Duhovni boj bez gubljenja Krista iz vida
Padre Pio govorio je o đavlu s ozbiljnošću koja suvremenim kršćanima može biti neugodna jer današnji čovjek nerijetko odlazi u jednu od dviju krajnosti: ili potpuno niječe postojanje osobnoga duhovnog zla pa sve svodi na psihološke procese, društvene okolnosti i ljudske slabosti, ili postaje toliko zaokupljen djelovanjem Zloga da ga počinje primjećivati u gotovo svakom događaju, bolesti, poteškoći i nutarnjoj borbi. Padre Pio nije pripadao nijednoj od tih krajnosti. U pismima svojim duhovnicima otvoreno je opisivao napasti protiv čistoće, nasrtaje obeshrabrenja, misli očaja, nutarnju tamu, duhovnu suhoću i iskustva koja je razumijevao kao napade zlih duhova. Đavla nije smatrao tek simbolom ljudske psihološke slabosti, ali mu također nije dopuštao da postane središte njegova pogleda, razmišljanja i duhovnoga života. Shvaćao ga je ozbiljno, ali njegova je pozornost uvijek iznova bila usmjerena prema Isusu Kristu, njegovoj milosti, križu, euharistiji i milosrđu. Upravo se u tome nalazi temeljna pouka njegova iskustva: duhovni boj ne sastoji se u neprestanu promatranju tame, nego u ustrajnu okretanju prema Svjetlu.
Papa Benedikt XVI. istaknuo je da se Padre Pio, poput Isusa, nije borio protiv zemaljskih neprijatelja, nego protiv duha zla te da se branio „Božjom opremom“, štitom vjere i mačem Duha, odnosno Božjom riječju, pozivajući se na Pavlov govor o duhovnom boju iz Poslanice Efežanima. To znači da njegova borba nije bila privatna opsjednutost nevidljivim neprijateljem, nego radikalna vjernost Kristu. Padre Pio nije gradio svoju duhovnost na strahu od đavla, nego na pouzdanju u Boga. Nije smatrao da je snaga kršćanina u tome da zna što više pojedinosti o demonima, nego u tome da pripada Kristu, živi u milosti, moli, prima sakramente, ostaje poslušan Crkvi i ne napušta put obraćenja ni onda kada prolazi kroz tamu.
Đavao je stvaran, ali Krist je Gospodin
Katolička vjera ne naučava da su Bog i Sotona dvije suprotstavljene sile jednake moći koje se bore za prevlast nad svijetom. Takvo bi shvaćanje bilo suprotno kršćanskoj vjeri u jednoga Boga, Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. Sotona nije neki drugi bog niti vječno počelo zla, nego stvorenje, pali anđeo koji je stvoren dobar, ali se vlastitim slobodnim izborom odvratio od Boga. Katekizam Katoličke Crkve jasno naučava da su đavao i drugi demoni po svojoj naravi bili dobri jer ih je Bog stvorio, ali su sami sebe učinili zlima. Sotona je inteligentan i zlonamjeran, sposoban zavoditi, optuživati i napastovati čovjeka, ali ostaje stvorenje čije je djelovanje ograničeno. Ne može se izjednačiti s Bogom, ne poznaje čovjeka na način na koji ga poznaje Bog, ne može ukinuti ljudsku slobodu i nema posljednju riječ nad poviješću ni nad životom osobe koja se utječe Kristu.
Vjera stoga ne dopušta ni nijekanje postojanja duhovnoga zla ni pretjeranu usredotočenost na njega. Dokument Kongregacije za nauk vjere o kršćanskoj vjeri i demonologiji naglašava da Sotona ne može prijeći granice koje mu Bog dopušta te da, premda može napastovati čovjeka, ne može prisiliti njegovu volju na pristanak. Ta je istina presudna za zdrav duhovni život. Kršćanin nije nemoćna žrtva koja se nalazi između dviju jednakih sila, nego Božje dijete otkupljeno Kristovom krvlju. Duhovni je boj stvaran, ali već se odvija u svjetlu Kristove pobjede. Zli može lagati, zastrašivati, uznemiravati i poticati na grijeh, ali ne može čovjeka odvojiti od Boga bez sudjelovanja njegove slobodne volje. On može ponuditi laž, ali ne može prisiliti čovjeka da je prihvati; može pobuditi napast, ali ne može napast pretvoriti u grijeh bez čovjekova pristanka; može optuživati, ali ne može poništiti Božje milosrđe; može izazivati buku, ali ne može postati gospodar savjesti koja se ponizno predaje Kristu.
