Tekst: Damir Zukan, kateheo.hr
Fotografija: Damir Zukan (Gospa – Rastoke)
12.09.
Ime koje otkriva osobu
Ime nije tek zvuk kojim nekoga dozivamo niti obična riječ kojom jednu osobu razlikujemo od druge. U biblijskom svijetu ime mnogo dublje pripada čovjekovu identitetu: ono govori o osobi, njezinu pozivu, poslanju i otajstvu koje nosi. Poznavati nečije ime znači na određeni način približiti se njegovoj osobi. Zato Sveto pismo toliko pozornosti posvećuje imenima, a promjena imena nerijetko označava i novi životni poziv koji dolazi od Boga. Abram postaje Abraham, Jakov Izrael, Šimun Petar, a u svakom od tih trenutaka ime postaje povezano s onim što Bog namjerava učiniti u životu čovjeka.
U tom svjetlu treba razumjeti i blagdan Imena Marijina. Crkva ne slavi samo jedno lijepo, drevno i sveto ime, nego se zaustavlja pred osobom žene koja je to ime nosila i pred otajstvom koje je Bog uz njezin život vezao. Kada izgovaramo ime Marija, pred nama se otvara čitava povijest jednoga života predanoga Bogu: Nazaret i Navještenje, Betlehem i jaslice, Egipat i progonstvo, godine skrovitosti, Kana i početak Isusova javnog djelovanja, Kalvarija i križ, uskrsna nada te molitva Crkve okupljene u iščekivanju Duha Svetoga. Jedno ime u sebi nosi cijeli put žene koja je dopustila Bogu da njezin život uključi u središte povijesti spasenja.
Tumačenje imena Marija, odnosno hebrejskoga Mirjam, nije posve sigurna i tijekom povijesti predlagana su različita tumačenja, među kojima su „uzvišena“, „gospođa“, „ljubljena“ i druga srodna značenja. Kršćanska je predaja u Marijinu imenu osobito rado prepoznavala dostojanstvo Gospe i Majke. Ipak, najdublje značenje njezina imena ne možemo pronaći samo u etimološkom rječniku. Marijino se ime najbolje razumije promatrajući njezin odnos prema Bogu. Marija je ona koja pripada Gospodinu, ona koja je svoj život otvorila njegovoj riječi i dopustila da se Božja volja u njoj ostvari. Zato njezino ime ne možemo odvojiti od njezina „da“.
Ime koje je Bog poznavao prije nego što ga je izgovorio čovjek
Prije nego što je Marijino ime bilo zazvano ljudskim glasom, ona je bila poznata Bogu. Njezin život nije slučajna epizoda u povijesti spasenja. U Božjem naumu ona je izabrana za jedinstveno poslanje: da bude Majka utjelovljenoga Sina Božjega. Kada joj anđeo Gabriel dolazi u Nazaret, obraća joj se riječima: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“ (Lk 1,28). Kao da u trenutku Navještenja njezino osobno ime ustupa mjesto onome što je Bog milošću učinio u njoj. Anđeo time ne poništava Marijinu osobnost, nego otkriva njezinu najdublju stvarnost: ona je žena koju je Božja milost zahvatila i pripravila za poslanje koje nadilazi ljudske mogućnosti.
Tu se krije jedna od najvažnijih istina Marijina života. Ona nije velika zato što je samu sebe učinila velikom, nego zato što je dopustila Bogu da u njoj učini velika djela. Upravo zato u Magnificatu ne stavlja sebe u središte, nego ispovijeda: „Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!“ (Lk 1,49). Marija ne zadržava pogled na sebi. Što joj se čovjek više približava, to ona snažnije usmjerava njegov pogled prema Bogu. Njezino ime postaje poput prozora kroz koji možemo promatrati što Božja milost može učiniti kada pronađe ljudsko srce koje joj se slobodno otvara.
