Prije svega, danas, kada stojim ovako pred svima vama, osjećam i radost i odgovornost govoriti o ovoj temi koja je vrlo zanimljiva i aktualna, jer živimo u vremenu kakvo jest. Prije svega postavio sam sebi neka pitanja koja su mi bila poticajna i izazovna. Kako bi danas prošla Abrahamova vjera u svijetu u kojem živimo? Kako bi danas prošla poslušnost Bogu i njegovoj riječi? Ili ona predivna Marijina rečenica: „Neka mi bude po riječi tvojoj“ – kako bi ona bila prihvaćena u svijetu u kojem živimo i kako je živjeti danas?
Prije svega, pitanje koje se meni postavlja i koje me neprestano provocira, a Božja riječ treba provocirati, jest: kako živjeti Kristovu poslušnost u ovom svijetu? A za Kristovu poslušnost Božja riječ kaže da je bio „poslušan do smrti“. To znači da nema kompromisa s Božjom riječju. Božja riječ ne prilagođava se svijetu u kojem živimo. Ona ne može biti obuhvaćena samo ljudskim govorom jer ga nadilazi.
Božju riječ proučavam već dugo godina. Ona je za mene svakodnevna hrana. Bez Božje riječi mislim da ne bih mogao živjeti. Zašto? Zato što mi nije dosadna. Nije mi teret niti nešto što samo trebam odraditi. Ne čitam je zato što moram, nego uživam istražujući je. Svaki put oduševi me neka nova spoznaja. Što više čitaš Božju riječ, ona ti više progovara. Sve više ulaziš u njezinu dubinu i otkrivaš smisao i poziv kako živjeti kršćanski život u svijetu u kojem se nalazimo.
Ovaj svijet u kojem živimo nikada nije imao više informacija nego danas. Pametni telefoni i internet omogućuju nam da u nekoliko sekundi dođemo do gotovo svakog odgovora. Nekada to nije bilo moguće. Ljudi su molili, čekali, tražili i razmišljali danima, mjesecima ili godinama. Danas samo kliknemo i odmah dobivamo informacije. Mnoštvo informacija. Gotovo na svako pitanje koje postavimo neki odgovor dolazi. Možda je dobar, možda nije, ali odgovora ne nedostaje.
Kada promatram stanje u kojem se nalazimo, vidim da mnoštvo informacija ulazi u nas i oblikuje naš život. Informacije dolaze kroz društvene mreže, reklame, medije, portale, komentare i analize. Neprestano smo bombardirani informacijama. A plod svega toga jest da je sve više ljudi udaljeno od Božje riječi, sve više ljudi udaljeno jedni od drugih i sve više usamljenih ljudi. Paradoksalno, sve nam je dostupno, a usamljenost postaje jedan od najvećih problema našega vremena.
Mnoštvo informacija ulazi u čovjeka, ali ga ne može nahraniti. Jedino što hrani ljudsko srce jest Božja riječ. Jedino u njoj čovjek raste i sazrijeva. Kada Božja riječ uđe u život čovjeka, ona ga poziva na konkretne korake. Ne možeš ostati ravnodušan prema toj riječi ako je doista tražiš. Čak i kada te zatekne nespremnog, ona te može obratiti i promijeniti, jer Božja riječ uvijek iznenađuje.
Ono što me posebno snažno dotaknulo tijekom proučavanja Svetoga pisma, crkvenih otaca i pustinjskih otaca jest misao, koju mislim da nalazimo kod Origena, premda se ograđujem da možda griješim u atribuciji, da se Krist nalazi na svakoj stranici Svetoga pisma. Na svakoj. Od Knjige Postanka pa sve do Knjige Otkrivenja.
To je za mene snažna istina. Kada čitaš bilo koji biblijski tekst, taj tekst te nešto pita. Nešto ti pokazuje. Uvijek postavlja pitanje: gdje je ovdje Krist? Gdje je njegov poziv? Poziva li te ova riječ na obraćenje? Poziva li te na zajedništvo? Poziva li te na ljubav, praštanje, služenje ili vjeru?
To je bogatstvo vrijednosti koje smo pozvani živjeti svaki dan.
Ako realno pogledamo svijet u kojem živimo, vrlo malo ljudi čita Sveto pismo. Mnogi čitaju poznate autore, razne komentatore i duhovne pisce. Zanimljivo je da mnogi od tih autora svoju inspiraciju crpe upravo iz Svetoga pisma, a ipak više ljudi čita njih nego samo Sveto pismo.
