Kako sačuvati srce za Boga usred buke i duhovne borbe
O svetom Bruni
Sveti Bruno, rodom iz Kölna, studirao je u Reimsu, gdje je s još nenavršenih trideset godina postao rektorom ondašnje poznate katedralne škole. Nakon dvadeset godina profesorske službe te raznih dogodovština, godine 1084. s još šestoricom drugova utemeljuje u planinskom području u blizini Grenoblea samostan Velike Kartuzije, prvi samostan budućeg Kartuzijanskog reda. Preminuo je 6. listopada 1101. u Kalabriji. Među svojim suvremenicima ostavio je trag čovjeka velikih ideala, kreposti, naobrazbe i ljudskosti. Vjernici se utječu zagovoru ovoga sveca posebno u situacijama demonske prisutnosti i opsjednuća, te i danas mnogi bivaju oslobođeni hodočasteći na njegov grob u blizini Serre San Bruno i relikvijama u obližnjoj kartuziji. Kao svetom Antunu Pustinjaku i svetom Benediktu, tako i svetom Bruni pridan je naziv „ocem monaha“, jer je miomirisom svoje molitve i svetosti tijekom povijesti privukao nebrojene muževe i žene k idealu nasljedovanja Krista u monaškom životu.
Brunov život kao putokaz duhovne borbe
Duhovna borba u svjetlu života svetoga Bruna iz Kölna otvara pitanje kome pripada čovjekovo srce i što ga u svakodnevnom životu udaljava od Boga.
Njegov doprinos ovoj temi ponajprije proizlazi iz životnoga svjedočanstva, iz njegovih pisama i iz duhovnoga puta koji je otvorio svojim drugovima.
Stoga su razmatranja koja slijede aktualizacija njegova primjera za današnjega vjernika, dok su njegove vlastite riječi posebno označene. Takav pristup omogućuje da se o duhovnoj borbi govori ozbiljno i poticajno, bez izmišljanja njegovih izjava ili pripisivanja iskustava o kojima nemamo pouzdano svjedočanstvo.
Borba za tišinu u kojoj srce čuje Boga
Brunov izbor osame poziva nas da prepoznamo koliko je teško ostati sabran pred Bogom kada nas svakodnevica neprestano vuče prema van. Čovjek može biti ispunjen obvezama i istodobno sve manje prisutan u vlastitom životu, jer mu pozornost prelazi s jednoga zahtjeva na drugi, a srce ostaje bez vremena u kojem bi razumjelo što ga pokreće. Tada se i molitva lako pretvara u još jednu dužnost koju treba izvršiti, dok odnos s Bogom ostaje na rubu svijesti. Borba za tišinu počinje kada vjernik prestane odgađati susret s Gospodinom za neko zamišljeno razdoblje u kojem više neće biti teškoća. Sabranost se postupno gradi usred stvarnoga života, odlukom da se Bogu daruje vrijeme i dopusti njegovoj riječi da dopre do onoga što čovjek obično skriva iza zaposlenosti.
U kartuzijanskoj tradiciji osama se živi unutar zajednice koja podupire traženje Boga, a Bruno je svoj pustinjački put započeo s drugovima koji su dijelili isti poziv. Njegov primjer zato ne opravdava ravnodušnost prema bližnjima niti zatvaranje u vlastiti svijet.
Suvremeni vjernik može iz toga učiti kako stvoriti prostor za molitvu, a da pritom odgovornije živi svoje odnose. Roditelj koji se sabire pred Bogom pozvan je iz te molitve ponijeti više strpljenja u obitelj, a čovjek opterećen poslom više slobode od potrebe da svaku vlastitu vrijednost dokazuje uspjehom. Tišina postaje plodna kada čovjeku omogućuje da se vrati drugome s većom sposobnošću slušanja i s manje potrebe da uvijek bude u pravu.
Kada tišina razotkrije ono što nosimo u sebi
Najzahtjevnija tišina često nastupa tek kada se utiša vanjska buka, jer tada postaje čujno ono što je dugo ostajalo potisnuto. U molitvi se mogu pojaviti nerazriješene povrede, ljutnja ili strah koji su se prije prikrivali stalnom aktivnošću. Takvo iskustvo ne treba odmah tumačiti kao neuspjeh molitve, a pogotovo ne kao dokaz izravnoga djelovanja zloga duha. Ono može biti prilika za iskreniji susret sa sobom pred Bogom. Duhovna budnost traži razlučivanje, jer čovjekova nutrina uključuje i posljedice njegovih odluka i ranjivost koju nije sam izabrao. Vjernik raste kada u molitvi može priznati da je povrijeđen, a da pritom ne opravdava osvetu, ili da se boji, a da strahu ne prepušta svaku svoju odluku. Predanje Bogu postaje stvarno upravo ondje gdje prestaje uljepšavati vlastito stanje.
