11.08. do 13.08.
„Samo ljubav stvara“
Uvod u trodnevnicu
Sveti Maksimilijan Marija Kolbe jedan je od onih svetaca čiji život ne možemo promatrati samo izvana.
Njegovo svjedočanstvo postavlja pitanje svakome od nas: Komu pripada moj život? Za koga živim? Koliko sam spreman ljubiti?
Njegov put nije započeo u Auschwitzu.
Herojski čin kojim je svoj život ponudio za drugoga nije bio trenutni nalet hrabrosti.
Bio je to završni plod života koji se godinama učio predanju.
Prije nego što je mogao reći: „Ja ću umjesto njega“, Maksimilijan je bezbroj puta u skrovitosti svoga života rekao Bogu: „Ja sam Tvoj.“
U tome se nalazi tajna njegove svetosti.
Svetost se rijetko rađa u jednom velikom trenutku. Ona raste kroz tisuće malenih „da“ izgovorenih Bogu kada nas nitko ne vidi.
Raste kada ostajemo vjerni u molitvi, kada praštamo, kada služimo, kada prihvaćamo žrtvu, kada biramo ljubav umjesto sebičnosti i kada dopuštamo Bogu da naše srce postupno oslobodi svega što mu priječi da potpuno pripada Njemu.
Ova trodnevnica je poziv da zajedno s njime prođemo put predanja.
Prvoga dana stati ćemo pred tajnu dviju kruna i zapitati se prihvaćamo li Božji put svetosti čak i kada prolazi kroz križ.
Drugoga dana ući ćemo u srce njegove poruke: „Samo ljubav stvara.“
Pred Kristom ćemo pogledati koliko u nama još postoji rana, nepraštanja, sebičnosti i straha koji nas priječe ljubiti do kraja.
Trećega dana približit ćemo se tajni njegova odnosa prema Bezgrešnoj i zajedno s njime učiniti čin predanja Mariji kako bi nas ona sve potpunije predavala Isusu.
Sveti Maksimilijane Marijo Kolbe, vodi nas putem kojim si i sam prošao: od vlastitoga „ja“ prema Bogu, od straha prema predanju, od sebičnosti prema darivanju i od ljubavi prema sebi prema ljubavi koja je spremna položiti život.
Amen.
PRVI DAN - 11.08.
Dvije krune – ne boj se Bogu reći „DA“
Tema: Odaziv na Božji poziv i prihvaćanje križa
Riječ Božja
„Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ (Mt 16,24)
Razmatranje
U životu maloga Kolbea dogodio se susret koji će obilježiti cijelo njegovo postojanje.
Prema njegovu vlastitom svjedočanstvu, nakon što ga je majka ukorila zbog njegova ponašanja, počeo se ozbiljno pitati što će od njega biti.
U molitvi se obratio Majci Božjoj. Tada je doživio događaj koji nikada nije zaboravio.
Marija mu se ukazala držeći dvije krune.
Jedna je bila bijela – znak čistoće.
Druga crvena – znak mučeništva.
Pitala ga je koju želi. A dječak je odgovorio: „Obje.“
U toj jednoj riječi kao da je već bio skriven cijeli njegov život.
Maksimilijan tada nije mogao znati Auschwitz. Nije mogao znati bunker gladi. Nije mogao znati da će jednoga dana pred zapovjednikom logora izići iz reda osuđenika i ponuditi vlastiti život za čovjeka kojega gotovo nije poznavao. Nije poznavao budućnost. Ali rekao je „da“.
Upravo tu počinje predanje.
Mi često želimo da nam Bog najprije objasni kamo nas vodi, a tek ćemo onda odlučiti hoćemo li krenuti.
Želimo sigurnost prije povjerenja. Želimo vidjeti cijeli put prije prvoga koraka.
Bog, međutim, često daje svjetlo samo za sljedeći korak.
Abraham je krenuo ne znajući kamo ide.
Marija je izgovorila svoj „Neka mi bude“ ne znajući sve što će taj pristanak donijeti.
Apostoli su ostavili mreže ne znajući kamo će ih Isus odvesti.