Tu postoji jedna opasnost, posebno za one koji studiraju teologiju. Može se dogoditi da više vremena provodimo čitajući komentare i tumačenja nego samu Božju riječ. Zato uvijek mora vrijediti jedno pravilo: prvo Božja riječ, a tek onda komentari o Božjoj riječi.
U katoličkim krugovima postoji poznato djelo Marije Valtorte „Kako mi je Isus objavio Evanđelje“. Međutim, postoji opasnost, a to sam vidio čak i kod nekih zaređenih osoba, da više čitaju Mariju Valtortu nego Evanđelje. Tu se poredak zamijenio. U svijetu u kojem živimo Božja riječ često je stavljena sa strane.
Kod nas katolika, nažalost, Sveto pismo često stoji na polici i skuplja prašinu. To je stvarnost. A onda, kada čovjeka dotakne Duh Sveti, on ponovno uzima tu svetu knjigu u ruke, otvara je i počinje živjeti ono što čita. To je početak obraćenja koje Božja riječ želi učiniti u našem životu.
Riječ koja mi je za danas posebno snažna dolazi iz Knjige proroka Jeremije. Ona je vrlo konkretna. Bog govori proroku Jeremiji: „Ako odvojiš bezvrijedno od vrijednoga, bit ćeš kao moja usta.“ To znači da Bog traži razlučivanje po njegovoj riječi. Ako odvojiš ono što je bezvrijedno, ono što je gubljenje vremena, od onoga što je snažno, istinito i Božje, tada Bog kaže: „Bit ćeš moja usta.“
Želiš li biti Božja usta u svijetu u kojem živiš? Tvoje svjedočanstvo proizlazi iz toga koliko prebivaš u Božjoj riječi. To mi je posebno snažno. Kroz studij sam proučavao različite ankete i istraživanja o čitanju Svetoga pisma. Govorim općenito, u svjetskom kontekstu. Nedavno sam pronašao jedno novije istraživanje iz 2025. godine u Americi. Pitanje je bilo koliko prosječan čovjek u Americi, koji ima neku svijest o Božjoj riječi, doista čita Božju riječ. Odgovor me zaustavio i pokazao koliko je potrebna promjena. Oko 42 posto ispitanih u Americi čita Bibliju barem jednom godišnje ili barem nešto iz nje. A svakodnevno čitanje vrlo je rijetko kod prosječnih ljudi, ne kod onih koji su već duboko uključeni u crkveni ili duhovni život.
Ne znam točno kakvo je stanje u Hrvatskoj, ali znamo da se velik postotak ljudi izjašnjava kršćanima. Možda 85 ili 90 posto ljudi u nekom širem smislu kaže da su kršćani, ne nužno katolici, nego kršćani. Od toga određeni postotak, možda oko 25 posto, ide barem nedjeljom na misu ili liturgiju, premda je i to možda velikodušna procjena. Velik dio tih ljudi ima Bibliju ili Sveto pismo u kući, ali manji dio ga doista čita.
Kultura našega hrvatskog naroda, a vjerujem da je slično i šire, takva je da Božju riječ češće slušamo na liturgiji nego što je sami čitamo. Kada bismo napravili anketu među ljudima koji dolaze na misu, vjerojatno bismo došli do toga da mnogi Božju riječ slušaju gotovo isključivo na misama i liturgijama, dok je rijetko sami uzimaju u ruke.
A gdje je onda poslušnost Božjoj riječi? Živimo u svijetu u kojem se nazivamo kršćanima, a ne čitamo Božju riječ. To je velika ironija. Ako ne čitaš Božju riječ, teško možeš poznavati Isusa Krista. Da bi upoznao njegovo srce, da bi počeo razumijevati kako on misli, kako govori i kako djeluje, trebaš čitati o njemu. Barem Evanđelja. Barem taj temeljni dio njegova života i njegova navještaja.
Teško je razlučivati što dolazi od Boga, što dolazi od svijeta, što dolazi od mojih želja, strahova ili tijela ako nisam svakodnevno u Božjoj riječi. Kako ću razlučivati? Kako ću znati: „Bože, što Ti govoriš?“ Razlučivanje se prije svega treba temeljiti na izvoru Božje riječi koja mi konkretno nešto poručuje. Tada mogu reći: Bog mi po ovom proroku, po ovoj knjizi, po ovoj riječi nešto govori. To se sada događa u mom životu. Prepoznajem da je to Božje. Ovo drugo možda dolazi od svijeta. Ali ako živim u svijetu i uopće nisam povezan s Božjom riječju, ne mogu biti poslušan Božjoj riječi niti se truditi biti joj poslušan, jer je zapravo ne poznajem.
