PETNAESTI DAN - 03.09.
Čuvaj srce od otrova
Riječ Božja
„Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.“ (Ef 4,31-32)
Petnaestoga dana našega hoda dolazimo do polovice jednoga važnog unutarnjeg puta. Jučer smo govorili o starim lancima i o opasnosti povratka onome iz čega nas je Krist počeo izvoditi. Danas ćemo pogledati jedan lanac koji se ponekad skriva iza opravdanoga osjećaja povrijeđenosti i zato ga teško prepoznajemo – gorčinu. Čovjek može napustiti određeni grijeh, promijeniti navike, redovito moliti, postiti i sudjelovati u životu Crkve, a ipak godinama u sebi nositi gorčinu prema određenoj osobi. Izvana može izgledati mirno, ali dovoljno je spomenuti jedno ime i u nutrini se ponovno otvara stari razgovor, stara nepravda, potreba da dokažemo kako smo bili u pravu. Rana koja nije donesena Kristu može s vremenom postati mjesto iz kojega više ne samo da patimo, nego i gledamo druge. Tada ono što nam je netko učinio počinje određivati kakvi ćemo mi postati.
Gorčina ne nastaje uvijek zato što je čovjek zao. Često nastaje upravo zato što je stvarno bio povrijeđen. Netko nas je izdao, ponizio, nepravedno optužio, odbacio, prevario, iskoristio ili nije bio uz nas kada smo ga najviše trebali. Ponekad rana dolazi od osobe od koje smo očekivali ljubav i sigurnost, pa je zato još dublja. U takvoj situaciji kršćanski odgovor nije pretvarati se da se ništa nije dogodilo. Bog ne traži da laž nazovemo istinom niti da nepravdu proglasimo nevažnom. Isus nikada nije rekao da zlo nije zlo. Ali nas poziva da ne dopustimo da tuđi grijeh dobije pravo oblikovati naše srce. To je mjesto na kojem počinje borba protiv gorčine.
Postoji razlika između rane i gorčine. Rana govori: „Ovo me boli.“ Gorčina govori: „Neću pustiti ono što mi je učinjeno.“ Rana traži iscjeljenje. Gorčina često traži naplatu. Rana može plakati pred Bogom. Gorčina u mislima neprestano vodi isti sudski proces. Vraćamo se događaju, zamišljamo što smo trebali reći, što ćemo jednoga dana reći, kako bi druga osoba trebala priznati da smo bili u pravu. Čak i kada više nemamo nikakav odnos s njom, ona nastavlja živjeti u našoj nutrini. Fizički je možda kilometrima daleko, a u našim mislima sjedi s nama za stolom, ide s nama na posao, ulazi u našu molitvu i odlazi s nama na spavanje. Upravo zato oprost nije samo nešto što činimo zbog drugoga. Oprost je i put kojim Bog oslobađa naše srce od vlasti onoga što nam je učinjeno.
Poslanica Hebrejima upozorava: „Pazite da ne proklija koji gorki korijen pa unese zabunu i zarazi mnoge“ (usp. Heb 12,15). Slika korijena vrlo je snažna. Korijen je skriven. Ne vidi ga se, ali iz njega raste ono što se poslije vidi. Tako i gorčina može dugo biti skrivena, a zatim se pojaviti kroz cinizam, nepovjerenje, grubost, potrebu za osvetom, ogovaranje ili nesposobnost radovati se dobru osobe koja nas je povrijedila. Ponekad čak počnemo prenositi svoju ranu drugima. Govorimo im što nam je netko učinio ne zato što tražimo pomoć ili savjet, nego zato da bi i oni počeli gledati tu osobu našim očima. Rana se tada širi. Jedna povreda postaje podjela među mnogima. Upravo zato Pavao uz gorčinu spominje srdžbu, gnjev, viku i hulu. Ono što dugo čuvamo u srcu prije ili kasnije traži izlaz kroz riječi i odnose.
Tu dolazimo do osude. Postoji velika razlika između prosuđivanja postupka i osuđivanja osobe. Kršćanin mora razlikovati dobro od zla. Nije ljubav reći da je sve jednako dobro. Ako je netko učinio nepravdu, možemo i trebamo reći da je to bilo pogrešno. Ali osuda ide korak dalje. Ona od čovjekova djela stvara njegov identitet. Više ne kažemo: „Učinio je nešto loše“, nego u srcu odlučujemo: „On je loš. Znam kakav je. Znam njegove motive. Znam što je u njegovu srcu.“ Tada prelazimo granicu koju samo Bog može prijeći, jer samo On poznaje cijelu istinu ljudskoga srca.
Tu nam sveti Mihael ponovno postavlja svoje veliko pitanje: Tko je kao Bog? Tko poznaje cijelu priču? Tko vidi sve okolnosti? Tko poznaje čovjekove rane, namjere, odgovornost, slobodu i ono što nitko drugi ne vidi? Bog. Kada osuđujem osobu, neprimjetno sjedam na mjesto koje ne pripada meni. Mogu nazvati grijeh grijehom. Mogu postaviti granicu. Mogu prijaviti nepravdu. Mogu se udaljiti od osobe koja me ugrožava. Mogu tražiti pravdu. Ali konačni sud nad čovjekom pripada Bogu.
