23.09. do 25.09.
Uvod u trodnevnicu
Sveti Kuzma i Damjan među najstarijim su i najštovanijim kršćanskim mučenicima povezanima s liječničkim pozivom i služenjem bolesnicima.
Crkva ih od davnine časti kao liječnike koji svoje znanje nisu pretvorili u sredstvo osobne koristi, nego u put milosrđa, evangelizacije i svjedočenja Kristove ljubavi.
Pouzdano se zna da je njihovo štovanje vrlo staro, da se raširilo i na kršćanskom Istoku i na Zapadu te da su u predaji ostali zapamćeni kao braća, liječnici i mučenici.
Pojedinosti o njihovu podrijetlu, načinu djelovanja i okolnostima mučeništva sačuvane su u više inačica predaje, zbog čega ih treba primati kao duhovno svjedočanstvo koje se tijekom stoljeća oblikovalo oko povijesne jezgre njihova života, a ne kao suvremeni životopis u kojemu se svaka pojedinost može neovisno dokazati.
Prema najraširenijoj predaji bili su blizanci, rođeni u Arabiji, školovani u liječničkoj vještini, a djelovali su u Egeji u Kilikiji. Svoje su znanje stavljali u službu bolesnih ne tražeći novčanu naknadu, zbog čega su na kršćanskom Istoku prozvani svetim besrebrenicima, odnosno liječnicima „bez srebra“, koji su besplatno primili darove i besplatno ih darivali drugima. Sveti Ivan Pavao II. istaknuo je upravo tu crtu njihove svetosti: prihvatili su Kristovu zapovijed da naviještaju Božje kraljevstvo i liječe bolesne te su medicinu prakticirali bez naplate.
Trodnevnica svetim Kuzmi i Damjanu nije zamjena za liječničku pomoć niti poticaj na zanemarivanje medicine, nego molitveni put kojim Bogu donosimo cjelovitoga čovjeka, njegovo tijelo i dušu, njegove strahove, bolesti, odnose, rane i potrebe.
U njoj molimo za tjelesno ozdravljenje, ali se otvaramo i dubljem djelovanju milosti, svjesni da Bog ne odgovara uvijek na način koji smo zamislili, premda nikada ne ostaje ravnodušan prema vapaju svojega djeteta.
Po zagovoru svetih liječnika molimo da bolesni prime pomoć, da osamljeni osjete blizinu, da zdravstveni djelatnici budu zaštićeni od umora i beznađa, da obitelji dobiju snagu za nošenje tereta bolesti te da se u svakoj kušnji sačuva čovjekovo dostojanstvo.
Ova nas trodnevnica također poziva da se ne zadržimo samo na molbi za čudo koje očekujemo, nego da dopustimo Bogu učiniti čudo u našem srcu, osloboditi nas sebičnosti, straha, nepraštanja i zatvorenosti te nas pretvoriti u ljude preko kojih će njegova dobrota dotaknuti druge.
PRVI DAN - 23.09.
Ljubav koja služi bez računanja
Božja riječ govori
„Besplatno primiste, besplatno dajte“ (Mt 10,8).
U toj se Kristovoj rečenici može prepoznati čitav duhovni put svetih Kuzme i Damjana. Znanje koje su stekli nisu smatrali isključivo svojom zaslugom ni vlasništvom kojim mogu raspolagati samo u vlastitu korist, nego darom za koji su odgovorni pred Bogom. Premda liječnički rad zaslužuje pravednu naknadu, a zdravstveni djelatnik ima pravo živjeti od svojega rada, njihovo odricanje od plaće imalo je proročko značenje: željeli su pokazati da se čovjekova nevolja ne smije iskorištavati, da siromah ne smije ostati bez pomoći zato što nema čime platiti i da se vrijednost bolesnika ne određuje prema njegovu imovinskom stanju.
Zbog toga njihovo besplatno liječenje nije bilo samo dobrotvorna gesta, nego vidljivo naviještanje Boga koji svoju milost ne prodaje, nego je daruje.
Sveti Kuzma i Damjan u bolesniku nisu gledali samo bolest koju treba ukloniti. Pred njima nije stajalo tek ranjeno tijelo niti medicinski slučaj, nego osoba koja se boji, nada, trpi, čeka i pita se ima li njezin život još uvijek smisla. Bolest može čovjeka odvojiti od uobičajenoga života, učiniti ga ovisnim o drugima i potaknuti osjećaj da je postao teret vlastitoj obitelji.