Nepoznavanje Pisma jest nepoznavanje Isusa Krista. Ako Božja riječ nije prisutna u životu ljudi, tada nastaje prostor za druge glasove.
Što neprijatelj čovjeka, odnosno Sotona, čini danas u ovom svijetu? Kada počnem govoriti o Sotoni, nekima se odmah diže kosa na glavi i kažu: „Vi u svemu vidite Sotonu.“ Ali pitanje je vrlo konkretno: što on čini kada je riječ o poslušnosti Božjoj riječi u svijetu u kojem živimo? Prvo, zatrpava nas bukom.
To sam posebno primijetio ove godine kada sam u svojoj župi išao u blagoslov obitelji. Gotovo nema kuće u koju uđeš, a da nešto ne radi: televizor, radio, internet, mobitel, neki uređaj. Onda zamolimo da se to ugasi. I kada se ugasi, nastane mir. Buka je konstantno prisutna u našem životu. Vozimo se automobilom i trešti glazba ili radio. Ljudi teško podnose tišinu. Čim nastane tišina, odmah moraju nešto uključiti.
Čak i na susretima, kada slavimo Boga i molimo, ne daj Bože da nastane više od minute šutnje. Odmah se osjeti nelagoda. Kao da netko misli: „Previše je šutnje. Brzo, počni nešto svirati. Daj neku pjesmu. Reci nešto.“ A možda baš tada treba šutjeti pred Gospodinom.
Ono protiv čega se i sam borim jest stalna zauzetost. Mislim da i to može biti zamka neprijatelja: stalno nas činiti zauzetima. Neprestano nešto moramo raditi. Kao da Bogu govorimo: „Nemam vremena.“ Imam posao, obitelj, obveze, ovo, ono. I tako sve stoji. Buka, zauzetost, stres, strahovi i brige malo-pomalo odvajaju nas od molitve, šutnje, slušanja i Božje riječi. To je okruženje u kojem živimo.
Kada netko danas odluči šutjeti pred Bogom, mislim da to postaje proročki znak u svijetu buke. Isus kaže: kada moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i budi u skrovitosti s Gospodinom. Ali ta vrata doista treba zatvoriti. Sve ono što te odvlači od Božje riječi trebaš zatvoriti. Tek tada možeš ući u njegovu prisutnost.
Postoje kušnje današnjeg čovjeka koje nas odvlače od poslušnosti Božjoj riječi.
Prva je uvjerenje da čovjek može živjeti duhovan život bez slušanja Božje riječi. Razgovarao sam s nekim ljudima upravo istražujući i moleći nad ovom temom. I vidim da je to velika pustinja: vjerovati da mogu živjeti vjeru bez vremena tišine, bez slušanja, bez razmatranja Božje riječi.
Kako bi danas izgledao Božji poziv meni, tebi, svakome od nas? Kada čitamo Sveto pismo, često vidimo rečenicu: „Dođe riječ Gospodnja proroku.“ Kakva bi riječ danas došla nama? Što bi Bog progovorio kada bi sada ušao u prostor naše šutnje? Dok sam o tome razmišljao, došla mi je misao: „Trebate obnovu moje riječi u svojim životima.“
Ovaj narod, kršćani, trebaju se vratiti Božjoj riječi. To je poziv na novu duhovnu obnovu: vrati se Riječi. Mislim da bi ta riječ bila poziv da se Božja riječ ponovno obnovi i nastani u nama. Ili: ponovno otkrij svetost šutnje. To smo zaboravili. Prošle godine imao sam temu o snazi tišine. Tišina je važna. Čovjek bježi od tišine jer ne može prebivati u njoj. A šutnja je prostor susreta s Bogom i njegovom riječju. Ako ne šutiš, ne možeš čuti ni sebe, a kamoli Boga. Moraš se umiriti da bi prepoznao pokrete, nemire i stvarnosti u sebi.
Zato bih kao jedan proročki naglasak danas rekao: narode moj, treba ti šutnja da bi čuo moju riječ. Svaki trenutak proveden u Božjoj prisutnosti i u razmatranju Božje riječi otvara prostor za novu dimenziju Duha Božjega. Kada ugasimo ekrane, televizore i mobitele, i kada otvorimo Božju riječ, ulazimo u prostor u kojem nas Bog može dotaknuti.
