Tekst: Damir Zukan – kateheo.hr
Fotografija: Damir Zukan (Žedam sam – križ u kapeli sestara Misionarki u Jukićevoj. Zagreb)
Sveta Majka Terezija i ljubav koja vraća čovjeku lice
Postoji način gledanja čovjeka koji se ne može naučiti, jer nastaje tek onda kada se pogled dovoljno dugo zadrži na Kristu.
Sveta Majka Terezija upravo je takav pogled nosila u sebi. Njezina posebnost nije bila samo u tome što je dotaknula mnogo bolesnih tijela, nahranila gladne, podigla umiruće s ulica Kalkute ili osnovala zajednicu koja se proširila diljem svijeta, nego u tome što je iza onoga što je ljudskom oku bilo odbojno, neugledno, prljavo, ranjeno, bespomoćno ili društveno bezvrijedno počela raspoznavati nečiju skrivenu prisutnost.
Ondje gdje su drugi vidjeli problem, ona je sve više učila vidjeti osobu; ondje gdje su drugi vidjeli teret, ona je prepoznavala dostojanstvo; ondje gdje je društvo već gotovo izreklo presudu da nečiji život više nikomu nije potreban, ona je prilazila kao da se pred njom nalazi netko neizmjerno važan.
U tom se smislu može razumjeti i svjedočanstvo koje se prenosi u različitim oblicima, u kojem čovjek zatečen njezinom brigom pita zašto mu čini toliko dobra premda nije katolik, a odgovor glasi da u njemu vidi Isusa.
Govoreći o ljudima kojima je služila, rekla je da su umirući, osakaćeni, duševno bolesni, neželjeni i neljubljeni zapravo „Isus pod krinkom“, a na pitanje što pokreće njezin rad bez oklijevanja se vraćala Kristovim riječima iz dvadeset petoga poglavlja Matejeva evanđelja: što god učinimo najmanjima, njemu činimo.
To je možda najdublji ključ za razumijevanje Majke Terezije.
Najprije je susrela Krista, a onda je zbog Krista počela drukčije gledati čovjeka.
Izvorište je bilo uvjerenje da Krist nije ostao samo u svetohraništu, u Evanđelju ili u unutarnjoj molitvi, nego da se na tajanstven način nastavlja skrivati u ranjenome tijelu čovjeka.
Ivan Pavao II. upravo je to naglasio na njezinoj beatifikaciji kada je rekao da je njezino služenje bilo usmjereno Isusu skrivenome pod bolnom pojavom najsiromašnijih među siromašnima. Za Majku Tereziju zato nije postojala provalija između klanjanja Kristu i njege čovjeka. Isti Isus kojemu se klanjala u euharistiji bio je onaj kojemu je prala rane na ulici. Zato njezina ljubav prema siromašnima nije bila zamjena za vjeru, nego njezina krajnja posljedica.
Upravo tu njezin život postaje neugodan našoj površnoj religioznosti, jer nas prisiljava pitati možemo li stvarno tvrditi da ljubimo Krista kojega ne vidimo ako ne možemo podnijeti čovjeka kojega vidimo.
Moguće je izgovarati Isusovo ime, a istodobno ostati hladan prema čovjeku koji nam remeti raspored. Moguće je dugo moliti, a ipak biti grub prema osobi koja ne odgovara našim očekivanjima. Moguće je braniti vjeru, a istodobno prezirati onoga čiji je život drukčiji od našega. Moguće je govoriti o svetosti, a ne primijetiti usamljenog čovjeka koji živi nekoliko vrata od nas.
Majka Terezija vraća evanđeoskom pitanju njegovu radikalnost.
Krist ne kaže samo da trebamo činiti nešto dobro siromašnima. Kaže: „Meni ste učinili.“
To znači da čovjek kojega bismo najradije zaobišli može postati mjesto susreta s Bogom.
Ako je Krist odlučio poistovjetiti se s gladnim, žednim, bolesnim, strancem, zatvorenikom i odbačenim, onda način na koji prilazimo njima postaje jedan od najistinitijih pokazatelja onoga što zapravo mislimo o njemu.
U svjedočanstvima Majke Terezije neprestano se vraćaju trenuci u kojima naizgled nemoćan i siromašan čovjek prestaje biti samo primatelj ljubavi i postaje učitelj onome tko mu služi.
U svojem Nobelovu predavanju prisjetila se večeri kada su s ulice pokupili četvero ljudi, a ona je uzela najteže bolesnu ženu i učinila za nju sve što je mogla. Žena ju je pogledala, izgovorila samo „hvala“ i umrla. Majka Terezija tada nije zaključila kako je ona toj ženi nešto veliko dala, nego je ispitala vlastitu savjest. Shvatila je da bi ona možda, nalazeći se na njezinu mjestu, govorila o hladnoći, gladi i boli, dok je ta žena u posljednjem trenutku života dala zahvalnost. Siromašna žena kojoj gotovo ništa nije ostalo postala je učiteljica ljubavi onoj koja ju je njegovala.