Napast još nije grijeh
Padre Pio više je puta svojim duhovnicima opisivao teške napasti protiv čistoće. Uznemiravale su ga misli, predodžbe i slike koje je smatrao odvratnima i protivnima svojoj ljubavi prema Bogu. Njegovo iskustvo snažno osvjetljava razliku između napasti i grijeha. Napast nije isto što i pristanak. Neželjena misao može se pojaviti u umu, a da je čovjek nije svjesno proizveo ni slobodno izabrao. Uznemirujuća slika može iznenada proći kroz maštu, a da je osoba nije prihvatila. Tjelesna reakcija, neugodan osjećaj, iznenadni strah ili nametljiva pomisao mogu nastati bez svjesne odluke. Čak i kada je napast snažna, dugotrajna i emocionalno iscrpljujuća, ona time još nije postala slobodan moralni čin.
Presudno pitanje ne glasi je li se neka misao pojavila, nego što je volja s njom učinila. Potrebno je razlučiti je li čovjek misao prepoznao i odbacio ili ju je slobodno prihvatio, namjerno razvijao, svjesno se na njoj zadržavao i pretvorio je u predmet svoje odluke. Katolički moralni nauk razlikuje ono što se čovjeku događa bez njegova izbora od onoga što slobodno i svjesno čini. Da bi neki čin bio teški grijeh, uz tešku stvar moraju postojati puna spoznaja i potpun pristanak. Strah, prisila, neznanje, navike, snažni osjećaji i različiti psihološki čimbenici mogu umanjiti osobnu odgovornost. Zato pojavljivanje uznemirujuće misli ne znači automatski da je osoba sagriješila, kao što ni sama snaga napasti ne dokazuje dubinu nečije krivnje.
Ta je razlika osobito važna za osobe koje se bore sa skrupuloznošću. Skrupulozna savjest često samu pojavu misli poistovjećuje s pristankom pa čovjek živi u trajnoj sumnji, analizira svaki unutarnji pokret i boji se da je sagriješio već time što je nešto osjetio ili zamislio. Takvo neprestano samopromatranje ne donosi veću svetost, nego može postupno pomaknuti pogled s Krista na vlastitu tjeskobu. Osoba tada više ne promatra Božju vjernost, nego vlastitu nesigurnost. Zdravo razlučivanje započinje razlikovanjem onoga što se pojavilo u čovjekovim mislima, osjećajima ili tijelu od onoga što je čovjek doista slobodno izabrao. Nije svaka misao glas savjesti, nije svaki osjećaj objava istine i nije svaka nutarnja nelagoda znak Božje osude.
Jednako tako, pojava neželjene ili nametljive misli ne dokazuje automatski da ju je prouzročio đavao. Misli mogu nastati iz sjećanja, straha, iscrpljenosti, navika, ranijih iskustava, psiholoških rana, tjeskobe ili načina na koji ljudski mozak spontano obrađuje sadržaje. Duhovno razlučivanje ne počinje dramatičnim zaključkom, nego poniznim promatranjem stvarnosti. Važno je pitati kamo određena misao vodi, kakve plodove ostavlja, potiče li na ljubav, istinu, poniznost i odgovornost ili na laž, zatvorenost, očaj i udaljavanje od Boga. Jednako je važno ne baviti se nepotrebno podrijetlom svake misli. Čovjek ponekad ne mora pouzdano znati odakle neka napast dolazi da bi znao kako na nju odgovoriti: ne dati joj pristanak, mirno se okrenuti Kristu i učiniti ono dobro koje se u tom trenutku nalazi pred njim.
