TRIDESET DEVETI DAN – 27.09.
Ne traži samo božje darove, traži Boga
Riječ Božja
„Ostanite u meni i ja u vama.“ (Iv 15,4)
Trideset devetoga dana našega četrdesetodnevnog hoda sa svetim Mihaelom nalazimo se gotovo na samome kraju puta. Prošli smo kroz molitvu, borbu, razlučivanje, padove i ponovna ustajanja, predanje, oprost, oslobađanje od prošlosti, otpuštanje onoga što ne možemo kontrolirati te učenje da posljednju riječ nad našim životom nemaju ni strah, ni rana, ni grijeh, ni čovjek, nego Bog. Upravo sada, kada se približavamo četrdesetome danu, pred nama stoji možda najvažnije pitanje cijele pobožnosti: što će ostati kada ovih četrdeset dana završi? Lako je nešto snažno započeti, nekoliko dana biti oduševljen, donijeti odluke, osjetiti novu gorljivost i reći: „Od sada će sve biti drukčije.“ Mnogo je teže ostati vjeran kada prođe početni zanos, kada više nema posebnog osjećaja, kada molitva ponovno postane jednostavna i svakodnevna, kada ne vidimo brze rezultate i kada se život vrati svojim uobičajenim obvezama. Upravo tada počinje nešto dublje od oduševljenja – počinje vjernost.
Bog nas nije pozvao samo na četrdeset dana, nego na život s Njim. Pobožnost ima svoj početak i završetak, ali odnos s Bogom nema. Zato cilj ovih dana nije doći do posljednje molitve i reći: „Uspio sam.“ Cilj je dopustiti Bogu da nešto u nama promijeni toliko duboko da nakon četrdesetoga dana više ne želimo živjeti kao prije. Možda nećemo nastaviti jednakim oblikom molitve niti će svaki dan biti jednako intenzivan, ali trebalo bi ostati nešto dublje: srce koje je naučilo češće pitati gdje je Gospodin u onome što se događa, što želi od nas, što u nama treba umrijeti, što treba rasti i gdje još uvijek pokušavamo biti vlastiti gospodari. Najopasniji trenutak nakon duhovno snažnog razdoblja može biti upravo onaj u kojem kažemo: „Gotovo je.“ Nije gotovo; možda tek počinje.
Izraelci su prošli kroz Crveno more, vidjeli Božju snagu, pjevali pjesmu pobjede, a zatim vrlo brzo ušli u svakodnevicu pustinje. Veliki trenutak oslobođenja nije automatski značio da je njihovo srce potpuno promijenjeno. Tek su u pustinji morali učiti povjerenje, poslušnost, strpljenje i ovisnost o Bogu. Nešto slično može se dogoditi i nama. Možemo doživjeti snažan susret s Bogom, molitveno iskustvo, hodočašće, duhovne vježbe, ispovijed, obraćenje ili ovih četrdeset dana molitve, a zatim otkriti da stare navike još nisu potpuno nestale. Tada možemo pomisliti da ništa nije vrijedilo. Vrijedilo je, ali milost koju smo primili sada treba postati život. Sjeme je posijano i treba rasti, a rast je mnogo sporiji od trenutka sijanja.
Isus u prispodobi o sijaču upozorava na sjeme koje pada na kamenito tlo. Čovjek riječ odmah prima s radošću, ali ona u njemu nema korijena pa, kada dođu nevolja i progonstvo, posustaje (usp. Mt 13,20–21). Problem nije u početnoj radosti jer je radost dobra, nego u tome što nije nastao korijen. Zato se trideset devetoga dana trebamo upitati je li tijekom ovoga puta u nama rastao samo osjećaj ili se razvijao korijen. Osjećaj nam govori da je Bog blizu onda kada Njegovu prisutnost jasno doživljavamo, dok korijen vjeruje da je Bog blizu i kada Ga ne osjećamo. Osjećaj se moli dok mu molitva pruža utjehu, a korijen ostaje vjeran i onda kada mu se ne moli. Osjećaj u trenutku snage govori da oprašta, dok korijen ostaje pri odluci da neće ponovno hraniti mržnju ni onda kada se rana ponovno javi. Osjećaj samouvjereno obećava da više nikada neće pasti, dok korijen ponizno zna kamo se treba vratiti ako ponovno padne. Osjećaj traži iskustvo, a korijen traži Boga. Upravo se tu duhovni život počinje produbljivati.