I Maksimilijan je prihvatio dvije krune ne znajući cijenu svojega odgovora.
Možda upravo ovdje trebamo zastati.
Postoji li nešto što mi je teško predati Bogu?
Možda Mu želim pripadati, ali pod svojim uvjetima.
Gospodine, dat ću Ti svoje vrijeme – ali ne sve.
Dat ću Ti svoje sposobnosti – ali ne diraj moje planove.
Oprostit ću – ali ne toj osobi.
Služit ću – dok me ljudi cijene.
Slijedit ću Te – dok put nije pretežak.
A Isus nas poziva dublje.
Ne zato što želi nešto oduzeti, nego zato što želi naše srce učiniti slobodnim.
Bijela kruna koju je Maksimilijan prihvatio govori o srcu koje želi pripadati Bogu.
Čistoća nije samo tjelesna krepost. Postoji i čistoća nakane: željeti Boga radi Boga, činiti dobro bez traženja priznanja, služiti bez potrebe da budemo primijećeni, ljubiti bez računice.
Crvena kruna govori o ljubavi koja prihvaća cijenu.
Nećemo svi biti pozvani na krvno mučeništvo. Ali svaki Isusov učenik pozvan je na svakodnevno umiranje sebi.
Ponekad je naše mučeništvo šutjeti kada bismo željeli uzvratiti.
Ponekad oprostiti.
Ponekad prvi prići.
Ponekad priznati pogrešku.
Ponekad ostati vjeran kada nas nitko ne vidi.
Ponekad služiti bez zahvalnosti.
Ponekad prihvatiti da Bog vodi naš život drukčije nego što smo zamišljali.
Postoje križevi koje sami stvaramo i njih ne trebamo nazivati Božjom voljom.
Ali postoje i križevi koji dolaze kroz vjernost Evanđelju, kroz ljubav, odgovornost i okolnosti koje nismo izabrali. Upravo ondje možemo reći: „Isuse, ne razumijem sve, ali želim ostati s Tobom.“ To je početak svetosti.
Maksimilijan nas prvoga dana trodnevnice ne pita možemo li učiniti nešto veliko.
Pita nas: Možeš li danas Bogu ponovno reći „da“? Možda drhteći.
Možda ne znajući što slijedi. Možda još uvijek noseći strah.
Ali iskreno: „Gospodine, moj život pripada Tebi.“
Molitva predanja
Gospodine Isuse, često želim ići za Tobom, ali se bojim cijene ljubavi.
Želim uskrsnuće, ali se bojim križa.
Želim svetost, ali se bojim odreći sebe.
Želim Tvoju volju, ali se još uvijek čvrsto držim svojih planova.
Danas pred Tebe donosim ono što mi je najteže predati.
Donosim Ti svoje strahove.
Svoje planove.
Svoju budućnost.
Svoje odnose.
Svoje rane.
Svoje sposobnosti i svoje slabosti.
Po zagovoru svetoga Maksimilijana daj mi srce koje Ti vjeruje.
Kada ne razumijem – da Ti vjerujem.
Kada me boli – da ostanem uz Tebe.
Kada moram birati između sebe i ljubavi – da izaberem ljubav.
Marijo Bezgrešna, koja si cijelim životom govorila Bogu „da“, nauči i mene izgovarati:
„Neka mi bude po Tvojoj riječi.“
Sveti Maksimilijane Marijo Kolbe, moli za mene da se ne bojim svetosti. Amen.
DRUGI DAN – 12.08.
„Samo ljubav stvara“
Tema: Ljubav koja pobjeđuje mržnju
Riječ Božja
„Veće ljubavi nitko nema od ove: položiti život za svoje prijatelje.“
(Iv 15,13)
Razmatranje
Auschwitz je bio mjesto osmišljeno da čovjeku oduzme gotovo sve: ime, dostojanstvo, slobodu, sigurnost, nadu i na kraju život. Čovjek je postajao broj.
Upravo ondje gdje je sustav pokušavao dokazati da ljudski život nema vrijednosti, Maksimilijan Kolbe pokazao je suprotno. Pokazao je koliko vrijedi jedan čovjek.
