- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Sveti Jeronim, svećenik i crkveni naučitelj, veliki zaljubljenik u Krista i neumorni služitelj Božje riječi, cijeli je svoj život posvetio upoznavanju, tumačenju i življenju Svetoga pisma. U njegovu su se životu sjedinili ozbiljno proučavanje, ustrajna molitva, stroga askeza, pokora, ljubav prema Crkvi i neugasiva čežnja za svetošću. Njegov put nije bio oslobođen slabosti, nutarnjih borbi, naglosti i teških odnosa, ali upravo je kroz te borbe postupno učio dopuštati Božjoj riječi da ga prosuđuje, čisti i preobražava. Ova devetnica stoga nije samo molitva za njegov zagovor nego poziv da zajedno s njim stanemo pred Krista, dopustimo mu da rasvijetli našu savjest i donesemo odluke koje će našu vjeru učiniti konkretnijom, dubljom i životnijom.
PRVI DAN - 21.09.
Čežnja za Bogom
Sveti Jeronime, još si u mladosti osjećao da svijet, unatoč svojim obećanjima, ne može do kraja ispuniti ljudsko srce. Bio si obdaren iznimnim razumom, obrazovanjem i sposobnostima koje su ti mogle donijeti priznanje i ugled, ali si postupno otkrivao da ni znanje, ni ljudska pohvala, ni zemaljski uspjeh ne mogu utišati duboku žeđ duše stvorene za Boga. Krist te je privlačio i onda kada si mu se opirao, tražio te i onda kada si pokušavao pronaći zadovoljstvo daleko od njega. U tebi je sazrijevala spoznaja da je svaka zemaljska ljepota samo trag njegove ljepote, svaka ljudska ljubav odsjaj njegove ljubavi, a svako dobro tek nagovještaj punine koju čovjek može pronaći jedino u njemu.
Čežnja za Bogom ne očituje se uvijek kao pobožan osjećaj. Katkad se skriva u našemu nemiru, nezadovoljstvu, umoru i osjećaju da nam nešto nedostaje premda izvana imamo mnogo. Često taj nutarnji prostor pokušavamo ispuniti radom, odnosima, hranom, kupovanjem, društvenim mrežama, uspjesima, pohvalama ili neprestanim aktivnostima. Ne želimo ostati sami sa svojom prazninom jer se bojimo onoga što bismo u njoj mogli čuti. Ipak, upravo ta praznina može postati sveto mjesto ako u njoj prepoznamo poziv da se vratimo Bogu. Problem nije u tome što u sebi nosimo čežnju, nego što joj često dajemo pogrešno ime i pokušavamo je utažiti onime što je premaleno za ljudsko srce.
Danas se zapitaj: Za čim uistinu čeznem? Što mislim da mi je potrebno kako bih konačno bio miran i zadovoljan? Čije odobravanje tražim i zašto me toliko boli kada ga ne primim? Gradim li svoju vrijednost na uspjehu, položaju, znanju, izgledu, ugledu ili mišljenju drugih ljudi? Postoji li nešto što toliko želim da bih zbog toga bio spreman zanemariti molitvu, savjest ili Božju volju? Jesam li Boga pretvorio u sredstvo za ostvarenje svojih planova ili sam spreman dopustiti da on promijeni moje planove? Kada molim, tražim li njega samoga ili samo njegove darove, pomoć i utjehu? Kada bih danas izgubio ono na što se najviše oslanjam, bih li još uvijek mogao reći da je Bog moje najveće dobro?
Ispitaj i način na koji provodiš svoje vrijeme, jer vrijeme otkriva što srce smatra važnim. Koliko vremena dajem onome što brzo prolazi, a koliko Gospodinu koji ostaje? Govorim li da čeznem za Bogom, a istodobno mu ostavljam samo ostatke svoga dana, umornu pažnju i nekoliko rastresenih riječi? Čežnja se ne produbljuje čekanjem da se pojave snažni osjećaji, nego vjernim traženjem. Srce se usmjerava prema onome čemu se svakodnevno vraća. Ako se neprestano vraćam zabrinutosti, uspoređivanju i potrebi da sve držim pod nadzorom, nemir će postajati sve veći. Ako se vraćam Kristu, čak i bez osjećaja, u meni će polako rasti sloboda.
Danas odlučujem barem dio vremena koje inače trošim na nepotrebnu buku darovati Bogu. Stat ću pred njega bez mnoštva riječi i iskreno mu priznati za čim moje srce trči. Odreći ću se jednoga suvišnog oslonca i ponavljati: „Gospodine, ti si moje najveće dobro. Ne dopusti da svoje srce predam onome što me ne može spasiti.“
Sveti Jeronime, isprosi nam milost da prepoznamo duboku žeđ svoga srca i da je više ne pokušavamo utažiti prolaznim stvarima. Nauči nas razlikovati želju koja nas približava Bogu od navezanosti koja nas zarobljava. Izmoli nam čisto, slobodno i velikodušno srce koje neće biti zadovoljno ničim manjim od Krista.