U Mariji zato vidimo da milost ne uništava ljudsku osobnost, slobodu i jedinstvenost, nego ih dovodi do punine. Bog od nje nije učinio nekoga drugoga. Marija je ostala ona ista djevojka iz Nazareta, ali je upravo njezina poniznost postala prostor Božjega djelovanja. Nije morala postati velika u očima svijeta kako bi bila velika pred Bogom. Nije trebala položaj, moć, društveni utjecaj ni ljudsko priznanje. Njezina veličina nastala je iz raspoloživosti Bogu. Tu se nalazi snažna poruka svakom vjerniku koji vlastitu vrijednost pokušava dokazivati uspjehom, položajem, službom ili priznanjem drugih ljudi. Pred Bogom čovjek ne postaje velik time što sebe uzvisuje, nego time što mu dopušta da u njemu učini ono za što ga je stvorio.
Marija – ime poslušnosti koja je slobodna
U središtu Marijina života stoji njezin fiat: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1,38). U toj kratkoj rečenici sadržan je jedan od najvećih ljudskih odgovora Bogu u čitavoj povijesti spasenja. To nije pasivno prepuštanje sudbini, niti poslušnost osobe koja nema vlastitu volju, niti slijepo pristajanje pod pritiskom. Marija pita, sluša, razlučuje i zatim slobodno odgovara. Bog poštuje njezinu slobodu toliko da otajstvo utjelovljenja ulazi u ljudsku povijest kroz slobodan pristanak jedne žene.
Ali njezin „neka mi bude“ nije završio onoga trenutka kada je anđeo otišao od nje. Tada je zapravo tek započeo. Marija nije pristala samo na trenutak Navještenja niti samo na radost rođenja djeteta. Njezin pristanak obuhvatio je put čije pojedinosti nije mogla unaprijed poznavati. U tom su „da“ već bili Betlehem i siromaštvo jaslica, bijeg u Egipat i strah pred Herodovim nasiljem, godine skrovitoga života u Nazaretu, trenutci u kojima nije razumjela sve što njezin Sin govori i čini, rastuće protivljenje Isusu, neprijateljstvo religijskih i političkih moćnika, izdaja, osuda, bičevanje, križni put i konačno stajanje pod križem.
Zbog toga je Marijino ime neraskidivo povezano s predanjem. Ona pokazuje da pravo predanje Bogu ne znači izgovoriti „da“ samo onda kada nam je njegov plan razumljiv i prihvatljiv. Predanje započinje upravo ondje gdje čovjek više nema sve odgovore, ali još uvijek ima povjerenje u Onoga koji ga vodi. Marija nije od Boga zahtijevala da joj unaprijed pokaže cijelu kartu puta. Dobila je dovoljno svjetla za sljedeći korak i taj je korak učinila.
Tu njezin život postaje ogledalo našega duhovnog života. Lako je govoriti da želimo Božju volju dok se ona podudara s našom. Pravo pitanje nastaje kada Bog dopusti da se naši planovi poremete, kada se vrata koja smo očekivali zatvore, kada odgovor na molitvu nije onakav kakav smo zamišljali, kada se pojave čekanje, neizvjesnost ili križ. Tada izlazi na vidjelo želimo li doista Boga ili samo želimo da Bog potvrdi ono što smo mi već odlučili. Marija pokazuje drukčiji put. Ona ne mora razumjeti sve da bi vjerovala. Evanđelje nekoliko puta govori kako događaje čuva i prebire u srcu. Ona ne bježi od pitanja, ali ne dopušta ni da pitanja unište povjerenje. Razmišlja, čuva, čeka i nastavlja hodati.
Ime Majke koja ostaje
Marija je Majka Isusova, ali njezino majčinstvo u kršćanskoj vjeri nije samo biološka činjenica. Ono je od početka prožeto vjerom. Prije nego što je Krista nosila u tijelu, primila je Božju riječ u vjeri. Njezino tjelesno majčinstvo nerazdvojivo je od njezina učeništva. Ona prima, čuva i izvršava riječ. Zato Marijino majčinstvo nije završilo Betlehemom. Ona postaje učenicom vlastitoga Sina, prati ga, dopušta da i njezina vlastita očekivanja budu pročišćena te ostaje uz njega i onda kada mnogi drugi odlaze.