U takvu stanju i najmanji znak ravnodušnosti može produbiti njegovu ranu, dok mu blag pogled, strpljiva riječ i poštovanje mogu vratiti svijest o vlastitom dostojanstvu. Zato se pravo služenje bolesniku ne sastoji samo u davanju lijeka, nego i u spremnosti da ga se sasluša, da mu se objasni ono što ne razumije, da se ozbiljno prihvati njegov strah i da se uz njega ostane kada nema brzoga rješenja. Čovjek koji trpi ne želi biti sveden na dijagnozu, krevet ili nalaz; želi susresti lice koje će mu potvrditi da bolest nije izbrisala njegovu vrijednost.
Upravo je u tome snažno svjedočanstvo svetih liječnika. Njihova stručnost nije stajala nasuprot vjeri, niti je njihova vjera bila izgovor za površnost u liječenju. Ono što su znali stavljali su na raspolaganje bolesnima, a ono što svojim znanjem nisu mogli postići povjeravali su Božjem milosrđu. Njihov život pokazuje da milost ne poništava ljudski trud, nego ga prožima, pročišćava i usmjerava prema dobru osobe. Bog se može poslužiti liječnikovim znanjem, rukama kirurga, pažnjom medicinske sestre, odgovornošću farmaceuta, strpljivošću njegovatelja i tihom žrtvom člana obitelji koji bdije uz bolesnika. Svaki od tih oblika služenja može postati mjesto Božje prisutnosti ako je prožet istinom, stručnošću, suosjećanjem i poštovanjem.
Primjer svetih Kuzme i Damjana stoga postavlja ozbiljno pitanje svakomu od nas: što činimo s darovima koje smo primili? Čovjek ne mora biti liječnik da bi postao sredstvo ozdravljenja. Netko liječi stručnim znanjem, netko prisutnošću, netko riječju ohrabrenja, netko opraštanjem, netko pružanjem pomoći osobi koja se više ne može sama brinuti o sebi. Postoje rane koje produbljuje upravo naša grubost, nestrpljivost ili potreba da uvijek budemo u pravu. Postoje i ljudi koji ne očekuju od nas rješenje svojih problema, nego žele osjetiti da pred njihovom patnjom nećemo pobjeći. Ljubav bez računanja započinje onda kada prestanemo pitati što ćemo dobiti zauzvrat i počnemo se pitati što kroz nas može primiti onaj koji se nalazi u potrebi.
Ovakva ljubav ipak nije nepromišljena niti dopušta iskorištavanje. Kršćanska nesebičnost ne znači da čovjek mora zanemariti vlastite granice, ugroziti svoje zdravlje ili dopustiti da se njime manipulira. Svetost ne počiva na uništavanju osobe, nego na uređenoj ljubavi u kojoj čovjek uči davati ono što doista može dati, tražiti pomoć kada mu je potrebna i prihvatiti da nije spasitelj svijeta. Kuzma i Damjan nisu liječili vlastitom svemoći, nego darom koji su primili od Boga. I mi smo pozvani služiti vjerno, ali ponizno, svjesni da ne možemo ukloniti svaku patnju, izliječiti svaku bolest ni ispraviti sve što je slomljeno. Na nama je da učinimo dobro koje nam je povjereno, a ishod predamo Gospodinu.
Sveti Kuzmo i Damjane, vi ste svoje znanje pretvorili u djelo ljubavi, a svoje zvanje u prostor susreta Boga i ranjenoga čovjeka. Pogledajte one koji danas ne mogu doći do potrebne pomoći, one koji se boje liječničkih pregleda, dijagnoze ili neizvjesnoga ishoda, one koji nemaju nikoga tko bi ih saslušao i one koji se zbog bolesti osjećaju odbačeno. Zagovarajte liječnike, medicinske sestre i tehničare, farmaceute, terapeute, njegovatelje, bolničke kapelane i članove obitelji koji danima i noćima ostaju uz bolesnike. Izmolite im bistrinu razuma, sigurnost ruku, razboritost u odlučivanju, strpljivost u ophođenju i poniznost pred tajnom ljudskoga života. Naučite i nas prepoznavati nevolju koju možemo ublažiti, kako ne bismo prolazili pokraj ranjenoga čovjeka opravdavajući se vlastitim obvezama.