Ti uređaji nam toliko oduzimaju. Pogled, pažnju, srce, vrijeme. I sam sebi postavljam pitanja. Nedavno sam bio vrlo umoran. Došao sam s treninga, sjeo na kauč i rekao sebi: sada ću samo sjediti, ništa neću raditi, samo ću se opustiti. Taj sam dan već molio, čitao i napravio mnogo toga. Ali onda sam na tom „čudesnom aparatu“ proveo možda sat vremena. Za ništa. Samo me odvuklo. I rekao sam sebi: Damire, zamisli da si sada uzeo nekog proroka ili neki dio Božje riječi i čitao ga sat vremena. Kako bi se osjećao nakon toga?
A ovako gledaš što je rekao ovaj, što je rekla Severina, što je rekao Luka Modrić, što je rekao Vlatko Dalić, što se negdje dogodilo. Samo da sam ušao u tu dimenziju Božje riječi, to bi bilo nešto sasvim drugo. Koliko vremena bacamo. Zato je to jedan mali čin poslušnosti: odvoji se i budi s Bogom u njegovoj riječi.
Druga velika kušnja, promatrajući vrijeme u kojem živimo, jest kultura trenutačnog zadovoljstva. Što to znači? Želim sve odmah i sada. Upravo je to jedan od velikih problema našega vremena. Zaboravljamo da kod Boga postoji proces. U duhovnom životu postoji rast. Rast je ključna riječ duhovnosti. Čovjek raste u vjeri, raste u ljubavi, raste u poslušnosti, raste u povjerenju. Dobiješ neki dar, a zatim u njemu rasteš. Ne događa se sve odjednom.
Mi bismo htjeli odmah vidjeti rezultat. Htjeli bismo da se čudo dogodi sada, da odgovor dođe odmah, da se problem riješi bez čekanja. Ako se to ne dogodi, odmah se javlja pitanje: „Gdje je moja vjera?“ Molimo, a zapravo očekujemo trenutačno rješenje. U pastoralnom radu često primjećujem jednu te istu stvar. Ako netko moli i ne vidi promjenu odmah, vrlo brzo počinje sumnjati. U mnogim slučajevima odustaje. Međutim, Božja riječ nas uči da Bog upravo kroz čekanje odgaja čovjeka.
David je bio pomazan za kralja, ali od pomazanja do kraljevskog prijestolja prošle su godine i godine. Što je Bog radio u njegovu srcu tijekom toga vremena? Oblikovao ga je. Pripremao ga je. Čistio ga je. Učio ga je. Odgajao ga je da postane čovjek po Božjem srcu. Sveto pismo za Davida kaže da je bio čovjek po Božjem srcu. A znamo koliko je padao, koliko je griješio i koliko je puta posrnuo. Ipak, bio je u procesu rasta.
Bog nije rekao: „Evo, danas si pomazan, a sutra ćeš sjesti na prijestolje.“ Mogao je David više puta ukloniti Šaula. Imao je prilike. Ali nije želio dignuti ruku na pomazanika Gospodnjega. To je bio proces sazrijevanja. To je bilo čekanje koje ga je oblikovalo.
Kada čovjeku u duhovnom vodstvu kažeš: „Mislim da si sada u procesu čekanja“, često vidiš kako mu se lice promijeni. Većina ljudi ne želi čekati. Kažu: „Ne mogu više čekati.“ A mi smo postali ljudi koji ne mogu čekati ni nekoliko minuta. Ako na putu od Sesveta do Gornjega grada uhvatiš nekoliko crvenih svjetala, već postaješ nervozan. Kako onda čekati godine da Bog nešto oblikuje u tebi?
A upravo to čini. Odgaja nas, oblikuje nas i priprema za ono što nam želi dati.
Mogu posvjedočiti iz vlastitoga života da je ono što sam čekao i što me Bog pripremao bilo blagoslovljeno. Za mene čekanje nije gubitak vremena. Čekanje je prostor sazrijevanja. To je ono što nas Božja riječ uči. Ali u vremenu u kojem živimo, koje traži „odmah i sada“, proces čekanja postaje nešto gotovo nepodnošljivo.
Posebno osjetljivo područje današnjega čovjeka jesu međuljudski odnosi. Mislim da ne postoji čovjek koji nema barem jedan odnos u kojemu postoji neka rana, nerazumijevanje ili problem. Ako postoji takav čovjek, neka mi se javi da zahvalimo Bogu. Mi smo jedni drugima dani upravo zato da sazrijevamo i rastemo.
