Priredio: Damir Zukan – kateheo.hr
Fotografija: D.Z. (Križ, Reggio - Italija)
Uoči blagdana Uzvišenja Svetoga Križa od 05.09. do 13.09.
Devet dana pod Križem koji pobjeđuje, oslobađa, liječi i vodi u uskrsnuće
Uvod
Križ koji današnjem čovjeku ponovno mora postati središte
Postoji opasnost da se na Križ toliko naviknemo da ga više zapravo ne vidimo. Nalazi se na crkvama, oltarima, zidovima naših kuća, oko vrata i na krunicama, prekrižimo se kada ulazimo u crkvu i prije molitve, ali možemo učiniti znak Križa tisuću puta, a ipak pokušavati živjeti kršćanstvo bez Križa. Upravo je to jedna od najvećih duhovnih opasnosti našega vremena: željeti Krista koji tješi, ali ne i Krista koji poziva na obraćenje; željeti uskrsnuće bez umiranja starome čovjeku; željeti Božju snagu bez vlastite slabosti; željeti milost bez odricanja; željeti ljubav bez žrtve; željeti kršćanstvo koje ništa ne košta.
A u samome središtu Evanđelja stoji Raspeti.
Sveti Pavao nije govorio: mi propovijedamo uspješnoga Krista. Nije rekao: propovijedamo Krista koji uklanja svaku teškoću. Njegova je rečenica gotovo uznemirujuća: „Mi propovijedamo Krista raspetoga“ (1 Kor 1,23).
Na Križu je sadržan paradoks čitavoga kršćanstva. Ondje gdje svijet vidi slabost, Bog objavljuje snagu. Ondje gdje svijet vidi gubitak, događa se otkupljenje. Ondje gdje izgleda da pobjeđuje zlo, upravo je zlo razoružano. Ondje gdje čovjek vidi kraj, Bog otvara početak.
Benedikt XVI. upravo je uz blagdan Uzvišenja svetoga Križa naglasio da kršćani ne uzvisuju bilo koji križ niti sredstvo mučenja, nego Križ koji je Isus posvetio vlastitom žrtvom i koji je postao svjedočanstvom neizmjerne ljubavi.
Zato ova devetnica nije devet dana traženja patnje. Kršćanin ne traži križeve. Ali kada križ dođe, želi naučiti kroz njega prolaziti s Kristom.
Križ tada postaje mjesto na kojem se događa veliko pitanje vjere:
Hoću li ono što mi se događa živjeti sam ili s Kristom?
To pitanje mijenja sve.
Sveti Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Salvifici doloris kaže nešto izvanredno: Krist čovjeku nije dao apstraktno objašnjenje svih razloga patnje. On mu govori: „Slijedi me.“ Čovjek postupno otkriva značenje svojega trpljenja kada ga počne sjedinjavati s Kristovim Križem.
Ovih devet dana zato ćemo donositi Križu konkretne stvarnosti sadašnjega života: našu potrebu da budemo ljubljeni, grijeh, prošlost, potrebu za kontrolom, slabost, rane koje su nam nanijeli drugi, duhovne borbe, strah od neprihvaćanja, patnju, bolest, neizvjesnost i smrt.
Ne želimo nakon devet dana samo više znati o Križu.
Želimo drukčije živjeti.
Molitva za početak svakoga dana
Gospodine Isuse Kriste, Raspeti i Uskrsli, dolazim pred tvoj sveti Križ.
Ne želim pred tobom ništa skrivati.
Donosim ti ono što jesam, a ne ono što bih želio izgledati da jesam. Donosim ti svoju vjeru i svoju nevjeru, ljubav i sebičnost, hrabrost i strah, čistoću i grijeh, svoje pobjede i padove, rane koje su mi drugi nanijeli i rane koje sam ja nanio drugima.
Stavljam pod tvoj Križ svoju prošlost koju više ne mogu promijeniti, sadašnjost koju često ne razumijem i budućnost koju ne mogu kontrolirati.
Daj mi u ovih devet dana milost da razumom, srcem i životom upoznam tajnu tvoga Križa.
Ne dopusti mi da pobjegnem kada me tvoja riječ razotkrije.
Ne dopusti mi da se zadovoljim osjećajima ako me ne vode obraćenju.
Neka tvoj Križ sruši sve lažno u meni i sačuva ono što je od tebe.
Po svojoj svetoj Krvi očisti me.
Po svojim ranama približi me sebi.
Po svojoj smrti oslobodi me staroga čovjeka.
Po svojem uskrsnuću učini me novim čovjekom.
Isuse raspeti i uskrsli, uzdam se u tebe.
Amen.
PRVI DAN - 05.09.
Kada više ne moraš dokazivati da vrijediš
Križ je najdublja objava: ljubljen si
Riječ Božja
„Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Iv 3,16)
Kada bi čovjek znao koliko je ljubljen, velik dio njegova života izgledao bi drukčije. Mnogo toga što nazivamo ambicijom, dokazivanjem, potrebom za priznanjem, ljubomorom, uspoređivanjem, duhovnom taštinom, strahom od odbacivanja ili neumornom potrebom da nas drugi potvrđuju raste upravo iz dubokoga pitanja: vrijedim li?
Čovjek to pitanje rijetko izgovara naglas, ali ga može nositi desetljećima.
Vrijedim li ako nisam uspješan?
Vrijedim li ako me netko ostavi?
Vrijedim li kada više nisam mlad?
Vrijedim li kada moje tijelo oslabi?
Vrijedim li ako nisam ostvario ono što sam očekivao?
Vrijedim li ako me ljudi ne vide?
Vrijedim li nakon svega što sam učinio?
Svijet odgovara brojkama, položajem, ljepotom, društvenim utjecajem, obrazovanjem, imovinom i reakcijama drugih ljudi.
Bog odgovara Križem.
Na Golgoti Bog nije čovjeku poslao još jednu poruku o ljubavi. Dao je sebe.
Kristove raširene ruke postaju Božji odgovor čovjeku koji se pita je li vrijedan ljubavi.
„Do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1). To „do kraja“ dobiva oblik Križa.