Najpotresnija slika toga majčinstva nalazi se pod križem. Evanđelje po Ivanu jednostavno kaže da je uz Isusov križ stajala njegova majka (Iv 19,25). Ta jednostavna riječ „stajala“ govori iznimno mnogo. Marija ne može ukloniti križ, ne može zaustaviti nasilje, ne može Sina izbaviti od muke, ali može ostati. Ljubav ponekad više ne može promijeniti okolnosti, ali još uvijek može ostati prisutna. Upravo tada Isus učeniku kojega je ljubio govori: „Evo ti majke!“ (Iv 19,27). Crkvena je predaja u tom prizoru prepoznala dimenziju Marijina duhovnog majčinstva. Ona koja je primila Krista prima i one koji Kristu pripadaju.
Zato Crkva Mariju naziva Majkom Crkve. Njezino „da“ Božjemu Sinu na otajstven način otvara njezino majčinstvo prema njegovu Tijelu, Crkvi. To ne znači da Marija zauzima mjesto Krista ili da postoji neki drugi put spasenja mimo njega. Naprotiv, sva autentična marijanska duhovnost postoji samo unutar Kristova otajstva. Marija ništa ne zadržava za sebe. Njezina je majčinska logika ista kao u Kani: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5). To su posljednje Marijine riječi koje Evanđelje po Ivanu bilježi, a u njima je gotovo sažeto čitavo njezino poslanje. Ona ne govori: „Gledajte mene“, nego pokazuje na njega. Ne veže učenike uza se, nego ih uči poslušnosti Kristu.
Ime koje zazivamo kada više nemamo mnogo riječi
Postoje trenutci u kojima čovjek može dugo moliti, razmatrati i govoriti pred Bogom, ali postoje i trenutci u kojima molitva postane vrlo kratka. Bol, strah, bolest, gubitak, neizvjesnost ili duboka iscrpljenost mogu čovjeku oduzeti mnoge riječi. Tada molitva ponekad ostane samo zaziv imena. Crkva je tijekom stoljeća naučila ime Marijino izgovarati upravo na takav način: ne kao magičnu formulu i ne kao riječ kojoj bi pripisivala neku samostalnu moć, nego kao osobno obraćanje Majci Gospodinovoj koja živi u zajedništvu svetih i zagovara Crkvu.
Zazvati „Marijo“ znači obratiti se onoj koja zna što znači ne razumjeti sve, a ostati vjerna. Ona zna što znači krenuti putem čiji kraj ne vidiš. Zna što znači roditi u siromaštvu, bježati s djetetom pred nasiljem, živjeti desetljećima u skrovitosti, promatrati kako se oko vlastitoga Sina gomila nerazumijevanje, slušati optužbe protiv njega i konačno stajati pred njegovim križem. Marijina blizina zato nije sentimentalna utjeha koja bi čovjeka trebala udaljiti od stvarnosti života. Ona ne obećava život bez križa, nego pokazuje kako se pod križem može ostati s vjerom.
Kada u bolesti izgovaramo njezino ime, ne tražimo nužno da svaka bolest istoga trenutka nestane; molimo i za vjeru koja neće nestati ako bolest ostane. Kada je zazivamo u strahu, ne molimo samo da nestane ono čega se bojimo, nego da strah ne postane gospodar našega srca. Kada je zazivamo nakon vlastitoga pada, ne skrivamo grijeh, nego molimo da nas Majka povede prema Kristu, njegovu milosrđu, obraćenju i sakramentalnom pomirenju. Kada je zazivamo u žalosti, ne poričemo bol, nego tražimo prisutnost koja će nam pomoći ostati pod križem dok ponovno ne svane jutro uskrsnuća.
Marija nije samo utjeha nego i zahtjev
Pobožnost prema Mariji lako bi se mogla svesti na osjećaj nježnosti ako bismo zaboravili koliko je njezin život bio zahtjevan. Marija nije samo Majka kojoj dolazimo po utjehu; ona je i učiteljica svetosti koja nas svojim životom pita kamo ide naš život. Ne možemo iskreno zazivati onu koja je rekla: „Neka mi bude po tvojoj riječi“, a istodobno trajno odbijati Božju riječ kada ona traži naše obraćenje. Ne možemo se diviti njezinoj poniznosti, a hraniti vlastitu oholost; zazivati njezinu čistoću, a svjesno čuvati ono što onečišćuje naše srce; govoriti o njezinoj poslušnosti, a Boga slušati samo onda kada se njegova volja slaže s našom; častiti Majku pod križem, a bježati od svakoga oblika žrtve i služenja.