Bog kao najviše dobro i središte života
Brunova čežnja za Bogom daje toj borbi njezino središte. U svojim pismima govori o Božjoj dobroti riječima koje Ivan Pavao II. prenosi u poruci kartuzijanskoj obitelji: „Ima li išta tako dobro kao Bog? Postoji li ikakvo drugo dobro osim Boga samoga?“ Te riječi, izražavaju usmjerenost prema Bogu kao najvišemu dobru i izvoru svakoga istinskog dobra.
Ne treba ih razumjeti kao poricanje vrijednosti stvorenoga svijeta, nego kao poziv da se nijednom stvorenom dobru ne pripiše mjesto koje pripada Stvoritelju.
Brunovo pitanje tako postaje ogledalo u kojem vjernik može prepoznati od čega zapravo očekuje konačnu sigurnost i ispunjenje.
Sloboda od navezanosti na prolazno
U tom se svjetlu otkriva borba protiv napasti prolaznoga.
Materijalna sigurnost i ljudsko priznanje imaju svoje mjesto u životu, ali postaju izvor neslobode kada o njima počne ovisiti cjelokupna slika koju čovjek ima o sebi.
Tada gubitak položaja može izgledati kao gubitak vlastite vrijednosti, a tuđe neslaganje kao prijetnja samome postojanju. Vjernik može iskreno govoriti da se uzda u Boga, dok njegove svakodnevne reakcije pokazuju da se mnogo više oslanja na mogućnost upravljanja okolnostima. Duhovna borba tada se odvija u sasvim konkretnom trenutku kada treba prihvatiti da nije sve pod njegovim nadzorom i ostati vjeran dobru koje poznaje.
Odricanje dobiva smisao kada oslobađa srce za takvu vjernost, pa se čovjek postupno uči koristiti onim što ima bez straha da bez toga više neće moći živjeti dostojanstveno.
Ta sloboda uključuje i drukčiji odnos prema vlastitoj uspješnosti.
U svijetu u kojem se gotovo sve procjenjuje prema vidljivom učinku, molitva može izgledati kao vrijeme koje ništa ne proizvodi, a skrovita vjernost kao život bez važnosti.
Međutim, čovjek koji vlastitu vrijednost neprestano mora potvrđivati rezultatima teško može biti miran, jer svaki uspjeh ubrzo postaje novi zahtjev.
U svjetlu Brunova primjera vjernik je pozvan razmotriti može li prihvatiti da ga Bog ljubi i onda kada njegovo djelovanje ostaje nezapaženo. Takvo prihvaćanje mijenja način rada i služenja, jer oslobađa od stalnoga traženja potvrde i omogućuje da dobro bude učinjeno zbog osobe kojoj je potrebno. Tako se nutarnja borba sve više usmjerava prema pročišćenju ljubavi.
Ustrajati u molitvi kada izostane utjeha
Osama otvara i pitanje ustrajnosti kada molitva više ne donosi lako prepoznatljivu utjehu. Vjernik može u početku doživjeti snažnu blizinu Boga, a poslije se susresti sa suhoćom koja ga navodi na pomisao da je sve izgubilo smisao. U takvim okolnostima važno je razlikovati odsutnost ugodnoga osjećaja od odsutnosti odnosa.
Ljubav sazrijeva kroz vjernost koja nadilazi trenutačno raspoloženje, premda osjećaji ostaju važan dio čovjekova života. Ustrajati u molitvi znači nastaviti dolaziti pred Boga iskreno, bez glume i bez zahtjeva da se svaki susret mora odvijati prema vlastitim očekivanjima.
Čovjek tada može otkriti koliko je u njegovoj pobožnosti bilo traženja utjehe, a koliko spremnosti da ostane uz Gospodina i kada ga ne razumije.
Takva ustrajnost treba biti povezana s poniznim poznavanjem vlastitih granica.
Nije svaka iscrpljenost duhovna kušnja koju treba podnositi bez odmora, niti je svaka dugotrajna potištenost poziv na još strožu pokoru. Odgovorno razlučivanje uključuje brigu za cjelovitoga čovjeka i spremnost da se prihvati pomoć kada je potrebna.