Najopasniji napad usmjeren je protiv nade
Padre Pio nije opisivao samo napasti povezane s čistoćom nego i napade usmjerene protiv nade. Upravo je tu potrebno prepoznati jednu od najpodmuklijih dimenzija duhovnoga boja. Napast ne mora uvijek otvoreno govoriti čovjeku da počini određeni grijeh. Ona se može pojaviti kao prividno razumna tvrdnja da za njega više nema nade, da mu Bog neće oprostiti, da nema smisla moliti, da se nikada neće promijeniti, da je previše puta pao, da je njegovo srce nepovratno iskvareno ili da je Božje milosrđe namijenjeno svima osim njemu. Takva napast pokušava čovjeka uvjeriti da odustane od povratka prije nego što je uopće zakoračio prema Ocu. Ona želi da pad preraste u trajno stanje, da krivnja postane identitet, da obeshrabrenje prijeđe u očaj i da se čovjek, umjesto da nakon grijeha potrči Kristu, od njega sakrije.
Đavao čovjeka prije grijeha nastoji uvjeriti da grijeh nije ozbiljan, a nakon grijeha da je toliko ozbiljan da mu ga Bog više ne može oprostiti. Prije pada umanjuje odgovornost, a nakon pada uvećava beznađe. U oba slučaja izobličuje istinu o Bogu i čovjeku. Kršćansko pokajanje ne niječe težinu grijeha, ali je promatra u svjetlu većega milosrđa. Ono čovjeka ne zatvara u prezir prema sebi, nego ga vraća odnosu s Bogom. Glas koji osobu poziva na obraćenje može biti zahtjevan i razotkrivajući, ali ne oduzima nadu. Božji poziv razotkriva ranu kako bi je izliječio, dok optužujući glas ranu pokazuje kako bi čovjeka uvjerio da za njega nema lijeka. Duh Sveti daje istinu povezanu s izlazom, dok očaj nudi optužbu bez puta povratka.
Padre Pio svjedoči da se nada ne sastoji u osjećaju trajne sigurnosti, nego u odluci da se čovjek i usred tame nastavi oslanjati na Boga. Kada nije osjećao utjehu, nije zaključivao da ga je Krist napustio. Kada je bio napastovan, nije napast poistovjećivao sa svojim identitetom. Kada je prolazio kroz borbu, nije prestao moliti. U jednom je pismu svojem duhovniku, opisujući težinu borbe i vapaje kojima je molio da bude oslobođen, napisao: „Neću se umoriti moleći se Isusu.“ Te riječi ne svjedoče o čovjeku koji ne poznaje slabost, nego o čovjeku koji usred slabosti odbija prekinuti odnos s Kristom. Njegova se pobjeda nije sastojala u tome da nikada nije osjetio tamu, nego u tome da ni u tami nije prestao zazivati Isusa. Misao se nalazi u zbirci njegovih pisama duhovnim voditeljima.
Razlučivanje duhovnoga, psihičkoga i tjelesnoga
Katoličko razlučivanje zahtijeva ozbiljno shvaćanje duhovne stvarnosti, ali također poštovanje cjelovitosti ljudske osobe. Ne bi svako iskustvo tuge, tjeskobe, iscrpljenosti, obeshrabrenja, nametljivih misli, nesanice ili gubitka životne snage trebalo automatski proglasiti demonskim djelovanjem. Čovjek je jedinstvo tijela, duše, osjećaja, odnosa, osobne povijesti i duhovnoga života. Na njegovo unutarnje stanje mogu utjecati bolest, kronični umor, hormonalne promjene, neprospavane noći, preopterećenost, traumatska iskustva, žalovanje, usamljenost, obiteljski sukobi, život pod dugotrajnim stresom ili nedostatak sigurnosti. Priznati te utjecaje ne znači zanijekati duhovni boj, nego prihvatiti istinu o čovjeku kakva ga je Bog stvorio.
Ponekad je osobi potrebna molitva, ponekad dobra ispovijed i ponovno uspostavljanje sakramentalnoga života, ponekad strpljivo duhovno vodstvo, a ponekad liječnička, psihijatrijska ili psihoterapijska pomoć. Često nije riječ o međusobno isključivim mogućnostima. Čovjek može istodobno moliti, primati sakramente, razgovarati s duhovnikom i prihvatiti stručnu pomoć. Medicinsko ili psihološko liječenje nije znak manjka vjere, kao što ni molitva nije zamjena za nužnu zdravstvenu skrb. Milost ne uništava narav, nego je liječi, pročišćava i uzdiže. Bog može djelovati kroz sakramente i molitvu, ali također kroz liječnika, terapeuta, odmor, zdrav odnos, uređivanje životnoga ritma i hrabru promjenu okolnosti koje čovjeka razaraju.