Moli za nas, sveti Jeronime, da zavolimo Krista iznad svega.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Sveti Jeronime, moli za nas.
DRUGI DAN - 22.09.
Ljubav prema Svetome pismu
Sveti Jeronime, Sveto pismo za tebe nije bilo samo predmet učenoga proučavanja nego živa Božja riječ u kojoj čovjek susreće Krista. Razumio si da se Biblija ne čita samo radi stjecanja znanja, pronalaženja lijepih citata ili potvrđivanja vlastitih stavova. Čitao si je kako bi upoznao Gospodina, proniknuo u njegovu volju i dopustio istini da zahvati tvoj život. Zato si mogao reći da nepoznavanje Svetoga pisma znači nepoznavanje Krista. Ako ne slušamo njegovu riječ, lako stvaramo Isusa prema vlastitim željama: Isusa koji nikada ne ispravlja, ništa ne traži, potvrđuje svaki naš izbor i ne poziva nas na križ, odricanje i obraćenje.
Ljubav prema Božjoj riječi zahtijevala je od tebe velik trud. Učio si jezike, proučavao rukopise, uspoređivao prijevode, tražio smisao teksta i ponizno ostajao pred otajstvom koje nadilazi ljudsko znanje. Time nas poučavaš da ozbiljna ljubav nije površna ni nestrpljiva. Kao što se ne može duboko upoznati čovjeka ako ga slušamo samo povremeno, tako se ni Krista ne može upoznati ako njegovu riječ otvaramo samo kada smo u nevolji ili kada tražimo odgovor koji nam odgovara. Božja riječ želi prebivati u nama, oblikovati naše mišljenje, pročistiti govor, usmjeriti odluke i promijeniti način na koji gledamo druge ljude.
Danas se zapitaj: Kakvo mjesto Sveto pismo ima u mojemu životu? Čitam li ga redovito ili samo prigodno? Pristupam li mu sa željom da čujem Boga ili već unaprijed odlučujem što tekst treba značiti? Biram li samo riječi koje me tješe, a preskačem one koje me pozivaju na obraćenje, oprost, čistoću, poniznost i odricanje? Dopuštam li Božjoj riječi da ospori moje stavove ili njome pokušavam opravdati svoju ljutnju, predrasude i odluke? Čitam li mnogo duhovnih sadržaja, a izbjegavam tišinu u kojoj bih morao poslušati ono što sam pročitao? Koliko je riječi koje znam napamet doista postalo tijelom u mojem svakodnevnom životu?
Ispitaj što se događa nakon čitanja Svetoga pisma. Ako pročitam: „Oprostite i bit će vam oprošteno“, a zatim nastavim njegovati ogorčenost, nisam dopustio riječi da uđe u mene. Ako slušam da se ne trebam brinuti za sutra, ali svoje srce neprestano hranim strahom, riječ još nije postala moj oslonac. Ako čitam o služenju, a tražim samo priznanje, čast i povlašteno mjesto, ostao sam promatrač, a ne učenik. Božja riječ nije dana samo da bi me oduševila nego da bi me obratila. Ona je ogledalo u kojem vidim istinu o sebi, svjetiljka koja pokazuje sljedeći korak i mač koji odvaja Božju istinu od mojih obmana.
Danas odlučujem uzeti jedan kraći odlomak iz Evanđelja, pročitati ga polako nekoliko puta i zadržati se na riječi koja me najviše dotiče ili uznemiruje. Neću pitati samo što taj tekst znači, nego što Bog po njemu traži od mene. Zapisat ću jednu konkretnu odluku i izvršiti je tijekom dana. Ako me riječ poziva na oprost, učinit ću korak prema pomirenju; ako me poziva na šutnju, zaustavit ću nepotreban govor; ako me poziva na služenje, učinit ću neprimjetno dobro djelo.
Sveti Jeronime, izmoli nam glad za Božjom riječju. Oslobodi nas površnosti, rastresenosti i oholosti zbog koje mislimo da već sve znamo. Daj da Sveto pismo ne ostane zatvorena knjiga u našemu domu ni riječ koja prolazi pokraj našega srca, nego sjeme koje primamo, čuvamo i pretvaramo u život.
Moli za nas, sveti Jeronime, da upoznajući Sveto pismo upoznamo Krista.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Sveti Jeronime, moli za nas.
TREĆI DAN - 23.09.