Poznajemo Evanđelje. Poznajemo Božju riječ. Ali je vrlo teško primjenjujemo upravo na području međuljudskih odnosa. Budimo iskreni. Božja riječ kaže: „Ljubite svoje neprijatelje.“ Kaže: „Opraštajte.“ Kaže: „Sedamdeset puta sedam.“ Drugim riječima, uvijek iznova opraštaj.
A što mi radimo? Mi uzvraćamo. Mi hranimo svoje rane. Njegujemo povrijeđenost. Držimo se svoje pravednosti. Božja riječ kaže: „Blagoslivljajte one koji vas progone.“ A mi ostajemo zatvoreni u svoju povrijeđenost i čekamo da druga strana učini prvi korak.
Kako onda živimo poslušnost Božjoj riječi?
Netko nam nešto kaže, netko nas krivo pogleda, netko nas razočara i odmah se zatvaramo. Ne opraštamo. A milost oproštenja darovana nam je svakoga dana. U molitvi Očenaša molimo: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim.“ Kada nekome oprostiš, postaješ slobodan od toga čovjeka. Ne nosiš ga više kao teret.
Jedna od prvih riječi iz Evanđelja koja mi već godinama snažno odzvanja u srcu jest Isusova riječ: „Ne sudite.“ Tako jednostavna, a tako zahtjevna riječ. Ne sudite. Nisi ti sudac. Nije tvoje da donosiš konačne presude o drugome čovjeku. A ipak upravo to stalno činimo. Sudimo, procjenjujemo, donosimo zaključke, izričemo presude.
Kako onda živimo poslušnost toj riječi?
Isusove riječi „oprosti“ i „ne sudi“ nisu prijedlozi. To nisu preporuke. To su zapovijedi koje vode prema slobodi.
Često susrećem ljude koji mole za ozdravljenje. To je dobro i potrebno. Hvala Bogu što ljudi traže njegovu pomoć. Ali događa se da netko moli za ozdravljenje, a istodobno odbija oprostiti.
Nedavno smo imali jednu molitvu. Razgovarali smo s jednom osobom i pitali kakav je njezin odnos s bratom. Odgovorila je: „Ne mogu ga vidjeti.“ Pitali smo može li mu oprostiti. Rekla je: „Ne mogu.“ Tražila je od Boga ozdravljenje, ali nije bila spremna oprostiti. Rekao sam joj: „Možeš li barem izgovoriti: opraštam svome bratu?“ Odgovorila je: „Mogu izgovoriti, ali ne vjerujem u to.“
Kako će onda Bog djelovati u njezinu životu ako ona ne želi otvoriti vrata milosti? Proces ozdravljenja često počinje upravo tamo gdje čovjek odluči oprostiti.
Mnogi u svojim obiteljima mole za mir. Mole: „Bože, daj nam mir.“ A istodobno su puni gorčine, ljutnje i zamjeranja. To nije poslušnost Božjoj riječi.
Koliko ljudi godinama nosi zamjeranja prema drugima! Sjećam se jednog susreta prije otprilike godinu dana. Sreo sam osobu koju dugo nisam vidio. Prišla mi je i rekla: „Brate, oprosti mi.“
Pitao sam je: „Za što?“
Odgovorila je: „Sedam godina nosim zamjeranje prema tebi.“
Bio sam potpuno iznenađen. Nisam ni znao da postoji problem. Njezino viđenje jedne situacije bilo je drukčije od mojega. Vjerojatno nisam ispunio neka njezina očekivanja koja možda nisu bila realna. Umjesto da mi to kaže, godinama je nosila zamjeranje u sebi.
Sedam godina. Sedam godina unutarnjega tereta.
Ja nisam ni znao da ona pati zbog toga. A njoj je to polako nagrizalo srce. To je ropstvo. Trebalo je samo doći, razgovarati, oprostiti i osloboditi se. Hvala Bogu da je nakon toliko godina ipak učinila taj korak.
Još jedno veliko područje današnje borbe za poslušnost Božjoj riječi jest pitanje identiteta. Tko smo mi? Naša vrijednost ne proizlazi iz onoga što radimo, iz onoga što posjedujemo ili iz mišljenja drugih ljudi. Naša vrijednost proizlazi iz činjenice da smo ljubljena djeca Božja. To je temelj.