Gospodine Isuse Kriste, ti si prošao zemljom čineći dobro, približavao se odbačenima i vraćao dostojanstvo onima koje su drugi prestali primjećivati. Po zagovoru svetih Kuzme i Damjana oslobodi nas sebičnosti koja sve mjeri vlastitom koristi, taštine koja želi biti viđena i tvrdoće srca zbog koje ne čujemo vapaj bližnjega. Daj da naša prisutnost bude utjeha, naše riječi izvor nade, naše znanje sredstvo služenja, a naša djela odraz tvoje besplatne ljubavi. Primi nakane koje ti danas donosimo, osobito molitve za bolesne, siromašne i napuštene, te nam daruj spremnost da i sami postanemo dio odgovora za koji molimo.
Sveti Kuzmo i Damjane, molite za nas. Amen.
DRUGI DAN - 24.09.
Vjera koja liječi cijeloga čovjeka
Božja riječ govori
„Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravednike, nego grešnike“ (Mk 2,17).
Isus se ovim riječima predstavlja kao liječnik koji dolazi čovjeku u njegovoj stvarnoj ranjenosti. On ne umanjuje težinu tjelesne bolesti, ali otkriva da u čovjeku postoje i rane koje nijedan zemaljski lijek ne može potpuno izliječiti. Čovjek može imati uredne nalaze, a ipak živjeti zarobljen tjeskobom, krivnjom, nepraštanjem ili osjećajem bezvrijednosti.
Može tjelesno ozdraviti, a ostati zatvoren u sebi, jednako kao što može nositi tešku i neizlječivu bolest, a u dubini srca pronaći mir, pomirenje i snagu za ljubav.
Kršćansko razumijevanje ozdravljenja zato ne razdvaja tijelo i dušu, nego promatra čovjeka u njegovoj cjelovitosti.
Predaja o svetim Kuzmi i Damjanu govori da su se liječničkim znanjem služili i kao putem naviještanja evanđelja. To ne znači da su bolest iskorištavali kako bi ranjivim ljudima nametali vjeru, nego da je njihova vjera postala vidljiva u načinu na koji su liječili.
Ljudi su u njihovoj nesebičnosti mogli naslutiti dobrotu Boga koji se približava bez osude, prima čovjeka u njegovoj nemoći i daruje mu više nego što može zaslužiti.
Njihove riječi postajale su vjerodostojne zato što ih je potvrđivao život.
Prije nego što su govorili o Božjoj ljubavi, oni su je činili prisutnom; prije nego što su pozivali na povjerenje, sami su se pokazali dostojnima povjerenja; prije nego što su drugima navijestili Krista, dopustili su da njihov odnos prema bolesnima bude oblikovan Kristovim srcem.
Njihovo svjedočanstvo posebno je važno zato što se u vjerskom govoru ponekad stvara lažna suprotnost između molitve i medicine. Čovjek se može dovesti u opasnost ako potrebnu stručnu pomoć odbije pod izgovorom da će se osloniti samo na vjeru.
Bog, međutim, djeluje i po ljudskom razumu, znanstvenom istraživanju, liječničkom iskustvu i prikladnom liječenju. Molitva za ozdravljenje ne smije postati razlog za prekid propisane terapije niti se nečija bolest smije tumačiti kao dokaz nedostatne vjere.
Isus nikada nije ponižavao bolesnika niti mu je nametao krivnju zbog njegove patnje.
On mu se približavao, slušao ga, pitao što želi i vraćao ga u zajedništvo. Zato prava molitva za ozdravljenje poštuje osobu, priznaje granice ljudskoga znanja, odgovorno se koristi medicinom i konačni ishod predaje Božjoj mudrosti.
Kada molimo za zdravlje, smijemo biti iskreni i konkretni. Pred Bogom nije potrebno skrivati želju za ozdravljenjem niti se pretvarati da nas bolest ne plaši. Isus je u Getsemaniju otvoreno izrekao svoju tjeskobu i zamolio Oca da ga, ako je moguće, mimoiđe kalež patnje, ali je svoju ljudsku želju sjedinio s potpunim povjerenjem u Očevu volju. Tako i mi možemo moliti da bolest bude uklonjena, da liječenje uspije, da se pronađe pravi lijek i da se zaustavi pogoršanje, ali se istodobno otvaramo mogućnosti da se Božji odgovor ne podudara s našim očekivanjem. Predanje Božjoj volji nije odustajanje od molitve niti hladno mirenje sa sudbinom, nego povjerenje da nas Bog neće napustiti čak ni onda kada ne razumijemo njegov put.
