ne može držati mora predati. To je jedan od najtežih činova duhovnoga života. Predati Bogu osobu koju volimo. Predati prošlost koju više ne možemo promijeniti. Predati pogrešku koju više ne možemo ispraviti. Predati godine koje se ne mogu vratiti. Predati odnos koji se nije obnovio. Predati Bogu čak i pitanja na koja nismo dobili odgovor.
Predanje nije zaborav. Marija ne zaboravlja Isusa kada ga predaje za ukop. Kršćansko predanje znači priznati: „Gospodine, više ovo ne mogu nositi kao da sve ovisi o meni. Stavljam u tvoje ruke ono što moje ruke više ne mogu zadržati.“
Marijo od Pietà, primi sve koji drže u srcu nekoga koga više ne mogu zagrliti. Budi blizu roditeljima koji oplakuju djecu, djeci koja oplakuju roditelje, supružnicima koji su ostali sami i svima koji se teško opraštaju. Nauči me plakati bez očaja i sjećati se bez zatvaranja u prošlost. Kada moje ruke više ništa ne mogu učiniti, nauči ih otvoriti pred Bogom.
Sedma žalost – Isusov ukop: vjera Velike subote
Na kraju dolazi grob. Josip iz Arimateje uzima Isusovo tijelo, polaže ga u novi grob i kamen zatvara ulaz. Nakon buke Kalvarije dolazi tišina. Nakon udaraca čekića, povika mnoštva i Isusovih posljednjih riječi sada više nema ničega što bi se moglo čuti. Upravo je ta tišina jedna od najtežih dimenzija sedme žalosti.
Grob izgleda kao konačan odgovor na sva obećanja. Anđeo je nekoć rekao da njegovu kraljevstvu neće biti kraja, a sada se njegovo tijelo nalazi iza kamena. Učenici se razilaze. Nada izgleda pokopana zajedno s njim. Ipak, upravo ovdje počinje tajna Velike subote. Bog djeluje kada nitko ne vidi njegovo djelovanje.
To je iskustvo koje poznaju mnogi vjernici. Postoje životna razdoblja koja nisu ni Veliki petak ni Uskrs. Veliki petak barem ima događaj, a Uskrs ima pobjedu. Velika subota ima čekanje. Molili smo, ali odgovora još nema. Učinili smo što smo mogli, ali ništa se nije promijenilo. Čekamo nalaz, odluku, pomirenje, povratak djeteta, promjenu u obitelji, izlaz iz dugotrajne teškoće ili ispunjenje riječi koju nosimo u srcu. Upravo je čekanje često teže od djelovanja jer u djelovanju imamo osjećaj kontrole, dok u čekanju moramo priznati da ne možemo ubrzati Boga.
Marija je učiteljica takvoga čekanja. Ona još ne vidi prazan grob. Ne vidi uskrsloga Krista. Ali ono što ne vidi ne poništava ono što je Bog rekao. Vjera Velike subote zato nije emocionalni optimizam koji ponavlja da će „sve sigurno biti dobro“ prema našoj predodžbi dobra. Ona je nešto čvršće: čak i ako ne znam kako će Bog djelovati, znam komu sam povjerovao.
Možda upravo ovdje Sedam žalosti doseže svoj najdublji smisao. Marija je započela put riječju „neka mi bude“, a završava ga pred zatvorenim grobom. Između toga „neka mi bude“ i kamena na grobu nalazi se cijela škola predanja. Pristala je primiti Sina, morala ga je zaštititi i s njime bježati, tražila ga je kada ga je izgubila, pratila ga je prema križu, stajala uz njega dok je umirao, primila njegovo mrtvo tijelo i naposljetku dopustila da ga polože u grob. Njezino predanje postajalo je sve dublje jer joj je Bog postupno oduzimao mogućnost da svoju vjeru oslanja na ono što vidi.
I tu dolazi pitanje svakome od nas: mogu li vjerovati Bogu između obećanja i ispunjenja? Mogu li ostati vjeran kada još nema odgovora? Mogu li moliti kada ne osjećam ništa? Mogu li nastaviti činiti dobro kada ne vidim plod? Mogu li ne otvoriti grob vlastitim rukama samo zato što Bog još nije pomaknuo kamen?
Marijo Velike subote, Majko nade, ostani uz mene u vremenima između obećanja i njegova ispunjenja. Kada Bog šuti, nauči me da njegovu šutnju ne protumačim kao odsutnost. Kada ne mogu pomaknuti kamen, nauči me čekati Onoga koji može. Kada se čini da je nešto u mojem životu zauvijek pokopano, sačuvaj me od očaja. Ne dopusti da sam napišem posljednje poglavlje priče koju Bog još nije završio.