Pokora i trajno obraćenje
Sveti Jeronime, nisi skrivao slabosti svoje naravi, pogreške mladosti, nutarnje napasti ni žestinu svojega karaktera. Poznavao si borbu između čežnje za Bogom i starih navika koje su te pokušavale vratiti u ropstvo. Ipak, nisi dopustio da te svijest o slabosti zatvori u očaj. Nisi svoju prošlost proglasio konačnom presudom, nego si je predao Božjem milosrđu i prihvatio naporan put pokore. U samoći, postu, molitvi, radu i bdjenju tražio si slobodu srca, svjestan da se duboke navezanosti ne pobjeđuju samo dobrim željama.
Pokora nije kažnjavanje sebe ni pokušaj da vlastitim trpljenjem kupimo Božju ljubav. Bog nas ljubi prije svakoga našeg odricanja. Pokora je naš odgovor na ljubav: uklanjanje svega što priječi da mu pripadamo cijelim srcem. Ona vraća red u želje, uči nas gospodariti sobom i raskida navike koje su postupno počele gospodariti nama. Čovjek koji sebi nikada ne zna reći „ne“ uskoro neće biti sposoban slobodno reći „da“ Bogu. Ako moram zadovoljiti svaku potrebu čim se pojavi, ako ne mogu podnijeti čekanje, nelagodu, šutnju ili nedostatak priznanja, tada moja sloboda nije onoliko velika koliko zamišljam.
Danas se zapitaj: Koji se grijesi i neuredni obrasci u mojemu životu ponavljaju? Jesam li se na njih naviknuo toliko da ih više ni ne smatram ozbiljnima? Opravdavam li svoju naglost umorom, svoju grubost iskrenošću, svoju oholost sposobnošću, svoje ogovaranje brigom, a svoju potrebu za nadzorom odgovornošću? Postoji li grijeh koji ispovijedam, ali ne uklanjam prilike koje me u njega vraćaju? Želim li doista obraćenje ili samo olakšanje od osjećaja krivnje? Jesam li spreman promijeniti raspored, navike, društvo ili način korištenja mobitela ako me to vodi u grijeh? Tražim li oproštenje od ljudi koje sam povrijedio ili očekujem da vrijeme samo prekrije ono za što se nisam pokajao?
Ispitaj i svoju pokoru. Odričem li se ponekad hrane, udobnosti ili zabave, ali i dalje ne obuzdavam jezik? Postim li, a ostajem nestrpljiv prema bližnjima? Mogu li podnijeti da ne bude po mojemu? Prihvaćam li ispravak bez obrambenoga stava? Pokora koja ne vodi prema većoj ljubavi može postati prikriveni oblik samodokazivanja. Istinska pokora čini nas blažima prema tuđim slabostima, iskrenijima prema vlastitima i spremnijima popraviti nanesenu štetu.
Danas odlučujem imenovati jednu konkretnu slabost s kojom se više ne želim samo pomiriti. Prepoznat ću što je hrani, kada se najčešće pojavljuje i koju laž u tom trenutku prihvaćam. Izabrat ću jedno razumno odricanje povezano s tom slabošću. Neću se odreći nečega samo da bih osjetio vlastitu snagu, nego da bih oslobodio prostor za ljubav. Ako padnem, neću ostati na zemlji u samosažaljenju, nego ću se ponizno vratiti Bogu, pristupiti sakramentu pomirenja i ponovno započeti.
Sveti Jeronime, izmoli nam iskreno kajanje koje ne ostaje na riječima. Daj nam hrabrosti nazvati grijeh njegovim pravim imenom, poniznosti prihvatiti Božje milosrđe i odlučnosti ukloniti ono što nas vraća u ropstvo. Neka nas pokora ne učini oholima i tvrdima, nego slobodnima, milosrdnima i sposobnima više ljubiti.
Moli za nas, sveti Jeronime, da svakoga dana ustrajemo u obraćenju.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Sveti Jeronime, moli za nas.
ČETVRTI DAN - 24.09.
Samoća i unutarnja šutnja
Sveti Jeronime, povlačio si se u pustinju kako bi se udaljio od buke i dopustio Bogu da ti pokaže istinu o tvome srcu. U pustinji nisi pronašao lagodan bijeg od problema. Ondje su tvoje uspomene, želje, strahovi i napasti postali još jasniji. Kada su utihnuli vanjski glasovi, morao si se suočiti s glasovima koji su živjeli u tebi. Upravo je zato pustinja postala mjesto milosti: ne zato što je uklonila borbu, nego zato što više nisi mogao pobjeći od istine o sebi ni od Boga koji te u toj istini nije napustio.
Današnji čovjek rijetko ostaje u tišini. Čim se pojavi prazan trenutak, poseže za mobitelom, glazbom, vijestima, porukama ili razgovorom. Neprestano prima tuđe riječi, slike, mišljenja i osjećaje, pa mu postupno postaje teško prepoznati što se događa u vlastitoj duši. Buka nije samo ono što dolazi izvana. U nama može vladati buka zamišljenih razgovora, vraćanja na stare povrede, planiranja budućnosti, uspoređivanja, osuđivanja i straha. Srce tada neprestano govori, ali ništa istinski ne sluša.
