Čovjek koji je želio da srce okusi ono što razum vjeruje
Sveti Bernard iz Clairvauxa jedan je od onih svetaca čiji život podsjeća da kršćanstvo nije samo poznavanje istine o Bogu, nego ulazak u živ, osoban i dubok odnos s Njime.
Rođen je 1090. godine u plemićkoj obitelji u Burgundiji, a kao mladić imao je pred sobom mogućnosti koje su mu mogle osigurati ugledan i udoban život.
Ipak, u njegovu se srcu budila druga žeđ. Svijet mu nije mogao ponuditi ono što je tražio.
Oko dvadeset druge godine ušao je u samostan Cîteaux, tada još mladu i zahtjevnu cistercitsku zajednicu koja se željela vratiti jednostavnosti Pravila svetoga Benedikta.
Bernard nije otišao sam. Snaga njegova uvjerenja bila je tolika da je sa sobom privukao skupinu rođaka i prijatelja. Nekoliko godina poslije poslan je osnovati novi samostan u dolini koja će postati poznata kao Clairvaux – „Svijetla dolina“.
Ondje će provesti najveći dio života kao opat, duhovni otac, propovjednik i jedan od najutjecajnijih crkvenih ljudi svojega vremena.
Bernard je živio u razdoblju velikih crkvenih i političkih napetosti, ali ono što ga čini trajno aktualnim nije prvenstveno njegov povijesni utjecaj, nego njegova duhovnost.
U središtu Bernardova života nalazi se čežnja za Bogom. Za njega nije dovoljno znati da Bog postoji, govoriti o Bogu ili ispravno formulirati istine vjere. Čovjek je stvoren da Boga ljubi. Zato Bernardova teologija nije hladna. Ona ima okus molitve. On želi da ono što razum spoznaje siđe u srce, da riječ postane iskustvo, a istina ljubav.
U njegovim se djelima stalno osjeća pitanje: možeš li govoriti o Kristu, a da ti srce ne gori za Njim? Možeš li proučavati Boga, a da ga ne poželiš ljubiti?
Bernard nije suprotstavljao razum i ljubav, nego je upozoravao da znanje koje ne vodi ljubavi može čovjeka učiniti oholim. Prava spoznaja Boga treba čovjeka učiniti poniznijim, nježnijim, slobodnijim i sposobnijim ljubiti.
Posebno mjesto u njegovoj duhovnosti ima Isusovo ime.
Bernard govori o Kristu jezikom čovjeka koji nije samo nešto naučio o Njemu nego ga je susreo. Krist mu nije tek predmet teološkoga promišljanja; On je Zaručnik duše, Riječ koja dolazi čovjeku, Liječnik ranjenoga srca i Ljubav koja traži odgovor.
Njegovi glasoviti govori o Pjesmi nad pjesmama upravo su zato mnogo više od tumačenja biblijskoga teksta. Bernard u ljubavi zaručnika i zaručnice prepoznaje tajnu odnosa između Boga i ljudske duše.
Bog ne želi samo čovjekovu poslušnost izvana. Želi njegovo srce.
Ne zadovoljava se time da ga se čovjek boji kao gospodara ili da mu pristupa samo radi nagrade. Poziva ga u ljubav. U tome je jedna od najljepših Bernardovih duhovnih intuicija: cilj kršćanskoga života nije samo biti poslušan Bogu, nego toliko upoznati njegovu ljubav da ga počnemo ljubiti radi Njega samoga.
Tu misao Bernard osobito razvija u djelu O ljubavi prema Bogu.
Čovjek često počinje od sebe. Traži Boga jer mu treba pomoć, zaštita, mir, ozdravljenje ili izbavljenje. Bernard to ne prezire; zna da smo slabi i da često upravo iz potrebe prvi put ozbiljno podignemo oči prema Bogu. Ali ljubav treba sazrijevati.
Čovjek postupno otkriva da Bog nije vrijedan ljubavi samo zbog onoga što nam daje. Vrijedan je ljubavi zato što je Bog. Tako se srce polako oslobađa trgovine s Bogom: „Ja ću Tebi dati molitvu, a Ti meni daj ono što tražim.“
Odnos postaje dublji: „Gospodine, želim Tebe.“ To je prijelaz od korištenja Boga prema uživanju u njegovoj prisutnosti, od molitve koja prvenstveno traži darove prema molitvi koja traži Darivatelja.
Bernard nas tako dovodi pred vrlo jednostavno, ali neugodno pitanje: kada bi Bog prestao ispunjavati moje želje, bih li ga i dalje ljubio?