Upravo zato marijanska pobožnost postaje konkretna tek kada počne oblikovati život. Marija nas uči svetosti svakodnevice. Veći dio njezina života nije protekao u događajima koje danas nazivamo velikima, nego u skrovitosti Nazareta. Ondje su bili obični dani, rad, obiteljske obveze, susreti sa susjedima, pripremanje hrane, molitva, odlazak u sinagogu, briga za obitelj i bezbroj malenih dužnosti o kojima Evanđelja ništa ne govore. Upravo je ta tišina važna. Ona pokazuje da svetost ne nastaje samo u izvanrednim trenutcima. Čovjek se priprema za velike trenutke vjernosti kroz tisuće malenih trenutaka u kojima bira Boga.
Marijansko „da“ stoga se može živjeti svakoga jutra. Može se živjeti kada čovjek odluči ne uzvratiti uvredom, kada oprosti iako još osjeća bol, kada pošteno izvrši posao koji nitko neće pohvaliti, kada ostane vjeran bračnom obećanju i u danima kada osjećaji nisu snažni, kada odvoji vrijeme za molitvu premda je umoran, kada odbije ogovaranje, kada se zauzme za slabijega, kada prizna vlastitu pogrešku, kada ode na ispovijed umjesto da opravdava grijeh i kada učini dobro bez potrebe da drugi saznaju da ga je upravo on učinio. Tada Marijino „neka mi bude“ prestaje biti samo rečenica koju čitamo u Evanđelju i postaje način kršćanskoga života.
Ime koje nas uvijek vraća Isusu
Mjerilo svake zdrave marijanske pobožnosti jednostavno je: vodi li nas ona bliže Kristu? Ako nas pobožnost prema Mariji ne vodi prema Isusu, njegovoj riječi, euharistiji, obraćenju, sakramentalnom životu, ljubavi prema Crkvi i konkretnom služenju bližnjemu, tada nešto u toj pobožnosti treba pročistiti. Marija je kristocentrična upravo zato što je cijelo njezino postojanje usmjereno prema Kristu. Ona je prva koja ga prima, prva koja ga nosi, prva koja ga daje svijetu i jedna od onih koji ostaju uz njega kada dolazi križ.
Drugi vatikanski sabor upravo je u tom ključu promatra: Marijina uloga nikada ne zamračuje niti umanjuje jedino Kristovo posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu i potpuno o njemu ovisi. Ona je slika i početak onoga što je Crkva pozvana postati. Kao što je Marija primila Riječ, dopustila da ona u njoj postane život i zatim Krista donijela drugima, tako je i svaki kršćanin pozvan primiti Krista, dopustiti mu da preobrazi njegov život i zatim ga učiniti vidljivim svijetu.
Zato blagdan Imena Marijina postavlja i pitanje o našem vlastitom imenu. I naše je ime poznato Bogu. I nas je zazvao po imenu. I naš život nosi poziv koji se ne iscrpljuje u zanimanju, društvenoj ulozi ili uspjehu. Kršćanski život postupno je otkrivanje onoga što Bog želi učiniti s čovjekom koji mu se preda. Možda nećemo dobiti odgovor na sva pitanja, možda nećemo unaprijed vidjeti cijeli put, ali možemo poput Marije učiti vjerovati dovoljno da učinimo sljedeći korak.
Tada se pitanje više ne svodi samo na to koliko često izgovaramo Marijino ime, nego koliko dopuštamo da njezin način života oblikuje naš. Možemo se pitati nosimo li vlastito ime pred Bogom kao poziv na svetost, dopuštamo li njegovoj riječi da stvarno mijenja naše odluke, možemo li izgovoriti „neka mi bude“ kada ne razumijemo sve, donosimo li svojim životom Krista ljudima koji nas susreću i vodi li nas naša ljubav prema Mariji prema dubljoj ljubavi prema njezinu Sinu. To nisu pitanja koja služe stvaranju osjećaja krivnje, nego pitanja koja otvaraju prostor obraćenju.
Ime Marijino zato nije samo ime koje zazivamo. Ono postaje škola života u kojoj učimo poniznost koja nije poniženje, poslušnost koja nije ropstvo, čistoću koja nije hladnoća, nježnost koja nije slabost, hrabrost koja nije oholost i predanje koje nije odustajanje od vlastite slobode. Upravo suprotno, Marija pokazuje koliko ljudska sloboda može postati velika kada se potpuno otvori Božjoj milosti.
