PETI DAN - 24.08.
„Ne dajte mjesta đavlu.“
Riječ Božja
„Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom i ne dajte mjesta đavlu.“
(Ef 4,26-27)
Razmatranje
Jučer smo razmatrali o kušnji i učili jednu od temeljnih istina duhovne borbe: kušnja nije isto što i grijeh. Kušnja dolazi kao prijedlog, misao, želja, privlačnost ili mogućnost, ali čovjek još uvijek može izabrati. Danas idemo korak dalje. Pitamo se što se događa kada kušnji počnemo davati prostor, kada se s onime što nas udaljava od Boga više ne borimo, nego se na to privikavamo, opravdavamo ga ili čak počinjemo čuvati.
Apostol Pavao izgovara vrlo kratku, ali snažnu rečenicu: „Ne dajte mjesta đavlu.“
Ne kaže da živimo u strahu. Ne poziva nas da iza svakoga problema tražimo demonsko djelovanje. Govori o odgovornosti za prostor vlastitoga srca. Postoje vrata koja možemo otvoriti i vrata koja možemo zatvoriti. Postoje misli koje možemo hraniti i one koje možemo odbiti. Postoje navike koje možemo njegovati i one koje možemo prekinuti. Postoje povrede koje možemo predati Bogu i one koje možemo godinama pretvarati u gorčinu.
Upravo zato Pavao ovu rečenicu izgovara govoreći o srdžbi. Sama ljutnja nije automatski grijeh. Može biti ljudska reakcija na nepravdu, povredu ili zlo. Ali ako je dugo hranimo, ako u mislima neprestano ponavljamo što nam je netko učinio, zamišljamo osvetu, odbijamo svaki put prema oproštenju i počnemo svoju povrijeđenost koristiti kao opravdanje za mržnju, nešto se mijenja. Ono što je počelo kao rana može postati prostor u kojem se nastanjuju gorčina, prezir i nepomirljivost.
Zato je važno razumjeti da se mnogi veliki padovi ne događaju odjednom.
Počinju malim dopuštenjima.
Jednim pogledom koji smo odlučili zadržati.
Jednom laži koju smo opravdali.
Jednom uvredom koju nismo htjeli pustiti.
Jednom navikom za koju smo rekli: „Nije to ništa.“
Jednom navezanošću koju nismo željeli predati.
Jednim kompromisom. A zatim još jednim.
Srce se rijetko udalji od Boga u jednom velikom koraku. Mnogo češće odlazi malim koracima kojima smo prestali pridavati važnost.
U tome je ozbiljnost današnjega dana. Ali ne i razlog za strah.
Jer kršćanska duhovna borba nije prvenstveno panično traženje „otvorenih vrata“, nego mirno i iskreno dopuštanje Duhu Svetomu da rasvijetli naš život. Ne trebamo izmišljati skrivene grijehe niti svaku životnu poteškoću povezivati s nekim navodnim duhovnim uzrokom. Potrebno je pogledati ono što već poznajemo: svoje izbore, odnose, navike, riječi, misli i ono što svjesno činimo protiv Božje volje.
Sveti Mihael danas stoji pred nama s istim pitanjem: „Tko je kao Bog?“
To pitanje sada postaje vrlo osobno.
Jer svaki grijeh na neki način pokušava nešto postaviti na Božje mjesto.
Kada zbog novca pogazim savjest, novac je postao važniji od Boga.
Kada zbog prihvaćanja ljudi skrivam istinu, njihovo mišljenje postalo je važnije od Boga.
Kada ne želim oprostiti jer želim zadržati pravo na osvetu, moja povrijeđenost počinje zauzimati mjesto koje pripada Bogu.
Kada ne želim napustiti neku navezanost premda znam da me udaljava od Njega, govorim svojim životom: „Ovo mi je važnije. Zato grijeh nije samo kršenje nekoga pravila.
Grijeh ranjava odnos. U njegovoj dubini nalazi se pitanje ljubavi: komu pripada moje srce?
Bog nam zapovijedi ne daje zato što želi kontrolirati naš život, nego zato što zna za što smo stvoreni. Kao što liječnik upozorava na ono što razara tijelo, Bog pokazuje ono što razara dušu. Njegovo „ne“ grijehu zapravo je veliko „da“ našem životu i slobodi.
Zato obraćenje nije povratak prestrašenoga roba gospodaru.
Obraćenje je povratak djeteta Ocu.
To vidimo u prispodobi o izgubljenom sinu. Sin odlazi, troši ono što je primio i postupno završava daleko od očeve kuće. A onda dolazi jedna od najvažnijih rečenica Evanđelja: „Došavši k sebi...“ (Lk 15,17).
Grijeh nas odvodi od istine o nama samima. Obraćenje nas vraća sebi jer nas vraća Ocu.
Sin zatim ustaje. To je trenutak koji danas trebamo čuti: „Ustat ću, poći svome ocu.“
Ne kaže: „Prvo ću sam sebe popraviti pa ću se vratiti.“
Ne kaže: „Kada postanem dostojan, vratit ću se.“ Ustaje takav kakav jest. A Otac mu trči ususret.