Danas se zapitaj: Zašto mi je teško ostati u tišini? Čega se bojim kada više nemam čime zaokupiti pozornost? Koje se misli, rane ili pitanja javljaju kada vanjska buka utihne? Koristim li aktivnost kako ne bih morao susresti vlastitu prazninu? Jesam li postao ovisan o obavijestima, porukama i tuđim reakcijama? Mogu li slušati drugoga bez pripremanja vlastitoga odgovora? Mogu li biti pred Bogom bez potrebe da stalno nešto govorim, objašnjavam i tražim? Kada molim, dopuštam li Gospodinu da progovori ili mu iznosim svoje riječi i odlazim prije nego što sam išta čuo?
Ispitaj razliku između samoće i osamljenosti. Samoća s Bogom otvara srce za druge, dok osamljenost zatvara čovjeka u njegove povrede i razočaranja. Povlačim li se od ljudi zato što mi je potrebna molitva ili zato što ne želim oprostiti, razgovarati i biti ranjiv? Šutim li iz ljubavi i razboritosti ili šutnjom kažnjavam druge? Postoji šutnja koja sluša i šutnja koja manipulira; šutnja koja čuva mir i šutnja u kojoj raste ogorčenost. Prava unutarnja tišina nije odsutnost riječi, nego prisutnost Boga pred kojim više ne moramo glumiti.
Danas odlučujem provesti određeno vrijeme bez mobitela, glazbe i drugih podražaja. Sjedit ću pred Gospodinom i neću odmah pokušavati proizvesti pobožne osjećaje. Promatrat ću što izlazi iz mojega srca i sve ću predati Kristu. Ako se pojavi strah, imenovat ću ga; ako se pojavi ljutnja, neću je opravdavati; ako se pojavi rana, pokazat ću je Gospodinu. Tijekom dana čuvat ću barem jedno razdoblje svete šutnje i suzdržati se od riječi koja nije potrebna, istinita ni izrečena s ljubavlju.
Sveti Jeronime, nauči nas ulaziti u tišinu bez straha. Izmoli nam sabranost u svijetu rastresenosti, sposobnost slušanja u svijetu neprestanoga govora i hrabrost da pred Bogom vidimo ono od čega inače bježimo. Neka naša samoća ne bude zatvaranje, nego mjesto na kojem nas Krist liječi i priprema za iskrenije služenje bližnjima.
Moli za nas, sveti Jeronime, da u šutnji prepoznamo Božji glas.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Sveti Jeronime, moli za nas.
PETI DAN - 25.09.
Učenost i darovi u službi ljubavi
Sveti Jeronime, bio si čovjek velike učenosti, iznimnoga pamćenja, snažnoga uma i neumorne radne discipline. Proučavao si jezike, rukopise i različita tumačenja kako bi Božja riječ bila što vjernije prenesena i jasnije naviještena. Ipak, smisao tvojega rada nije bio u tome da zadiviš ljude količinom znanja, nego da poslužiš Kristu i njegovoj Crkvi. Tvoj nas život upozorava da znanje može biti blagoslov, ali i napast. Ono može otvoriti put prema istini, ali može hraniti oholost ako čovjek počne vjerovati da je zbog onoga što zna vrjedniji od drugih.
Nije dovoljno znati govoriti o poniznosti; potrebno je ponizno primiti ispravak. Nije dovoljno poznavati nauk o ljubavi; potrebno je strpljivo podnositi osobu koja nas zamara. Nije dovoljno citirati Sveto pismo; potrebno je dopustiti da ono razotkrije način na koji se služimo svojim znanjem. Možemo upotrebljavati istinu kako bismo nekoga podigli, ali i kako bismo ga ponizili. Možemo znanjem služiti zajednici, ali i graditi vlastiti ugled. Možemo govoriti u Božje ime, a zapravo tražiti da drugi prepoznaju našu važnost.
Danas se zapitaj: Zašto želim znati, govoriti, poučavati ili biti primijećen? Radujem li se kada drugi primi priznanje koje sam ja očekivao? Osjećam li potrebu pokazati da znam više, da sam u pravu ili da bez mene nešto neće uspjeti? Mogu li izgovoriti: „Ne znam“, bez srama i unutarnje ugroženosti? Prihvaćam li ispravak zahvalno ili odmah tražim opravdanje? Slušam li ljude koji imaju manje obrazovanja i iskustva od mene? Smatram li nečije jednostavne darove manje vrijednima? Jesam li svoje sposobnosti stavio u službu bližnjih ili ih čuvam samo za ono što će mi donijeti pohvalu?
