Kao da danas Sveta Monika govori upravo tebi čovječe!
„Ne gledaj samo koliko je daleko otišao. Gledaj koliko je velik Bog koji ga traži.“
Kada bih danas mogla sjesti pokraj tebe, možda ti najprije ne bih govorila o svojoj svetosti. Govorila bih ti o svojim suzama. O godinama u kojima nisam vidjela ono za što sam molila. O trenutcima kada sam gledala svojega sina i nisam znala kamo će ga odvesti put kojim je krenuo. Govorila bih ti o nemoći koju poznaje svaki roditelj koji ljubi čovjeka kojega više ne može zaštititi, uvjeriti, vratiti ni promijeniti.
Možda i ti danas imaš nekoga za koga moliš. Dijete koje se udaljilo od Boga. Supružnika koji više ne želi čuti o vjeri. Brata, sestru, prijatelja ili nekoga tko ti je toliko drag da te njegov život boli. Možda si već mnogo puta govorio, savjetovao, upozoravao, pokušavao objasniti, a sada više ne znaš što učiniti.
Tada bih ti rekla: ne zaboravi da ondje gdje završava tvoja moć ne završava Božja.
Ti vidiš udaljenost. Bog vidi put povratka. Ti vidiš zatvorena vrata. Bog zna gdje je ključ. Ti vidiš godine lutanja. Bog vidi trenutak u kojem će čovjekovo srce možda prvi put postati sposobno čuti ono što mu je govorio cijeloga života.
Zato nemoj čovjeka proglasiti izgubljenim dok ga Bog još uvijek traži.
„Nemoj pokušavati zauzeti mjesto koje pripada Bogu.“
Dugo sam morala učiti jednu bolnu istinu: majka može roditi dijete, odgajati ga, savjetovati, ljubiti i za njega moliti, ali ne može umjesto njega susresti Boga.
Augustina nisam mogla obratiti.
Nisam mogla ući u njegovu nutrinu i ondje promijeniti njegove želje. Nisam mogla svojim suzama proizvesti vjeru. Nisam mogla snagom svojih riječi učiniti da odjednom vidi ono što još nije mogao vidjeti.
Mogla sam ga ljubiti.
Mogla sam govoriti kada je trebalo govoriti i šutjeti kada bi moje riječi samo zatvorile njegova vrata. Mogla sam moliti. Mogla sam postiti. Mogla sam čekati. Mogla sam pred Bogom izgovarati njegovo ime onda kada ga više nisam znala izgovarati pred njim.
I upravo tu počinje jedna od najtežih škola ljubavi: prestati pokušavati biti nečiji spasitelj.
Tvoje dijete ima Spasitelja.
Tvoj supružnik ima Spasitelja.
Čovjek za kojega moliš ima Spasitelja.
I to nisi ti.
Ljubav ponekad mora učiniti sve što može, a zatim priznati: „Gospodine, dalje ne mogu. Ovdje počinje ono što samo ti možeš učiniti.“
„Predaj mi svoje dijete, ali ga nemoj prestati ljubiti.“
Postoji velika razlika između odustajanja od čovjeka i predavanja čovjeka Bogu.
Odustajanje govori: „Više me nije briga.“
Predanje govori: „Gospodine, toliko mi je stalo da priznajem kako ga ne mogu spasiti vlastitim rukama.“
Najdublja ljubav ne posjeduje. Ona ne govori: „Moraš postati ono što sam ja zamislila.“ Ona postupno uči govoriti: „Gospodine, neka postane ono što si ga ti pozvao biti.“
To je bolno jer roditeljska ljubav lako prijeđe nevidljivu granicu između brige i kontrole. Kada se bojimo da ćemo nekoga izgubiti, počinjemo ga stezati. Kada ga stežemo, on se ponekad još više udaljava. Tada trebamo otvoriti ruke.
Ne zato da bismo ga pustili u propast, nego da bismo ga predali Onome čije su ruke veće od naših.
„Ne boj se svojih suza. Samo pazi gdje ih odnosiš.“
Plakala sam.
Moje suze nisu bile dokaz da nemam vjere. Bile su govor srca koje više nije imalo riječi.
Postoje molitve koje čovjek izgovara ustima, ali postoje i molitve koje se mogu izgovoriti samo suzama. Bog razumije i jedne i druge.
