Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Crkva sv. Mihaela Vugrovec, Zagreb)
TRIDESETI DAN – 18.09.
Čuvaj ono što je Bog izgradio u tebi
Riječ Božja
„Budni budite i trijezni! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri.“ (1 Pt 5,8-9)
Tridesetoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo do važne točke. Iza nas je već velik dio puta. Molili smo, prepoznavali slabosti, govorili o ranama, kušnjama, strahu, obeshrabrenju, čekanju, oprostu, mislima, prošlosti i poniznosti. Možda smo u nekim područjima već osjetili promjenu. Možda smo nešto jasnije vidjeli, nešto predali Bogu, nekome oprostili, od nečega se udaljili ili ponovno započeli ono što smo dugo zanemarivali. Upravo tada pojavljuje se nova odgovornost: čuvati ono što je Bog započeo u nama. Duhovni život nije samo osvajanje novih područja. On je i vjernost u onome što smo već primili.
Postoji trenutak nakon svake pobjede kada čovjek lako spusti stražu. Dok je borba snažna, molimo. Dok smo u teškoći, tražimo Boga. Dok osjećamo vlastitu slabost, oprezni smo. Ali kada dođe mir, možemo pomisliti da nam više nisu potrebne iste granice, molitva ili budnost. Upravo zato Pavao upozorava: „Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.“ (1 Kor 10,12). To nije poziv na strah. To je poziv na poniznost. Nije potrebno živjeti neprestano očekujući napad. Potrebno je znati vlastitu slabost i ostati povezan s Onim od kojega dolazi snaga.
Petar kaže: „Budni budite i trijezni.“ Budnost je riječ koju Isus često koristi. „Bdijte i molite da ne padnete u napast“ (Mt 26,41). Budnost znači biti prisutan pred Bogom i pred sobom. Primjećivati što se događa u srcu prije nego što nešto naraste. Primijetiti kada se vraća stara gorčina. Kada ponovno počinjemo opravdavati nešto što smo jednom jasno prepoznali kao pogrešno. Kada molitva postupno nestaje. Kada umor postaje razdražljivost. Kada mala povreda ponovno otvara veliku ranu. Kada počinjemo tražiti potvrdu na mjestima za koja znamo da nas vode u navezanost. Kada se u uspjehu pojavljuje oholost. Kada se vraća misao: „Sada sam dovoljno snažan. Više ne moram paziti.“
Budnost znači prepoznati mali početak prije nego što postane veliki problem.
Često ne padamo zato što smo jednoga jutra odlučili udaljiti se od Boga. Udaljavanje se događa neprimjetno. Jedna propuštena molitva nije tragedija. Jedna pogrešna riječ nije kraj puta. Jedan loš dan nije duhovna katastrofa. Ali problem nastaje kada malo postane obrazac. Jedan dan bez molitve postane tjedan. Jedno opravdavanje postane navika. Jedna mala ogorčenost postane način gledanja čovjeka. Jedna neopreznost postane ponovno otvaranje vrata staroj navezanosti.
Zato Pjesma nad pjesmama govori o „malim lisicama što pustoše vinograde“ (usp. Pj 2,15). Nisu uvijek velike stvari one koje unište ono što je Bog zasadio. Ponekad su to male stvari kojima dugo nismo pridavali važnost.
Današnje pitanje zato nije samo: „Jesam li učinio neki veliki grijeh?“ Pitanje je i: „Što se događa s mojim srcem?“ Je li još uvijek mekano pred Bogom? Mogu li primiti ispravak? Mogu li se ispričati? Radujem li se tuđemu dobru? Postoji li osoba čije ime odmah u meni podiže gorčinu? Postoji li područje u kojemu ponovno počinjem pregovarati s onim što sam već predao? Jesam li postao toliko zauzet Božjim stvarima da više nemam vremena za Boga?
Ovo posljednje može biti posebno opasno. Moguće je služiti Bogu, govoriti o Bogu, raditi za Crkvu, pomagati drugima, organizirati, poučavati i moliti s ljudima, a ipak postupno izgubiti osobnu blizinu s Gospodinom. Marta je zauzeta služenjem Isusu, ali Isus joj govori da je zabrinuta i uznemirena za mnogo, dok je jedno potrebno (usp. Lk 10,41-42). Nije problem u njezinu služenju. Problem nastaje kada služenje Gospodinu počne istiskivati sjedenje kod Gospodinovih nogu.