Bernard je duboko poznavao i ljudsko srce. Znao je koliko čovjek može biti raspršen, koliko ga vanjske stvari mogu odnijeti daleko od njegove nutrine.
Čovjek može mnogo raditi za Boga, a malo biti s Bogom.
Može služiti Crkvi, pomagati ljudima, govoriti o vjeri i biti neprestano zauzet dobrim stvarima, a ipak iznutra presušiti.
Upravo zato njegove riječi imaju posebnu snagu za ljude koji mnogo služe.
Bernard upozorava da čovjek ne smije postati samo kanal kroz koji voda prolazi dok on sam ostaje prazan. Radije treba biti poput posude koja se najprije napuni, a tek onda se prelijeva. To je jedna od njegovih najvažnijih slika duhovnoga života.
Ne možeš dati drugima ono što sam nisi primio od Boga.
Ne pokušavaj hraniti druge dok tvoje vlastito srce gladuje.
Ne dopusti da služenje Kristu zamijeni odnos s Kristom.
Može se dogoditi da čovjek radi za Gospodina toliko mnogo da više nema vremena sjediti pred Gospodinom.
U tome je Bernard vrlo blizak današnjem čovjeku.
Naša najveća opasnost možda nije uvijek otvoreno odbacivanje Boga, nego raspršenost. Toliko toga traži našu pozornost da srce gotovo nikada nije potpuno prisutno.
Telefon, poruke, vijesti, posao, obveze, planovi, tuđa očekivanja i vlastite brige mogu ispuniti svaki trenutak tišine.
Čovjek se tada počinje bojati trenutka u kojem nema što raditi, jer upravo u tišini počinje čuti ono što se događa u njemu. Bernard nas vraća u unutarnju ćeliju srca.
Ondje se ne moramo dokazivati. Ondje padaju titule, službe i slike koje gradimo pred drugima. Pred Bogom ostaje samo čovjek koji je ljubljen i koji uči ljubiti.
Bernard je zbog toga snažno naglašavao poniznost.
Za njega poniznost nije ponižavanje sebe niti uvjerenje da ništa ne vrijedimo.
Poniznost je život u istini. Oholost nas tjera da stvaramo sliku o sebi; poniznost nam dopušta biti ono što jesmo pred Bogom. Ponizan čovjek može priznati da je slab bez očaja, ali i da je obdaren bez oholosti.
Ne mora skrivati svoje rane niti se hvaliti svojim darovima, jer zna da sve prima.
Bernard je dobro razumio da čovjek koji ne poznaje sebe teško može duboko upoznati Boga. Susret s vlastitom slabošću može postati škola milosrđa.
Kada upoznaš koliko tebi treba Božje strpljenje, postaješ strpljiviji prema drugima.
Kada vidiš koliko je Bog tebi oprostio, teže ćeš s visine gledati čovjeka koji pada.
Istinsko poznavanje sebe zato ne vodi samopreziru, nego zahvalnosti.
Njegova ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji posebno je obilježila zapadnu kršćansku duhovnost. Bernard Mariju ne promatra odvojeno od Krista, nego upravo kao onu koja čovjeka vodi Kristu.
U poznatoj homiliji o Navještenju razmatra trenutak u kojem čitavo stvorenje kao da čeka Marijin odgovor anđelu. Bog poziva, ali ne prisiljava. Čeka ljudsko „da“.
Bernard u Mariji vidi potpuno raspoloživo srce, srce koje dopušta Božjoj riječi da u njemu postane tijelom.
Zato marijanska duhovnost kod Bernarda nije bijeg od Krista, nego škola predanja Kristu. Marija čovjeka uči primiti Riječ, nositi je, sačuvati je i dati svijetu.
U tradiciji se s Bernardom snažno povezuje i poticaj da u kušnjama, nesigurnostima i olujama života gledamo prema Mariji poput mornara koji gleda zvijezdu kako ne bi izgubio put. Smisao toga pogleda nije zaustaviti se na Mariji, nego s njom ostati usmjeren prema Isusu.
Bernardov život ipak nije bio život čovjeka skrivenoga samo iza samostanskih zidova.
Bio je uvučen u velike crkvene događaje svojega vremena, savjetovao je pape, biskupe i vladare, branio jedinstvo Crkve i sudjelovao u složenim sporovima dvanaestoga stoljeća.
Bio je i snažan zagovornik Drugoga križarskog rata, što je dio njegova povijesnog nasljeđa koji se danas mora promatrati kritički i u kontekstu vremena.