Najdublja kršćanska sigurnost zato ne počinje tvrdnjom: ja sam vrijedan zato što sam dobar.
Počinje mnogo sigurnijom istinom: Vrijedan sam jer sam ljubljen od Boga koji je dao sama sebe za mene.
Takva ljubav ne ostavlja čovjeka kakav jest. Ona ne govori da grijeh nije važan. Upravo zato što me Bog neizmjerno ljubi, želi me osloboditi onoga što me uništava.
Križ istodobno govori dvije istine koje čovjek teško drži zajedno: tvoj je grijeh ozbiljan, ali još je ozbiljnija Božja odluka da te spasi.
Glas svetaca
Sveti Augustin u svojim djelima neprestano se vraća iskustvu Boga koji prvi traži čovjeka. Njegovo obraćenje nije počelo trenutkom u kojem se uspio sam popraviti, nego trenutkom u kojem je dopustio da ga pronađe Ljubav od koje je dugo bježao.
Zato je jedna od najvećih promjena duhovnoga života trenutak kada čovjek prestaje prvenstveno pitati: „Jesam li dovoljno dobar za Boga?“ i počinje živjeti iz pitanja: „Kako odgovoriti Bogu koji me ovako ljubio?“
To mijenja i pokoru.
Mijenja molitvu.
Mijenja služenje.
Više ne moram skupljati duhovne bodove kako bih Boga uvjerio da me voli.
Služim jer sam ljubljen. Molim jer sam ljubljen. Opraštam jer sam ljubljen.
Borim se protiv grijeha jer sam ljubljen.
Križ i današnji čovjek
Društvene mreže omogućile su nam nešto što prethodne generacije nisu poznavale u ovome obliku: gotovo neprestanu mogućnost uspoređivanja vlastitoga života s tuđim.
Tuđi uspjeh može izgledati veći. Tuđa obitelj sretnija. Tuđi brak bolji.
Tuđa služba plodnija. Tuđa duhovnost snažnija.
I neprimjetno počinjemo graditi identitet pred publikom.
Čak se i vjera može pretvoriti u prostor dokazivanja.
Mogu moliti da me drugi vide.
Mogu služiti da budem potreban.
Mogu željeti duhovne darove kako bih bio poseban.
Mogu željeti položaj zato što mi daje osjećaj vrijednosti.
Križ tada razotkriva naše srce.
Na Križu Krist nema ništa od onoga na čemu svijet gradi identitet. Nema položaj. Nema ugled. Oduzeta mu je odjeća. Mnoštvo koje ga je slavilo nestalo je.
A ipak nikada nije manje Sin.
To je sloboda koju Križ želi dati i nama.
Možeš izgubiti mnogo toga, a ne izgubiti svoj identitet.
Ako si Božji, tvoju najdublju vrijednost nitko ti ne može oduzeti.
Pitanje pod Križem
Pred čijim očima još uvijek pokušavam dokazati da vrijedim?
Molitva
Isuse, gledam tvoje probodene ruke i priznajem koliko sam puta ljubav tražio na pogrešnim mjestima.
Tražio sam potvrdu ljudi. Tražio sam priznanje. Uspoređivao sam se.
Bojim se da neću biti dovoljno dobar, dovoljno uspješan, dovoljno duhovan, dovoljno važan.
Danas više ne želim svoju vrijednost mjeriti tuđim očima. Daj da je vidim u tvojim ranama.
Ako si za mene dao svoj život, tada nisam zaboravljen.
Ako si me tražio do Križa, tada nisam nevažan.
Ako me poznaješ u potpunosti i ipak me ljubiš, tada se više ne moram skrivati.
Isuse, nauči me živjeti iz sigurnosti da pripadam Ocu. Amen.
Djelo dana
Provedite barem deset minuta gledajući raspelo bez mnogo riječi i samo povremeno ponovite: „Isuse, vjerujem tvojoj ljubavi prema meni.“
DRUGI DAN - 06.09.
Kada te prošlost optužuje
Križ je snažniji od tvojega grijeha
Riječ Božja
„On koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo.“ (1 Pt 2,24)
Postoje ljudi koji priznaju da Bog oprašta grijehe, ali duboko u sebi ne vjeruju da je oprost moguć baš njima.
Čovjek se može ispovjediti, primiti odrješenje, godinama moliti i još uvijek u sebi voditi proces protiv samoga sebe.
Sjećanje postaje sudnica.
Savjest više nije mjesto susreta s milosrdnim Bogom, nego tužitelj koji neumorno ponavlja staru optužnicu.
„Kako si to mogao učiniti?“
„Nakon toga više nisi isti.“
„Bog možda oprašta drugima, ali pogledaj što si ti napravio.“ To nije obraćenje.
Obraćenje vodi prema Bogu.
Očajavanje nad sobom zatvara čovjeka u sebe.
Na Golgoti se događa nešto radikalno: Krist nosi grijeh koji nije njegov.
Ne umanjuje ga.
Ne naziva tamu svjetlom.
Uzima je na sebe.
Sveti Pavao govori o „zadužnici“ koja je bila protiv nas i koja je uklonjena pribijanjem na Križ (usp. Kol 2,14).
Križ je zato mjesto na kojem se grijeh mora nazvati pravim imenom, ali nije mjesto bez nade.
Pustinjska mudrost
Pustinjski su oci vrlo ozbiljno shvaćali grijeh, ali jednako ozbiljno Božje milosrđe.
Njihova duhovnost nije bila umjetnost skrivanja slabosti. Bila je umjetnost razotkrivanja pomisli prije nego što postanu strasti koje vladaju čovjekom.
Zato je pustinja bila škola istine.
Čovjek koji govori: „Nemam problema“ vrlo teško može biti izliječen.
Čovjek koji pred Kristom može reći: „Gospodine, evo moje požude; evo moje srdžbe; evo taštine; evo zavisti; evo moje potrebe da kontroliram; evo moga licemjerja“, već je izašao iz skrivanja.
Đavao želi dvije stvari koje izgledaju suprotno.
