Razmatranje o sv. Franji
Snažni dodir – dopusti Kristu da ostavi trag
Dok razmišljam o ranama svetoga Franje, jedno mi pitanje ne da mira: koliko dugo mogu biti blizu Isusa, a da na meni ništa od Isusa ne ostane?
Koliko dugo mogu gledati Raspetoga, moliti pred njim, slušati njegovu Riječ, primati ga u euharistiji, govoriti o njegovoj ljubavi, zazivati njegovo ime, a ipak ostati isti čovjek?
Franjo me upravo tu zaustavlja. Njegove stigme kao da mi govore da istinski susret s Kristom mora negdje ostaviti trag. Ne moraju to biti rane na rukama i nogama. Ne trebaju mi izvanredni znakovi. Ali ako sam bio s Isusom, nešto na meni mora početi nalikovati njemu. Nešto u mojem srcu mora postati mekše. Nešto u mojem govoru čišće. Nešto u mojem odnosu prema drugima milosrdnije. Nešto u mojoj potrebi da budem prvi, važan, priznat i potvrđen mora umrijeti. Nešto u mojoj sposobnosti opraštanja mora se proširiti. Nešto u meni mora nositi trag njegova dodira.
Ne želim samo dodir koji liječi, nego dodir koji mijenja
Možda sam predugo želio da me Isus dotakne samo ondje gdje želim biti izliječen, a nisam mu dopuštao da me dotakne ondje gdje trebam biti promijenjen. Želim njegov dodir kada boli, želim ga kada sam slab, želim ga kada trebam pomoć, kada se vrata zatvore, kada ne znam kamo dalje, kada trebam čudo. Ali dopuštam li mu dodir koji me poziva na obraćenje? Dopuštam li mu da dotakne moj ponos, moju tvrdoglavost, moje skrivene zamjerke, potrebu da budem u pravu, potrebu da drugi priznaju da su me povrijedili, moje navezanosti, moje skrivene kompromise, moje područje života nad kojim još uvijek piše: „Ovdje odlučujem ja“? Jer Kristov dodir nije samo dodir utjehe. Ponekad je to dodir koji ruši ono što smo godinama gradili bez njega. Ponekad dira upravo mjesto koje skrivamo. Ponekad nas dovodi pred osobu kojoj trebamo oprostiti. Ponekad traži da priznamo vlastitu pogrešku. Ponekad nas poziva da odustanemo od potrebe da pobijedimo. Ponekad jednostavno kaže: „Daj mi i to.“
La Verna nije počela na La Verni
Franjo je dopustio Kristu upravo takav dodir. Zato La Verna nije započela na La Verni. Počela je mnogo ranije. Počela je pred gubavcem kojega Franjo nije želio dotaknuti.
Počela je pred raspelom svetoga Damjana. Počela je u odricanju, nerazumijevanju, malenosti, služenju, siromaštvu i svakodnevnom umiranju vlastitoj volji. Krist ga je godinama dodirivao, a Franjo mu je dopuštao da svaki sljedeći dodir ide dublje. Na kraju više nije bilo dovoljno reći da Franjo ljubi Krista. Njegov je život počeo izgledati poput Kristova života. A onda je ono što je godinama bilo zapisivano u srcu postalo zapisano i na tijelu.
Nije pitanje što sam osjetio, nego što je ostalo
To me duboko potresa jer shvaćam koliko se lako zadovoljavam dodirima koji me ne mijenjaju. Mogu doživjeti snažnu molitvu i sutradan nastaviti po starom.
Mogu zaplakati pred Presvetim, a nekoliko sati poslije ponovno povrijediti čovjeka svojim riječima. Mogu osjetiti Božju blizinu, a ostati tvrd prema onome komu trebam oprostiti.
Mogu govoriti o ljubavi, a u sebi mjesecima nositi osudu. Mogu moliti za darove Duha Svetoga, a istodobno ne dopustiti Duhu Svetomu da promijeni moj karakter.
Mogu tražiti pomazanje, a braniti područja života koja Bog želi pročistiti. Tada shvaćam: nije pitanje jesam li nešto osjetio pred Bogom, nego što je ostalo u meni nakon što sam ustao iz molitve.
To je možda najveće pitanje Franjinih rana. Što je ostalo na meni nakon mojih susreta s Isusom?
Ostani dovoljno dugo da te Krist promijeni
Ako sam bio pred Raspetim, a još uvijek ne mogu oprostiti, trebam ostati pred njim.
Ako sam bio pred Onim koji se ponizio, a još uvijek grčevito branim svoj položaj, trebam ostati pred njim. Ako sam gledao njegove probodene ruke, a moje su ruke zatvorene prema čovjeku u potrebi, trebam ostati pred njim. Ako sam gledao njegov probodeni bok, a moje je srce zaključano pred onim tko me povrijedio, trebam ostati pred njim.