Nakon bijega jednoga zatvorenika iz logora, desetorica su bila određena za smrt izgladnjivanjem. Među njima je bio Franciszek Gajowniczek.
Kada je, očajan zbog svoje obitelji, zavapio spominjući ženu i djecu, dogodilo se nešto neočekivano. Iz reda je izišao zatvorenik. Broj 16670. Maksimilijan Kolbe.
Ponudio je svoj život umjesto njega.
Zastanimo nad tim trenutkom.
Kolbe nije znao hoće li čovjek za kojega umire ikada moći uzvratiti njegovu ljubav.
Nije tražio ništa. Nije postavljao uvjete. Jednostavno je vidio čovjeka kojemu može darovati život. I učinio je ono što ljubav čini kada sazrije: darovao je sebe.
Takva ljubav nije nastala toga jutra. Ona je godinama rasla u njemu.
Svaka molitva, svako odricanje, svaki čin poslušnosti, svaka žrtva, svaki apostolski napor – sve ga je pripremalo za trenutak u kojem više nije pitao: „Kako ću spasiti sebe?“ nego: „Komu mogu darovati sebe?“
Tu se otkriva velika razlika između sebičnosti i ljubavi.
Sebičnost pita: „Što ću dobiti?“ Ljubav pita: „Što mogu dati?“
Sebičnost pita: „Tko će mene razumjeti?“ Ljubav pita: „Koga danas ja mogu razumjeti?“
Sebičnost pamti uvrede. Ljubav traži put oprosta.
Sebičnost želi sačuvati sebe. Ljubav se daruje.
Zato riječi povezane sa sv. Maksimilijanom snažno odjekuju: „Samo ljubav stvara.“
Mržnja može razoriti tijelo, ali ne može stvoriti život.
Nasilje može zastrašiti čovjeka, ali ne može osvojiti njegovo srce.
Osveta može produbiti ranu, ali je ne može izliječiti.
Samo ljubav može iz neprijatelja ponovno učiniti brata.
Samo ljubav može iz rane izvući oproštenje.
Samo ljubav može u tami zapaliti svjetlo.
I zato Auschwitz nije posljednja riječ priče svetoga Maksimilijana. Posljednju riječ ima ljubav. Isto vrijedi za naš život.
Možda u sebi ne nosimo veliku mržnju. Ali koliko sitnih zamjeranja nosimo?
Koliko puta u mislima vodimo stare razgovore?
Koliko puta ponovno sudimo onima koji su nas povrijedili?
Koliko dugo pamtimo riječi koje su nam bile izgovorene?
Koliko puta očekujemo da se drugi prvi promijene?
Krist danas ne traži od nas osjećaj koji ne možemo proizvesti.
Ljubiti ne znači uvijek osjećati bliskost.
Oprostiti ne znači proglasiti zlo dobrim niti dopustiti da nas netko ponovno povrjeđuje.
Ljubiti znači ne dopustiti da zlo drugoga odredi ono što će postati moje srce.
To je velika pobjeda.
Možda danas nećeš moći osjećati ljubav prema nekome tko te ranio.
Ali možeš reći: „Isuse, ne želim mrziti. Ne želim živjeti zarobljen ovom ranom. Blagoslovi tu osobu i oslobodi moje srce.“ To može biti početak čuda.
Maksimilijan nije pobijedio Auschwitz tako što je izišao iz njega živ.
Pobijedio ga je tako što Auschwitz nije uspio iz njegova srca izbaciti ljubav. To je svetost.
Kada okolnosti ne određuju kakvo će biti moje srce.
Kada me tuđa mržnja ne pretvori u čovjeka koji mrzi.
Kada me tuđa grubost ne učini grubim.
Kada me tuđa sebičnost ne učini sebičnim.
Kada usred tame ostanem Kristov.
Molitva za ljubav i oproštenje
Isuse, Ti si na križu ljubio do kraja.
Kada su Te vrijeđali, nisi prestao ljubiti.
Kada su Te napustili, nisi prestao ljubiti.
Kada su Te razapinjali, molio si za oproštenje svojih progonitelja.
Priznajem Ti da takvu ljubav ne mogu proizvesti vlastitom snagom.