Zato se nemoj sramiti ako plačeš zbog svojega djeteta. Nemoj se sramiti ako te boli nečiji odlazak. Nemoj misliti da moraš biti hladan kako bi bio jak.
Ali svoje suze nosi Bogu.
Nemoj od njih graditi optužnicu protiv čovjeka kojega voliš. Nemoj ih pretvoriti u sredstvo kojim ćeš mu stvarati krivnju: „Pogledaj što mi radiš. Pogledaj koliko zbog tebe patim.“
Plači pred Bogom tako da tvoje suze postanu zagovor, a ne teret koji stavljaš na ramena drugoga.
„Možda se ništa ne događa pred tvojim očima, ali to ne znači da Bog ništa ne čini.“
Jedna od najvećih kušnji dugotrajne molitve jest tišina.
Moliš godinu dana. Ništa.
Moliš pet godina. Ništa.
Moliš deset godina i čini ti se da je stanje još gore.
Tada se u srce uvlači pitanje: „Gospodine, čuješ li me uopće?“
Upravo tu se vjera pročišćava. Dok odmah dobivamo ono što tražimo, lako je vjerovati. Mnogo je teže ostati pred Bogom kada ne razumijemo njegovu šutnju.
Ali zapamti: Božja šutnja nije isto što i Božja odsutnost.
Dok sam ja molila, Bog je djelovao putovima koje nisam mogla vidjeti. Susreti, razgovori, razočaranja, traženja, knjige, ljudi, propovijedi, nemir njegova srca – sve je to Bog mogao utkati u put kojim je Augustina polako vodio prema sebi.
Možda ni ti ne znaš što se upravo događa u srcu čovjeka za kojega moliš.
Zato ne mjeri Božje djelovanje samo onime što trenutno vidiš.
„Ne pretvaraj svoju molitvu u rok koji postavljaš Bogu.“
Ponekad kažemo da vjerujemo Bogu, ali u sebi već imamo napisan scenarij: kada se nešto mora dogoditi, kako se mora dogoditi i kakav mora biti rezultat.
A onda se razočaramo jer Bog nije slijedio naš plan.
Ja sam morala naučiti čekati.
Čekanje nije prazno vrijeme između molitve i uslišanja. Čekanje je mjesto na kojem Bog ne mijenja samo onoga za koga molimo. Mijenja i nas.
Dok moliš za obraćenje svojega djeteta, možda Bog obraća i tvoje srce.
Dok moliš da se promijeni tvoj supružnik, možda Bog pokazuje nešto i tebi.
Dok moliš da se druga osoba vrati, možda te Bog oslobađa potrebe da sve kontroliraš.
Možda se najveće čudo molitve ne događa samo u čovjeku kojega stavljaš pred Boga, nego i u tebi koji ga pred Boga donosiš.
„Pazi da zbog njegova grijeha ne izgubiš svoju ljubav.“
Može se dogoditi nešto strašno: toliko se usredotočimo na tuđi grijeh da sami počnemo griješiti protiv ljubavi.
Počnemo osuđivati. Prigovarati. Ponižavati. Stalno podsjećati na prošlost. Svaki razgovor pretvorimo u propovijed. Svaki susret u ispitivanje. Čovjek više ne osjeća da ga vidimo kao osobu, nego kao problem koji moramo riješiti.
Tada se trebamo vratiti pred Boga.
Istina bez ljubavi može raniti. Ljubav bez istine može postati lažna. Potrebne su obje.
Ne nazivaj zlo dobrim. Ali nikada čovjeka ne poistovjećuj s njegovim grijehom.
Bog vidi mnogo dublje.
„Nemoj donositi konačan sud nad pričom koju Bog još uvijek piše.“
Da si Augustina susreo u nekim razdobljima njegova života, bi li u njemu vidio budućega sveca? Vjerojatno ne.
Vidjeli bismo mladića koji traži, griješi, luta, prihvaća ideje daleke kršćanskoj vjeri i pokušava pronaći sreću ondje gdje je ne može pronaći.
Ali Bog je vidio dalje.
U čovjeku kojega su drugi možda promatrali kao izgubljenoga Bog je već vidio pastira, biskupa, teologa i jednoga od najvećih učitelja zapadnoga kršćanstva.