Koliko se ljudi danas uspoređuje s drugima? Gledamo tko što ima, tko što vozi, koliko zarađuje, koliko je uspješan. U duhovnom životu uspoređujemo darove, službe, pomazanja, uspjehe. Zašto je netko dobio ovo, a ja nisam? Zašto Bog djeluje preko njega, a ne preko mene?
Toliko uspoređivanja. Ili koliko ljudi pokušava zaslužiti ljubav? A Bog nas već ljubi neizmjerno. Ne trebamo ništa zaslužiti. Potrebno je samo doći u njegovu prisutnost i dopustiti mu da nas ljubi.
Koliko ljudi danas živi pod pritiskom savršenstva? Perfekcionizam je jedan od velikih tereta našega vremena. Sve mora biti savršeno. Ako nije onako kako smo zamislili, dolazi razočaranje, frustracija i osjećaj neuspjeha.
Ja sam samome sebi davno rekao: „Damire, nisi savršen.“ I otkako sam to prihvatio, lakše mi je. To ne znači da ne želim rasti. Naprotiv. Želim biti bolji. Želim istraživati. Želim raditi na sebi. Želim pitati Gospodina: „Što se događa u mom srcu? Zašto reagiram ovako? Što mi želiš pokazati?“
To je put rasta.
Zato toliko volim pustinjske oce. Oni su pravo more duhovnih bisera. Nisu pobjegli od svijeta zato što su ga mrzili. Povukli su se da bi radili na sebi i da bi se suočili sa svime što nije bilo po Božjoj volji.
Sveti Antun Pustinjak vodio je velike unutarnje borbe. Jedna od najvećih bila je upravo borba protiv bludnih misli. U pustinji, daleko od ljudi, bez svega onoga što danas smatramo iskušenjem, i dalje je morao voditi borbu sa svojim srcem.
To pokazuje da se prava borba ne vodi izvan čovjeka, nego unutar njega.
A koliko mi danas imamo svojih „ćelija“ i svojih skrivenih prostora srca u kojima se odvijaju slične borbe? Zato smo pozvani boriti se, rasti i dopustiti Bogu da nas mijenja iznutra.
Koliko ljudi danas vjeruje da nisu dovoljno dobri? Koliko ljudi nosi osjećaj krivnje, bilo zbog onoga što su učinili, bilo zbog onoga što su propustili učiniti? Koliko ljudi nosi teret osude koju su primili od drugih ili koju su sami sebi nametnuli? Upravo zato Božja riječ neprestano poziva čovjeka da otkrije tko je u Kristu. To je jedno od najvažnijih pitanja duhovnoga života: tko si ti u Kristu?
Poslušnost Božjoj riječi u vremenu u kojem živimo uključuje odbacivanje lažnog identiteta i svih laži koje čovjek prihvaća o sebi. Jer Božja riječ govori da si ljubljeno dijete Božje, ljubljeni sin ili ljubljena kći Očeva. Kada čovjek to doista otkrije, tada se mijenja cijela njegova perspektiva života. Tada više ne živi kao siroče koje se mora dokazivati, nego kao dijete koje zna komu pripada.
Ako nema tog iskustva ljubavi, čovjek će neprestano pokušavati zaslužiti Božju naklonost. Živjet će vjeru kao sustav pravila i obveza. Stalno će pokušavati zaraditi ono što mu je već darovano. Zato je toliko snažna prispodoba o milosrdnom ocu i izgubljenom sinu.
Sjećam se kako nam je profesor tijekom egzegeze postavio jedno zanimljivo pitanje. Kada se izgubljeni sin odlučio vratiti ocu, je li to bilo istinsko obraćenje? Većina nas odgovorila je potvrdno. Rekli smo da je postao svjestan svoga stanja, da se vraća ocu i priznaje svoju krivnju. Međutim, profesor nas je zaustavio i rekao: „Pogledajte pažljivije tekst.“
Izgubljeni sin kaže: „Kod moga oca i najamnici imaju kruha u izobilju.“ Drugim riječima, još uvijek računa. Još uvijek kalkulira. Još uvijek razmišlja kako riješiti svoj problem. Glad ga je dovela do odluke da se vrati. Još uvijek drži stvari u svojim rukama.
Pravo obraćenje počinje onda kada čovjek ostane bez svojih kalkulacija i potpuno se preda Ocu. Kada više nema rezervni plan. Kada više nema sigurnosnu mrežu. Kada više nema ništa osim Boga.