Svetost ne znači da svaka povijesna prosudba nekoga sveca postaje nepogrešiva.
Upravo nam to može pomoći da svece ne pretvaramo u nestvarne likove.
Oni su ljudi svojega vremena koje je Bog vodio putem svetosti, a Crkva ih ne časti zato što je svaki njihov sud bio savršen, nego zato što je u njihovu životu prepoznala izvanrednu vjernost Kristu.
Bernard je umro 20. kolovoza 1153. u Clairvauxu. Svetim je proglašen 1174., a 1830. proglašen je crkvenim naučiteljem. Tradicija ga poznaje kao Doctor Mellifluus, „medotočivoga naučitelja“, jer se govorilo da njegove riječi o Bogu teku poput meda.
No možda najbolji način da mu se približimo nije da samo proučavamo što je napisao, nego da dopustimo njegovu pitanju da prodre u naš život: je li Bog za mene samo netko o kome znam ili Onaj kojega ljubim?
Možda upravo tu sveti Bernard postaje osobito važan za današnjega vjernika.
Možemo imati mnogo duhovnoga sadržaja, slušati propovijedi, čitati knjige, sudjelovati na susretima, poznavati teologiju, govoriti o molitvi i još uvijek u dubini biti žedni.
Bernard nas vraća jednostavnosti: vrati se Isusu.
Ne samo njegovim darovima. Ne samo radu za Njega. Ne samo znanju o Njemu. Njemu.
Uđi u tišinu i dopusti da se srce ponovno sjeti koga traži.
Nemoj se bojati vlastite praznine; možda upravo ona otkriva koliko si stvoren za Boga.
Nemoj se bojati priznati da si umoran; možda si predugo izlijevao, a nisi dopuštao da te Bog ponovno napuni. Nemoj se bojati svoje slabosti; ona može postati mjesto na kojem prestaješ vjerovati sebi i ponovno počinješ primati milost.
Sveti Bernard kao da nam govori: ne dopusti da ti kršćanstvo ostane samo u glavi.
Siđi u srce. Ne zadovoljavaj se time da znaš da te Bog ljubi; ostani pred Njim dovoljno dugo da ta istina počne mijenjati način na koji vidiš sebe.
Ne zadovoljavaj se time da govoriš kako ljubiš Boga; pogledaj što uistinu najviše želiš, čega se najviše bojiš izgubiti i čemu daješ najbolje vrijeme svojega života.
Ondje ćeš pronaći tragove svoje stvarne ljubavi, a ako otkriješ da tvoje srce nije ondje gdje bi trebalo biti, nemoj očajavati. Vrati ga. Ponovno. Ljubav se uči ljubeći.
Možda je zato najljepša molitva koju možemo izvući iz Bernardova života vrlo jednostavna: Gospodine, ne dopusti da cijeli život govorim o Tebi, a da Te premalo poznajem; da radim za Tebe, a da premalo boravim s Tobom; da drugima govorim o tvojoj ljubavi, a da sam ne dopuštam da me ona ispuni. Učini moje srce posudom koja se najprije puni Tobom, a zatim se bez straha prelijeva drugima. Nauči me ljubiti Te ne samo zbog onoga što mi daješ, nego zato što si Ti vrijedan sve moje ljubavi. Kada se raspršim, vrati me u tišinu; kada postanem ohol, vrati me istini; kada se umorim od služenja, vrati me Izvoru; kada me zahvati oluja, daj mi da s Marijom ponovno gledam prema Kristu. Sveti Bernarde iz Clairvauxa, učitelju ljubavi, poniznosti i nutarnjega života, moli za nas da ne budemo samo ljudi koji znaju nešto o Bogu, nego ljudi čije je srce upoznalo koliko je Gospodin dobar. Amen.
Čudesa svetoga Bernarda iz Clairvauxa – kada svetost postaje znakom Božje prisutnosti
Kada Crkva 20. kolovoza slavi svetoga Bernarda iz Clairvauxa, pred nama nije samo veliki srednjovjekovni teolog, mistik i crkveni naučitelj, nego čovjek uz čiji su život njegovi suvremenici povezivali brojna izvanredna događanja, ozdravljenja i znakove. Bernard je bio toliko snažna duhovna osobnost XII. stoljeća da je njegov utjecaj daleko nadilazio zidove samostana u Clairvauxu. Rođen oko 1090. godine u Francuskoj, kao mlad čovjek ušao je u Cîteaux, a već 1115. poslan je osnovati samostan u Clairvauxu. Ondje će provesti najveći dio svojega života kao opat, učitelj i duhovni otac. Benedikt XVI. nazvao ga je, slijedeći drevnu predaju, „posljednjim od otaca“, naglašavajući njegovu duboku ukorijenjenost u Svetome pismu, ljubav prema Kristu i kontemplativnu teologiju.