Takvo razlučivanje posebno je važno zato što preuranjeno proglašavanje psihičkih teškoća demonskim napadom može povećati strah, osjećaj krivnje i bespomoćnost. Osoba može početi vjerovati da je njezina bolest dokaz duhovne odbačenosti ili da joj stručna pomoć nije dopuštena. Time se njezina patnja dodatno produbljuje. Zrelo kršćansko praćenje neće nijekati mogućnost duhovne kušnje, ali neće zanemariti naravne uzroke niti će osobi oduzeti dostojanstvo svodeći je na predmet duhovne analize. Najprije će joj pristupiti sa suosjećanjem, saslušati je i pomoći joj da dobije odgovarajuću podršku. Papa Franjo u svojim katehezama o razlučivanju naglašava da ono uključuje ljudske sposobnosti pamćenja, razuma, volje i osjećaja te da bez stvarnoga poznavanja sebe čovjek teško može jasno razaznati ono što se u njemu događa.
Odgovor Padre Pija bio je usmjeren na Krista
Kada je Padre Pio opisivao duhovne napade, njegov odgovor nije bio da postane stručnjak za demone niti da neprestano istražuje njihove načine djelovanja. Molio je, podnosio kušnje, tražio savjet svojih duhovnika, zazivao Blaženu Djevicu Mariju, svetoga Josipa, svojega anđela čuvara i svece, ostajao povezan sa sakramentalnim životom i neprestano se vraćao Isusu. Njegov dan nije bio uređen prema prisutnosti neprijatelja, nego prema prisutnosti Boga. Euharistija je bila središte njegova života, ispovijed mjesto služenja Božjem milosrđu, molitva prostor ustrajnoga predanja, a poslušnost zaštita od duhovne samovolje. Njegova sveta misa ostala je u sjećanju mnogih svjedoka kao središnji trenutak dana u San Giovanniju Rotondu i mjesto snažnih obraćenja.
To je autentični duhovni boj: ne opsjednutost Sotonom, nego sjedinjenje s Kristom; ne stalno odmjeravanje snage neprijatelja, nego svakodnevno obnavljanje pripadnosti Gospodinu; ne potraga za izvanrednim pojavama, nego vjernost u molitvi, sakramentima, radu, služenju, oprostu i ljubavi prema bližnjemu. Čovjek koji se stalno pita gdje djeluje đavao može neprimjetno izgubiti mir i prestati uočavati gdje djeluje Bog. Može postati sumnjičav prema ljudima, svaku poteškoću smatrati napadom i svaki otpor vlastitim željama tumačiti kao djelovanje Zloga. Padre Pio pokazuje drukčiji put. Zlo treba prepoznati, napasti se treba oduprijeti, ali se pogled mora zadržati na Kristu. Pobjeda ne dolazi iz straha, nego iz vjernosti.
Papa Franjo podsjeća da je kršćanski život neprestana borba u kojoj je potrebna snaga i hrabrost kako bi se čovjek odupro đavlovim napastima i naviještao evanđelje, ali tu borbu naziva lijepom jer omogućuje da se radujemo svaki put kada Gospodin pobijedi u našem životu. U tome se vidi prava narav duhovnoga boja: cilj nije da čovjek cijeli život provede govoreći o neprijatelju, nego da u njegovu životu sve više pobjeđuje Krist. Svaka iskrena ispovijed, oproštena uvreda, odbijena napast, ustrajna molitva, prihvaćena istina, učinjeno dobro i sačuvana nada postaju mjesta te pobjede.
Ne bori se sam
Padre Pio daje važnu pouku o duhovnom autoritetu i potrebi crkvenoga razlučivanja. Nije pretpostavljao da je svako izvanredno iskustvo koje je doživio nužno nadnaravno, nepogrešivo i izuzeto od provjere. O svojim je iskustvima izvještavao duhovnike, tražio njihovo mišljenje i podvrgavao vlastite prosudbe razlučivanju. Time je pokazivao da izvanredno iskustvo samo po sebi ne daje čovjeku pravo da odbaci poslušnost, korekciju ili razboritost. Što je neko iskustvo neobičnije, to je potrebna veća poniznost, a ne veća samouvjerenost.