Zanimljivo je da izgubljeni sin razmišlja o sebi kao o najamniku. Više ne zna biti sin. Planira ocu predložiti da ga primi kao slugu. A otac ne prihvaća takvu logiku. Ne dopušta mu ni dovršiti govor. Daje mu prsten, odjeću, obuću i vraća mu dostojanstvo sina. Vraća mu identitet koji nikada nije izgubio u očevim očima.
Još jedno vrlo aktualno područje kušnje u poslušnosti Božjoj riječi jest strah. Ne znam koliko pratite ljude oko sebe, ali mislim da nikada nije bilo toliko straha kao danas. Mnogi traže pomoć psihologa, psihoterapeuta i stručnjaka upravo zbog različitih oblika straha. Strah obilježava naše vrijeme.
Ljudi se boje budućnosti. Boje se bolesti. Boje se smrti. Boje se rata. Boje se ekonomskih kriza. Boje se gubitka posla. Boje se samoće. Boje se neuspjeha. Boje se što će biti sutra.
Pogledajte medije. Koliko se sadržaja temelji upravo na strahu. Strah privlači pažnju. Strah prodaje vijesti. Strah zadržava čovjeka prikovanog uz ekran.
A kako će čovjek slušati Boga ako živi zarobljen strahom?
Božja riječ neprestano ponavlja: „Ne boj se.“ Kažu da se taj poziv pojavljuje 365 puta u Svetom pismu. Ne boj se. Ali mi se ipak bojimo.
Božja pedagogija vrlo je jednostavna. Bog često ne pokazuje cijeli put. Pokazuje sljedeći korak. Psalam kaže: „Tvoja je riječ svjetiljka mojoj nozi i svjetlo mojoj stazi.“ Ne osvjetljava cijeli put odjednom. Osvjetljava korak koji upravo trebaš napraviti.
Mi bismo htjeli vidjeti sve unaprijed. Htjeli bismo znati kamo idemo, što nas čeka, kako će završiti određena situacija. A Bog nas poziva da hodamo s njim u povjerenju.
Kada danas pogledam svoj život, mogu iskreno reći da bih se vjerojatno uplašio da mi je netko unaprijed pokazao sve kroz što ću prolaziti. Da mi je netko rekao za sve kušnje, borbe, odbacivanja, čišćenja i križeve, vjerojatno bih rekao: „Ne, hvala.“
Ali Bog nije tako radio. Pokazivao je jedan korak. Zatim drugi. Nekada je dolazila radost. Nekada križ. Nekada utjeha. Nekada tama. I tako me učio hodati s njim.
To je put poslušnosti.
Velik problem našega vremena jest i usamljenost. Ljudi su okruženi mnoštvom ljudi, a ipak su duboko usamljeni. Nedavno sam razgovarao s jednom starijom gospođom. Sat vremena govorila je o svom životu. Ja sam uglavnom šutio i slušao.
Na kraju sam shvatio da joj nije trebao savjet. Nije trebala rješenje. Trebala je nekoga tko će je slušati.
Za nju je tih sat vremena značilo mnogo. Netko ju je saslušao. Netko je bio prisutan.
To je slika našega vremena.
A što Božja riječ govori? Ona ne poziva čovjeka na izolaciju. Poziva ga na zajedništvo. Crkva je tijelo Kristovo. Tijelo. Ne pojedinac. Ne usamljeni otok. Ne duhovni samotnjak koji misli da može sam.
Poslušnost Božjoj riječi uvijek vodi prema zajedništvu. To znači prihvatiti druge. Služiti drugima. Nositi terete jedni drugih. Učiti živjeti zajedno.
Ne možeš biti kršćanin potpuno sam. Potrebna ti je zajednica. Potrebna ti je Crkva. Potrebni su ti ljudi s kojima ćeš zajedno hodati prema Gospodinu.
Na kraju svega, Bog nas poziva na nešto vrlo jednostavno, ali istodobno vrlo zahtjevno: na svakodnevnu vjernost. Vjernost je velika stvar.
Ja sam suprug. Vjernost svojoj supruzi ne pokazujem samo riječima. Pokazujem je vremenom koje joj posvećujem, pažnjom, brigom, ljubavlju i svakodnevnim odlukama.
Tako je i s Bogom.
Biti vjeran Bogu znači danas oprostiti. Danas ljubiti. Danas moliti. Danas razmatrati. Danas vjerovati. Danas čitati Božju riječ. Danas otići na svetu misu. Danas napraviti korak poslušnosti.