Prije grijeha govori: „Nije ništa.“
Nakon grijeha govori: „Neoprostivo je.“
Bog prije grijeha upozorava: „Ne idi tim putem.“
Nakon grijeha govori: „Vrati se.“ To je potpuno drukčiji glas.
Sveti Petar
Možda je upravo Petar jedan od najljepših svjedoka snage Križa.
Čovjek koji je Isusu rekao da će s njime ići u smrt nekoliko sati poslije tvrdi da ga ne poznaje. Triput.
Petrov se pogled susreće s Isusovim. „I iziđe te gorko zaplaka“ (Lk 22,62).
Ali njegova priča ne završava ondje.
Uskrsli Krist na obali Tiberijadskoga mora ne pita ga tri puta: „Zašto si me izdao?“
Pita: „Ljubiš li me?“
Krist ne vraća Petra u njegov grijeh da ga ponizi. Vraća ga upravo ondje da ga izliječi.
Tri zatajenja susreću tri ispovijesti ljubavi.
I čovjek koji je pao postaje pastir. To je Križ.
Tvoja rana može postati mjesto iz kojega će Bog jednoga dana služiti drugima.
Za naše vrijeme
Jedna od velikih duhovnih prijevara jest pokušavati liječiti krivnju poricanjem grijeha.
Druga je ostajati u krivnji nakon što smo primili oproštenje.
Kršćanski put nije ni jedno ni drugo.
Put je: istina, pokajanje, ispovijed, oproštenje i novi život.
Krist nije umro za našu uređenu verziju. Umro je za stvarnoga čovjeka.
Pitanje pod Križem
Postoji li nešto što mi je Bog možda već oprostio, ali ja još uvijek koristim protiv samoga sebe?
Molitva
Raspeti Isuse, donosim ti ono čega se sramim.
Ne opravdavam svoj grijeh.
Ne uljepšavam ga.
Ne nazivam ga drugim imenima.
Ako sam sagriješio, želim reći: sagriješio sam.
Ali ne želim više vjerovati da moj grijeh ima veću snagu od tvoje Krvi.
Oslobodi me lažne poniznosti kojom neprestano gledam sebe umjesto tvoga milosrđa.
Daj mi snagu ustati.
Daj mi iskrenu ispovijed.
Daj mi odrezati ono što me vraća starome životu.
I kada me moja prošlost ponovno optuži, podsjeti me da si ti na Križu rekao: „Dovršeno je.“
Amen.
Djelo dana
Napravi ozbiljan ispit savjesti. Ako postoji nešto što dugo nosiš neispovjeđeno, donesi čvrstu odluku pristupiti sakramentu pomirenja.
TREĆI DAN - 07.09.
Kada želiš držati sve u svojim rukama
Križ je škola predanja
Riječ Božja
„Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Lk 23,46)
Možda je jedna od najtežih molitava kršćanskoga života upravo: „Oče, predajem.“
Mnogo je lakše reći: „Oče, učini kako sam zamislio.“
Čovjek može moliti, a istodobno u dubini srca Bogu ostaviti samo jednu mogućnost odgovora.
Ako Bog učini ono što sam zamislio, kažem da me čuo. Ako učini drukčije, pitam zašto me nije poslušao. Tada molitva vrlo lako postaje pokušaj upravljanja Bogom.
Isus u Getsemaniju otkriva sasvim drukčiji odnos. Ne skriva svoju želju.
„Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša.“
Ali zatim dolazi srce molitve: „Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“ (Mt 26,39)
To je povjerenje.
Zašto toliko kontroliramo? U korijenu potrebe za kontrolom vrlo često nije snaga nego strah.
Ako sve držim u svojim rukama, možda se ništa loše neće dogoditi.
Kontroliram djecu jer se bojim što će postati.
Kontroliram supružnika jer se bojim gubitka.
Kontroliram suradnike jer se bojim neuspjeha.
Kontroliram budućnost jer se bojim neizvjesnosti.
Kontroliram čak i duhovni život jer se bojim pustiti Boga da bude Bog.
Ali prije ili poslije dolazimo do granice.
Ne možemo kontrolirati zdravlje.
Ne možemo kontrolirati što će drugi odlučiti.
Ne možemo spriječiti svaki gubitak.
Ne možemo prisiliti osobu na obraćenje.
Ne možemo osigurati sutrašnji dan.
Tada se razotkriva na čemu stoji naša vjera.
Sveta Terezija Avilska
Terezijina duhovnost puna je jedne velike škole: čovjek mora prestati toliko vrtjeti sebe u središtu svoje duhovnosti i usmjeriti pogled prema Kristu.
Kada gledamo Krista koji ide prema Kalvariji, shvaćamo da vjernost Bogu ne znači uvijek razumjeti što Bog radi. Ponekad znači ići s njime.
Križ nije samo mjesto na kojem Krist pati. To je mjesto na kojem se Sin potpuno predaje Ocu.
Posljednje što daje jest njegov duh: „U ruke tvoje.“
To je savršena sloboda.
Kontrola u duhovnom životu
Postoji i duhovna kontrola. Želim određena iskustva.
Želim da Bog djeluje određenim načinom. Želim znati što će biti.
Želim znak. Želim potvrdu. Želim još jednu proročku riječ. Želim još jedan odgovor.
A možda Bog govori: „Ne treba ti još jedna informacija. Treba ti povjerenje.“
Neke faze života nećemo proći većom količinom odgovora. Proći ćemo ih većim predanjem.
Pitanje pod Križem
Što pokušavam kontrolirati zato što se bojim vjerovati Bogu?
Molitva predanja
Oče, donosim ti ono što ne mogu držati u svojim rukama.
Predajem ti svoju obitelj.
Predajem ti djecu.
Predajem ti zdravlje.
Predajem ti posao.
Predajem ti financije.
Predajem ti ono što će ljudi misliti o meni.
Predajem ti ono što još nije riješeno.
Predajem ti pitanje na koje nemam odgovor.
Predajem ti osobu koju ne mogu promijeniti.
Predajem ti budućnost koju ne vidim.
Ne želim biti neodgovoran. Želim učiniti sve što je moja dužnost.
Ali nakon što učinim ono što mogu, želim stati.