Katolička vjera razlikuje javnu Objavu, koja je dovršena u Kristu i predana Crkvi, od privatnih objava i osobnih duhovnih iskustava. Čak i kada neki svetac svjedoči o izvanrednom događaju, taj događaj ne postaje novi članak Vjerovanja niti obvezuje sve vjernike na isti način kao evanđelje. Svetost osobe ne znači da je svako njezino osobno tumačenje automatski nepogrešivo. Crkva ostaje čuvaricom poklada vjere, a Sveto pismo, Predaja, sakramentalni život i crkveno učiteljstvo ostaju mjerilo razlučivanja. Zbog toga kršćanin treba biti oprezan prema onome tko se poziva na posebnu objavu kako bi zahtijevao bezuvjetnu poslušnost, govoreći da mu je Bog nešto osobno objavio i da mu zato svi moraju vjerovati.
Istinsko duhovno iskustvo ne čini čovjeka nedodirljivim, nego poniznijim; ne odvaja ga od Crkve, nego dublje ugrađuje u njezino zajedništvo; ne hrani potrebu za moći, nego povećava spremnost na služenje. Tamo gdje se navodno nadahnuće koristi za upravljanje drugima, izazivanje straha, ukidanje njihove slobode ili nametanje odluka bez mogućnosti provjere, potrebno je zastati i ozbiljno razlučivati. Duh Sveti ne proturječi istini koju je povjerio Crkvi niti čovjeku oduzima razum i odgovornost. Zato nitko ne bi trebao samostalno donositi velike zaključke na temelju neobičnih osjećaja, snova, unutarnjih glasova ili izvanrednih događaja. Zreo duhovnik, iskusni ispovjednik i crkvena zajednica pomažu osobi razlikovati Božji poticaj od vlastitih želja, strahova, psiholoških procesa ili moguće obmane.
Patnja nije automatski demonski napad
Život Padre Pija upozorava i na pogrešku prema kojoj bi svaka patnja morala biti izravan demonski napad. Ljudi pate zbog bolesti, nesreća, prirodnih procesa, starenja, gubitaka, progona, ratova, siromaštva, nepravde, tuđih grijeha, vlastitih pogrešnih odluka, narušenih odnosa i brojnih okolnosti koje pripadaju ranjenoj ljudskoj stvarnosti. Ponekad duhovna napast može pratiti patnju tako što čovjeka pokušava navesti na mržnju, nepovjerenje, osvetu ili očaj, ali sama činjenica da netko pati nije dokaz nadnaravnoga uzroka. Niti je svaka poteškoća znak da je osoba učinila nešto pogrešno, niti je svaka bolest posljedica osobnoga grijeha.
Čovjeku koji pati najprije je potrebno suosjećanje, a tek potom razborito traženje objašnjenja. Osoba nije predmet analize ni tek zanimljiv „slučaj“ duhovnoga boja. Ona je ljubljeno Božje dijete kojemu treba blizina. Preuranjeno tumačenje može nanijeti novu ranu, osobito ako se patniku sugerira da je sam kriv za svoje stanje zato što nema dovoljno vjere, ne moli dovoljno ili je navodno otvorio vrata Zlomu. Takve tvrdnje mogu biti nepravedne i duhovno štetne. Isus pred patnjom nije ostajao hladni promatrač koji samo utvrđuje uzroke. Prilazio je čovjeku, slušao ga, vraćao mu dostojanstvo i unosio nadu. Kršćansko razlučivanje mora biti prožeto istim milosrđem.
Prihvatiti pomoć ne znači iznevjeriti Boga. U patnji se ponekad treba moliti za oslobođenje i ozdravljenje, ali ponekad je potrebno i naučiti nositi ono što se ne može odmah promijeniti. Molitva i djelovanje nisu suprotnosti. Čovjek može moliti za posao i istodobno ga tražiti, moliti za ozdravljenje i odlaziti liječniku, moliti za mir u obitelji i učiti drukčije razgovarati, moliti za oslobođenje od straha i prihvatiti terapijsku pomoć. Kršćanska nada nije pasivno čekanje čuda, nego suradnja s milošću u svemu što nam je razborito dostupno.