Isus učenicima nije rekao da Ga osjećaju, nego da ostanu u Njemu. Ostati znači biti uz Njega kada je lijepo i kada je teško, kada razumijemo i kada ne razumijemo, kada molitva donosi utjehu i kada postane suha, kada drugi razumiju naš put i kada ga ne razumiju, kada vidimo plod i kada se čini da se ništa ne događa. Ostati znači biti vjeran. Isus govori: „Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni“ (Iv 15,4). Loza ne donosi plod vlastitim napinjanjem, nego ostajući povezana s trsom. Iz te povezanosti dolazi život.
Tijekom ovih dana mnogo smo govorili o borbi i duhovnom ratovanju, što je važno, ali najveća tajna kršćanske pobjede nije u tome da cijeli dan budemo usredotočeni na neprijatelja. Najveća tajna jest ostati u Kristu. Što smo bliže svjetlu, manje nas privlači tama; što bolje poznajemo istinu, lakše prepoznajemo laž; što dublje primamo Očevu ljubav, manje ovisimo o ljudskoj potvrdi; što više upoznajemo Krista, manje nas mogu zadovoljiti različite zamjene. Zato središte duhovne borbe nije đavao, nego Isus Krist. Sveti Mihael nije velik zato što je zaokupljen zlom, nego zato što potpuno pripada Bogu. Njegovo ime nije pitanje o Sotoni, nego o Bogu: „Tko je kao Bog?“
Upravo tu trebamo ispraviti moguću pogrešku u duhovnome životu. Možemo postati toliko usredotočeni na napasti, duhovne napade, neprijateljske taktike, borbe i padove da neprimjetno počnemo više razmišljati o zlu nego o Kristu. Kršćanski život nije poziv da postanemo stručnjaci za tamu, nego da upoznamo Svjetlo. Sveti Pavao ne govori da neprestano proučavamo tamu, nego nas poziva: „Zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom“ (Rim 13,14). Kada govori o duhovnome boju, kaže: „Ojačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj“ (Ef 6,10). Ne trebamo se oslanjati na vlastitu snagu, hraniti strah niti postati opsjednuti djelovanjem neprijatelja, nego se ojačati u Gospodinu. Možda će zato najveći plod ove pobožnosti biti to da nakon trideset devet dana budemo manje zaokupljeni pitanjem što neprijatelj čini, a više pitanjem: „Isuse, kako danas mogu ostati u Tebi?“ Tamo gdje je Krist Gospodin, sve drugo postupno dolazi na svoje mjesto.
Sveti Mihael svojim imenom neprestano vraća naše srce toj istini: tko je kao Bog? Moje duhovno iskustvo nije Bog, moja pobožnost nije Bog, moja molitvena metoda nije Bog, moja služba nije Bog, moji darovi i spoznaje nisu Bog, a čak ni osjećaj Božje blizine nije Bog. Samo je Bog Bog. Zato ne tražim samo ono što Bog daje, nego tražim Njega. Jedna od velikih kušnji duhovnoga života jest početi tražiti Božje darove više nego samoga Boga. Tražimo mir, iscjeljenje, odgovor, oslobođenje, znak, riječ, utjehu i rješenje. Sve to smijemo donijeti Bogu jer nas Isus sam poziva da molimo, ali postoji još dublja molitva u kojoj možemo reći: „Gospodine, ako odgovor još ne dođe, želim Tebe. Ako ne razumijem, želim Tebe. Ako moram čekati i ako se okolnosti ne promijene odmah, želim Tebe. Ako nema snažnog osjećaja, znaka ni otvorenih vrata, još uvijek želim Tebe. Ako mi nešto daješ, želim Tebe više od dara, a ako mi nešto oduzimaš, ne dopusti da izgubim Tebe.“
To je prava sloboda. Prorok Habakuk izgovara jednu od najradikalnijih molitava povjerenja u Svetome pismu: „Jer smokvino drvo neće više cvasti niti će na lozi biti ploda… ja ću se ipak radovati u Jahvi i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju“ (usp. Hab 3,17–18). Čak i kada okolnosti ne potvrđuju ono čemu smo se nadali, Bog ostaje naša radost. To je zrela vjera, koja ne ljubi Boga samo dok od Njega dobiva ono što traži, nego je otkrila da je Bog sam najveći dar.