I reći: „Oče, sada je u tvojim rukama.“
Isuse, po snazi svoga Križa oslobodi me od ropstva kontrole.
Amen.
Djelo dana
Napiši na komadić papira stvarnost koju najviše pokušavaš kontrolirati i položi je ispod raspela uz riječi: „Učinit ću svoj dio, a ostatak predajem tebi.“
ČETVRTI DAN - 08.09.
Kada više nemaš snage
Križ otkriva snagu koja djeluje upravo u slabosti
Riječ Božja
„Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“ (2 Kor 12,9)
Svijet nas uči da skrivamo slabost. Krist je čini mjestom objave.
Na Križu Isus izvana izgleda nemoćno. Ruke kojima je doticao gubavce prikovane su.
Noge kojima je hodao od sela do sela više se ne mogu pomaknuti.
Čovjek koji je utišao oluju sada žeđa.
Onaj koji je Lazara izveo iz groba sam ulazi prema smrti.
I upravo se u toj krajnjoj slabosti ostvaruje najveće djelo spasenja.
Sveti Ivan Pavao II. govori o tome paradoksu Križa: Božja snaga može prožeti ljudsku slabost. U Kristu Križ i uskrsnuće pripadaju istome vazmenom otajstvu; upravo zato slabost nije posljednja riječ.
Pustinjski oci: više ne možeš pobjeći od sebe
Pustinja uklanja oslonce. Nema publike.
Nema mnogo aktivnosti iza kojih se čovjek može sakriti. Nema stalne buke.
I tada ispliva ono što je unutra.
Pustinjski su oci zato dobro poznavali trenutke kada čovjek više nije snažan.
Poznavali su kušnju obeshrabrenja, lijenost, umor u molitvi, monotoniju, iskustvo vlastite nemoći. Ali upravo su ondje naučili nešto veliko.
Bog od čovjeka ne traži uvijek spektakularan pothvat.
Ponekad traži: ostani. Ostani još jedan dan. Ostani u molitvi. Ostani u pozivu. Ostani vjeran.
Ne donosi velike odluke dok govori samo tvoj umor.
Ne bježi samo zato što više nema početnoga zanosa.
Ponekad je najdublji čin vjere ostati tamo gdje nas je Bog postavio dok se ništa posebno ne događa.
Danas
U našem vremenu brzo zaključujemo da nešto nije ispravno čim postane teško.
Ako je brak težak, možda je pogrešan.
Ako služenje postane teško, možda više nisam pozvan.
Ako molitva postane suha, možda Bog nije blizu.
Ako ne osjećam ništa, možda se ništa ne događa.
Pustinjska tradicija upozorava: ne mora biti tako.
Ponekad teškoća nije dokaz da trebaš otići.
Možda je upravo mjesto sazrijevanja.
Križ nas uči vjernosti koja više ne živi samo od osjećaja.
Slabost nije isto što i grijeh
Važno je razlikovati slabost od pristanka na grijeh.
Ne trebamo opravdavati grijeh tvrdnjom: „Ja sam slab.“
Ali ne trebamo ni mrziti sebe zato što imamo granice.
Isus nije rekao Petru: „Nikada nećeš biti slab.“ Rekao mu je da bdije.
Slab čovjek koji zna da je slab može postati veoma ponizan.
Čovjek koji misli da je snažan može pasti upravo zato što ne bdije.
Pitanje pod Križem
Koju svoju slabost još uvijek ne mogu prihvatiti kao mjesto na kojem trebam Boga?
Molitva
Isuse, teško mi je biti slab.
Želio bih imati odgovore.
Želio bih biti siguran.
Želio bih uvijek imati snage.
Ali danas prestajem glumiti pred tobom.
Umoran sam gdje sam umoran.
Bojim se gdje se bojim.
Ne znam gdje ne znam.
Slab sam gdje sam slab.
Ali ne želim odustati.
Kada ne mogu dugo moliti, dat ću ti jednu riječ.
Kada ne mogu brzo hodati, učinit ću jedan korak.
Kada ne mogu vidjeti cijeli put, tražit ću svjetlo samo za sljedeći korak.
Budi moja snaga ondje gdje je više nemam. Amen.
Djelo dana
Učini jednu malu stvar u kojoj si posljednjih dana odgađao vjernost upravo zato što si umoran ili obeshrabren.
PETI DAN - 09.09.
Kada te netko duboko povrijedi
Križ prekida lanac osvete
Riječ Božja
„Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34)
Križ postaje gotovo neshvatljiv upravo u ovome trenutku.
Isus ne govori o oprostu iz sigurnosti. Govori dok ga razapinju.
Ne oprašta nakon deset godina, kada su osjećaji utihnuli.
Moli za svoje progonitelje dok još traje nasilje.
Zato je oprost jedna od najnadnaravnijih snaga Križa.
Čovjekova spontana reakcija na ranu često glasi: „Platiti ćeš.“
Ako ne mogu fizički uzvratiti, mogu te kažnjavati šutnjom.
Mogu te izbrisati iz srca.
Mogu o tebi govoriti drugima.
Mogu godinama u glavi voditi imaginarne razgovore u kojima ti objašnjavam koliko si me povrijedio.
Mogu ponovno živjeti isti događaj stotinu puta.
Tada osoba koja me jednom ranila nastavlja živjeti u meni godinama.
Oprost prekida tu vlast.
Što oprost nije
Oprost ne znači tvrditi da se ništa nije dogodilo.
Ne znači zvati zlo dobrim.
Ne znači obnoviti odnos pod svaku cijenu.
Ne znači povratak zlostavljaču.
Ne znači ukinuti granice.
Ne znači odustati od pravedne zaštite sebe ili drugih.
Oprost znači nešto drugo: više neću hraniti želju da tvoje zlo uništi i mene.
Predajem konačni sud Bogu.
Ivan Pavao II. i snaga oprosta
Kada govori o Kristovu trpljenju, Ivan Pavao II. posebno ističe Isusove riječi za progonitelje: „Oče, oprosti im.“ U njima vidi vrhunski primjer moralne veličine koja se objavljuje usred patnje.
