Priredio: Damir Zukan – kateheo.hr
Fotografija: D.Z. (Gospa žalosna – Kalvarija, Jeruzalem)
Devetnica zaštite Gospi Žalosnoj
U duhovnoj predaji Crkve Marija pod križem zauzima posebno mjesto. Pobožnost Gospi Žalosnoj nije nastala kao pobožnost usmjerena na strah od zla, nego kao duboko uranjanje u Kristovo vazmeno otajstvo kroz srce Majke koja je ostala vjerna onda kada se činilo da je sve izgubljeno. Upravo zato zazivanje Žalosne Majke ima posebno mjesto i u molitvama za zaštitu i oslobođenje. Njezina snaga nije neka moć neovisna o Kristu. Sve što Marija jest i sve što njezin zagovor znači proizlazi iz Kristove pobjede, njegova križa, njegove krvi, smrti i uskrsnuća.
Na Kalvariji vidimo nešto što je iznimno važno za razumijevanje ove pobožnosti. Dok se oko Isusa odvija sukob grijeha i milosti, mržnje i ljubavi, smrti i života, Marija stoji. Evanđelist Ivan ne kaže jednostavno da je bila ondje, nego: „Uz križ su Isusov stajale majka njegova…“ (Iv 19,25). To „stajanje“ postalo je za kršćansku duhovnost slikom vjere koja se nije raspala pred tamom. Marija ne razumije sve što se događa, ne može zaustaviti nasilje, ne može skinuti Sina s križa, ali ostaje. Zbog toga Gospa Žalosna postaje osobita učiteljica čovjeku koji prolazi kroz duhovnu borbu: ona nas uči kako ostati uz Krista kada osjećaji, okolnosti i strah govore da treba pobjeći.
Žena kojoj je prorečeno da će joj mač probosti dušu
Otajstvo Žalosne Majke počinje mnogo prije Kalvarije. Kada Marija i Josip donose dijete Isusa u Hram, starac Šimun govori Mariji: „A i tebi će samoj mač probosti dušu“ (Lk 2,35). Crkvena je tradicija tijekom stoljeća u toj riječi promatrala Marijino duboko sudjelovanje u Kristovoj patnji. Iz toga se razvila pobožnost prema Sedam Marijinih žalosti: Šimunovo proroštvo, bijeg u Egipat, gubitak dvanaestogodišnjega Isusa, susret s Isusom na putu prema Kalvariji, Isusova smrt na križu, skidanje njegova tijela s križa i polaganje u grob.
No sedam mačeva nisu priča o poraženoj ženi. Oni govore o ženi koja je kroz sedam rana prošla ne napuštajući Boga.
U tome se krije jedan od razloga zbog kojih je ova pobožnost tako snažna za čovjeka koji prolazi kroz kušnju. Marija poznaje bol, ali bol nije zadobila njezino srce. Poznaje gubitak, ali gubitak je nije odvojio od Boga. Poznaje neizvjesnost, ali nije prestala vjerovati. Poznaje nemoć pred patnjom ljubljene osobe, ali nije pobjegla. Poznaje tamu Velikoga petka, ali nije dopustila da posljednju riječ ima očaj.
Gospa Žalosna nije Marija koju je bol pobijedila. Ona je Marija čija vjera nije bila pobijeđena bolom.
Zašto je njezin zagovor povezan s duhovnom borbom?
Da bismo to ispravno razumjeli, potrebno je vratiti se na početak Svetoga pisma. Nakon pada čovjeka Bog govori zmiji:
„Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina.“ (Post 3,15)
Kršćanska je tradicija taj tekst čitala u svjetlu Krista, novoga Adama, i Marije, nove Eve. Konačni pobjednik nad Sotonom jest Krist. Marija nije suparnica Kristu niti izvor spasenja odvojen od njega. Upravo suprotno: veličina Marijina zagovora proizlazi iz njezina potpunoga pripadanja Kristu.
Zato autentična marijanska pobožnost uvijek vodi prema Isusu.