Istinska bitka vodi se za zajedništvo s Bogom
Najdublja pouka iskustva Padre Pija može se sažeti u spoznaji da neprijatelj prije svega želi prekinuti čovjekovo zajedništvo s Bogom. Želi da napast preraste u pristanak, da obeshrabrenje prijeđe u očaj, da strah postane paraliziranost, da osamljenost zamijeni zajedništvo, da zbunjenost potisne istinu, da patnja postane beznađe, a pad trajno udaljavanje od Očeve kuće. Ne mora čovjeka odmah navesti na neko veliko zlo ako ga može postupno uvjeriti da se prestane moliti, da se udalji od sakramenata, da skriva svoje borbe, prekine zdrave odnose i izgubi povjerenje u Božje milosrđe.
Krist nudi drukčiji put. Poziva čovjeka da zlo nazove pravim imenom, ali da ne bude opčinjen njime; da pažljivo razlučuje, ali da ne živi u trajnoj sumnji; da ne donosi preuranjene zaključke o nadnaravnim uzrocima, nego da ponizno prihvati pomoć; da traži mudar savjet, ostane u zajedništvu Crkve i svoj pogled neprestano vraća Gospodinu. Kršćanin ne treba provesti život pitajući se gdje se skriva đavao. Mnogo je važnije pitati gdje ga Krist danas poziva da ostane vjeran, komu treba oprostiti, koju istinu treba prihvatiti, kojem se grijehu treba oduprijeti, koju odgovornost treba preuzeti i u kojem konkretnom činu ljubavi treba ustrajati.
Odgovor Padre Pija nalazio se u molitvi, obraćenju, sakramentima, poslušnosti, ustrajnosti i pouzdanju. Đavao može napastovati, obmanjivati i optuživati, ali nije Bog, nije vrhovni gospodar i nema posljednju riječ. Krist je Gospodin. On je umro i uskrsnuo, pobijedio grijeh i otvorio čovjeku put prema Ocu. Zato najveće kršćaninovo oružje nije opčinjenost tamom, nego vjernost Svjetlu. Nije potrebno poznavati sve neprijateljeve namjere da bi se ostalo uz Krista. Potrebno je iznova mu pripadati, osobito onda kada osjećaji ne donose sigurnost, kada molitva postane teška i kada se put vjernosti čini skrivenim. Samo Bog ima posljednju riječ, a njegova riječ nad čovjekom nije očaj, nego poziv na obraćenje, milosrđe i život.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, zadrži me blizu sebe i ne dopusti da u duhovnoj borbi izgubim iz vida tvoje lice. Kada sam u napasti, ojačaj moju volju da ne pristane na ono što me udaljava od tebe. Kada se u meni pojave neželjene i uznemirujuće misli, podari mi mir da ih ne poistovjetim sa sobom niti da zbog njih izgubim pouzdanje u tvoje milosrđe. Kada sam zbunjen, prosvijetli moj razum; kada se bojim, podari mi hrabrost; kada padnem, sačuvaj me od očaja i povedi putem iskrena obraćenja; kada patim, daruj mi ustrajnost, ljude koji će mi pristupiti sa suosjećanjem i poniznost da prihvatim pomoć koja mi je potrebna.
Zaštiti me od laži neprijatelja, ali me zaštiti i od toga da postanem opčinjen neprijateljem, da ga tražim u svakoj poteškoći i da zbog straha od tame prestanem gledati tvoje Svjetlo. Nauči me razlučivati bez sumnjičavosti, biti oprezan bez tjeskobe, ozbiljno shvaćati zlo bez gubljenja mira i pouzdavati se u tvoju pobjedu bez lakomislenosti. Sačuvaj me od duhovne oholosti i od uvjerenja da se mogu boriti sam. Daruj mi poslušno srce, razborite savjetnike, iskrena prijateljstva i duboku povezanost sa životom Crkve.
Po zagovoru Blažene Djevice Marije, svetoga Josipa, mojega anđela čuvara i svetoga Padre Pija pomozi mi da svoj pogled neprestano držim upravljenim prema tebi. Neka moja snaga ne bude u strahu, nego u vjeri; ne u neprestanu promatranju vlastite slabosti, nego u pouzdanju u tvoju milost; ne u poznavanju tame, nego u pripadanju tebi, koji si Svjetlo svijeta. Isuse, uzdam se u tebe. Ti si moj Gospodin, moja nada i moja pobjeda. Amen.