Ipak, Bernardova svetost nije ostala samo na području riječi. Stari životopisi i crkvena predaja uz njegovo djelovanje bilježe brojna čudesna ozdravljenja i znakove koji su ostavljali snažan dojam na ljude njegova vremena. Čak i stariji crkveni izvori koji opisuju njegov život ističu da su se tijekom njegovih apostolskih putovanja izvještaji o čudesima množili. Katolička enciklopedija, govoreći o njegovu putovanju i propovijedanju u Njemačkoj, izričito navodi da su čudesa koja su pratila njegovo djelovanje snažno pridonosila dojmu koji je njegova propovijed ostavljala na mnoštvo. Pio XII. u enciklici Doctor Mellifluus, posvećenoj svetom Bernardu, podsjeća na drevno svjedočanstvo prema kojemu je Bernard bio čovjek „snažan djelom i riječju“, čiji je apostolat bio praćen znakovima.
Upravo je tu potrebno razumjeti čudesa svetoga Bernarda. Ona za njega nisu bila predstava niti dokaz njegove osobne veličine. U središtu Bernardova života uvijek je bio Krist. Benedikt XVI. podsjeća na njegove poznate riječi prema kojima je Isusovo ime „med u ustima, pjesma u uhu, radost u srcu“. Zbog takva govora o Kristu Bernard je dobio naslov Doctor Mellifluus – „medotočni naučitelj“. Ako se, dakle, govori o njegovim čudesima bez njegove ljubavi prema Isusu, promašuje se ono najvažnije. Bernard nije ljude privlačio sebi, nego ih je pokušavao dovesti Kristu.
Srednjovjekovni životopisi osobito govore o ozdravljenjima koja su se događala dok je Bernard putovao i propovijedao. Predaja mu pripisuje molitve nakon kojih su bolesnici zadobivali olakšanje ili ozdravljenje, a izvještaji govore o ljudima s različitim tjelesnim bolestima koji su mu pristupali tražeći molitvu. Glas o njemu toliko se širio da je na pojedinim mjestima mnoštvo željelo doći do opata iz Clairvauxa ne samo kako bi ga čulo nego i kako bi od njega zatražilo zagovor. Zbog povijesne udaljenosti od gotovo devet stoljeća pojedinačne srednjovjekovne izvještaje o čudesima treba čitati u okviru tadašnjega hagiografskog načina pisanja, ali ne možemo zanemariti činjenicu da je već vrlo rana predaja Bernarda zapamtila kao čovjeka čiji je apostolat bio povezan s izvanrednim znakovima.
Jedno od najupečatljivijih obilježja Bernardova života upravo je napetost između njegove tjelesne slabosti i izvanredne duhovne snage. Njegova stroga askeza ozbiljno je narušila njegovo zdravlje, zbog čega su ga crkvene i redovničke vlasti morale potaknuti na veću umjerenost. Čovjek kojemu su drugi dolazili moleći za ozdravljenje sam je, dakle, poznavao bolest, iscrpljenost i granice vlastitoga tijela. U tome se krije jedna od najljepših poruka njegova života: svetac nije čovjek koji više nema slabosti, nego čovjek koji je svoju slabost toliko predao Bogu da ona više nije zapreka Božjem djelovanju.
Možda je još veće čudo od pojedinačnih ozdravljenja bilo ono što se događalo s ljudskim srcima. Bernard je imao izvanrednu sposobnost privući ljude radikalnijem kršćanskom životu. Clairvaux je pod njegovim vodstvom brzo rastao, a iz njega su nastajale nove monaške zajednice. Njegov je utjecaj zahvatio njegovu vlastitu obitelj: otac i braća pridružili su se redovničkom životu, a kasnije i njegova sestra Humbelina prihvatila je posvećeni život. Kada čovjek svojim životom uspije probuditi toliku glad za Bogom, teško je govoriti samo o ljudskoj sposobnosti uvjeravanja. Bernardova snaga proizlazila je iz života koji je pokušavao potpuno usmjeriti prema Kristu.