To znači da Križ ne dopušta da tuđi grijeh odluči tko ću ja postati.
Netko može biti nepravedan prema meni. Ali ne mora zbog toga od mene napraviti nepravedna čovjeka.
Netko me može mrziti. Ali ne mora u meni stvoriti mržnju.
Netko me može poniziti. Ali ne mora me pretvoriti u čovjeka koji ponižava druge.
To je sloboda Križa.
Velika zamka ranjenosti
Najteža stvar kod rana nije uvijek ono što nam je učinjeno.
Najteže može biti ono što rana godinama čini našem srcu.
Počinjemo gledati nove ljude kroz stare rane.
Jedna nas je osoba izdala, pa više nikome ne vjerujemo.
Jedna nas je osoba napustila, pa se svakoga odnosa bojimo.
Jedan nas je autoritet povrijedio, pa odbacujemo svaki autoritet.
Rana postaje naočale.
Križ želi skinuti te naočale.
Ne brišući povijest. Liječeći pogled.
Pitanje pod Križem
Je li osoba koja me povrijedila dobila preveliku vlast nad mojim sadašnjim životom?
Molitva oprosta
Isuse, znaš što se dogodilo.
Ne moram ti objašnjavati.
Znaš riječi koje su izrečene. Znaš nepravdu. Znaš izdaju.
Znaš trenutke u kojima sam plakao kada nitko nije vidio.
Danas ne kažem da nije boljelo.
Kažem da više ne želim pripadati toj boli.
Predajem ti osobu koja me povrijedila.
Ne mogu možda još sve osjećati kao oprošteno. Ali želim oprostiti.
Zato ti danas dajem svoju volju.
Odričem se osvete.
Odričem se hranjenja mržnje.
Odričem se proklinjanja.
Odričem se želje da druga osoba pati zato što sam ja patio.
Isuse, učini u meni ono što sam ne mogu.
Neka između mene i čovjeka koji me ranio sada stoji tvoj Križ.
Amen.
Djelo dana
Izgovori pred raspelom ime osobe kojoj je najteže oprostiti. Nakon toga reci samo: „Isuse, predajem ti našu povijest.“
ŠESTI DAN - 10.09.
Kada se bojiš zla
Križ nije amajlija nego ispovijest: pripadam Kristu
Riječ Božja
„A oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva.“ (Otk 12,11)
Prvi su kršćani mnogo ozbiljnije doživljavali znak Križa nego što ga mi ponekad činimo.
Sveti Ćiril Jeruzalemski poticao je vjernike da se ne stide Raspetoga nego da znak Križa čine otvoreno i često, u svakodnevnim životnim okolnostima.
U Životu svetoga Antuna pustinjskoga oca susrećemo upravo u snažnim duhovnim borbama. Njegovo oružje nije bilo fasciniranje zlom.
Nije proučavao tamu. Okretao se Kristu. To je presudno.
Velika pogreška duhovne borbe
Čovjek se može toliko baviti zlom da mu zlo postane središte duhovnosti.
Sve postaje napad. Sve postaje znak. Sve postaje demon. Sve postaje prijetnja.
I neprimjetno Isus postane manji od onoga čega se bojimo.
To nije plod Križa.
Križ govori upravo suprotno.
Pavao u Poslanici Kološanima govori o Kristu koji je razoružao Vrhovništva i Vlasti i po Križu nad njima slavio pobjedu (usp. Kol 2,15).
Kršćanin zato ne polazi od pitanja: „Koliko je zlo jako?“
Nego: „Tko je moj Gospodin?“
Sveti Antun
U izvještaju iz života o Antunu vidimo čovjeka koji u kušnji ne gradi identitet oko protivnika.
Njegov identitet jest: Kristov sam. To je snaga.
Kada se križam, ne činim magijsku gestu. Ispovijedam Trojstvo.
Ispovijedam Kristovu smrt i uskrsnuće.
Ispovijedam komu pripadam.
Križ bez vjere postaje pokret ruke.
Križ iz vjere postaje ispovijest čitavoga života.
Današnje zamjene za pouzdanje
Čovjek danas vrlo lako traži sigurnost u astrologiji, horoskopima, energijama, proricanju, talismanima i duhovnim tehnikama koje obećavaju nadzor budućnosti.
U pozadini je često isti strah: „Moram nekako znati što će se dogoditi.“
Kršćanski odgovor nije bolja tehnika proricanja. Kršćanski odgovor jest: ne znam što će se dogoditi, ali pripadam Kristu. To je mnogo dublje.
Pitanje pod Križem
Je li moj duhovni život više usmjeren na Krista ili na moj strah od zla?
Molitva pripadnosti Kristu
Gospodine Isuse Kriste, ti si moj Gospodin.
Ne želim pripadati strahu.
Ne želim pripadati praznovjerju.
Ne želim tražiti sigurnost izvan tebe.
Po svome Križu oslobodi moje srce svega što nije od tebe.
Neka moj um pripada tebi.
Neka moje oči pripadaju tebi.
Neka moje riječi pripadaju tebi.
Neka moje tijelo pripada tebi.
Neka moj dom pripada tebi.
Neka moja prošlost i budućnost pripadaju tebi.
Kada se bojim, podsjeti me: Kristov sam.
Kada sam kušan, podsjeti me: Kristov sam.
Kada se osjećam slab, podsjeti me: Kristov sam.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Amen.
Djelo dana
Svaki znak Križa danas učini polako. Dodirni čelo, prsa i ramena svjesno ispovijedajući: „Cijeli moj život pripada Presvetomu Trojstvu.“
SEDMI DAN - 11.09.
Kada je lakše šutjeti nego biti Kristov
Križ oslobađa od straha pred ljudima
Riječ Božja
„Tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se Sin Čovječji zastidjeti kada dođe u slavi svojoj.“ (Lk 9,26)
Današnji kršćanin vrlo često neće morati birati između Krista i fizičkoga mučeništva.
Ali će mnogo puta morati birati između Krista i prihvaćenosti.
Hoću li reći istinu kada je nepopularna?
Hoću li živjeti drukčije od svoje okoline?
Hoću li ostati pošten kada se nepoštenje isplati?
