TRINAESTI DAN - 01.09.
Snaga zajedništva
Riječ Božja
„Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“ (Mt 18,20)
Jučer smo govorili o budnosti i prepoznavanju zamki koje nas pokušavaju udaljiti od Boga. Dotaknuli smo se i jedne osobito opasne zamke – izolacije. Danas ćemo upravo tu temu produbiti jer duhovna borba nije zamišljena kao samotna bitka. Bog nas nije stvorio da sami nosimo sve svoje terete, sami razlučujemo svaku misao, sami liječimo svoje rane i sami se borimo protiv svake kušnje. Isus nije pozvao učenike da svatko ode svojim putem. Okupio ih je. Od različitih ljudi, različitih karaktera, slabosti i darova stvorio je zajednicu. Crkva nije slučajni dodatak našem osobnom odnosu s Bogom. Ona pripada samom načinu na koji nas Krist želi voditi prema spasenju. Zato je jedna od prvih stvari koju neprijatelj pokušava učiniti čovjeku koji prolazi kroz teško razdoblje uvjeriti ga da se povuče.
Izolacija često ne počinje fizičkim odlaskom. Počinje u srcu. Još uvijek možemo dolaziti na misu, susrete, molitvu i sjediti među ljudima, a ipak nikome ne dopustiti da zna što se stvarno događa u nama. Na pitanje „Kako si?“ automatski odgovaramo: „Dobro“, dok se iznutra raspadamo. Molimo za druge, služimo, ohrabrujemo, smijemo se, a vlastitu borbu skrivamo jer se bojimo što će drugi misliti ako otkriju da smo slabi. Ponekad upravo ljudi koji mnogo služe najteže priznaju da trebaju pomoć. Navikli su biti oni koji nose druge, pa im je teško dopustiti da netko nosi njih. Ali postoji velika razlika između samoće koja nas vodi Bogu i izolacije koja nas zatvara u sebe. Isus je odlazio u samoću moliti, ali se vraćao učenicima. Samoća s Bogom može obnoviti srce; izolacija ga može učiniti lakim plijenom vlastitih misli.
Propovjednik kaže: „Bolje je dvojici nego jednome... Jer padne li jedan, drugi će ga podići; a teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga podigne“ (usp. Prop 4,9-10). To nije samo praktična mudrost o životu. U tome se nalazi duboka istina duhovnoga puta. Postoje trenuci kada više ne možemo sami objektivno vidjeti što se događa u nama. Povrijeđenost nam iskrivi pogled. Strah nam govori da je sve izgubljeno. Kušnja nam se čini razumnom. Oholost nas uvjerava da smo u pravu. Upravo tada trebamo drugoga čovjeka koji će nam pomoći ponovno vidjeti istinu. Ne nekoga tko će uvijek potvrditi sve što želimo čuti, nego nekoga tko nas dovoljno voli da će nam, kada je potrebno, reći: „Ovdje griješiš. Ovdje se zatvaraš. Ovdje više ne govori tvoja vjera, nego rana. Ovdje trebaš oprostiti. Ovdje trebaš stati. Ovdje trebaš potražiti pomoć.“
Neprijatelj voli tajne koje ne želimo iznijeti na svjetlo. Ne govorimo ovdje o zdravoj privatnosti niti o tome da svima trebamo govoriti sve. To bi bilo nerazborito. Postoje stvari koje pripadaju samo Bogu, ispovijedi ili odnosu s osobom kojoj možemo vjerovati. Ali postoji velika razlika između čuvanja intime i skrivanja zato što nas je sram istine. Grijeh često govori: „Samo nemoj nikome reći.“ Ovisnost govori: „Možeš sam prestati.“ Rana govori: „Nitko te neće razumjeti.“ Oholost govori: „Tebi ne treba pomoć.“ Strah govori: „Ako saznaju kakav si stvarno, odbacit će te.“ I tako čovjek nosi ono što je možda mogao početi rješavati prije mnogo godina samo da je imao hrabrosti izgovoriti: „Trebam pomoć.“
Jakovljeva poslanica kaže: „Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite“ (Jak 5,16). To ne zamjenjuje sakrament pomirenja, nego pokazuje koliko su istina, molitva i zajedništvo povezani. Postoji posebna snaga u trenutku kada ono što smo dugo nosili sami donesemo pred Boga i, kada je prikladno, pred pouzdanu osobu. Tama voli skrivenost. Istina otvara prostor slobodi. Ponekad se velika promjena ne dogodi nakon neke izvanredne molitve, nego nakon jednostavne rečenice izgovorene iskreno: „Borim se s ovim. Ne uspijevam sam. Moli za mene.“
To zahtijeva poniznost. Lakše je nekada moliti svetoga Mihaela da nas brani nego priznati da nam je potreban brat ili sestra koji će nas nazvati i pitati jesmo li održali odluku koju smo donijeli. Lakše je govoriti o velikoj duhovnoj borbi nego dopustiti da nas netko ispravi. Ali Bog često svoju pomoć šalje upravo preko ljudi. Možemo moliti: „Gospodine, podigni me“, a On nam pošalje osobu koja pruža ruku. Ako iz oholosti odbijemo tu ruku, možemo propustiti odgovor na vlastitu molitvu.