Ispitaj i način na koji postupaš s povjerenim vremenom. Darovi koje ne razvijamo također mogu postati oblik nevjernosti. Zakapam li sposobnosti iz straha od neuspjeha, lažne skromnosti ili lijenosti? Očekujem li veliki poziv, a zanemarujem male zadatke koji su već preda mnom? Jesam li savjestan u radu kada me nitko ne vidi? Završavam li ono što sam obećao? Učenost u službi vjere zahtijeva i poniznost i disciplinu: poniznost da sve primamo od Boga i disciplinu da primljene darove ne ostavimo neobrađenima.
Danas odlučujem jedan svoj dar svjesno staviti u službu drugome, bez traženja priznanja. Učinit ću dobro koje možda nitko neće primijetiti. Također ću priznati područje u kojem trebam još učiti i poslušati osobu koja mi može pomoći. Kada osjetim potrebu dokazati da sam u pravu, zastat ću i upitati se hoće li moja riječ doista poslužiti istini i ljubavi ili samo mojoj taštini.
Sveti Jeronime, izmoli nam razum koji iskreno traži istinu i srce koje se ne uzvisuje zbog primljenih darova. Oslobodi nas potrebe da budemo smatrani važnima, mudrima i nezamjenjivima. Nauči nas marljivo razvijati ono što nam je povjereno, ponizno prihvaćati ispravak i velikodušno svoje sposobnosti pretvarati u služenje.
Moli za nas, sveti Jeronime, da naše znanje i svi naši darovi budu prožeti ljubavlju.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Sveti Jeronime, moli za nas.
ŠESTI DAN - 26.09.
Ljubav prema Kristu raspetome
Sveti Jeronime, proučavanje Svetoga pisma vodilo te prema sve dubljoj ljubavi prema Kristu raspetome. U njegovoj muci nisi promatrao samo povijesni događaj nego otajstvo Boga koji se iz ljubavi daruje do kraja. Pred križem prestaju naše predodžbe o ljubavi kao prolaznom osjećaju. Kristova ljubav ostaje vjerna kada je odbačena, blaga kada je ranjena, poslušna kada je teško i otvorena za oprost kada joj se uzvraća mržnjom. Križ tako postaje mjerilo kojim se razotkriva koliko je naša ljubav još uvijek uvjetovana vlastitom udobnošću.
Mi često želimo Krista bez križa, uskrsnuće bez umiranja sebi i ljubav bez žrtve. Spremni smo služiti dok se naše služenje cijeni, biti strpljivi dok nas nitko ozbiljno ne iskušava i opraštati dok povreda nije preduboka. Kada dođu bolest, nepravda, nerazumijevanje, neuspjeh ili nemoć, možemo pomisliti da nas je Bog napustio. Ipak, križ nije dokaz Božje odsutnosti. Upravo je na Kalvariji, gdje se činilo da je Otac najudaljeniji, dovršeno djelo spasenja. Trpljenje samo po sebi nije dobro, ali sjedinjeno s Kristovom ljubavlju može postati mjesto predanja, sazrijevanja i duboke vjernosti.
Danas se zapitaj: Koji križ u svojemu životu najupornije odbijam? Trošim li više snage opirući se onome što ne mogu promijeniti nego tražeći kako u tome ostati vjeran? Je li me patnja učinila ogorčenim, zatvorenim i nepovjerljivim? Koristim li vlastitu bol kao opravdanje da ranjavam druge? Očekujem li da svi razumiju moje teškoće, dok ja ne primjećujem njihove? Nosim li križeve koje mi Bog nije dao, preuzimajući odgovornosti koje mi ne pripadaju, pokušavajući spasiti sve ljude ili nadzirati ono što ne mogu nadzirati? Razlikujem li križ koji trebam prihvatiti od zla kojemu se trebam razborito suprotstaviti?
Ispitaj i svoju spremnost na svakodnevno umiranje sebi. Križ nisu samo velike životne tragedije. On se pojavljuje kada trebam strpljivo saslušati, odreći se posljednje riječi, prihvatiti da nisam u središtu, izvršiti obvezu kada mi se ne da, oprostiti bez jamstva da će druga osoba razumjeti ili ostati vjeran kada nema duhovne utjehe. Jesam li spreman ljubiti kada ljubav nešto košta? Ili činim dobro samo dok ono potvrđuje sliku koju želim imati o sebi?
Danas odlučujem svoj sadašnji križ imenovati pred Isusom, bez uljepšavanja i bez lažne snage. Reći ću mu što me boli, čega se bojim i gdje sam umoran. Zatim ću ga zamoliti da moju patnju ne dopusti pretvoriti u gorčinu. Učinit ću jedan čin ljubavi upravo ondje gdje osjećam najveći otpor. Neću tražiti patnju, ali neću ni bježati od vjernosti samo zato što je teška.