Hoću li sačuvati čistoću kada joj se izruguju?
Hoću li odbiti sudjelovati u ogovaranju?
Hoću li javno priznati da vjerujem?
Hoću li oprostiti kada svi očekuju osvetu?
Tu počinje svakodnevno mučeništvo ega.
„Uzmi svoj križ svaki dan“
Luka dodaje jednu presudnu riječ Isusovu pozivu: „Neka danomice uzima križ svoj.“ (Lk 9,23) Ne jednom. Danas. Pa sutra ponovno.
Sveti Ivan Pavao II. podsjetio je da Krist svojim učenicima nije skrivao zahtjev Križa. Put učenika uključuje odricanje od sebe i svakodnevno uzimanje Križa, ali je taj zahtjev uvijek obasjan uskrsnućem.
Kada se Evanđelje prilagođava meni
Postoji vrlo suptilna napast.
Umjesto da Evanđelje obraća mene, ja počnem preuređivati Evanđelje da potvrdi mene.
Izaberem samo Isusove riječi koje mi odgovaraju.
Milosrđe bez obraćenja. Ljubav bez istine. Blagoslov bez odricanja. Uskrsnuće bez Križa.
Tako nastaje kršćanstvo koje nikoga, pa ni mene, više ne uznemiruje.
A Isus je toliko puta uznemirio upravo one koji su mislili da su najbliže Bogu.
Križ zato postavlja jednostavno pitanje: Želim li Isusa kakav jest ili Isusa kakvoga sam izradio za sebe?
Strah od ljudi
Mnogi kompromisi počinju vrlo malim pitanjem: „Što će ljudi reći?“
A kada to pitanje postane najvažnije, ono preuzima mjesto Boga.
Pustinjski čovjek bježi od publike upravo zato da bi otkrio komu zapravo želi ugoditi.
Nama možda nije potrebno otići fizički u pustinju.
Ali trebamo unutarnju pustinju u kojoj se pitamo: Kad nitko ne bi znao što sam učinio, bih li to ipak učinio za Boga?
Kad me nitko ne bi pohvalio, bih li nastavio služiti?
Kad bi me vjernost Kristu koštala popularnosti, bih li ostao?
Pitanje pod Križem
Postoji li mjesto na kojem se stidim pripadati Kristu?
Molitva hrabrosti
Isuse, priznajem da se bojim ljudi.
Bojim se odbacivanja.
Bojim se ismijavanja.
Bojim se gubitka položaja.
Ponekad više mislim što će ljudi reći nego što ćeš ti reći. Oprosti mi.
Ne daj mi da postanem grub ili osuđujući. Ali ne daj mi ni da postanem kukavica.
Daj mi ljubiti svakoga čovjeka, a ne prodati istinu.
Daj mi poniznost bez kompromisa i hrabrost bez oholosti.
Ako moram izgubiti ljudsko priznanje kako bih sačuvao čistu savjest, daj mi snagu.
Neka mi tvoj Križ bude dovoljan.
Amen.
Djelo dana
Prepoznaj jednu konkretnu situaciju u kojoj skrivaš ili razvodnjavaš svoju vjeru zbog straha od reakcije drugih i odluči učiniti jedan miran, nenametljiv, ali jasan korak vjernosti.
OSMI DAN - 12.09.
Kada Bog ne ukloni križ
Patnja sjedinjena s Kristom može postati mjesto ljubavi
Riječ Božja
„Sada nalazim radost u patnjama svojim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.“ (Kol 1,24)
Ovo je možda najosjetljiviji dan devetnice.
Jer postoje križevi o kojima je lako govoriti dok ih ne nosimo.
Bolest. Smrt djeteta. Gubitak supružnika. Neplodnost. Teška obiteljska situacija. Depresivna tama. Samoća. Neuspjeh. Progonstvo. Rat. Dugotrajna bol.
Odgovor kršćanstva nikada ne smije biti hladna rečenica: „To ti je Bog poslao.“
Niti: „Samo to prihvati.“
Isus nikada nije bio hladan prema čovjekovoj boli.
Pred Lazarovim grobom plače. Bolesne liječi. Gladno mnoštvo hrani.
Samarijancu govori da se saginje nad ranjenoga.
Kršćanin zato ne traži patnju i ne odbija pomoć kada se patnja može umanjiti.
Ali što s patnjom koju ne možemo ukloniti?
Ivan Pavao II.: Bog odgovara iznutra
U Salvifici doloris Ivan Pavao II. daje jedan od najdubljih kršćanskih odgovora.
Krist nije ostao izvan ljudskoga trpljenja. Ušao je u njega.
I zato odgovor na patnju nije samo objašnjenje nego Osoba.
Papa piše da Krist ne odgovara čovjeku samo apstraktnim razlogom, nego ga poziva: „Slijedi me.“ Čovjek postupno otkriva novi smisao svojega trpljenja kada ga sjedini s Kristovim.
To ne znači da patnja prestaje boljeti. Krist na Križu i dalje pati. Ali bol više nije mjesto u kojem je čovjek sam.
Još snažnije, Ivan Pavao II. govori da je Krist svojim Križem prodro do samih korijena zla i da čovjekovo trpljenje, sjedinjeno s Kristom, može biti iznutra prožeto Božjom spasenjskom snagom.
Ne traži odgovor koji Bog nije dao
Ponekad ljudi u patnji učine dodatnu pogrešku.
Moraju pronaći razlog. „Sigurno je zato.“ „Bog mi nešto želi reći.“ „Možda sam kriv.“ „Možda me kažnjava.“
Knjiga o Jobu upravo ruši takvu jednostavnu matematiku. Nije svaka patnja izravna kazna za osobni grijeh. Postoji misterij.
Kršćanin ima pravo pred Bogom plakati. Ima pravo pitati zašto.
Čak je i Isus molio riječima Psalma: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
Vjera ne znači da nikada ne postavljaš pitanje „zašto“.
Vjera znači da svoje „zašto“ izgovaraš Bogu umjesto da od njega pobjegneš.