Još je snažnije svjedočanstvo o čovjeku pronađenome u odvodu, tijela nagrižena crvima.
Kad su ga donijeli u dom za umiruće i počeli se za njega brinuti, rekao je da je na ulici živio poput životinje, ali da će umrijeti poput anđela jer je voljen i zbrinut.
U toj rečenici nalazi se gotovo cijela teologija ljudskoga dostojanstva.
Sestre mu nisu mogle vratiti godine koje je izgubio. Nisu mogle poništiti poniženja kroz koja je prošao. Nisu mogle izliječiti njegovo tijelo niti spriječiti smrt. Ali mogle su učiniti nešto što je na kraju postalo presudno: nisu dopustile da umre nevidljiv.
Vratile su mu iskustvo da je netko. To je možda jedno od najvećih čuda ljubavi.
Čovjek ponekad nije spašen tako da mu se produži život, nego tako da mu se prije smrti vrati njegovo lice.
Ne možemo riješiti sve nečije probleme. Ne možemo ozdraviti svaku bolest. Ne možemo ukloniti svaku nepravdu. Ali možemo učiniti da čovjek pred nama više ne bude broj, teret ili slučaj. Možemo mu svojim pogledom, dodirom, prisutnošću i načinom na koji izgovaramo njegovo ime vratiti ono što mu je život možda godinama oduzimao: sigurnost da njegovo postojanje nekome nešto znači.
Upravo je zato Majka Terezija govorila da možda najstrašnija bolest nije samo tjelesna bolest, nego iskustvo čovjeka da je neželjen, da se za njega nitko ne brine i da su ga svi napustili.
Ta misao nije nastala u udobnosti teorije. Bila je plod tisuća susreta s ljudima čije je tijelo gladovalo, ali još više s ljudima čije je srce nosilo uvjerenje da nikomu ne pripadaju.
U tome se njezina poruka neočekivano snažno odnosi upravo na današnji svijet.
Možda nikada nismo imali toliko sredstava komunikacije, a toliko ljudi živi s osjećajem da ih nitko stvarno ne poznaje.
Nikada se nije toliko govorilo o povezanosti, a tolikima nedostaje netko tko će imati vremena sjesti pokraj njih. Čovjek može imati materijalnu sigurnost, obrazovanje, posao i tisuće kontakata, a ipak živjeti u dubokoj emocionalnoj pustinji.
Majka Terezija jednom je posjetila dom za starije u kojemu su korisnici imali sve što im je bilo potrebno, ali je primijetila da neprestano gledaju prema vratima.
Kada je pitala zašto, rečeno joj je da čekaju sinove i kćeri koji možda neće doći.
Ona je u tome prepoznala oblik siromaštva koji novac ne može izliječiti: čovjek ima sobu, hranu i skrb, ali čeka nekoga kome će njegovo lice značiti više od obveze.
Zbog toga služenje Majke Terezije nije moguće svesti samo na pomaganje ljudima „koji nemaju“. Njezino pitanje bilo je dublje: postoji li pokraj mene netko tko nema mene? To je mnogo zahtjevnije pitanje. Lakše je dati nešto nego dati sebe. Lakše je poslati novac nego nekoga saslušati. Lakše je organizirati akciju nego izdržati kraj čovjeka koji se polako raspada od tuge. Lakše je voljeti čovječanstvo nego jednoga konkretnog čovjeka čiji nas karakter umara. Majka Terezija stalno vraća ljubav iz apstrakcije u blizinu. Govorila je da ljubav počinje kod kuće, jer je znala da možemo biti vrlo velikodušni prema dalekima i vrlo nestrpljivi prema najbližima. Na velikim udaljenostima moguće je očuvati idealnu sliku sebe. U kući, zajednici, braku, susjedstvu i svakodnevnom radu izlazi na vidjelo koliko je naša ljubav stvarna. Ondje se pokazuje možemo li biti nježni kada smo umorni, možemo li saslušati kada nam se ne sluša, možemo li ostati prisutni kraj čovjeka čiju bol ne možemo popraviti.
Jedno od najljepših njezinih svjedočanstava vezano je uz hinduističku obitelj kojoj je odnijela rižu jer su dugo bili bez hrane. Majka je, primivši rižu, podijelila ono malo što je dobila i dio odnijela susjednoj muslimanskoj obitelji. Kad ju je Majka Terezija upitala kamo je otišla, odgovorila je samo da su i oni gladni. Majka Terezija nije iz te epizode izvela pouku o svojoj velikodušnosti, nego o velikodušnosti siromašne žene. Ona koja nema dovoljno sposobna je dijeliti. Ona koja bi po ljudskoj logici trebala misliti samo na vlastitu djecu još uvijek primjećuje glad drugoga. To razotkriva jednu od naših najdubljih iluzija: mislimo da ćemo postati darežljivi kad budemo imali dovoljno. Evanđelje pokazuje nešto drugo. Ako srce nije naučilo davati dok ima malo, možda neće naučiti ni kada bude imalo mnogo. Ljubav ne počinje obiljem. Počinje pogledom koji vidi drugoga.