Duboko ozdravljenje često započinje ondje gdje dopuštamo Kristu ući u ono što smo dugo skrivali. Neke tjelesne bolesti nemaju duhovni uzrok i bilo bi pogrešno svaku bolest povezivati s osobnim grijehom. Ipak, nepraštanje, dugotrajna mržnja, potisnuti strah, kronični stres i nerazriješene povrede mogu dodatno opteretiti čovjekov život i otežati nošenje s bolešću. Krist nas poziva da mu donesemo i ono što liječnički nalazi ne mogu pokazati: strah od napuštenosti, razočaranje u Boga, srdžbu prema ljudima koji nas nisu razumjeli, krivnju zbog vlastitih odluka i umor od dugotrajne borbe. On ne traži da zaniječemo osjećaje, nego da mu dopustimo susresti nas upravo u njima.
Bolesniku je zato, uz stručnu skrb, potrebna zajednica koja ga neće svesti na njegovu nemoć. Potrebni su mu ljudi koji će znati šutjeti kada nema pravih riječi, koji neće nuditi laka objašnjenja i koji ga neće opteretiti tvrdnjama da bi sigurno ozdravio kada bi samo snažnije vjerovao. Vjera nije tehnika kojom se Boga prisiljava na željeni ishod. Ona je odnos povjerenja u kojemu znamo komu pripadamo i kada ozdravljenje dolazi i kada se bolest nastavlja. Najdublja pobjeda vjere nije u tome da se sve uvijek završi prema našim zamislima, nego da se ni u najtežoj kušnji ne odvojimo od Krista.
Sveti Kuzmo i Damjane, zagovarajte one koji dugo čekaju dijagnozu, one čije liječenje nije donijelo očekivane rezultate, one koji trpe kronične bolesti, duševne poteškoće i rane koje njihova okolina ne razumije. Budite blizu djeci koja se liječe, roditeljima koji bdiju uz njih, starijima koji se boje samoće i ljudima koji su iscrpljeni dugotrajnim njegovanjem svojih najbližih. Molite za one koji su izgubili povjerenje u Boga jer njihova molitva nije uslišana onako kako su očekivali. Izmolite im svjetlo po kojemu će prepoznati da ih Gospodin nije odbacio, nego da je i u tami uz njih, noseći teret koji sami više ne mogu nositi.
Gospodine Isuse Kriste, liječniku duše i tijela, pred tebe donosimo sve što je u nama bolesno, ranjeno, umorno i prestrašeno. Ako je u skladu s tvojom voljom, podari tjelesno ozdravljenje onima za koje molimo, blagoslovi liječnike i sva sredstva liječenja te ih vodi prema ispravnim odlukama. Ondje gdje bolest ostaje, daruj snagu koja se iz dana u dan obnavlja; ondje gdje vlada strah, udijeli mir; ondje gdje je srce ranjeno, započni put unutarnjega ozdravljenja; ondje gdje je odnos prekinut, otvori mogućnost pomirenja. Sačuvaj nas od praznih obećanja i od vjere koja bi zanemarivala odgovornost, a podari nam postojano pouzdanje u tvoju prisutnost. Daj da ne tražimo samo uklanjanje boli, nego i obraćenje srca, kako bismo u zdravlju i bolesti ostali sjedinjeni s tobom.
Sveti Kuzmo i Damjane, molite za nas. Amen.
TREĆI DAN - 25.09.
Vjernost koja se ne povlači pred kušnjom
Božja riječ govori
„Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8,38–39).
Sveti Kuzma i Damjan svojom su službom pokazivali ljubav prema čovjeku, ali su svojim mučeništvom posvjedočili komu u konačnici pripada njihovo srce. Prema predaji uhićeni su tijekom progona kršćana te su nakon mučenja pogubljeni mačem.
Budući da su različite inačice njihova životopisa nastajale tijekom duljega razdoblja, ne može se svaka pojedinost njihova stradanja smatrati jednako povijesno potvrđenom. Ono što je ostalo trajno utkano u pamćenje Crkve jest njihovo svjedočanstvo za Krista, povezano s liječničkom službom i mučeničkom smrću.
Crkva ne slavi mučenike zato što bi patnja ili smrt same po sebi bile vrijednosti.