Možemo čuvati službu, a izgubiti srce. Možemo čuvati formu molitve, a izgubiti odnos.
Možemo braniti istinu, a izgubiti ljubav. Možemo govoriti o duhovnoj borbi, a toliko gledati neprijatelja da prestanemo gledati Krista.
Zato je na trideseti dan važno ponovno reći: središte ove pobožnosti nije đavao. Središte je Bog. Sveti Mihael nije velik zato što nas usmjerava na zlo, nego zato što cijelim svojim imenom usmjerava na Boga: Tko je kao Bog? To pitanje čuva naše srce.
Kada se bojimo: Tko je kao Bog? Kada uspijemo: Tko je kao Bog? Kada padnemo: Tko je kao Bog? Kada nas pohvale: Tko je kao Bog? Kada nas odbace: Tko je kao Bog?
Kada ne razumijemo: Tko je kao Bog? Kada se pojavi kušnja: Tko je kao Bog?
Kada se čini da je sve mirno: Tko je kao Bog? Nitko.
Zato prava budnost nije opsjednutost neprijateljem. Čovjek koji cijeli dan traži gdje je đavao više ne živi slobodno. Kršćanska budnost prije svega znači ostati okrenut Kristu. Pastir ne čuva ovce tako što cijelo vrijeme govori o vuku. Čuva ih tako da ih drži blizu sebe.
Isus govori: „Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom“ (Iv 10,27). To je sigurnost učenika. Poznavati glas Pastira. A kako ga upoznajemo? Tako da ostajemo s Njim. Ne postoji zamjena za osobni odnos s Bogom. Možemo pročitati stotine duhovnih knjiga, poslušati tisuće propovijedi i znati mnogo o duhovnom životu, ali na kraju nitko ne može umjesto nas stati pred Boga. Nitko ne može umjesto mene otvoriti Sveto pismo i dopustiti da me Riječ pročita. Nitko se umjesto mene ne može pokajati. Nitko umjesto mene ne može oprostiti. Nitko umjesto mene ne može reći: „Isuse, evo me.“
To je jednostavnost kojoj se trebamo vraćati.
Ponekad nakon mnogo duhovnoga sadržaja postanemo komplicirani. Tražimo novu molitvu, novu metodu, novu objavu, novo iskustvo, novu riječ. A možda Bog govori: „Vrati se prvoj ljubavi.“
U Otkrivenju Isus govori Crkvi u Efezu da poznaje njezina djela, trud i postojanost. Mnogo toga radi dobro. Ali dodaje: „Imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio. Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela“ (Otk 2,4-5). Kakvo upozorenje.
Možemo imati djela bez prve ljubavi. Možemo biti postojani, ispravni i aktivni, a srce više nije blizu. Zato danas možda nije potrebno napraviti nešto veliko.
Možda trebamo ponovno pitati: „Isuse, ljubim li Te?“ Ne: jesam li danas bio dovoljno produktivan? Ne: koliko sam učinio? Ne: koliko ljudi cijeni ono što radim? Nego: „Gospodine, gdje je moje srce?“
Petra nakon svih njegovih pobjeda i poraza Isus ne ispituje iz teologije, strategije ili voditeljstva. Pita ga: „Ljubiš li me?“ I tek tada kaže: „Pasi ovce moje.“
Ljubav prethodi poslanju. Ako izgubimo ljubav, čak i dobro služenje može postati teret, dokazivanje ili sredstvo kojim hranimo vlastitu važnost.
Zato čuvati ono što je Bog izgradio znači čuvati izvor.
Isus govori: „Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni“ (Iv 15,4). Ključna riječ nije: radi. Nije: dokazuj. Nije: pobijedi sve. Nego: ostani. Ostani u Kristu. Plod dolazi iz povezanosti.
To ne znači pasivnost. Loza koja ostaje na trsu donosi rod. Ali rod nije proizveden nervoznim naporom odvojene grane. Život teče iz povezanosti.