Ne zato što me Krist osuđuje, nego zato što njegov posao u meni još nije dovršen.
Ne trebam pobjeći. Trebam mu dopustiti da ide dublje.
Možda je upravo to riječ za mene danas: ostani dovoljno dugo da te Krist promijeni.
Nemoj samo doći po riječ i otići. Nemoj samo doći po osjećaj. Nemoj samo doći po odgovor, rješenje, ozdravljenje ili potvrdu. Ostani. Dopusti mu da pogleda ono što skrivaš.
Dopusti mu da otvori ono što si zatvorio. Dopusti mu da dotakne ono što si godinama branio. Dopusti mu da ti pokaže ne samo tko je on nego i tko si ti postao bez njega. I nemoj pobjeći kada zaboli, jer možda upravo tada njegov dodir dolazi do mjesta do kojega mu godinama nisi dopuštao doći.
Prije stigmi na rukama dogodile su se stigme srca
Posebno me pogađa misao da su Kristove rane najprije ranile Franjino srce, a tek onda njegovo tijelo. Prije stigmi na rukama dogodile su se stigme srca. Prije vanjskoga znaka postojalo je unutarnje predanje. Prije nego što je Franjo nosio rane Raspetoga, Raspeti je već nosio Franju.
To mijenja moju molitvu. Više ne želim moliti samo: „Isuse, dotakni me.“ Želim imati hrabrosti reći: „Isuse, dotakni me ondje gdje Ti želiš.“ Ne samo ondje gdje mene boli, nego ondje gdje ja nanosim bol. Ne samo ondje gdje sam ranjen, nego ondje gdje sam postao tvrd. Ne samo moje strahove nego i moj ponos. Ne samo moje slabosti nego i moje skrivene neposlušnosti. Ne samo ono zbog čega plačem nego i ono zbog čega bi možda drugi plakali zbog mene.
Snažan Božji dodir prepoznaje se po onome što dolazi poslije
To je snažan dodir.
Snažan Božji dodir nije nužno onaj nakon kojega padnem na pod. Ponekad je mnogo snažniji onaj nakon kojega ustanem i odem pomiriti se s čovjekom s kojim godinama ne razgovaram. Snažan dodir nije samo trenutak u kojem osjetim vatru u molitvi, nego trenutak u kojem odlučim više ne hraniti ogorčenost. Nije samo suza pred Presvetim, nego odluka da nazovem čovjeka kojega izbjegavam. Nije samo osjećaj Božje ljubavi, nego trenutak kada zbog te ljubavi prestanem vraćati zlo za zlo. Nije samo kada mi srce snažno kuca dok netko moli nada mnom, nego kada dopustim Bogu da promijeni način na koji govorim svojoj obitelji kada se vratim kući. Najdublji Božji dodiri prepoznaju se po tragovima koje ostavljaju nakon što osjećaj prođe.
Ne tražim veliko iskustvo, nego stvarno predanje
I možda upravo zato ne trebam moliti: „Gospodine, daj mi veliko iskustvo.“ Možda trebam moliti: „Gospodine, učini moje predanje stvarnim.“ Jer nije najvažnije koliko je snažno ono što sam doživio, nego koliko sam sebe nakon toga predao. Franjo nije postao svet zato što je imao stigme. Stigme su došle čovjeku koji je već dugo dopuštao Bogu da ga ogoli od svega što nije Krist. Njegova najveća rana nije bila na rukama, nogama ni boku. Njegova najveća rana bila je čežnja za Isusom. Bio je ranjen ljubavlju. A kada čovjek jednom bude ranjen takvom ljubavlju, više se ne može zadovoljiti površnim kršćanstvom.
Gospodine, pokaži mi gdje još nisam tvoj
Zato danas pred Raspetim želim stati bez obrane. Bez opravdavanja. Bez uljepšavanja. Bez potrebe da Bogu objasnim zašto sam takav kakav jesam. Samo stati i reći: „Gospodine, evo me. Pokaži mi gdje još nisam Tvoj.“
Pokaži mi gdje još uvijek više volim sebe nego Tebe. Pokaži mi gdje čuvam svoju povrijeđenost jer mi je postala važnija od slobode. Pokaži mi čije ime još uvijek ne mogu izgovoriti bez gorčine. Pokaži mi gdje tražim priznanje. Pokaži mi gdje služim zato da budem viđen. Pokaži mi gdje govorim o Tebi, a ne živim poput Tebe. Pokaži mi gdje želim Tvoje darove, ali ne i Tvoj križ. Pokaži mi gdje želim Tvoju snagu, ali odbijam Tvoju poniznost. Pokaži mi gdje želim pomazanje, ali ne dopuštam oblikovanje. Pokaži mi gdje želim da me upotrijebiš, a još Ti nisam dopustio da me promijeniš.