Kršćanstvo ne veliča nasilje niti poziva čovjeka da traži stradanje. Mučenik je slavljen zato što ni pod prijetnjom nije pristao istinu zamijeniti prividnom sigurnošću i zato što je ostao vjeran Kristu kada je ta vjernost zahtijevala žrtvu. Mučeništvo svetih Kuzme i Damjana bilo je dovršenje onoga što su svakodnevno živjeli. Prije nego što su jednom položili život, oni su ga iz dana u dan darivali u služenju bolesnima. Njihova posljednja žrtva nije bila izdvojeni junački trenutak, nego sazreli plod brojnih skrivenih odluka u kojima su učili ne živjeti samo za sebe.
Oni koji su pomagali drugima sačuvati i obnoviti zemaljski život na kraju su posvjedočili da zemaljski život nije čovjekovo posljednje dobro. Kada bi tjelesno zdravlje bilo najviša vrijednost, tada bi svaka bolest značila konačni poraz, a svaka bi smrt poništila sve što je čovjek ljubio i činio. Kristovo uskrsnuće, međutim, objavljuje da smrt nema posljednju riječ. Kršćanin se zauzima za zdravlje, liječi bolest i čuva život upravo zato što je život Božji dar, ali istodobno zna da mu je konačni cilj punina zajedništva s Bogom. Sveti Kuzma i Damjan nisu prezirali život kada su prihvatili mučeništvo; upravo suprotno, toliko su vjerovali u njegov vječni smisao da ga nisu htjeli sačuvati po cijenu odricanja od Krista.
Njihov je spomen vrlo rano nadišao mjesto njihova stradanja. Predaja povezuje njihovo štovanje s Kirom u Siriji, dok su im poslije podizane crkve u Carigradu, Rimu i brojnim drugim krajevima. Papa Feliks IV. u šestom je stoljeću u Rimu posvetio baziliku svetim Kuzmi i Damjanu, čiji mozaik i danas svjedoči o njihovim životima. Njihova se imena nalaze u Prvoj euharistijskoj molitvi, Rimskom kanonu, među mučenicima koje Crkva zaziva u samom srcu euharistijskoga slavlja. Njihov se neobvezatan spomendan u obnovljenom rimskom kalendaru slavi 26. rujna. Činjenica da su njihova imena preživjela promjene država, kultura i stoljeća pokazuje da svetost nije zatvorena u vrijeme u kojemu je nastala.
Ljubav učinjena u Kristu nastavlja govoriti i nakon što se utiša glas onoga koji ju je živio.
Njihovo mučeništvo poziva nas na ispitivanje vlastite vjernosti. Većina kršćana neće biti pozvana na krvavo mučeništvo, ali svaki je kršćanin pozvan umirati sebičnosti, strahu i potrebi da se pod svaku cijenu svidi ljudima. Vjera se može zanijekati i bez izgovorene riječi ako zbog koristi šutimo pred nepravdom, ako se stidimo dobra, ako napuštamo slaboga zato što nam njegova blizina otežava život ili ako vlastitu savjest prilagođavamo onomu što nam trenutačno donosi prednost. Vjernost se ne pokazuje samo u velikim i javnim trenucima, nego u svakodnevnom poštenju, držanju zadane riječi, odgovornosti prema bolesniku, čuvanju profesionalne tajne, odbijanju korupcije i poštovanju života osobe koja se više ne može zauzeti za sebe.
Posebna kušnja dolazi kada nakon iskrene molitve ne primimo ozdravljenje koje smo očekivali. Tada se može činiti da je Bog daleko i da je naša molitva ostala bez odgovora. Sveti mučenici podsjećaju nas da Božja vjernost nije uvijek vidljiva u uklanjanju kušnje, nego se ponekad očituje u snazi da kroz kušnju prođemo ne gubeći ljubav. Bog nije sačuvao Kuzmu i Damjana od smrti, ali ih smrt nije odvojila od njega. Nije dopustio da njihovo svjedočanstvo nestane, nego je od njihova predanja načinio izvor nade mnogim naraštajima. To ne uklanja bol gubitka niti daje jednostavan odgovor na tajnu patnje, ali otkriva da predani život nikada nije uzaludan.
Zato posljednjega dana trodnevnice ne molimo samo da budemo oslobođeni kušnje, nego i da u kušnji ostanemo vjerni. Molimo da bolest ne uništi naše povjerenje, da nas dugotrajno čekanje ne pretvori u ogorčene ljude, da nas strah od budućnosti ne zatvori pred današnjom milošću i da se u susretu sa smrću ne osjećamo kao oni koji nemaju nade. Kršćanska nada nije uvjerenje da se ništa teško neće dogoditi, nego sigurnost da nijedna teškoća, nijedna bolest i nijedna smrt ne mogu poništiti Božju ljubav niti oduzeti obećanje uskrsnuća.