Zato Te molim: Ljubi u meni, Isuse.
Uđi u mjesta mojega srca u kojima još žive gorčina, povrijeđenost, ljutnja, osuđivanje i nepraštanje.
Donosim Ti ljude koje mi je teško ljubiti.
Ne opravdavam zlo koje je učinjeno, ali ne želim više biti njegov zarobljenik.
Daj mi slobodu oproštenja.
Sveti Maksimilijane, koji si usred pakla mržnje sačuvao srce sposobno ljubiti, izmoli mi milost da nikada ne dopustim da tuđe zlo postane moje zlo.
Nauči me da svakoga dana nekome darujem dio svojega života: vrijeme, pažnju, strpljenje, riječ utjehe, pomoć, oproštenje, molitvu.
Neka moj život govori ono što si ti svojim životom posvjedočio: Mržnja razara. Ljubav izgrađuje. Samo ljubav stvara. Amen.
TREĆI DAN – 13.08.
Sav tvoj, Bezgrešna
Tema: Predanje Mariji koje vodi potpunom pripadanju Kristu
Riječ Božja
„Evo ti majke!“ (Iv 19,27)
Razmatranje
Ako želimo razumjeti svetoga Maksimilijana Kolbea, moramo razumjeti njegovu ljubav prema Bezgrešnoj.
Marija za njega nije bila samo jedna pobožnost među mnogima.
Ona je bila Majka kojoj je povjerio cijeli život kako bi ga potpuno dovela Kristu.
Maksimilijan je duboko razumio da prava marijanska pobožnost nikada ne završava na Mariji.
Marija uvijek govori: „Što god vam rekne, učinite!“ Ona ne zadržava čovjeka za sebe. Ona ga vodi Isusu. Kao u Kani. Kao u Betlehemu. Kao pod križem. Kao u dvorani Posljednje večere gdje zajedno s apostolima iščekuje Duha Svetoga.
Maksimilijan je želio pripadati Bezgrešnoj tako potpuno da ona može raspolagati njegovim životom za ostvarenje Božjega kraljevstva.
To je mnogo više od povremene molitve Mariji.
To znači reći:
„Marijo, uzmi moje srce i nauči ga ljubiti Isusa kao što si Ga ti ljubila.“
Uzmi moje oči – da ljude gledam čistim pogledom.
Uzmi moje uši – da naučim slušati Boga.
Uzmi moje riječi – da njima ne ranjavam nego blagoslivljam.
Uzmi moje ruke – da služe.
Uzmi moje noge – da idu onamo kamo me Bog šalje.
Uzmi moje darove – da ne služe mojoj slavi nego Božjem kraljevstvu.
Uzmi čak i moje slabosti – i donesi ih Isusu.
Takvo predanje nije bijeg od odgovornosti.
Naprotiv. Tko se stvarno preda Bogu postaje raspoloživ za poslanje.
Marija je rekla: „Evo službenice Gospodnje.“
I odmah nakon Navještenja krenula je Elizabeti.
Istinsko predanje uvijek rađa služenjem.
Isto vidimo kod Maksimilijana. Njegova ljubav prema Bezgrešnoj nije ga zatvorila u privatnu pobožnost. Ona ga je pokrenula u misije, evangelizaciju, izdavaštvo, apostolat i neumorno naviještanje Evanđelja. Sve do Auschwitza. Sve do bunkera gladi. Sve do posljednjega daha.
Jer čovjek koji je jednom rekao: „Sav sam tvoj“ više ne mora grčevito čuvati sebe.
I možda je upravo to poziv posljednjega dana ove trodnevnice.
Ne dati Mariji samo dio života. Ne samo probleme. Ne samo molitvene nakane. Nego sebe.
Možda postoje sobe našega srca u koje još nikoga ne puštamo.
Rane kojih se bojimo dotaknuti.
Planovi koje ne želimo predati.
Odnosi kojih se grčevito držimo.
Strahovi koje skrivamo.
Grijesi kojih se sramimo.
Marija se ne boji naših slabosti.
Majka ne dolazi kako bi ponizila ranjeno dijete.