Sveti Jeronime, izmoli nam milost da u križu ne tražimo patnju samu po sebi, nego Krista koji je svoj križ ispunio ljubavlju. Sačuvaj nas od očaja, samosažaljenja i ogorčenosti. Nauči nas razlikovati ono što trebamo strpljivo prihvatiti od onoga što smo dužni promijeniti te nam daj snagu da u svemu ostanemo sjedinjeni s Raspetim i Uskrslim Gospodinom.
Moli za nas, sveti Jeronime, da vjerno slijedimo Krista na putu križa.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Sveti Jeronime, moli za nas.
SEDMI DAN - 27.09.
Euharistija i Marijino predanje
Sveti Jeronime, tvoja ljubav prema Svetome pismu vodila te prema Euharistiji, jer Riječ koju si proučavao nije ostala udaljena misao, nego je postala tijelom i nastanila se među nama. U Presvetom Sakramentu prepoznavao si najveće bogatstvo Crkve: samoga Krista koji se daje svome narodu. Častio si i Blaženu Djevicu Mariju, onu koja je Božju riječ primila vjerom, nosila je u svojemu tijelu i dopustila da njezin cijeli život bude oblikovan poslušnošću Božjoj volji.
Euharistija razotkriva način na koji Bog ljubi. Krist se ne nameće, nego se daruje; ne čuva sebe, nego se lomi; ne traži prvo našu dostojnost, nego nas svojom prisutnošću želi osposobiti za novi život. Primiti pričest znači dopustiti Kristu da nas uključi u svoju logiku darivanja. Ne možemo iskreno primati njegovo Tijelo, a svjesno ostajati zatvoreni za potrebe njegova tijela koje susrećemo u obitelji, zajednici, siromašnima, bolesnima i odbačenima. Euharistija nije bijeg od svakodnevice nego snaga da u svakodnevici postanemo ono što primamo: darovani kruh za druge.
Danas se zapitaj: Kako pristupam svetoj misi? Dolazim li pripremljen, sabran i željan susreta ili iz navike, obveze i straha što će drugi reći? Kasnim li bez opravdana razloga? Slušam li Božju riječ i odgovaram li srcem na molitve ili sam fizički prisutan, a mislima daleko? Jesam li svjestan koga primam u pričesti? Pristupam li sakramentu pomirenja kada sam svjestan teškoga grijeha? Ostajem li nakon pričesti u zahvalnosti ili odmah dopuštam rastresenosti da mi oduzme svijest o Kristovoj prisutnosti? Postoji li nesklad između moje pobožnosti pred oltarom i načina na koji postupam s ljudima nakon mise?
Pogledaj i Mariju. Njezino „Neka mi bude po tvojoj riječi“ nije bila pobožna rečenica izgovorena bez posljedica. Tim je odgovorom prihvatila put čiji završetak nije mogla unaprijed vidjeti. Jesam li Bogu spreman reći „da“ samo kada razumijem njegov plan? Tražim li znakove i potvrde zato što želim razlučiti ili zato što odgađam poslušnost? Prihvaćam li Božju volju kada se razlikuje od mojih očekivanja? Marijina vjera nije uklonila sva pitanja, ali joj je dala snagu da ostane uz Isusa od Betlehema do Kalvarije.
Danas odlučujem pripremiti se za misu molitvom i pročitati misna čitanja prije slavlja. Nakon pričesti ostat ću u tišini i zahvaliti Kristu za njegov dolazak. Zamolit ću ga da mi pokaže komu se danas trebam darovati. U jednoj konkretnoj situaciji u kojoj se opirem Božjoj volji ponovit ću s Marijom: „Neka mi bude po tvojoj riječi“, a zatim ću učiniti korak poslušnosti koji već prepoznajem.
Sveti Jeronime, izmoli nam živu vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji. Sačuvaj nas od navike bez srca i pobožnosti bez promjene života. Nauči nas s Marijom primati Božju riječ, čuvati je u srcu i dopustiti joj da postane vidljiva u našim izborima, odnosima i služenju.
Moli za nas, sveti Jeronime, da s vjerom primamo Krista i postajemo dar drugima.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Sveti Jeronime, moli za nas.
OSMI DAN - 28.09.
Istina, ljubav i vjernost Crkvi
Sveti Jeronime, bio si gorljiv branitelj vjere i jedinstva Crkve. Znao si govoriti snažno, izravno i beskompromisno, ali tvoj nas život istodobno upozorava koliko je potrebno neprestano čistiti vlastitu gorljivost. Čovjek može braniti ispravnu stvar na pogrešan način. Može izgovoriti istinu bez ljubavi i njome raniti, poniziti ili uništiti drugoga. Može vlastitu ljutnju proglasiti svetom revnošću, a potrebu da pobijedi prikazati kao obranu vjere. Krist nas ne poziva da biramo između istine i ljubavi, nego da istinu živimo, branimo i izgovaramo u ljubavi.