Njegova riječ imala je nevjerojatnu snagu. Ljudi su ga slušali, tražili njegov savjet, pape i vladari obraćali su mu se u teškim pitanjima, a njegov glas dopirao je u gotovo sve važne crkvene događaje njegova vremena. Ipak, čovjek koji je mogao utjecati na velike događaje Europe želio je prije svega biti monah. Benedikt XVI. ističe upravo taj paradoks: Bernardova ljubav prema tišini i kontemplaciji nije ga spriječila da razvije iznimno snažnu apostolsku djelatnost. Iz njegove šutnje nastajala je riječ, iz molitve djelovanje, a iz kontemplacije sposobnost prepoznati što Crkva u određenom trenutku treba.
Posebno mjesto u Bernardovoj duhovnosti pripadalo je Blaženoj Djevici Mariji. Crkvena tradicija pamti ga kao jednog od velikih marijanskih učitelja. Benedikt XVI. naziva ga i „marijanskim naučiteljem“, ne zato što bi napisao golem broj djela o Mariji, nego zato što je duboko razumio njezino mjesto u otajstvu Krista i Crkve. Bernard je Mariju promatrao kao onu koja potpuno pripada Bogu, onu koja sluša, prima Riječ i dopušta Bogu da preko nje djeluje. Zato njegova marijanska pobožnost nije sentimentalni dodatak vjeri, nego put prema dubljoj povezanosti s Kristom.
Možda upravo ovdje možemo razumjeti najveću poruku Bernardovih čudesa. Čudo nije dano kako bismo se zaustavili na čudesnome. Ono je znak koji pokazuje dalje od sebe. Ako bolesnik ozdravi, čudo nas upućuje prema Kristu koji liječi. Ako se grešnik obrati, pokazuje Krista koji oprašta. Ako se čovjek oslobodi očaja, pokazuje Krista koji vraća nadu. Ako netko ponovno pronađe vjeru, znak nas vodi prema Onome koji je izvor vjere. Bernard bi vjerojatno bio prvi koji bi odbio da se ljudi zaustave na njemu. Njegova teologija neprestano vraća pogled prema Isusu.
Zbog toga bi bilo premalo svetoga Bernarda promatrati samo kao „sveca čudotvorca“. Njegovo najveće čudo bio je život koji je pokazivao što Bog može učiniti s čovjekom koji mu se potpuno preda. Čovjek nagle naravi učio je krotkost. Čovjek koji je želio tišinu bio je poslan usred velikih crkvenih sukoba. Čovjek slaba tijela proputovao je velike udaljenosti služeći Crkvi. Čovjek koji je tražio samoću postao je duhovnim ocem mnoštva. Benedikt XVI. posebno ističe da se Bernard morao boriti i s vlastitim snažnim temperamentom te da je ponizno priznavao vlastite granice. Svetost se, dakle, nije dogodila zato što Bernard nije imao slabosti, nego zato što je dopustio milosti da ih preobražava.
To je možda i najvažnija poruka njegova života današnjem vjerniku. Čitajući o čudesima svetaca lako možemo poželjeti vidjeti nešto izvanredno, a previdjeti čudo koje Bog želi učiniti upravo u nama. Možda najveće čudo koje danas trebamo nije da se pred našim očima dogodi nešto spektakularno, nego da tvrdo srce ponovno počne ljubiti, da čovjek koji godinama nosi zamjeranje oprosti, da se netko nakon dugoga udaljavanja vrati Bogu, da se obitelj ponovno počne moliti, da čovjek zarobljen strahom ponovno počne vjerovati, da onaj koji je izgubio nadu ponovno podigne pogled prema Kristu.
Sveti Bernard kao da nam kroz stoljeća ponavlja: ne traži najprije darove, traži Darivatelja; ne zaustavljaj se na čudesima, traži Krista. Jer kada čovjek pronađe Krista, pronašao je ono prema čemu svako istinsko čudo želi pokazati.
I zato na njegov blagdan možemo jednostavno moliti: Sveti Bernarde, čovječe molitve i ljubavi prema Isusu, zagovaraj nas da ne tražimo Boga samo onda kada trebamo čudo. Nauči nas tražiti Njega samoga. Moli za bolesne koji očekuju ozdravljenje, za obitelji koje čekaju pomirenje, za ljude koji su izgubili nadu, za one koji više ne mogu moliti i za sve koji pred sobom ne vide izlaz. A kada Gospodin ne odgovori onako kako očekujemo, izmoli nam još veće čudo: srce koje će mu i tada vjerovati. Neka Isusovo ime i nama, kao što je bilo tebi, postane „med u ustima, pjesma u uhu i radost u srcu“, kako bi naš život postao živim svjedočanstvom da Bog još uvijek djeluje među svojim narodom.
Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Fotografija: D.Z. (sveti Bernard - katedrala u Dubrovniku)