Kada izgovoriš „Marijo“, sjeti se njezina „da“
Možda je upravo to najjednostavniji način življenja blagdana Imena Marijina. Svaki put kada izgovorimo njezino ime, možemo se sjetiti njezina odgovora Bogu. „Marijo“ i „neka mi bude“ pripadaju zajedno. Njezino ime podsjeća nas da je postojao ljudski život koji je Bogu rekao „da“ i ostao vjeran tome „da“ kada je ono postalo zahtjevno.
Kada nam je teško prihvatiti ono što ne možemo promijeniti, možemo zazvati Mariju i učiti predanje. Kada se bojimo budućnosti, možemo zazvati Mariju i učiti povjerenje. Kada smo ranjeni, možemo se sjetiti Majke pod križem i učiti ostati pred Bogom bez bijega. Kada nas zahvati oholost, možemo se vratiti poniznoj službenici iz Nazareta. Kada izgubimo Krista iz središta vlastitoga života, možemo ponovno čuti njezine riječi iz Kane: „Što god vam rekne, učinite!“ A kada više ne znamo kako moliti, možda je dovoljno polako izgovoriti njezino ime i dopustiti da nas Majka ponovno povede prema svome Sinu.
Završna molitva
Marijo, tvoje ime u Crkvi odzvanja kao ime Majke, nade, vjernosti i utjehe. Ti koja si potpuno pripadala Bogu upravo si zato postala tako bliska čovjeku. Ti koja nisi tražila vlastitu veličinu postala si blaženom među naraštajima jer si dopustila Svesilnome da u tebi učini velika djela.
Uči nas čuvati Božju riječ u srcu kada je još ne razumijemo i vjerovati kada pred sobom ne vidimo cijeli put. Uči nas da ne tražimo od Boga da se prilagodi našim planovima, nego da svoje planove otvorimo njegovoj volji. Uči nas služiti kada nas nitko ne vidi, ostati vjerni kada nema ljudskoga priznanja i biti ponizni kada nas drugi hvale. Uči nas nositi križ bez gorčine, stajati uz one koji trpe bez bijega i čekati Božje jutro čak i onda kada se čini da je oko nas ostala samo tama.
Marijo, Majko Isusova i Majko Crkve, donesi pred svoga Sina naše strahove, naše obitelji, naše rane, naše borbe, naše neostvarene planove i sve ono što još uvijek teško predajemo Bogu. Kada nas strah zatvara, uči nas vjerovati. Kada nas oholost odvaja od Boga i ljudi, uči nas poniznosti. Kada smo umorni, uči nas vjernosti. Kada padnemo, ne dopusti da ostanemo u grijehu, nego nas povedi prema milosrđu svoga Sina. Kada više ne znamo kojim putem krenuti, ponovi nam ono što si rekla slugama u Kani: „Što god vam rekne, učinite!“
Neka zazivanje tvoga imena nikada ne završi samo na našim usnama, nego neka nas mijenja iznutra. Neka svaki put kada kažemo „Marijo“ naše srce postane otvorenije Isusu, naša volja spremnija vršiti Božju volju, naše ruke spremnije služiti, naše riječi blaže, naša vjera postojanija, a naš život sve više nalik životu učenika koji pripada Kristu.
I izmoli nam, Majko, milost da se i u našem životu dogodi ono što se dogodilo u tvome: da Božja milost pronađe slobodno, ponizno i raspoloživo srce. Srce koje neće morati znati sve prije nego što povjeruje, koje neće tražiti sigurnost prije nego što posluša i koje neće pobjeći kada poslušnost postane križ. Neka tada i naš život postane odgovor Bogu, a naše ime životni poziv koji se ostvaruje u njegovoj prisutnosti.
I kada nas Gospodin pozove, daj da zajedno s tobom možemo odgovoriti riječima koje su promijenile povijest:
„Evo službenice Gospodnje; neka mi bude po tvojoj riječi.“
A svatko od nas neka iz dubine vlastitoga srca nauči reći:
„Evo me, Gospodine. Pripadam Tebi. Neka mi bude po tvojoj riječi.“ Amen.