Kada patnja postane prinos
Dogodi se čudesna promjena kada čovjek kaže: „Isuse, ako već ne mogu sada ukloniti ovu bol, ne želim da bude beskorisna.“ „Sjedinjujem je s tobom.“ „Prikazujem je.“
Tada ista bol postaje ljubav.
Papa Ivan Pavao II. govorio je bolesnicima da u sjedinjenju s Kristovim Križem njihovo trpljenje može zadobiti smisao i postati prinos za druge.
To je jedna od najskrivenijih karizmi Crkve.
Čovjek možda više ne može hodati. Ne može propovijedati. Ne može raditi kao prije.
Ali još uvijek može ljubiti. Može prikazati. Može zagovarati.
Može svoju nemoć staviti u Kristove probodene ruke.
U Božjoj ekonomiji takav život nije beskoristan.
Pitanje pod Križem
Postoji li patnja koju stalno pokušavam samo razumjeti, a još je nisam Kristu prinio?
Molitva u patnji
Isuse, ne želim glumiti da me ne boli.
Boli me.
Ponekad ne razumijem.
Ponekad sam ljut.
Ponekad se pitam gdje si.
Ponekad bih dao sve da ovaj križ nestane.
I zato ti ne donosim savršenu molitvu.
Donosim sebe.
Ako je moguće, ukloni ovu čašu.
Daj mi pomoć koju trebam.
Daj liječnicima mudrost gdje je potrebno liječenje.
Daj ljudima hrabrost izaći iz situacija koje ih uništavaju.
Daj rješenje ondje gdje postoji rješenje.
Ali ondje gdje križ danas ostaje, ne dopusti mi da ga nosim bez tebe.
Ulazi u njega.
Ulazi u moju bolest.
Ulazi u moju samoću.
Ulazi u moje čekanje.
Ulazi u moju žalost.
Ulazi u moj strah.
I ono što danas ne mogu promijeniti sjedinjujem s tvojim Križem.
Prikazujem ga za one koje volim.
Neka ništa od moje boli ne bude izgubljeno. Amen.
Djelo dana
Imenuj jednu patnju koju trenutačno ne možeš promijeniti i prikaži je za jednu konkretnu osobu kojoj je potrebna Božja milost.
DEVETI DAN - 13.09.
Kada pred tobom stoji nepoznata budućnost
Križ nije posljednja riječ – posljednja riječ je uskrsnuće
Riječ Božja
„A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.“ (Iv 12,32)
Devet dana stajali smo pod Križem.
Donijeli smo mu svoju potrebu da budemo ljubljeni.
Grijeh. Prošlost. Kontrolu. Slabost. Rane. Duhovne borbe. Strah od ljudi. Patnju.
I možda se ništa izvana još nije promijenilo.
Ali postoji posljednja tajna bez koje ne smijemo završiti ovu devetnicu.
Križ nije kraj priče.
Ako Križ odvojimo od uskrsnuća, kršćanstvo postaje religija trpljenja.
Ako uskrsnuće odvojimo od Križa, postaje jeftini optimizam. Kršćanstvo čuva oboje.
Krist koji je uskrsnuo jest isti Krist koji je bio raspet.
Uskrsli nosi rane. Ali rane više ne krvare. Postale su znak pobjede.
Velika tajna rana
Nakon uskrsnuća Isus je mogao doći bez rana.
Ali Toma stavlja prst upravo u mjesto čavala. To nam govori nešto duboko o našim životima.
Božja pobjeda možda neće značiti da će iz naše povijesti nestati svaki trag onoga što smo prošli. Možda ćemo uvijek znati da se nešto dogodilo. Ali rana više ne mora biti otvorena.
Ono što je nekada bilo izvor smrti može postati mjesto svjedočanstva.
Možeš jednoga dana govoriti o onome o čemu danas još plačeš.
Možeš jednoga dana služiti ljudima iz mjesta na kojem si danas slab.
Petar je nakon pada postao pastir.
Pavao je od progonitelja postao apostol.
Marija Magdalena od groba postaje prva nositeljica vijesti: „Vidjela sam Gospodina!“
Bog voli uskrsavati upravo mjesta koja smo proglasili završenima.
Sveti Križ i nada
Ivan Pavao II. snažno naglašava da se Križ nikada ne može odvojiti od uskrsnuća.
Upravo uskrsnuće otkriva slavu koja je na Križu bila skrivena pod prividom slabosti i poraza.
Benedikt XVI. zato govori o Uzvišenju Križa kao slavljenju Križa koji je Krist posvetio i pretvorio u znak neizmjerne ljubavi.
Kršćanin zato ne govori: „Sve će sigurno ispasti onako kako želim.“ To nije kršćanska nada.
Kršćanska nada govori nešto veće: „Što god došlo, ako ostanem u Kristu, ništa me ne može odvojiti od njegove ljubavi.“
Križ i smrt
Postoji posljednji križ od kojega nijedan čovjek ne može pobjeći. Smrt.
Suvremeni čovjek često je skriva. Ne želi o njoj govoriti.
Ali kršćanstvo može pogledati smrti u lice. Ne zato što smrt nije strašna.
Nego zato što je netko već prošao kroz nju.
Krist nije uskrsnuo simbolički u srcima učenika.
Kršćanska vjera stoji ili pada na tvrdnji: grob je prazan.
Zato posljednja riječ nad životom vjernika nije: smrt. Nego: život.
Što znači uzvisiti Križ?
Uzvisiti Križ znači podignuti ga iznad vlastitoga straha.
Iznad svoje bolesti. Iznad svoje prošlosti. Iznad neuspjeha. Iznad onoga što drugi govore.
Iznad naših planova.
I reći: „Isuse, tvoj Križ tumači moj život više nego moje okolnosti.“
Kada okolnosti kažu: gotovo je. Križ odgovara: čekaj uskrsnuće.
Kada grijeh kaže: nema povratka. Križ odgovara: Krv je prolivena.
Kada rana kaže: nikada više nećeš ljubiti. Križ odgovara: oproštenje postoji.
Kada slabost kaže: ne možeš. Križ odgovara: moja je milost dovoljna.
Kada strah govori: sam si. Križ odgovara: s tobom sam.