Mislim da svetost nije nešto nedostižno i daleko. Svetost nastaje iz mnoštva malih koraka vjernosti. Iz mnoštva malih „da“ koje svakodnevno govorimo Bogu.
Božja riječ ne prilagođava se nikome. Nismo mi gospodari Božje riječi. Ne možemo je prilagođavati svojim željama i potrebama. Naprotiv, Božja riječ želi preobraziti nas.
Poslanica Hebrejima kaže da je Božja riječ živa. Živa riječ. Koliko me puta upravo jedna jedina rečenica iz Svetoga pisma pogodila ravno u srce i progovorila u situaciju u kojoj sam se nalazio.
To je život.
Božja riječ nije nešto što se dogodilo prije dvije tisuće godina. Ona govori sada. Ovdje. Meni. Tebi. Svakome od nas.
Krist je prisutan u toj riječi.
Božja riječ je djelotvorna. Ona pokreće čovjeka. Ona stvara ono što naviješta. Bog kaže: „Šaljem svoju riječ i ona mi se ne vraća bez ploda.“ U Božjoj riječi postoji autoritet. Postoji snaga. Postoji život.
Zato nam je toliko potrebna u svijetu u kojem živimo.
Često čujem ljude kako govore: „Ne osjećam Boga. Ne čujem Boga.“
A ja kažem: uzmi Božju riječ. Otvori je. Ostani pred njom. Uđi u zajedništvo s njim. Jer upravo je to jedan od najdubljih načina susreta s Gospodinom.
Zato je moj zaključak vrlo jednostavan. Ponovno otkrijmo središnje mjesto Božje riječi u svome životu, u svojim obiteljima i u životu Crkve. Obnova Božje riječi mora započeti u meni, u tebi i u svakome od nas.
Samo u tišini Božja riječ može pronaći dom u našem srcu. Ti si pozvan postati prebivalište Božje riječi. Hram Božje prisutnosti. Mjesto gdje Božja riječ živi i donosi plod.
Uvijek me dirne kada na liturgiji naše grkokatoličke braće đakon ili svećenik prije čitanja kaže: „Budimo pozorni.“ Volio bih da to snažnije odjekuje u svim našim crkvama. Budimo pozorni. Jer sada neće govoriti čovjek. Sada će govoriti Bog.
Budi pozoran na ono što ti želi reći.
Primi tu riječ koja oslobađa. Primi tu riječ koja liječi. Primi tu riječ koja obnavlja.
To je poslušnost.
I još nešto. Božju riječ nije moguće ušutkati. Kroz cijelu povijest mnogi su pokušavali. Carstva su nestajala. Ideologije su prolazile. Progonitelji su dolazili i odlazili. Ali Božja riječ ostala je živa.
I ostat će živa.
Uvijek će izazivati čovjeka. Uvijek će ga pozivati na obraćenje. Uvijek će ga provocirati.
Ako te Božja riječ više ne izaziva, onda se vrijedi zapitati što se događa s tvojim duhovnim životom.
Često učim svoju djecu i krizmanike jedno jednostavno pravilo: zastani i u svakoj važnoj odluci pitaj se što bi Isus učinio na tvome mjestu.
Kada bismo svi češće postavljali to pitanje, bilo bi manje grijeha, manje povrijeđenosti i više poslušnosti Bogu.
Na kraju želim podijeliti jedan događaj vezan uz Bonaventuru Dudu. Neka ga Bog nagradi za sve dobro koje je učinio.
Naše časne sestre pričale su kako je jednom došao voditi duhovne vježbe u samostan. Trebao je ostati sedam dana. Prvoga dana slavio je svetu misu. Nakon naviještenog Evanđelja sišao je među sestre s otvorenim Svetim pismom u rukama. Zatim se vratio na ambon i rekao:
„Ako vam Isus nema što reći, što bih vam ja mogao reći?“
Nakon toga prepustio ih je Božjoj riječi.
U početku su bile šokirane. Nisu razumjele kako je mogao tako postupiti. Međutim, kasnije su svjedočile da je upravo to bila jedna od najdubljih duhovnih obnova u njihovu životu. Jer je Bog govorio po svojoj riječi, a one su joj bile poslušne.
To mi je uvijek ostalo u srcu. Bonaventura Duda bio je dovoljno ponizan da se povuče pred Riječju. Kada Isus govori, čovjek više nema što dodati.
Hvala vam na pozornosti. Neka vas Gospodin blagoslovi svojom dobrotom. Amen.
Tekst nagovora: D.Z.
Foto: D.Z.