Molitva postaje dublja kada vjernik prestane vjerovati da mora sve riješiti sam kako bi dokazao svoju vjeru. Pred Bogom je moguće priznati nemoć bez odustajanja od nade, a prihvaćanje potpore može biti konkretan čin povjerenja kojim se napušta samodostatnost.
U tom smislu borba protiv obeshrabrenja uključuje strpljivost prema vlastitom rastu i odbijanje da se konačan sud o sebi donosi na temelju jednoga teškog razdoblja.
Poslušnost koja oslobađa od samovolje
Brunov život pruža osobito snažno svjedočanstvo o poslušnosti koja provjerava koliko je čovjek slobodan od vlastitih planova. Papa Urban II., njegov nekadašnji učenik, pozvao ga je da mu pomogne u crkvenim poslovima, a Bruno je prihvatio poziv i napustio zajednicu u Chartreuseu. Poslije je ponovno nastavio pustinjački život u Kalabriji. U tom događaju vidljiva je napetost između osobne čežnje za osamom i spremnosti na služenje koje se od njega tražilo. Njegova vjernost pozivu uključivala je stvarno odricanje, ali i ponovno traženje načina da živi ono prema čemu je bio duboko usmjeren.
Za današnjega vjernika taj primjer otvara pitanje samovolje koja se može prikriti i iza pobožnih razloga. Čovjek se ponekad toliko poistovjeti sa svojom zamisli služenja da više ne dopušta da ga itko ispravi, pa svaku primjedbu doživljava kao protivljenje Božjoj volji. Zrelost zahtijeva sposobnost da se vlastito uvjerenje izloži razlučivanju i da se prihvati mogućnost pogreške. Poslušnost pritom mora ostati povezana s istinom, savješću i odgovornošću; ne može opravdavati nepravdu ili zlostavljanje. Njezina duhovna vrijednost očituje se kada čovjek, slobodno i razumno, dopušta da mu odnos s Bogom bude pročišćen od potrebe da se sve odvija upravo onako kako je zamislio. Ponekad je najzahtjevniji korak priznati da se dobro može ostvariti i putem koji osobno ne bismo izabrali.
Blagost kao svjedočanstvo nutarnje preobrazbe
Brunovo Pismo zajednici u Chartreuseu donosi i važno svjedočanstvo bratske povezanosti. Nakon što je od Landuina primio vijesti o životu svoje nekadašnje zajednice, Bruno se raduje njezinoj vjernosti i ohrabruje braću da prepoznaju milost koju su primili. Njegova prostorna udaljenost nije prekinula pripadnost ljudima s kojima je započeo put. Sačuvano posmrtno svjedočanstvo također ga prikazuje kao čovjeka vedrine i blagosti, u kojem su se očinska čvrstoća i majčinska nježnost povezivale u odnosu prema braći. Time se tema duhovne borbe dopunjuje svjedočanstvom o karakteru koji se oblikuje kroz predanje Bogu.
To je osobito važno kada se duhovna ozbiljnost pogrešno poistovjećuje sa strogošću prema drugima. Čovjek može biti discipliniran u molitvi, a ipak ostati grub prema osobi koja ga ometa ili ne ispunjava njegova očekivanja. Tada njegov molitveni život još treba zahvatiti način na koji sluša, govori i donosi sudove. U svjetlu Brunova svjedočanstva može se reći da nutarnji rast postaje uvjerljiv kada povećava sposobnost ljubavi. Mir koji čovjek traži pred Bogom treba postupno oblikovati i njegovu prisutnost među ljudima, osobito u trenucima neslaganja. Takav mir uključuje spremnost na istinit razgovor i postavljanje potrebnih granica, ali oslobađa od užitka u ponižavanju drugoga. Duhovna pobjeda često se prepoznaje u trenutku kada čovjek ima mogućnost uzvratiti povredom, a ipak izabere odgovor koji čuva dostojanstvo.
Skrovita molitva koja podupire druge
Molitva za druge proširuje tu borbu izvan osobnoga života. Pio XI. u apostolskoj konstituciji Umbratilem od 8. srpnja 1924. govori o vrijednosti kontemplativnoga života i podsjeća na biblijsku sliku Mojsija koji moli dok se narod bori, a Aron i Hur podupiru njegove umorne ruke. U tome prepoznaje sliku molitvenoga služenja koje nosi druge i kada njegovo djelovanje ostaje skriveno. Ta usporedba pripada kasnijem crkvenom tumačenju kontemplativnoga poziva, pa je treba jasno razlikovati od Brunovih vlastitih riječi. Ona ipak pruža važan okvir za razumijevanje kartuzijanske prisutnosti u Crkvi kao trajnog zagovora za svijet.