Kada se u duhovnoj borbi zaziva Mariju, kršćanin zapravo ispovijeda nešto vrlo duboko: želim pripadati Kristu onako potpuno kako mu je pripadala njegova Majka.
Tu možemo razumjeti i zašto se u službi oslobađanja zaziva Marijin zagovor.
Zlo je pobuna protiv Boga; Marija odgovara: „Neka mi bude po tvojoj riječi.“
Zlo je oholost; Marija odgovara poniznošću.
Zlo razdvaja; Marija ostaje u zajedništvu.
Zlo optužuje; Marija zagovara.
Zlo čovjeka tjera da pobjegne od križa; Marija stoji pod križem.
Zlo želi nepovjerenje prema Bogu; Marija usred najveće boli ostaje vjerna.
Zato njezina prisutnost upućuje na nešto što je neprijatelju potpuno suprotno: potpunu raspoloživost Bogu.
Pod križem se događa nešto još veće
Isus s križa govori Mariji: „Ženo! Evo ti sina!“
A učeniku: „Evo ti majke!“ (Iv 19,26–27)
Crkva je u tim riječima prepoznavala nešto više od Isusove brige da njegova Majka nakon njegove smrti ne ostane sama. U Ivanu vidi učenika, a u Mariji Majku učenika. Marijino majčinstvo dobiva novu dimenziju upravo pod križem. To je važno.
Isus nam svoju Majku daje upravo na mjestu svoje žrtve.
Zato pobožnost Gospi Žalosnoj ne odvodi čovjeka od Kalvarije. Ona ga dovodi pod križ. A središte kršćanske duhovne borbe nije opsjednutost đavlom, nego Krist raspeti i uskrsli.
To je presudna razlika.
Vjernik koji se neprestano bavi demonima može postati prestrašen.
Vjernik koji gleda Krista raspetoga otkriva da je odlučujuća bitka već dobivena.
Sedam žalosti može postati sedam mjesta ozdravljenja
U tome vidimo posebnu vrijednost devetnice Gospi Žalosnoj za današnjega čovjeka.
Mnogi ljudi nose vlastite „mačeve“. Netko nosi odbacivanje. Netko smrt voljene osobe. Netko izdaju. Netko raspad obitelji. Netko strah za dijete. Netko posljedice vlastitih pogrešaka. Netko ranu iz djetinjstva. Netko neizvjesnost budućnosti. Netko molitvu koja godinama izgleda neuslišana.
Čovjek tada može učiniti dvije stvari: zatvoriti ranu ili je donijeti Bogu.
Marija pokazuje treći, dublji put: stajati s ranom pod križem.
To ne znači romantizirati patnju niti tvrditi da svaka bol automatski posvećuje.
Patnja može čovjeka učiniti ogorčenim. Može ga zatvoriti. Može proizvesti nepovjerenje. Ali kada se bol sjedini s Kristom, ona više ne mora biti mjesto na kojem čovjek gubi Boga.
Zato devetnica Gospi Žalosnoj može postati devet dana iskrenoga donošenja vlastitih rana Kristu.
Ne molim zato što je devetnica neka magična formula. Nije.
Ne postoji kombinacija riječi koja automatski prisiljava Boga da nešto učini.
Snaga devetnice nalazi se u tome što čovjek devet dana ponovno ulazi u isto otajstvo, dopuštajući Božjoj riječi, molitvi, pokajanju, oprostu i predanju da postupno prodru dublje u njegovo srce.
Zašto nam je Gospa Žalosna potrebna upravo danas?
Zato što živimo u kulturi koja nas vrlo često uči kako pobjeći od boli, ali ne i kako kroz nju proći.
Čim nastane praznina, ispunjavamo je sadržajem.
Čim nastane tišina, uzimamo mobitel.
Čim nastane unutarnja nelagoda, tražimo nešto što će nas od nje odvući.
Čovjek može godinama funkcionirati, raditi, služiti, moliti i pomagati drugima, a da duboko u sebi nosi žalost koju nikada nije donio pred Boga.
Gospa Žalosna ne govori: „Pravi se da ne boli.“ Ona stoji pod križem.