Sveti Mihael nam u tome daje izvanredan primjer. Poslanica Judina kaže da se ni Mihael, kada se prepirao s đavlom, „nije usudio izreći pogrdan sud, nego reče: Spriječio te Gospodin!“ (usp. Jd 9). Ako biblijska slika Mihaela pokazuje takvu poniznost pred Božjim autoritetom, koliko više mi trebamo čuvati svoj jezik i srce od toga da sebe postavimo na mjesto suca. Mihael ne kaže: „Ja ću ti pokazati tko sam.“ On se poziva na Gospodina. Njegova snaga ponovno je u tome što zna komu pripada vlast.
Ovo postaje osobito važno u vjerskim zajednicama. Moguće je osuđivati čak i pod krinkom „razlučivanja“. Čovjek govori da samo upozorava na problem, a zapravo uživa u tuđem padu. Govori da brani istinu, ali u njegovim riječima nema ljubavi. Dijeli tuđe slabosti kao „molitvene nakane“. Ponekad ogovaranje čak odjenemo u pobožan jezik: „Ne bih htio ništa loše reći, ali trebate znati...“ I onda kažemo upravo ono što navodno nismo htjeli reći. Jakov upozorava koliko je jezik malen, a koliko velik požar može zapaliti (usp. Jak 3,5-6). Duhovna borba zato se ne vodi samo protiv velikih i očitih grijeha. Ponekad se vodi u nekoliko sekundi između trenutka kada čujemo nešto o drugome i odluke hoćemo li to prenijeti dalje.
Gorčina se hrani ponavljanjem priče. To ne znači da ne trebamo govoriti o svojim ranama. Naprotiv, postoje situacije kada je potrebno razgovarati s pouzdanom osobom, duhovnikom ili stručnjakom, osobito kada je riječ o ozbiljnim povredama i traumama. Ali postoji razlika između govora koji traži iscjeljenje i govora koji samo održava vatru. Možemo se pitati: nakon što sam ispričao što se dogodilo, jesam li bliže slobodi ili sam još više razjaren? Tražim li istinu i pomoć ili saveznike protiv druge osobe? Želim li ozdraviti ili želim da svi znaju koliko sam bio u pravu?
Oprost ne znači pomirenje pod svaku cijenu. To smo već naglasili, ali vrijedi ponoviti. Možemo oprostiti nekome i ipak ne obnoviti odnos ako nema istine, odgovornosti ili sigurnosti. Možemo oprostiti i postaviti čvrstu granicu. Možemo oprostiti i dopustiti zakonitim institucijama da učine ono što trebaju učiniti. Oprost nije ukidanje pravde. Oprost znači da ne želim mržnju učiniti svojim načinom života. Predajem Bogu konačni sud, a ja činim ono što mi pripada u istini, razboritosti i ljubavi.
Ponekad ćemo morati oprostiti istoj osobi mnogo puta, ne zato što se događaj ponavlja, nego zato što se rana vraća u sjećanje. Iskreno smo oprostili, a mjesecima poslije ponovno osjetimo ljutnju. Tada lako pomislimo da naš oprost nije bio stvaran. Ali osjećaj nije isto što i odluka. Možemo ponovno osjetiti bol i ipak ostati u odluci oprosta. Tada jednostavno kažemo: „Gospodine, ponovno Ti predajem ovu osobu. Ne uzimam natrag dug koji sam Ti već predao.“ To može biti proces. Bog nije nestrpljiv s našim ranama.
Ali postoji još dublji oblik gorčine – gorčina prema Bogu. Možda se nikada ne bismo usudili tako je nazvati, ali u srcu postoji pitanje: „Gdje si bio? Zašto si to dopustio? Zašto nisi odgovorio? Zašto si pomogao drugome, a meni nisi?“ Bog se ne boji tih pitanja. Psalmi su puni čovjekova vapaja. Problem nije u tome što Bogu kažemo da smo ljuti, razočarani ili zbunjeni. Problem nastaje kada se zbog toga zatvorimo pred Njim. Rana tada postaje zid. Bog nas poziva da čak i svoju ljutnju donesemo Njemu, jer odnos se liječi u istini, a ne u glumi.
Na križu gledamo nešto što ljudska logika teško može razumjeti. Isus, nepravedno osuđen, ponižen, mučen i razapet, govori: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Lk 23,34). To nije slabost. Isus ne govori da je ono što čine dobro. Upravo suprotno: njihovo je djelo toliko ozbiljno da treba oproštenje. Ali On odbija dopustiti da nasilje drugih u Njegovu srcu rodi mržnju. Ljubav ostaje ljubav čak i na križu. To je pobjeda koju danas molimo. Ne da više nikada ne osjetimo bol, nego da bol ne promijeni naše srce u ono što nas je povrijedilo.