I sveti Mihael podsjeća nas na zajedništvo. U Otkrivenju ne čitamo: „Mihael se borio sam“, nego: „Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem“ (Otk 12,7). Čak i ta biblijska slika govori o zajedništvu u služenju Bogu. Nebeska stvarnost koju nam Pismo otkriva nije slika usamljenih pojedinaca, nego zajedništva koje slavi Boga i izvršava Njegovu volju. Koliko više onda mi, koji nosimo ljudsku slabost, trebamo jedni druge.
To ipak ne znači da je svako zajedništvo automatski zdravo. Ponekad čovjek može biti okružen religioznim ljudima, a ipak biti ranjen kontrolom, ogovaranjem, manipulacijom ili nezdravim autoritetom. Zajedništvo koje dolazi od Krista ne oduzima čovjeku slobodu, ne traži slijepu poslušnost ljudskoj osobi i ne stvara ovisnost o voditelju. Zdravo kršćansko zajedništvo vodi čovjeka prema Kristu, a ne prema vezanosti za neku osobu. Dobar duhovni autoritet ne želi da ljudi bez njega ne mogu živjeti; želi da sazriju u odnosu s Bogom. Zajednica nije mjesto u kojem se savjest predaje drugome, nego mjesto u kojem jedni drugima pomažemo oblikovati savjest u svjetlu Evanđelja.
Isto tako, zajedništvo ne znači da će nas svi razumjeti. Isusova zajednica nije bila idealizirana skupina bez sukoba. Učenici su se prepirali tko je najveći, pogrešno razumijevali Isusa, bježali, sumnjali i padali. Petar je zanijekao, Toma nije vjerovao, Jakov i Ivan željeli su prva mjesta. Pa ipak, Isus ih nije napustio. On ih je oblikovao upravo u odnosima. To je važno jer ponekad od zajednice očekujemo ono što možemo očekivati samo od Boga. Želimo da nas nitko nikada ne povrijedi, da svi razumiju naše potrebe, da uvijek budemo prihvaćeni i da nikada ne doživimo razočaranje. Kada se to ne dogodi, kažemo: „Ne trebam više nikoga.“ Ali zrela ljubav ne nastaje među savršenim ljudima. Ona raste među nesavršenim ljudima koji uče opraštati, govoriti istinu, postavljati zdrave granice, tražiti oproštenje i ponovno počinjati.
Neprijatelj zato može koristiti i povredu iz zajedništva kako bi nas odvojio od svakoga zajedništva. Jedna osoba nas je iznevjerila pa više nikome ne vjerujemo. Jedan voditelj nas je povrijedio pa odbacujemo svaki autoritet. Jedna zajednica nije bila zdrava pa zaključujemo da nam zajednica ne treba. Rana tada postaje opće pravilo. No Krist nas poziva na nešto drugo: ne na naivnost, nego na razlučivanje; ne da ponovno ulazimo u nezdrave odnose, nego da ne dopustimo da nam nečiji grijeh zauvijek oduzme sposobnost pripadanja.
Možda danas nosiš borbu za koju nitko ne zna. Možda već dugo moliš sam. Možda si rekao Bogu mnogo puta što se događa, ali nikada nisi imao hrabrosti reći čovjeku kojemu vjeruješ. Možda te je sram. Možda se bojiš osude. Možda misliš da bi kao vjernik već trebao biti snažniji. Ali upravo tu danas može započeti oslobođenje. Nije slabost reći: „Ne mogu sam.“ Kršćanstvo nikada nije tvrdilo da možeš sam. Zato imamo Krista. Zato imamo Crkvu. Zato imamo sakramente. Zato imamo braću i sestre. Zato možemo moliti jedni za druge.
S druge strane, možda danas nisi ti onaj koji treba biti podignut. Možda Bog želi da upravo ti vidiš nekoga tko se povukao. Postoji osoba koja je prestala dolaziti. Netko tko je postao tiši. Netko tko uvijek kaže da je dobro, ali osjećaš da nije. Ne moraš ga ispitivati niti pokušavati spasiti vlastitom snagom. Ponekad je dovoljno poslati jednostavnu poruku: „Kako si stvarno? Tu sam ako me trebaš.“ Možda će upravo to biti ruka kojom će Bog nekoga zadržati da ne potone.