Kada smrt kaže: kraj. Krist odgovara: „Ja sam uskrsnuće i život.“
Velika završna molitva predanja Svetome Križu
Gospodine Isuse Kriste, nakon ovih devet dana dolazim pred tvoj sveti Križ i ne želim ti više donositi samo dio svojega života.
Dajem ti sve.
Dajem ti ono što drugi vide i ono što nitko ne vidi.
Dajem ti svoje djetinjstvo
Dajem ti svoje uspomene.
Dajem ti svoje rane.
Dajem ti ljude koje još uvijek nosim u srcu.
Dajem ti one koji su me voljeli i one koji su me povrijedili.
Dajem ti grijehe kojih se stidim.
Dajem ti pobjede kojima se možda previše ponosim.
Dajem ti svoje tijelo.
Dajem ti svoje zdravlje.
Dajem ti svoje slabosti.
Dajem ti vrijeme koje mi još ostaje.
Dajem ti svoj poziv.
Dajem ti svoju obitelj.
Dajem ti ljude koje ne mogu spasiti vlastitom snagom.
Dajem ti svoju budućnost.
Dajem ti posljednji dan svoga zemaljskog života.
Sve polažem pod tvoj Križ.
Isuse, ne želim više bježati od svega što me čini malenim.
Ako je neka slabost mjesto na kojem trebam upoznati tvoju snagu, dođi tamo.
Ako je neka rana mjesto koje treba tvoje ozdravljenje, dotakni je.
Ako postoji grijeh koji još skrivam, iznesi ga na svjetlo.
Ako postoji čovjek kojemu nisam oprostio, omekšaj moje srce.
Ako postoji nešto što pokušavam kontrolirati, nauči me predanju.
Ako postoji područje u kojem se stidim tebe, daj mi hrabrost.
Ako se bojim budućnosti, podsjeti me da si već tamo.
Ako se bojim smrti, podsjeti me na prazan grob.
Neka tvoj Križ stoji između mene i grijeha.
Neka tvoj Križ stoji između mene i očaja.
Neka tvoj Križ stoji između mene i mržnje.
Neka tvoj Križ stoji između mene i laži.
Neka tvoj Križ stoji između mene i svega što me želi odvojiti od tebe.
Ali, Gospodine, nemoj dopustiti da se samo sakrijem iza tvoga Križa.
Daj da i ja uzmem svoj.
Daj mi križ vjernosti kada bih najradije pobjegao.
Križ oprosta kada bih se najradije osvetio.
Križ čistoće kada me napast vuče drugim putem.
Križ poniznosti kada želim biti viđen
Križ šutnje kada bih želio povrijediti riječima
Križ istine kada bi laž bila lakša.
Križ služenja kada bih želio da drugi služe meni.
Križ predanja kada želim sve kontrolirati.
Križ ustrajnosti kada više ništa ne osjećam.
Ne želim križ bez tebe. Ali ne želim ni tebe bez Križa.
Jer upravo si ondje pokazao do kraja tko si. Ljubav.
Ljubav koja se nije povukla pred mojim grijehom.
Ljubav koja nije pobjegla kada je postalo teško.
Ljubav koja nije odgovorila mržnjom.
Ljubav koja je rekla: „Oče, oprosti im.“
Ljubav koja je rekla: „Žedan sam.“
Ljubav koja je rekla: „Dovršeno je.“
Ljubav koja se potpuno predala: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“
Isuse, želim učiti takvu ljubav.
I kada jednoga dana dođe trenutak u kojem više ništa zemaljsko neću moći zadržati, daj mi milost učiniti posljednje predanje.
Da pogledam Križ.
Da izgovorim tvoje ime.
I da kažem: „Isuse, uzdam se u tebe.“
Tada me povedi preko posljednjega praga.
Od križa prema uskrsnuću.
Od vjere prema gledanju.
Od čežnje prema susretu.
Od vremena prema vječnosti.
Jer ti si umro
Ti si uskrsnuo.
Ti živiš.
I zato ni moj život neće završiti grobom.
Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.
Amen.
Molitva za blagdan uzvišenja Svetoga Križa
Sveti Križu Gospodina Isusa Krista, znaku ljubavi koja se darovala do kraja, podsjeti me komu pripadam.
Kada gledam tvoje drvo, daj mi vidjeti više od patnje. Daj mi vidjeti ljubav.
Kada vidim čavle, daj mi vidjeti cijenu mojega otkupljenja.
Kada vidim probodene ruke, daj mi vidjeti ruke koje se još uvijek pružaju prema grešniku.
Kada gledam probodeni bok, podsjeti me na Srce koje je ostalo otvoreno čovjeku do kraja.
Kada gledam trnovu krunu, izliječi moju oholost.
Kada gledam Isusovu golotinju, oslobodi me potrebe da skrivam istinu o sebi.
Kada čujem njegov: „Žedan sam“, probudi u meni žeđ za Bogom.
Kada čujem: „Oče, oprosti im“, razbij moju tvrdoću.
Kada čujem: „Dovršeno je“, oslobodi me uvjerenja da ja moram sam sebe spasiti.
Kada čujem: „U ruke tvoje predajem duh svoj“, nauči me predanju.
Gospodine Isuse Kriste, neka se tvoj Križ ne nalazi samo na zidu moje kuće.
Utisni ga u moje srce
Neka se vidi u načinu na koji ljubim.
Neka se vidi u načinu na koji opraštam.
Neka se vidi u načinu na koji govorim.
Neka se vidi u načinu na koji služim.
Neka se vidi u načinu na koji podnosim nepravdu.
Neka se vidi u načinu na koji nosim slabost.
Neka se vidi u načinu na koji umirem sebi.
I neka jednoga dana postane vratima kroz koja ću ući u tvoju slavu.
Ave Crux, spes unica – Zdravo, Križu, jedina nado!
Raspeti i uskrsli Gospodine,
u tvojem Križu moja je nada.
U tvojem Križu moje je oproštenje.
U tvojem Križu moja je sloboda.
U tvojem Križu moja je pobjeda.
U tvojem Križu moje je uskrsnuće.
Amen.