U svakodnevnom životu takav zagovor može biti zahtjevan upravo zato što čovjek ne raspolaže vidljivim dokazom njegova ploda. Moliti za osobu koja dugo ostaje zatvorena ili za odnos u kojem se teškoće ponavljaju znači oduprijeti se napasti da se nada zamijeni ravnodušnošću. Molitelj pritom treba poštovati slobodu drugoga, jer zagovorna molitva ne daje pravo upravljati njegovim odlukama. Ona vodi prema ljubavi koja pred Boga donosi stvarnu osobu, umjesto vlastite predodžbe o tome kakva bi ta osoba morala postati. Takva molitva također poziva na djelovanje kada je ono moguće, pa se zauzimanje pred Bogom nastavlja spremnošću da se pruži konkretna pomoć. Skrovitost tada postaje prostor iz kojeg raste odgovornija prisutnost.
Razlučivanje napasti i vjernost izvorima
U odnosu na sotonske napasti važno je zadržati jasnoću. Brunov primjer već sam pruža dovoljno oslonca za razmatranje borbe za vjernost Bogu, bez potrebe da mu se pripisuju tuđa učenja ili neprovjerena iskustva.
U kršćanskom razumijevanju duhovne borbe pozornost treba ostati usmjerena na Krista i na način kojim njegova milost preobražava život. Apostol Pavao u Poslanici Efežanima povezuje budnost s ustrajnom molitvom i životom oslonjenim na Boga, a taj biblijski okvir pomaže da se tema ne pretvori u zaokupljenost zlom i strahom (usp. Ef 6,10–18). Za vjernika to znači da prepoznatu napast donosi pred Gospodina i odgovara na nju konkretnom vjernošću. Ako primijeti da ga povrijeđenost vodi prema osveti, borba započinje prihvaćanjem istine o toj povredi i odlukom da joj ne dopusti oblikovati svako buduće djelovanje. Tako odnos s Bogom postupno postaje oslonac slobodi kojom čovjek bira dobro i kada mu je ono teško.
Od molitve prema konkretnim odlukama
Molitva, u takvom razumijevanju, zahvaća cijeli život. Vrijeme provedeno pred Bogom poziva čovjeka da se drukčije odnosi prema onome što govori, prema obvezama koje je prihvatio i prema ljudima koji su mu povjereni. Ustrajnost raste kada se iz razmatranja prijeđe u ostvarivu odluku, dovoljno konkretnu da se može živjeti toga dana. Vjernik koji u molitvi prepoznaje vlastitu nestrpljivost može početi od toga da u sljedećem razgovoru dopusti drugome dovršiti misao. Onaj koji opaža da mu stalno traženje potvrde oduzima mir može učiniti dobro djelo bez potrebe da ga objavi. Takvi koraci dobivaju dubinu kada proizlaze iz odnosa s Gospodinom i kada se u njima ustraje, jer se srce oblikuje ponovljenim izborima kojima ljubav postaje stvarna.
Dopustiti Bogu da ponovno postane središte
Sveti Bruno tako ostaje svjedok života koji je pronašao središte u Bogu i iz njega crpio smisao vlastitoga predanja. Njegova pisma i sačuvana svjedočanstva pomažu razumjeti da osama može postati prostor zajedništva, a odricanje put prema nutarnjoj slobodi. Za današnjega vjernika susret s njegovim primjerom postaje osobni poziv da prestane živjeti samo prema zahtjevima koji najglasnije traže njegovu pozornost i da ponovno dade mjesto onomu što prepoznaje kao bitno. To može započeti tihim ostajanjem pred Bogom, dovoljno iskrenim da se prizna vlastita raspršenost i dovoljno postojanim da se molitva nastavi i poslije prvoga oduševljenja. U takvoj vjernosti duhovna borba dobiva dubinu, jer se čovjek sve slobodnije predaje Gospodinu i dopušta da se ta pripadnost vidi u ljubavi prema bližnjemu.
Molitva
Isuse Kriste, Gospodine moj i Bože moj, po zagovoru Tvoga sluge, svetoga Brune, molim Te: otvori riznice Svojeg neiscrpnog Milosrđa i izlij na me rijeke žive vode, da bi oslobođen od svakog grijeha, požude i obmane, te prožet svjetlošću Duha Svetoga, sigurno hodio stazom života i prispio rajskom domu – zagrljaju Oca nebeskoga. Amen.