Možda upravo ovdje trebamo promijeniti način na koji razumijemo duhovnu borbu. Ponekad nakon grijeha neprijatelj postiže drugu pobjedu uvjeravajući nas da se više ne smijemo približiti Bogu. Najprije nas napast uvjerava: „Učini to, nije ništa.“ A nakon pada govori: „Kako si to mogao učiniti? Nakon svega? Nema smisla vraćati se.“
Prije grijeha umanjuje njegovu ozbiljnost. Nakon grijeha umanjuje Božje milosrđe.
Ne vjeruj ni jednoj laži. Grijeh treba nazvati grijehom Ali Božje milosrđe treba nazvati većim.
Zato peti dan nije dan osuđivanja. To je dan zatvaranja vrata.
Ako postoji nešto što treba ispovjediti – ispovjedi.
Ako nešto treba prekinuti – prekini.
Ako nešto treba vratiti – vrati.
Ako nekome trebaš priznati da si pogriješio – priznaj.
Ako postoji navika koja te redovito odvodi u grijeh – prestani joj ostavljati prostor.
Ne čekaj da prvo osjetiš savršenu spremnost.
Ponekad se sloboda pojavljuje tek nakon odluke.
I ovdje je sveti Mihael izvrstan pratitelj. Njegovo „Tko je kao Bog?“ danas postaje mač koji presijeca naše kompromise.
Ne zato da nas povrijedi. Nego da presiječe ono što nas veže.
Možda će jedan od najvažnijih trenutaka ovih četrdeset dana biti upravo ovaj: kada pred Bogom bez opravdavanja izgovorimo: „Gospodine, ovo više ne želim čuvati.“
Možda ćemo se još morati boriti. Možda će stara napast ponovno doći.
Možda ćemo ponovno osjetiti slabost. Ali nešto će biti drugačije. Više ne pregovaramo.
Odabrali smo stranu. Pripadamo Kristu.
Molitva obraćenja
Gospodine Isuse Kriste, danas dolazim pred Tebe bez skrivanja.
Ti poznaješ moje srce. Znaš moje pobjede, ali znaš i moje padove. Poznaješ grijehe koje sam napustio i one s kojima još uvijek pregovaram. Znaš mjesta koja Ti rado predajem i ona čija vrata još uvijek držim napola otvorena.
Danas Te molim: rasvijetli me svojim Duhom. Pokaži mi ono što me udaljava od Tebe.
Ne dopusti da nazivam slabošću ono što trebam priznati kao grijeh, niti da opravdavam ono što me zarobljava. Ali me istodobno sačuvaj od straha, skrupuloznosti i očaja.
Daj mi pravo kajanje – kajanje koje ne ostaje gledati u sebe, nego trči prema Tvome Srcu.
Isuse, vjerujem Tvome milosrđu. Ako sam pao, želim ustati. Ako sam otišao, želim se vratiti.
Ako sam otvorio vrata onome što me udaljava od Tebe, danas ih želim zatvoriti. Operi me.
Obnovi me. Vrati mi radost pripadanja Tebi. I daj mi milost da ono što Ti danas predam sutra ponovno ne uzimam natrag.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me da jasno prepoznam ono što me udaljava od Boga. Izmoli mi odlučnost ondje gdje sam slab, razboritost ondje gdje sam zbunjen i hrabrost ondje gdje trebam prekinuti s grijehom.
Čuvaj me od dvije prijevare: da grijeh smatram nevažnim i da nakon grijeha Božje milosrđe smatram nedostižnim. Pomozi mi uvijek iznova izabrati Krista.
Današnji korak
Danas ću pred Bogom zastati u tišini i postaviti Mu jedno pitanje: „Gospodine, postoje li vrata koja još uvijek držim otvorena onome što me udaljava od Tebe?“
Neću tražiti nešto neobično ili skriveno. Pogledat ću iskreno svoje svakodnevne izbore, odnose, riječi, sadržaje koje gledam, način na koji govorim o drugima, navezanosti, neopraštanje, ljutnju i područja u kojima svjesno činim kompromis.
Ako prepoznam ozbiljan grijeh, odlučit ću pristupiti sakramentu pomirenja.
Ako prepoznam konkretnu priliku koja me redovito vodi prema grijehu, danas ću napraviti prvi korak da je uklonim. I reći ću: „Isuse, zatvaram vrata onome što me odvaja od Tebe i ponovno Ti otvaram cijelo svoje srce.“
Završna molitva
Sveti Mihaele Arkanđele, stani uz mene kada trebam izabrati između kompromisa i vjernosti.
Kada grijeh izgleda malen, pomozi mi vidjeti kamo vodi.
Kada nakon pada pomislim da sam predaleko otišao, podsjeti me na Oca koji čeka.
Kada se bojim priznati istinu o sebi, izmoli mi poniznost.
Kada trebam prekinuti ono što me zarobljava, izmoli mi odlučnost.
A kada se vratim Bogu, sačuvaj me od oholosti da nikada ne zaboravim kako me nije spasila moja snaga, nego Njegova milost.
Danas ponovno biram. Ne želim pripadati strahu. Ne želim pripadati grijehu. Ne želim pripadati svojoj prošlosti. Pripadam Isusu Kristu.
Neka On bude Gospodin mojega srca, mojih misli, mojega tijela, mojih odnosa, mojih riječi, mojih odluka i moje budućnosti.
„Ustat ću, poći svome Ocu.“
Tko je kao Bog?
Nitko nije kao Bog!
Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Gargano, Italija – svetište sv. Mihaela)