Kao da govori: Ne moraš pobjeći od svoje Kalvarije da bi susreo Boga. Bog te može susresti upravo ondje. To je silno važna poruka našem vremenu.
Postoji i još jedan oblik duhovne borbe
Jedna od najvećih kušnji ranjenoga čovjeka nije samo bol nego zaključak koji iz boli izvede.
„Bog me napustio.“
„Nisam vrijedan ljubavi.“
„Nikome više ne mogu vjerovati.“
„Moram sve kontrolirati.“
„Nikada neću oprostiti.“
„Sa mnom nešto nije u redu.“
„Moja prošlost određuje moju budućnost.“
Upravo na toj razini duhovna borba postaje vrlo stvarna. Ne zato što svaku psihološku poteškoću treba pripisivati demonskom djelovanju — to bi bilo pogrešno i pastoralno opasno — nego zato što neprijatelj čovjekovu ranu može pokušati pretvoriti u mjesto nepovjerenja prema Bogu, drugima i samome sebi.
Marija pokazuje drugačiji odgovor.
Mač je prošao kroz njezinu dušu, ali nije presjekao njezin odnos s Bogom.
To je možda jedna od najdubljih poruka Gospe Žalosne.
Možeš biti ranjen, a ipak pripadati Bogu.
Možeš plakati, a ipak vjerovati.
Možeš ne razumjeti, a ipak ostati.
Možeš prolaziti kroz noć, a ipak ne predati srce tami.
Zato je njezin zagovor snažan
Ne zato što je Marija „jača od Isusa“, nego upravo zato što potpuno pripada Isusu.
Ne zato što postoji neka tajna molitvena formula, nego zato što nas Marija vodi prema križu na kojem je Krist pobijedio.
Ne zato što ćemo devetnicom izbjeći svaku patnju, nego zato što učimo kako patnja više ne mora upravljati našim srcem.
Ne zato što trebamo živjeti u strahu od đavla, nego zato što trebamo ponovno postati svjesni komu pripadamo.
Tu se krije zdrava kršćanska duhovna borba.
Njezino središte nije: „Koliko je snažan neprijatelj?“ nego: „Koliko je velika Kristova pobjeda?“
Devet dana pod križem
Zato bih devetnicu Gospi Žalosnoj promatrao kao devet dana pod križem s Marijom.
Devet dana tijekom kojih donosim Bogu ono što skrivam.
Devet dana tijekom kojih imenujem svoje strahove.
Devet dana tijekom kojih opraštam.
Devet dana tijekom kojih se odričem mržnje, osvete, nepovjerenja i očaja.
Devet dana tijekom kojih ponovno izgovaram svoje „da“ Bogu.
Devet dana tijekom kojih molim Mariju:
Majko, nauči me ostati uz Isusa kada bih najradije pobjegao.
Jer možda najveća pobjeda u duhovnoj borbi nije spektakularno iskustvo oslobođenja. Ponekad je najveća pobjeda trenutak u kojem ranjeni čovjek ponovno može reći: „Isuse, još uvijek ti vjerujem.“ A upravo je to Marija učinila pod križem.
Sve joj je govorilo da je obećanje propalo. Sin kojega joj je anđeo navijestio kao velikoga sada visi između neba i zemlje. Onaj za kojega je čula da će njegovu kraljevstvu biti bez kraja umire pred njezinim očima. A ona ostaje.
Tu je tajna Žalosne Majke.
Mač joj je probio srce, ali nije uništio njezinu vjeru.
Zato je Gospa Žalosna toliko bliska čovjeku koji se nalazi usred duhovne borbe. Ona ne dolazi kao Majka koja nikada nije upoznala tamu, nego kao Majka koja je kroz tamu prošla držeći se Boga.
I zato je potrebna današnjem vjerniku.
Ne da bismo postali zaokupljeni zlom.
Nego da bismo, zajedno s njom, ponovno naučili stajati pod križem bez bijega, gledati Krista bez očaja i čekati uskrsnuće čak i onda kada još uvijek živimo svoj Veliki petak.