Dotakni me toliko duboko da više ne mogu živjeti kao prije
I onda me dotakni.
Ne površno. Ne samo toliko da nešto osjetim. Dotakni me toliko duboko da nešto više ne mogu nastaviti živjeti kao prije.
Dotakni moje oči da drugačije gledam ljude. Dotakni moje uši da ponovno mogu čuti čovjeka kojega sam prestao slušati. Dotakni moje usne da prestanu nanositi rane. Dotakni moje ruke da postanu spremne služiti. Dotakni moje noge da krenu prema onome od koga bježim. Dotakni moje sjećanje da prošlost više ne upravlja mojom sadašnjošću. Dotakni moju volju da prestanem stalno govoriti: „Ja hoću“ i konačno naučim reći: „Neka bude Tvoja volja.“ Ali prije svega, dotakni moje srce, jer ako se srce promijeni, sve će drugo slijediti.
Nemoj samo izliječiti moje rane – nauči me ljubiti kroz njih
I nemoj samo izliječiti moje rane. Učini nešto još veće: nauči me ljubiti kroz njih. Ne želim da ono što me povrijedilo postane razlog zbog kojega ću ja povrjeđivati druge. Ne želim da nepravda koju sam doživio postane opravdanje za moju tvrdoću. Ne želim da razočaranje postane cinizam, da izdaja postane nepovjerenje prema svima, da odbačenost postane potreba za stalnim dokazivanjem, da rana postane moj identitet. Želim da moje rane susretnu Tvoje rane. Želim da ono što je u meni bilo mjesto smrti postane mjesto kroz koje će poteći život.
Možda tada shvatim zašto me neke rane nisu uništile. Možda ne zato da ih zauvijek nosim kao dokaz onoga što su mi drugi učinili, nego da jednoga dana mogu stati pokraj ranjenoga čovjeka i ne govoriti mu iz knjige, nego iz srca koje zna što znači krvariti i ipak vjerovati. Možda ono mjesto kojega sam se najviše sramio može postati mjesto najvećega milosrđa. Možda upravo ondje gdje sam bio najslabiji mogu postati najnježniji prema tuđoj slabosti. Možda rana, kada je predana Kristu, više nije samo rana. Može postati vrata.
Ne bježi od rana – traži Krista u njima
Franjo je prišao gubavcu, a na kraju je sam nosio rane. Kao da mi njegov život govori: ne bježi od rana. Ni svojih ni tuđih. Traži Krista u njima. Jer možda ćeš upravo ondje gdje ti je najteže ljubiti susresti Isusa kojega toliko dugo tražiš u molitvi.
Zato danas ne želim tražiti Franjine stigme. Želim Franjino srce. Ne želim rane na rukama. Želim ruke koje pripadaju Kristu. Ne želim rane na nogama. Želim noge koje će ići kamo me Krist šalje. Ne želim ranu na boku. Želim srce koje više nije zatvoreno za Boga i čovjeka. Ne želim izgledati poput sveca. Želim pripadati Isusu.
Najdublja stigma: da se na meni vidi Isus
I možda je to najdublja stigma koju možemo primiti: da ljudi nakon susreta s nama ne budu zadivljeni nama, nego osjete nešto od njega. Da ranjeni pokraj nas ne budu dodatno ranjeni. Da slabi ne budu poniženi. Da odbačeni budu primijećeni. Da onaj koji je pogriješio osjeti da postoji put povratka. Da onaj koji plače ne mora skrivati svoje suze. Da čovjek pokraj nas barem na trenutak može povjerovati da ga Bog nije zaboravio.
Ne dopusti mi da budem blizu tebe, a da na meni ne ostane ništa od tebe
Gospodine, ne dopusti mi da cijeli život budem blizu Tebe, a da na meni ne ostane ništa od Tebe. Ne dopusti mi da gledam Tvoje rane, a ostanem tvrd prema ranama ljudi. Ne dopusti mi da govorim o Tvojoj ljubavi, a štitim sve ono u sebi što se toj ljubavi opire. Daj mi snažan dodir, ali ne samo dodir koji ću osjetiti. Daj mi dodir nakon kojega više neću moći mirno živjeti kao prije. Rani moje srce svojom ljubavlju. Uđi dublje. Dotakni ono što Ti još nisam predao. Uzmi ono što još nazivam svojim. I kada ustajem iz molitve, neka nešto ostane. Neka ostane više Tvoje blagosti u meni, više Tvojega milosrđa, više Tvoje poniznosti, više Tvoje hrabrosti, više Tvoje ljubavi. Neka moj život nosi samo jedan neizbrisiv biljeg: ja pripadam Isusu Kristu. Amen.