Možda je netko prema tebi bio hladan, a ti si zbog toga postao hladan prema drugima. Netko te odbacio, pa sada prvi odbacuješ kako ponovno ne bi bio povrijeđen. Netko te kontrolirao, pa sada ti pokušavaš kontrolirati druge. Netko te ogovarao, pa ti sada ogovaraš njega. Tako se zlo prenosi s čovjeka na čovjeka. Krist želi prekinuti lanac. Netko te povrijedio, ali kroz tebe povreda ne mora nastaviti putovati dalje. U tebi može stati. Tu je snaga oprosta. Tu je pobjeda križa.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas pred Tebe donosim svoju gorčinu, poznatu i skrivenu. Ti znaš imena koja još uvijek izazivaju nemir u meni. Znaš događaje koje u mislima ponovno proživljavam, riječi koje još bole i nepravde koje nisu ispravljene. Ne želim glumiti da me ne boli, ali ne želim ni dopustiti da bol postane moj gospodar. Pokaži mi gdje sam od rane napravio identitet, gdje sam potrebu za pravdom pretvorio u osvetu, gdje sam prosuđivanje postupka pretvorio u osudu osobe. Oprosti mi za riječi kojima sam širio tuđe slabosti, za trenutke kada sam tražio saveznike protiv onih koji su me povrijedili i za svaki put kada sam sjeo na mjesto suca koje pripada samo Tebi. Danas Ti predajem dugove koje ne mogu naplatiti, isprike koje možda nikada neću dobiti i odgovore koji možda nikada neće doći. Ne opravdavam zlo, ali ga više ne želim nositi kao otrov u svome srcu. Isuse, Ti si na križu oprostio. Učini u meni ono što sam ne mogu. Ako još ne mogu oprostiti potpuno, daj mi milost da barem želim krenuti tim putem. Izliječi moje srce i prekini u meni lanac kojim se povreda prenosi dalje.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me u borbi protiv gorčine, osvete, ogovaranja i osude. Kada poželim uzeti sud u svoje ruke, podsjeti me svojim primjerom: „Spriječio te Gospodin!“ Kada želim uzvratiti riječ za riječ, izmoli mi snagu šutnje. Kada me povreda vuče prema mržnji, povedi me pod Kristov križ. Kada se osjećam poniženo, sačuvaj me od potrebe da ponizim drugoga. Kada želim da drugi pate zato što sam ja patio, podsjeti me da pripadam Isusu. Neka tvoje ime ponovno odjekne u mojoj nutrini: Tko je kao Bog? Samo Bog je Sudac. Samo On poznaje cijelu istinu. Samo Njemu pripada konačna riječ.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Gospodinom izgovoriti ime jedne osobe prema kojoj još osjećam gorčinu, ljutnju ili potrebu za osudom. Neću umanjivati ono što se dogodilo niti se prisiljavati na osjećaje koje još nemam. Jednostavno ću reći: „Isuse, ovo je osoba koju danas predajem Tebi. Odričem se osvete. Odričem se potrebe da joj se dogodi zlo. Predajem Ti konačni sud. Pokaži mi što trebam učiniti, a što trebam prepustiti Tebi.“ Ako sam tu osobu ogovarao ili pred drugima nepotrebno širio njezine slabosti, danas ću prekinuti taj lanac. Ako postoji zdrava i razborita mogućnost ispraviti nešto što sam svojim riječima učinio, učinit ću to. Ako je riječ o ozbiljnoj povredi, neću se prisiljavati na ponovno približavanje osobi koja nije sigurna, nego ću oprost povezati s istinom, granicama i potrebnom pomoći.
Gospodine, čuvaj moje srce da rana ne postane korijen gorčine. Čuvaj moja usta da ne postanu oružje protiv čovjeka za kojega si također umro. Kada čujem tuđu slabost, daj mi milost da je ne širim. Kada vidim tuđi pad, sačuvaj me od zadovoljstva. Kada me netko povrijedi, pomozi mi govoriti istinu bez mržnje. Kada je potrebna granica, daj mi hrabrost postaviti je bez osvete. Kada je potrebno oprostiti, daj mi srce koje se sjeća koliko je meni oprošteno.
Ne želim pobijediti svoga neprijatelja tako da postanem poput njega. Želim pobijediti zlo dobrom. Ne želim da tuđi grijeh određuje kakav ću čovjek postati. Ne želim nositi otrov samo zato što je netko drugi pripremio čašu. Predajem je Tebi, Isuse. Očisti moje srce. Ukloni gorčinu, osudu i želju za osvetom. Ispuni prazno mjesto svojim mirom.
Sveti Mihaele Arkanđele, čuvaj moje srce u toj borbi. Marijo, Majko milosrđa, koja si stajala pod križem bez mržnje prema onima koji su razapinjali Tvoga Sina, moli za mene. Duše Sveti, ulij u moje srce ljubav koja ne naziva zlo dobrim, ali ne dopušta da zlo pobijedi ljubav.
Jer konačna pobjeda nije kada onaj tko me povrijedio bude ponižen. Pobjeda je kada ono što mi je učinio više ne upravlja mojim srcem.
„Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.“ (Rim 12,21)
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!
Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Župa sv. Mihaela Kamen Split)