Zato budi oprezan kada kažeš: „Od njega više nikada ništa.“
Ti ne znaš posljednje poglavlje.
Ne proglašavaj mrtvim ono što Bog još uvijek može uskrsnuti.
„Jednoga dana možda ćeš razumjeti zašto si morao toliko dugo čekati.“
Kada je Augustin pronašao Krista i kada sam vidjela da je ono za što sam toliko dugo molila postalo stvarnost, više nisam trebala ništa veliko od ovoga svijeta.
Godine suza dobile su drukčije značenje.
Ne zato što je patnja odjednom postala lijepa. Ne zato što su sve teške godine prestale biti teške. Nego zato što sam mogla vidjeti da nijedna od njih nije bila izvan Božjega pogleda.
Zato bih danas posebno željela pronaći majku koja noćas plače zbog svojega djeteta. Oca koji se pita gdje je pogriješio. Suprugu koja godinama moli. Baku koja u tišini izgovara imena svojih unuka. Čovjeka koji je iscrpio sve svoje riječi.
Sjela bih pokraj njega i rekla: Nemoj prestati moliti.
Ali nemoj ni pokušavati upravljati Bogom.
Ljubi.
Govori istinu.
Oprosti.
Postavi granice ondje gdje su potrebne.
Ne opravdavaj zlo.
Ne dopusti nasilje.
Ali ne zatvaraj vrata nadi.
Jer postoji trenutak u kojem čovjek više ne čuje naše riječi, ali još uvijek može čuti Božji glas.
„Ako više ne znaš što moliti, samo izgovori njegovo ime pred Bogom.“
Ne mora svaka molitva biti duga.
Ponekad je dovoljno: „Gospodine, evo ti moje dijete.“
„Isuse, ti znaš.“ „Pronađi ga.“ „Čuvaj ga.“ „Dovedi ga k sebi.“ I onda ostani.
Možda ćeš morati tako moliti dugo. Možda nećeš vidjeti sve plodove za svojega života. Vjera nije ugovor kojim nam je Bog obećao da će svaki čovjek izabrati ono za što mi molimo. Milost ne poništava ljudsku slobodu. Ali upravo zato molitva postaje tako dubok čin ljubavi: čovjeka ne prisiljavamo, nego ga neprestano donosimo pred Boga.
„A kada više ne budeš mogao držati onoga koga voliš, dopusti Bogu da ga drži.“
Na kraju života više mi nije bilo najvažnije gdje će počivati moje tijelo. Augustinu i njegovu bratu rekla sam da se ne brinu za njega, nego da me se sjećaju kod Gospodnjega oltara. Ono što sam cijeloga života polako učila sada je postalo potpuno jasno: sve završava u Bogu.
Naša djeca nisu naša zauvijek.
Naši supružnici nisu naši zauvijek.
Ni naš vlastiti život nije naše vlasništvo.
Svi smo darovani jedni drugima na neko vrijeme kako bismo jedni druge učili ljubiti i zajedno tražili put prema vječnosti.
Zato, kada danas više ne znaš što učiniti s čovjekom kojega voliš, učini ono što je možda najteže: predaj ga Bogu bez prestanka ljubavi.
Možda ćeš plakati.
Možda ćeš dugo čekati.
Možda će ti se ponekad činiti da se ništa ne mijenja.
Ali kada ti se učini da je otišao predaleko, sjeti se Augustina.
I kada pomisliš da su tvoje molitve preslabe, sjeti se Monike.
A onda ponovno reci: „Gospodine, ja ne mogu do njegova srca. Ali ti možeš. Ondje gdje moje riječi prestaju, neka počne govoriti tvoja milost.“
Jer nijedan čovjek koji luta nije izvan Božjega pogleda, nijedna molitva izgovorena u ljubavi nije Bogu nepoznata i nijednu životnu priču ne treba proglasiti završenom dok Bog još uvijek kuca na vrata ljudskoga srca.
Napomena: tekst je meditativno napisan u prvom licu kao da sveta Monika govori današnjem čovjeku. Navedene misli nisu doslovni povijesni citati svete Monike, nego su nadahnute svjedočanstvom o njezinu životu koje je osobito sačuvao njezin sin, sveti Augustin, u svojoj. knjizi „Ispovijesti“.
Tekst priredio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Fotografija: D.Z. (kip svete Monike iz Rima)