I upravo je zato Majka Terezija odbijala dijeliti ljude prema vjeri, boji kože ili podrijetlu kada se radilo o njihovom ljudskom dostojanstvu. U jednom je intervjuu izrijekom rekla da ne gleda je li osoba hinduist, musliman ili budist: svaki je čovjek za nju brat ili sestra.
Istodobno nije skrivala da je njezina vlastita motivacija potpuno kristocentrična. Ona je služila zato što je ljubila Isusa. Kada su je optuživali da služenjem želi prisilno obraćati ljude, odgovarala je da se čovjeka ne može prisiliti na obraćenje i da djela ljubavi moraju poštovati drugoga. Svjedočila je i da su kod smrti pozivali pripadnike njihove vlastite vjerske zajednice kako bi pokojnik bio pokopan prema svojoj tradiciji. Time se otvara važna dimenzija kršćanske ljubavi: u drugome vidjeti Krista ne znači od drugoga učiniti projekt.
Čovjek nije objekt moje evangelizacijske uspješnosti. Nije broj koji trebam pridobiti. On je prije svega osoba kojoj mogu biti znak Božje dobrote. Svjedočenje se ponekad događa upravo onda kada čovjek prvi put doživi ljubav koja od njega ništa ne traži zauzvrat.
„Nikad mi nitko nije iskazao ovakvu ljubav, sada znam da Isus postoji“, ova misao je toliko snažna, jer ona izriče jednu duboku duhovnu istinu: neki ljudi neće najprije doći do pitanja postoji li Bog preko argumenta, nego preko susreta s ljubavlju koja se ne može lako objasniti ljudskom koristi. Čovjek se tada može zapitati odakle dolazi netko tko me pere dok moje tijelo smrdi, tko me dodiruje dok se svi drugi odmiču, tko ostaje kraj mene iako mu nemam što ponuditi, tko u mojoj propasti vidi vrijednost koju ja više ne uspijevam vidjeti. Takva ljubav postaje vjera bez mnogo riječi. Ne dokazuje Boga kao matematičku tvrdnju, ali otvara prostor u kojem čovjek može naslutiti da iza takve ljubavi postoji veći Izvor.
Tu dolazimo do možda najdublje tajne Majke Terezije. Ona nije samo pomagala siromašnima zato što je bila snažna žena. Poznato je da je desetljećima prolazila kroz duboku nutarnju tamu u kojoj nije osjećala Božju blizinu onako kako ju je nekoć doživljavala. Upravo zato njezina vjernost dobiva još veću težinu. Čovjek bi očekivao da netko tko toliko govori o Isusu neprestano živi u osjetnoj duhovnoj utjesi. Kod nje se dogodilo nešto tajanstvenije. Ponekad je služila Kristu u siromašnima dok je u sebi osjećala bolnu odsutnost njegove blizine. To znači da njezina ljubav nije bila samo plod osjećaja. Postala je odluka. Postala je vjernost. Nastavljala je činiti dobro i kada ga nije pratilo iskustvo duhovne slatkoće. Upravo tu njezino „vidim Isusa u tebi“ dobiva još dublje značenje. Nije uvijek osjećala Isusa, ali ga je izabrala prepoznavati. Svetost nije uvijek sposobnost jasno vidjeti Boga. Ponekad je svetost ostati vjeran onomu što smo o Bogu spoznali onda kada ga više ne osjećamo.
Možda je upravo zato njezino svjedočanstvo toliko važno za naš duhovni život. Često očekujemo da ćemo voljeti kada budemo imali dovoljno unutarnje snage, molitvenog zanosa, vremena ili emocionalne raspoloživosti. Majka Terezija pokazuje drugi put. Počinješ ljubiti ondje gdje jesi. Ne čekaš savršenu nutarnju temperaturu. Sagibaš se pred čovjekom. Pereš ranu. Donosiš tanjur hrane. Odgovaraš na poruku. Sjedaš pokraj bolesnika. Izgovaraš nečije ime. Ne prolaziš pokraj onoga kojega svi zaobilaze. I upravo se kroz tu konkretnost ljubavi srce postupno preobražava. Papa Franjo rekao je na njezinoj kanonizaciji da je potrebno imati hrabrosti prepoznati božanskoga Učitelja u najsiromašnijima i odbačenima te da se, saginjući se prema njima, zapravo dotičemo Kristova tijela.