Upravo nas ta istina vodi prema svetoj misi i Euharistiji. Kršćanstvo nije samo skup misli kojima se pokušavamo ohrabriti, nego se u središtu naše vjere nalazi Krist koji nam se daje. Na Posljednjoj večeri Isus svojim učenicima nije ostavio samo savjete, nego im je ostavio samoga sebe: „Ovo je tijelo moje.“ Zato nakon završetka ovih četrdeset dana najvažnije nije pronaći novu pobožnost samo zato da se ne izgubi osjećaj intenziteta. Pobožnosti su dragocjene kada nas vode prema Kristu i životu Crkve, ali ne smiju zamijeniti ono što je središnje: Božju riječ, sakramente, svetu misu, ispovijed, osobnu molitvu, ljubav prema bližnjemu i svakodnevnu vjernost vlastitome pozivu.
Možemo izmoliti mnogo molitava, a ipak ostati nestrpljivi prema čovjeku koji živi s nama. Možemo govoriti o duhovnome boju, a odbijati oprostiti. Možemo zazivati svetoga Mihaela, a vlastitim jezikom ranjavati bližnjega. Možemo tražiti zaštitu od zla, a istodobno svjesno otvarati vrata grijehu. Tada pobožnost još nije postala život, a upravo to želimo izbjeći. Pravi plod molitve svetom Mihaelu trebao bi biti čovjek koji sve jasnije i odlučnije govori: „Bog je na prvome mjestu.“ Ako je Bog doista prvi, to se mora početi očitovati u načinu na koji govorimo, opraštamo, radimo, raspolažemo novcem, gledamo druge, koristimo vrijeme i ponašamo se kada nas nitko ne vidi.
Najdublja duhovna borba često se ne događa u dramatičnim trenucima, nego u običnome utorku, kada treba ustati i moliti, ostati pošten, odbiti ogovaranje, priznati pogrešku, ponovno oprostiti, obaviti posao koji nam se ne da, biti blag prema osobi koja nas uznemiruje ili odbiti napast koju nitko drugi ne bi vidio. Upravo se tu, u skrivenoj vjernosti, gradi svetost. Nazaret je trajao mnogo dulje od mnogih javnih događaja Isusova života. Bile su to godine običnosti i skrivene vjernosti koje nam pokazuju da se Bog ne nalazi samo u izvanrednome. Možda je najveća milost ovih četrdeset dana upravo to da naučimo prepoznavati Boga u običnome: u jutarnjoj molitvi, obitelji, poslu, čovjeku prema kojem trebamo pokazati strpljenje, u Svetome pismu, Euharistiji, tišini, dužnosti koju nitko neće pohvaliti i malome „da“ koje samo Bog vidi. Od tisuća takvih malih pristajanja uz Boga nastaje život svetosti.
Zato sutra ne trebamo čekati neku veliku završnu emociju. Četrdeseti dan nije ciljna crta nakon koje prestajemo trčati, nego vrata kroz koja trebamo proći. Ovih smo trideset devet dana hodali da bismo sutra mogli pitati: „Gospodine, kako sada nastaviti živjeti ono što si započeo u meni?“
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, približavam se završetku ovoga četrdesetodnevnog puta i ne želim da s posljednjim danom završi ono što si započeo u meni. Ne želim samo skupljati duhovna iskustva, nego želim pripadati Tebi. Ako sam tijekom ovih dana nešto razumio, pomozi mi da to živim. Ako sam nešto predao, ne dopusti mi da ponovno sve uzmem u svoje ruke. Ako sam oprostio, učvrsti me u oprostu. Ako sam zatvorio vrata grijehu, podari mi budnost da ih ponovno ne otvorim. Ako sam ustao nakon pada, nauči me poniznosti. Ako sam osjetio Tvoju blizinu, nauči me ostati vjeran i onda kada je ne osjećam. Ne želim ljubiti samo Tvoje darove, nego želim Tebe. Kada me tješiš i kada šutiš, kada daješ i kada tražiš da čekam, kada razumijem i kada ne razumijem, Isuse, želim Tebe.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me da nakon ovoga puta ne tražim sebe pod krinkom traženja Boga. Čuvaj me od duhovne oholosti, potrebe za neprestanim izvanrednim iskustvima i zaborava da je najveća pobjeda jednostavno ostati vjeran Gospodinu. Kada budem želio dar više od Darivatelja, podsjeti me na pitanje: „Tko je kao Bog?“ Moja iskustva, osjećaji, darovi, pobožnost, služba i snaga nisu Bog. Samo je Bog Bog.