Istina bez ljubavi postaje hladna i okrutna, ali ljubav bez istine postaje sentimentalnost koja drugoga ostavlja u zabludi. Prava ljubav ne skriva ono što je potrebno reći, ali najprije ispituje vlastito srce. Pita govorim li zato što želim dobro drugome ili zato što ga želim posramiti. Pita jesam li spreman istu mjeru primijeniti na sebe. Pita jesu li moje riječi pravodobne, potrebne i izrečene osobi kojoj pripadaju ili o tuđim pogreškama govorim svima osim onome komu bih se trebao obratiti.
Danas se zapitaj: Kako govorim o ljudima s kojima se ne slažem? Prenosim li neprovjerene informacije? Ogovaram li pod izgovorom zabrinutosti, molitvene nakane ili obrane istine? Uživam li potajno kada čujem nešto loše o osobi koja mi nije draga? Jesam li nekoga obilježio njegovim najgorim postupkom i prestao u njemu gledati dijete Božje? Ispravljam li druge javno kada bih to mogao učiniti nasamo? Mogu li priznati istinu koja ne ide u prilog mojoj strani? Jesam li spreman ispričati se kada su moje riječi, čak i ako su sadržavale nešto istinito, bile izrečene grubo, nepravedno ili bez ljubavi?
Ispitaj i svoj odnos prema Crkvi. Ljubim li Crkvu samo kada potvrđuje moje mišljenje? Molim li za papu, biskupe, svećenike, redovnike i sve vjernike ili samo komentiram njihove slabosti? Razlikujem li vjernost Crkvi od nekritičkoga opravdavanja ljudskih pogrešaka? Kada uočim problem, doprinosim li ozdravljenju molitvom, odgovornim djelovanjem i istinitim govorom ili hranim nepovjerenje, podjele i sablazan? Crkva nije zajednica savršenih ljudi, nego Kristovo tijelo sastavljeno od grešnika koji trebaju obraćenje. Ljubiti Crkvu ne znači zatvarati oči pred ranama, nego ih liječiti bez mržnje prema tijelu kojemu i sami pripadamo.
Danas odlučujem zaustaviti riječ koja bi mogla narušiti nečiji ugled, a ne donosi nikakvo stvarno dobro. Ako trebam nekoga ispraviti, najprije ću moliti za tu osobu i provjeriti vlastitu nakanu. Govorit ću izravno, mirno i bez ponižavanja. Ako sam nekoga povrijedio riječima, zatražit ću oproštenje bez dodavanja opravdanja. Učinit ću i jedno konkretno djelo ljubavi prema Crkvi: molit ću za njezine pastire, pomoći zajednici ili preuzeti službu koja ne donosi vidljiv ugled.
Sveti Jeronime, pročisti naše riječi i nakane. Izmoli nam hrabrost da ne šutimo pred laži i nepravdom, ali i poniznost da nikada ne upotrijebimo istinu kao oružje vlastite oholosti. Sačuvaj nas od ogovaranja, grubosti, brzih osuda i podjela. Nauči nas ljubiti Crkvu u njezinoj svetosti i ranjenosti te svojim životom pridonositi njezinu jedinstvu i obnovi.
Moli za nas, sveti Jeronime, da istinu uvijek sjedinjujemo s ljubavlju.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Sveti Jeronime, moli za nas.
DEVETI DAN - 29.09.
Ustrajnost i vjernost do kraja
Sveti Jeronime, do duboke starosti nisi prestao moliti, proučavati, pisati i služiti Božjoj riječi. Doživljavao si umor, bolesti, protivljenja, gubitke i razočaranja, ali nisi napustio poslanje koje ti je bilo povjereno. Tvoj život pokazuje da svetost nije jedan snažan trenutak, prolazno oduševljenje ili velika odluka donesena u osjećaju zanosa. Svetost se gradi svakodnevnom vjernošću, ponavljanjem dobra, ponovnim ustajanjem nakon pada i vraćanjem Bogu kada nestanu utjeha i osjećaj njegove blizine.
Lako je započeti kada smo oduševljeni, kada vidimo rezultate i kada nas drugi podržavaju. Teže je nastaviti kada molitva postane suha, služenje nezapaženo, odnosi zahtjevni, a plodovi nevidljivi. Upravo se tada otkriva što smo zapravo tražili: Boga ili osjećaj koji nam je Bog davao, njegovo kraljevstvo ili vlastitu uspješnost, vjernost ili priznanje. Bog od nas ne traži da uvijek osjećamo snagu, nego da mu i svoju nemoć predamo kao mjesto pouzdanja. Ustrajnost ne znači nikada ne pasti, nego nakon svakoga pada ponovno dopustiti Bogu da nas podigne.