U tome se nalazi i jedan ozbiljan ispit za svaku kršćansku zajednicu. Možemo imati snažnu molitvu, lijepe liturgije, karizme, evangelizaciju i mnogo vjerskog govora, ali čovjek koji uđe među nas vrlo će brzo osjetiti postoji li ondje stvarna ljubav. Hoće li netko primijetiti da je došao sam? Hoće li netko sjesti pokraj njega? Hoće li ga se netko sjetiti kada ga nema? Hoće li onaj tko je neugledan dobiti istu pažnju kao onaj tko je utjecajan? Hoće li čovjek koji se slomio osjetiti da više nije poželjan ili će upravo tada biti još snažnije obuhvaćen zajedništvom? Majka Terezija bi nas možda najprije pozvala da ne pitamo koliko smo učinili za Boga, nego kakav je okus Božje ljubavi ostao u ljudima nakon susreta s nama.
Jer na kraju možda najveće čudo njezina života nije broj kuća koje je osnovala ni međunarodno priznanje koje je stekla. Najveće čudo događalo se u malim sobama i na rubovima ulica, u onom trenutku kada se čovjek koji je bio uvjeren da više nikomu ne vrijedi počeo osjećati kao netko tko je vrijedan dodira. Čovjek kojega su prolaznici zaobilazili postao je brat. Žena koju su ljudi gledali s gađenjem postala je Kristova sestra. Umirući koji nije imao ništa postao je osoba pred kojom se redovnica saginje kao pred svetim mjestom. Tu se događa evanđelje. Ne samo kada govorimo siromašnima o Božjoj ljubavi, nego kada ih ljubimo tako da u našem ponašanju mogu naslutiti kakav je Bog.
Sveta Majka Terezija zato nam ostavlja jedno od najzahtjevnijih mogućih pitanja: koga ja još uvijek ne mogu gledati kao osobu u kojoj mi Krist dolazi? Možda to nije čovjek koji leži na ulici Kalkute. Možda je to osoba u vlastitoj kući kojoj više nemam strpljenja pristupiti nježno. Možda netko tko me razočarao, starac koji stalno ponavlja istu priču, čovjek koji neugodno miriše, osoba s psihičkim teškoćama, stranac, ovisnik, netko tko drukčije vjeruje, netko tko je učinio teške pogreške ili čovjek čiji život ne razumijem. Evanđelje nas ne pita samo vidimo li Isusa u svetima. Pita nas možemo li ga prepoznati kada nam dolazi bez aureole, u ranjenome tijelu i s licem koje nas ne privlači.
Možda zato svetost Majke Terezije počinje upravo ondje gdje se ruši naš uobičajeni način gledanja. Ona nas uči da ne postoji „samo prosjak“, „samo ovisnik“, „samo bolesnik“, „samo starac“, „samo migrant“, „samo problematičan čovjek“. Iza svih tih etiketa postoji ime. Iza imena postoji povijest. Iza povijesti postoji glad za ljubavlju. A iza te gladi Krist kaže: „Ja sam ovdje.“ Tada kršćanska ljubav prestaje biti pitanje osjećamo li nešto lijepo prema čovjeku. Postaje odluka da mu ne oduzmemo dostojanstvo koje mu je Bog dao. To je ljubav Majke Terezije. Ne ljubav koja romantizira bijedu, nego ljubav koja odbija dopustiti da bijeda postane čovjekov identitet. Ne ljubav koja kaže da patnja nije važna, nego ljubav koja ulazi u patnju kako nitko ne bi morao kroz nju prolaziti sam.
I možda će na kraju naše kršćanstvo biti mnogo manje odmjereno brojem velikih djela nego brojem trenutaka u kojima smo nekome vratili osjećaj da je vrijedan ljubavi. Možda će se pokazati da su najvažniji trenuci našega života bili upravo oni kojih se gotovo i ne sjećamo: kada smo zastali, kada smo poslušali, kada nismo osudili, kada smo pokrili nečiju sramotu, kada smo ostali kraj bolesničkoga kreveta, kada smo nekoga nazvali nakon dugo vremena, kada smo dotaknuli ruku čovjeka kojega se drugi boje dotaknuti. Jer upravo je to bila duhovnost Majke Terezije: učiniti malenu stvar s tolikom ljubavlju da kroz nju čovjek ponovno povjeruje da nije zaboravljen. A kada čovjek kroz našu prisutnost počne naslućivati da nije zaboravljen, tada možda više nije daleko ni od one najdublje spoznaje zbog koje je Majka Terezija sve činila: ako me netko može ovako ljubiti zato što u meni vidi Krista, onda je moguće da Bog stvarno nije daleko. Možda je cijelo vrijeme bio skriven upravo ondje gdje ga najmanje očekujemo — u čovjeku pred nama.