Sveti Kuzmo i Damjane, vi ste liječili bolesne, tješili patnike i svojim životom naviještali Krista, a kada je došao čas kušnje, niste se odrekli onoga komu ste pripadali.
Zagovarajte progonjene kršćane, zdravstvene djelatnike koji služe u ratovima, epidemijama i opasnim okolnostima, ljude koji zbog savjesti trpe pritiske te sve koji se nalaze pred odlukama u kojima je teško ostati vjeran istini.
Molite za umiruće, da ne budu sami; za njihove obitelji, da u času rastanka prime utjehu; za one koji tuguju, da ih bol ne zatvori pred nadom; za one koji su iscrpljeni bolešću, da osjete kako njihova vrijednost ne prestaje onda kada više ne mogu raditi ni uzvraćati drugima.
Gospodine Isuse Kriste, ti si smrću uništio našu smrt i uskrsnućem obnovio život.
Po zagovoru svetih mučenika Kuzme i Damjana učvrsti našu vjeru kada ne razumijemo tvoje putove, pročisti našu ljubav od sebične računice i oslobodi nas straha zbog kojega skrivamo da ti pripadamo. Primi sve nakane ove trodnevnice, osobito molitve za bolesne, liječnike, zdravstvene djelatnike, njegovatelje, obitelji i ljude koji se nalaze na kraju svojih snaga. Udijeli tjelesno ozdravljenje ondje gdje je ono u skladu s tvojom voljom, unutarnje ozdravljenje ondje gdje su srce i odnosi ranjeni te svima podari milost ustrajnosti.
Kada ne možemo promijeniti okolnosti, promijeni nas u njima; kada ne možemo ukloniti križ, nauči nas nositi ga s tobom; kada dođe čas našega prijelaza, daj da se s pouzdanjem predamo u tvoje ruke. Neka nas vjernost svetih Kuzme i Damjana podsjeća da nijedno dobro učinjeno iz ljubavi nije izgubljeno i da posljednja riječ nad čovjekom ne pripada bolesti, patnji ni smrti, nego tvojoj pobjedničkoj ljubavi.
Sveti Kuzmo i Damjane, liječnici i mučenici Kristovi, molite za nas. Amen.
Završna molitva trodnevnice
Svemogući i milosrdni Bože, zahvaljujemo ti za svete Kuzmu i Damjana, koji su primljeno znanje stavili u službu bolesnima, svoju vjeru očitovali djelima milosrđa, a pripadnost Kristu potvrdili mučeničkom vjernošću. Po njihovu zagovoru blagoslovi sve koji liječe i njeguju bolesne, čuvaj ih od pogrešaka, ravnodušnosti, iscrpljenosti i beznađa te im daruj mudrost koja poštuje život i srce koje u svakom bolesniku prepoznaje osobu neprocjenjiva dostojanstva. Pohodi sve za koje smo molili tijekom ove trodnevnice, ublaži njihovu bol, rasvijetli njihovu neizvjesnost, obnovi njihove snage i otvori im put prema odgovarajućoj pomoći. Utješi obitelji koje nose teret bolesti, pomiri one koji su se zbog patnje udaljili jedni od drugih i ne dopusti da osamljeni ostanu bez ljudske blizine.
Gospodine, sačuvaj nas od praznovjerja, neodgovornosti i traženja izvanrednih znakova kojima bismo htjeli upravljati tvojom voljom. Podari nam zrelu vjeru koja se iskreno moli, razborito koristi raspoloživa sredstva liječenja i s pouzdanjem ti predaje ono što nadilazi ljudske mogućnosti. Nauči nas prihvatiti pomoć bez srama, darivati je bez oholosti i zahvaljivati bez zaborava. Po zagovoru svetih Kuzme i Damjana izliječi u nama ono što priječi ljubav, oslobodi nas od grijeha koji ranjava zajedništvo i učini nas nositeljima tvoje blizine. Neka oni koji po našim riječima i djelima susretnu dobrotu ne ostanu usmjereni na nas, nego po nama prepoznaju tebe, izvore svakoga dobra i jedinoga Spasitelja čovjeka.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.