Danas se zapitaj: Što sam u duhovnom životu započeo, a zatim napustio? Koja sam obećanja dao Bogu i ljudima, a nisam ih izvršio? Odustajem li čim ne vidim brze rezultate? Ovisi li moja molitva o raspoloženju? Jesam li vjeran nedjeljnoj misi, sakramentima, svakodnevnim obvezama i odgovornostima svojega staleža? Tražim li stalno nešto novo jer ne želim ustrajati u onome jednostavnom i zahtjevnom? Mijenjam li odluke čim se pojavi poteškoća? Jesam li umoran zato što vjerno nosim svoje poslanje ili zato što sam preuzeo previše toga što mi Bog nije povjerio?
Ispitaj i svoju vjernost u malim stvarima. Kako izvršavam ono što nitko ne nadzire? Jesam li pouzdan u dogovorima? Dolazim li na vrijeme? Završavam li započeto? Brinem li se za osobe koje su mi povjerene i onda kada za to ne primam zahvalnost? Čekam li neku veliku priliku za svetost, dok zanemarujem strpljivost, urednost, istinitost, obiteljske obveze i svakodnevnu molitvu? Na kraju života neće biti presudno koliko smo velikih pothvata započeli, nego koliko smo ljubavi unijeli u ono što nam je Bog povjerio.
Pomisli i na završetak zemaljskoga života. Živim li svjestan da moj život ima granicu i da ću jednom stati pred Gospodina? Postoji li nešto što neprestano odgađam: obraćenje, ispovijed, pomirenje, poziv, zahvalu, oprost ili povratak molitvi? Kada bi današnji dan bio moj posljednji, što bih želio ispraviti? Kome bih rekao da ga volim? Od koga bih zatražio oproštenje? Što bih prestao smatrati važnim? Sjećanje na smrt ne treba u nama stvarati strah, nego mudrost da sada živimo ono što je vječno vrijedno.
Danas odlučujem obnoviti jednu zanemarenu duhovnu odluku, ali razumno i konkretno. Neću obećavati ono što ne mogu nositi. Odredit ću vrijeme za svakodnevnu molitvu, vjerno obavljati svoju dužnost i svaki se dan vraćati Božjoj riječi. Ako padnem, neću čekati neki savršeni trenutak za novi početak. Ustat ću odmah. Učinit ću i jedan korak koji već dugo odgađam, svjestan da se život ne mijenja samo velikim namjerama nego poslušnošću u današnjem danu.
Sveti Jeronime, prati nas na putu života i izmoli nam milost postojanosti. Kada se umorimo, podsjeti nas komu pripadamo; kada padnemo, pomozi nam ponovno ustati; kada nestane utjehe, izmoli nam vjernost koja se ne oslanja na osjećaje. Daj da ustrajemo u molitvi, sakramentima, Božjoj riječi, ljubavi prema Crkvi i izvršavanju povjerenoga poslanja. Na času naše smrti pomozi nam da s pouzdanjem predamo svoj život Kristu, kojega si tražio, ljubio i služio mu do kraja.
Moli za nas, sveti Jeronime, da ustrajemo u vjeri i ljubavi sve do posljednjega daha.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Sveti Jeronime, moli za nas.
Završna molitva
Sveti Jeronime, veliki služitelju Božje riječi, ti si u Svetome pismu tražio i pronašao Krista, u pokori put prema slobodi, u samoći prostor susreta s Bogom, u učenju služenje istini, u križu otajstvo ljubavi, u Euharistiji najveće bogatstvo, u Mariji uzor predanja, a u Crkvi dom vjere i spasenja.
Isprosi nam glad za Božjom riječju i hrabrost da dopustimo njezinu svjetlu prodrijeti u najskrivenije dijelove našega života. Pomozi nam da se ne zadovoljimo površnom pobožnošću, lijepim riječima i kratkotrajnim odlukama, nego da svakodnevno prolazimo putem stvarnoga obraćenja. Izmoli nam čistoću srca, poniznost uma, mudrost u govoru, vjernost u dužnostima, strpljivost u trpljenju i ustrajnost kada ne osjećamo utjehu.
Nauči nas da Božju riječ ne čitamo samo očima nego savješću, da je ne slušamo samo ušima nego poslušnošću i da je ne naviještamo samo ustima nego cijelim životom. Neka ona razotkrije naše laži, izliječi naše rane, pročisti naše želje, oblikuje naše odluke i učini nas sličnijima Isusu Kristu. Daj da ono što smo u ovoj devetnici prepoznali ne ostane samo prolazna misao, nego postane odluka, djelo i novi način života.
Sveti Jeronime, zagovaraj nas kada posustanemo, ohrabri nas kada se bojimo istine o sebi i podsjeti nas da Božje milosrđe uvijek otvara put novoga početka. Vodi nas prema Kristu, jedinom Spasitelju i Gospodinu, kako bismo jednom, nakon vjernoga zemaljskog hoda, zajedno s tobom uživali puninu njegove prisutnosti u vječnoj radosti.
Sveti Jeronime, moli za nas.
- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.