Sedam žalosti kao put našega života
Kada Sedam Gospinih žalosti promatramo zajedno, otkrivamo da one zapravo opisuju mnoge etape našega vlastitog života. Najprije dolazi riječ koju ne razumijemo i mač koji se pojavljuje ondje gdje smo očekivali samo blagoslov. Zatim gubimo sigurnost i moramo krenuti putem koji nismo planirali. Potom dolazi iskustvo traženja Boga kojega više ne osjećamo. Nakon toga susrećemo patnju koju ne možemo ukloniti, stojimo pod križem pred stvarnošću koju ne možemo promijeniti, držimo u rukama ono što moramo pustiti i naposljetku stojimo pred kamenom čekajući da Bog učini ono što mi ne možemo.
Zato ova pobožnost nije prvenstveno poziv da sažalijevamo Mariju. Ona je poziv da od Marije učimo kako se prolazi kroz vlastitu bol. Njezine žalosti postaju ogledalo u kojem možemo prepoznati svoje mačeve, svoje Egipte, svoja traženja, svoje Kalvarije, svoje Pietà i svoje zatvorene grobove. Ali Marija ni u jednom od tih trenutaka nije sama sebi središte. U središtu je uvijek Isus. Upravo je to tajna njezine snage. Da je neprestano gledala samo vlastitu bol, bol bi je zatvorila u nju samu. Ona gleda Sina i zato njezina patnja postaje sudjelovanje u ljubavi.
Pobožnost Gospinih žalosti stoga ne smije postati veličanje patnje. Kršćanstvo ne uči da je bol sama po sebi dobra niti da trebamo tražiti križeve. Isus liječi bolesne, oslobađa potlačene, tješi ožalošćene i suprotstavlja se zlu. Ali kada se pojavi patnja koju ne možemo izbjeći bez izdaje ljubavi i istine, tada nas Marija uči kako kroz nju proći, a da ne postanemo ogorčeni, tvrdi, osvetoljubivi ili beznadni.
Možda se zato najkonkretniji plod ove pobožnosti vidi tek nakon molitve.
Ako smo razmatrali Marijin mač, trebamo postati nježniji prema čovjeku čije rane ne razumijemo. Ako smo s njom bježali u Egipat, ne možemo ostati ravnodušni prema prognaniku. Ako smo s njom tražili Isusa, ne smijemo brzo osuđivati čovjeka koji prolazi duhovnu suhoću. Ako smo je susreli na križnom putu, trebamo naučiti biti prisutni uz onoga kome ne možemo riješiti problem. Ako smo stajali s njom pod križem, moramo biti sposobni ostati uz čovjeka u njegovu najtežem času. Ako smo primili mrtvoga Isusa u njezinu naručju, moramo poštovati žalovanje i ljudske suze. Ako smo s njom stajali pred grobom, trebamo postati ljudi koji drugima čuvaju nadu kada oni sami više nemaju snage čuvati je.
Sedam Gospinih žalosti naposljetku nas vode prema Kristu. Marija nikada ne zadržava pogled na sebi. Njezina bol pokazuje prema njegovoj ljubavi. Mač koji probada njezinu dušu povezan je s križem koji probada tijelo njezina Sina. Zato posljednja riječ ove pobožnosti nije žalost. Posljednja riječ nije ni mač, ni progonstvo, ni izgubljenost, ni križni put, ni smrt, ni mrtvo tijelo, ni grob. Posljednja riječ pripada Bogu. I zato je iza sedme žalosti tiho prisutan Uskrs.
Čovjek koji s Marijom prolazi Sedam žalosti polako uči moliti drukčije. Sve manje govori: „Bože, dokaži mi da me ljubiš tako što ćeš ukloniti svaki križ“, a sve više: „Gospodine, ne dopusti da te izgubim ni u jednom križu.“ Sve manje pita samo: „Kada će ovo završiti?“, a sve više: „Kakav trebam postati dok kroz ovo prolazim?“ Sve manje traži vjeru koja će ga zaštititi od svake boli, a sve više srce koje će u boli ostati sposobno ljubiti. To je Marijina škola.
Majko Žalosna, Majko probodena mačem, Majko koja si bježala, tražila, pratila, stajala, primala i predavala, uzmi nas za ruku kada dođu naše žalosti. Ne molimo te za život bez križa, nego za srce koje pod križem neće izgubiti Isusa. Kada ne razumijemo, nauči nas vjerovati. Kada se bojimo, nauči nas krenuti. Kada izgubimo osjećaj njegove blizine, nauči nas tražiti. Kada ne možemo ukloniti patnju drugoga, nauči nas ostati. Kada se pred nama sve ruši, nauči nas stajati. Kada nešto više ne možemo zadržati, nauči nas predati. Kada se kamen zatvori pred našim očima i kada više ne vidimo što Bog čini, nauči nas čekati. A iznad svega, Majko, nauči nas da nijedna Velika subota nije posljednja riječ života onoga koji pripada Kristu.
Vezane vijesti:
Zašto egzorcisti zazivaju zaštitu Gospe Žalosne
Šalica Psalam 46
2 Bog nam je zaklon i utvrda,
pomoćnik spreman u nevolji.
3 Stoga, ne bojmo se
kad se ljulja zemlja,
kad se bregovi ruše u more.
Šalica Psalam 25
4 Pokaži mi, Jahve, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
5 Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
6 u tebe se pouzdajem svagda.