U Evanđelju postoji dirljiva slika čovjeka kojega njegovi prijatelji nose Isusu. Kuća je puna, ne mogu ući, pa otvaraju krov i spuštaju uzetoga pred Krista. Evanđelist kaže: „Vidjevši njihovu vjeru, reče Isus uzetomu...“ (usp. Mk 2,5). Njihovu vjeru. Postoje trenuci kada je čovjek toliko slab da ga vjera drugih nosi prema Isusu. Kada sam ne možeš moliti, netko moli za tebe. Kada ne vidiš izlaz, netko još vjeruje da postoji. Kada nemaš snage doći Kristu, prijatelji te nose. A možda će sutra biti obrnuto. Možda ćeš ti nositi njih. To je Crkva.
Ne skup savršenih ljudi. Nego narod koji jedni druge nosi Kristu.
Molitva
Gospodine Isuse, oprosti mi za trenutke kada sam iz oholosti pokušavao sve nositi sam. Oprosti mi kada sam skrivao svoju slabost jer sam se bojao što će drugi misliti. Oprosti mi kada sam odbijao pomoć koju si mi slao preko ljudi. Ti znaš gdje sam bio povrijeđen u odnosima, gdje sam izgubio povjerenje i gdje sam zbog jednoga razočaranja zatvorio srce prema svima. Uđi u ta mjesta i izliječi ih. Daj mi mudrost da razlikujem zdravo zajedništvo od nezdravoga, poniznost da zatražim pomoć kada je trebam i hrabrost da budem iskren pred osobama kojima mogu vjerovati. Daj mi ljude koji će me približavati Tebi, koji neće hraniti moje zablude, nego će me voljeti dovoljno da mi govore istinu. I učini mene takvim čovjekom za druge. Daj mi oči koje primjećuju onoga tko ostaje sam, srce koje zna slušati bez osude i ruke koje pomažu nositi teret drugoga prema Tebi.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, koji sa svojim anđelima služiš Božjoj volji, zagovaraj naše obitelji, prijateljstva, zajednice i Crkvu. Čuvaj nas od podjela, ogovaranja, zavisti, nepovjerenja i svega što razara zajedništvo. Kada nas povreda želi odvojiti od drugih, pomozi nam oprostiti bez gubitka razboritosti. Kada nas oholost uvjerava da možemo sami, podsjeti nas da smo jedno Tijelo u Kristu. Kada vidimo slabost drugoga, sačuvaj nas od osude i nauči nas nositi ga prema Isusu.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću se pred Gospodinom pitati: Postoji li nešto što već dugo pokušavam nositi potpuno sam? Postoji li borba koju skrivam iz straha, srama ili oholosti? Postoji li osoba koju mi je Bog već dao, a kojoj trebam jednostavno reći: „Moli za mene“? Ako prepoznam da je tako, učinit ću konkretan korak. Neću svoju nutrinu otvarati svakome, nego jednoj zreloj i pouzdanoj osobi, svećeniku, duhovniku ili nekome tko me može voditi prema Kristu. A zatim ću se zapitati postoji li netko koga bih ja danas mogao ohrabriti. Možda jedan poziv, jedna poruka, nekoliko minuta slušanja ili iskrena molitva mogu nekome značiti više nego što pretpostavljam.
Gospodine Isuse, ne želim se više skrivati iza privida snage. Ako sam slab, želim Ti dopustiti da me nosiš, pa i preko ljudi koje si stavio uz mene. Ako sam snažan, ne dopusti mi da tu snagu čuvam samo za sebe. Učini me čovjekom koji podiže, a ne ruši; koji čuva povjerenje, a ne širi tuđe slabosti; koji govori istinu u ljubavi, a ne osuđuje; koji zna primiti pomoć i zna je pružiti. Kada jedan od nas padne, neka drugi pruži ruku. Kada jedan izgubi nadu, neka drugi vjeruje s njim. Kada jedan nema riječi za molitvu, neka drugi moli za njega. Kada jedan više ne može hodati, daj nam ljubav prijatelja iz Evanđelja koji ga neće ostaviti na putu, nego će ga zajedno donijeti pred Tebe.
Sveti Mihaele Arkanđele, čuvaj jedinstvo među nama. Čuvaj naše obitelji od podjela, naše zajednice od suparništva, naše služenje od oholosti, naše riječi od ogovaranja i naše odnose od nepovjerenja. Nauči nas da zajedništvo nije mjesto u kojem nikada nećemo biti povrijeđeni, nego mjesto u kojem učimo ljubiti poput Krista, opraštati, govoriti istinu i ponovno počinjati. Ne dopusti da nas neprijatelj izolira kada smo najranjiviji.
Jer ne želim hodati sam.
Želim hodati s Kristom i s ljudima koje mi je On povjerio.
Želim biti nošen kada nemam snage i nositi kada drugi više ne može.
„Nosite bremena jedni drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov.“ (Gal 6,2)
Sveti Mihaele Arkanđele, moli za nas. Marijo, Majko Crkve i Kraljice anđela, moli za nas. Gospodine Isuse, učini nas jednim u Tebi.
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!
Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (svetište Majke Božje Bistričke)