Dolazi da ga uzme za ruku i odvede Isusu.
Zato danas možemo reći:
„Marijo, vodi me tamo gdje se sam bojim otići.“
Odvedi me Isusu u mojoj rani.
Odvedi me Isusu u mojem strahu.
Odvedi me Isusu u mojoj slabosti.
Odvedi me Isusu u mojoj budućnosti.
Odvedi me Isusu u mojem pozivu.
Odvedi me Isusu u svemu što jesam.
Jer cilj predanja nije samo da budemo Marijini.
Cilj je da po Mariji postanemo potpuno Kristovi.
Molitva potpunoga predanja
Bezgrešna Marijo, Majko Isusova i moja Majko,
danas ti po primjeru svetoga Maksimilijana Kolbea povjeravam svoj život.
Ne želim ti predati samo ono što me boli.
Ne želim ti donositi samo svoje potrebe.
Želim ti predati sebe.
Predajem ti svoju prošlost – sve što je bilo lijepo i sve što je bilo ranjeno.
Predajem ti sadašnjost – svoje odnose, obitelj, posao, služenje, odgovornosti, darove i slabosti.
Predajem ti budućnost – sve ono što još ne poznajem.
Predajem ti svoje tijelo, dušu, razum, osjećaje i volju.
Predajem ti svoje uspjehe i svoje neuspjehe.
Svoje snove i svoje strahove.
Svoje molitve i svoje borbe.
Sve što jesam i sve što imam.
Bezgrešna, ne zadržavaj ništa za sebe, nego sve moje prinesi Isusu.
Nauči me slušati Njegovu riječ.
Nauči me čuvati je u srcu.
Nauči me ostati pod križem.
Nauči me čekati Duha Svetoga.
Nauči me ljubiti Isusa nepodijeljenim srcem.
Sveti Maksimilijane Marijo Kolbe, viteže Bezgrešne, izmoli mi milost potpunoga predanja.
Neka moje srce pripada Isusu.
Neka moj život pripada Isusu.
Neka moji darovi služe Isusu.
Neka moje patnje budu sjedinjene s Isusom.
Neka cijelo moje postojanje govori: „Isuse, Tvoj sam.“
Amen.
Završna molitva trodnevnice
Sveti Maksimilijane Marijo Kolbe, čovječe potpunoga predanja, viteže Bezgrešne i mučeniče ljubavi, došli smo do završetka ove trodnevnice, ali ne želimo završiti put na koji nas je Gospodin kroz tvoj život pozvao.
Izmoli nam srce koje se ne boji pripadati Bogu.
Kada se bojimo križa – podsjeti nas na dvije krune.
Kada smo ranjeni i u napasti da uzvratimo zlom – podsjeti nas da samo ljubav stvara.
Kada želimo ponovno preuzeti svoj život u vlastite ruke – povedi nas Bezgrešnoj.
Izmoli nam milost da svetost ne tražimo samo u velikim djelima, nego u svakodnevnoj vjernosti.
Da ljubimo kada je teško.
Da opraštamo kada boli.
Da služimo kada nas nitko ne vidi.
Da ostanemo vjerni kada nema utjehe.
Da budemo Kristovi kada svijet oko nas bira nešto drugo.
I kada jednom pred Gospodinom bude otkriven cijeli naš život, neka se pokaže da nismo živjeli samo za sebe.
Neka netko bude bliže Bogu zato što smo mi postojali.
Neka netko ponovno povjeruje u ljubav zato što smo ga ljubili.
Neka netko upozna Isusa zato što smo mu ga svojim životom pokazali.
A kada dođe naš posljednji trenutak, neka možemo mirno vratiti Bogu život koji nam je darovao i reći: „Gospodine, sve je bilo Tvoje.
Od Tebe sam primio život i Tebi ga vraćam.“
Marijo Bezgrešna, primi nas pod svoj majčinski plašt i vodi nas Isusu.
Sveti Maksimilijane Marijo Kolbe, mučeniče ljubavi – moli za nas.
Amen.
Tekst devetnice pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (sveti Maksimilijan Kolbe – Bijenik Zagreb)