Današnja odluka i završna molitva
Danas, pretposljednjega dana ovoga hoda, ne želim donositi deset velikih odluka, nego pred Bogom izabrati jednu malu vjernost koju ću ponijeti sa sobom nakon četrdesetoga dana. Ne želim izabrati nešto što ću činiti samo nekoliko dana iz oduševljenja, nego nešto jednostavno što može pustiti korijen: nekoliko minuta istinske osobne molitve, redovito čitanje Božje riječi, vjerniji sakramentalni život, svakodnevni ispit savjesti, trenutak zahvalnosti prije spavanja ili konkretan čin ljubavi prema bližnjemu. Ne želim Bogu obećavati ono što neću živjeti, nego Mu dati nešto maleno, ali vjerno.
Gospodine, sačuvaj me od velikih riječi bez malih djela. Ne želim govoriti da bih za Tebe učinio sve, a zatim odbiti učiniti ono malo što danas od mene tražiš. Možda danas od mene ne tražiš mučeništvo, nego oprost. Možda ne tražiš da odem na kraj svijeta, nego da budem strpljiv prema čovjeku u vlastitoj kući. Možda ne tražiš deset sati molitve, nego deset minuta u kojima ću istinski biti s Tobom. Možda ne tražiš veliko djelo, nego mi jednostavno govoriš: „Ostani sa mnom.“
Želim ostati kada prođe osjećaj i nestane početno oduševljenje, kada drugi krenu drugim putem i kada molitva postane suha. Želim ostati kada dođe nova kušnja, a kada ponovno pogriješim, želim Ti se vratiti i ostati. Kada mi se dogodi nešto dobro, želim zahvaliti i ostati, a kada dođe križ, želim plakati ako treba, ali ipak ostati. Na kraju duhovnoga života možda neće biti najvažnije koliko sam snažnih trenutaka imao, nego jesam li ostao s Isusom.
Petar je jednom čuo kako mnogi učenici odlaze. Isus je tada upitao Dvanaestoricu: „Da možda i vi ne kanite otići?“ Petar je odgovorio: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,67–68). Danas želim te riječi učiniti svojom molitvom. Gospodine, ponekad ne razumijem, umoran sam i razočaran sobom. Ponekad bih želio jasnije odgovore i lakši put, ali kome da idem? Ti imaš riječi života vječnoga.
Marijo, koja si ostala pod križem kada su drugi otišli, nauči me vjernosti koja ne ovisi o okolnostima. Sveti Mihaele, čuvaj moje „da“ Bogu kada prođe oduševljenje. Duše Sveti, raspiruj vatru koju si zapalio, ali učini da ona ne bude samo trenutni plamen, nego trajno svjetlo.
Sutra dolazimo do četrdesetoga dana, ali večeras želim razumjeti da sutra ne završava moj hod s Bogom, nego samo jedan njegov dio. Zato se ne pripremam samo završiti ovu pobožnost, nego nastaviti živjeti manje iz straha, a više iz povjerenja; manje pod osudom, a više u milosti; manje kontrolirajući, a više predajući; manje gledajući neprijatelja, a više promatrajući Krista; manje pitajući što ću dobiti, a više moleći: „Gospodine, kako danas mogu ljubiti Tebe?“
Ako nakon svih ovih dana zaboravim mnoge riječi koje sam pročitao, neka mi ostane samo jedna: ostani. Ostani u Kristu, u Njegovoj riječi i Njegovoj ljubavi. Ostani blizu Euharistije i ostani u milosti. Ostani kada je lako i kada je teško jer pobjeda nije samo započeti; pobjeda je ostati vjeran. „Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života“ (Otk 2,10).
Kada me bilo što pokuša odvojiti od Onoga kojemu pripadam, ponovno ću podignuti pogled i izgovoriti pitanje koje nas je pratilo tijekom cijeloga ovoga hoda: Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!