Možda smo upravo tijekom ovih trideset dana učinili neke važne odluke. Ali odluke koje se ne pretvore u životni ritam lako nestanu. Zato je dobro prepoznati što nam je tijekom ovoga puta najviše pomoglo. Možda nekoliko minuta jutarnje molitve. Možda čitanje Svetoga pisma. Možda večernji ispit savjesti. Možda redovitija ispovijed. Možda manje vremena na sadržajima koji nas pune nemirom. Možda razgovor s osobom kojoj vjerujemo. Možda jasnija granica prema nekoj staroj navici. Ne trebamo sačuvati sve metode.
Trebamo sačuvati ono što nas stvarno vodi bliže Kristu. I još nešto: ne pokušavaj sve čuvati vlastitom snagom. Psalmist kaže: „Ako Jahve grad ne čuva, uzalud stražar bdi.“ (Ps 127,1)
Kako važna riječ za pobožnost svetom Mihaelu. Stražar treba bdjeti. Ali Bog čuva grad.
Mi činimo svoj dio. Postavljamo granice. Molimo. Razlučujemo. Biramo dobro. Ali konačna sigurnost nije u savršenstvu naše budnosti. Sigurnost je u Bogu. Ponovno: Tko je kao Bog?
Nitko.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, hvala Ti za sve što si tijekom ovoga puta već pokazao mojem srcu. Hvala Ti za svaku istinu koju sam prepoznao, svaki korak koji sam učinio, svaki pad nakon kojega si me podigao, svaku ranu koju sam Ti otvorio, svaku kušnju u kojoj si mi dao snagu i svako mjesto na kojemu sam ponovno otkrio da bez Tebe ne mogu ništa.
Danas Te ne molim samo za novu milost. Molim Te da me naučiš čuvati ono što sam primio.
Ne dopusti da nakon pobjede postanem neoprezan.
Ne dopusti da nakon oslobođenja ponovno poželim stare lance.
Ne dopusti da nakon oprosta ponovno hranim gorčinu.
Ne dopusti da nakon što sam prepoznao laž ponovno počnem živjeti kao da je istina.
Ne dopusti da služenje Tebi zamijeni odnos s Tobom.
Ako se moje srce počne udaljavati, probudi me dok sam još blizu.
Ako se pojavi mala pukotina, pokaži mi je prije nego što postane velika.
Ako padnem, nauči me brzo ustati. A iznad svega: sačuvaj moju prvu ljubav.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me da budem budan, ali ne prestrašen; razborit, ali ne sumnjičav; svjestan duhovne borbe, ali potpuno usmjeren na Krista. Čuvaj me od oholosti nakon pobjede i očaja nakon pada. Kada pomislim da sam dovoljno snažan bez Boga, neka tvoje ime ponovno odjekne: Tko je kao Bog?
Kada počnem više gledati neprijatelja nego Krista: Tko je kao Bog?
Kada počnem vjerovati vlastitoj snazi: Tko je kao Bog?
Kada se uplašim svoje slabosti: Tko je kao Bog? Nitko. Samo Bog.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Gospodinom pogledati ovih proteklih trideset dana i pitati: „Što si, Gospodine, najviše radio u meni?“ Neću tražiti deset stvari. Tražit ću jednu. Jednu istinu koju trebam čuvati. Jednu odluku kojoj trebam ostati vjeran. Jedna vrata koja više ne želim otvoriti. Jedan odnos koji trebam nastaviti liječiti. Jednu naviku koja me približava Kristu. I tu ću stvar danas ponovno predati Bogu.
Gospodine, ne želim da ovo ostane samo još jedna pobožnost koju sam jednom završio. Želim da nešto ostane u meni.
Ako si me naučio oprostiti, želim živjeti kao čovjek oprosta.
Ako si me naučio razlučivati misli, želim čuvati um u istini.
Ako si mi pokazao moju oholost, želim ostati malen pred Tobom.
Ako si me oslobodio nekoga straha, ne želim ponovno graditi njegov zatvor.
Ako si zatvorio neka vrata, ne želim ih ponovno otvarati.
Ako si započeo nešto novo, želim to čuvati. Ali znam da ne mogu sam.
Zato danas ne govorim: „Ja ću sačuvati sebe.“ Govorim: „Gospodine, čuvaj me dok i ja bdijem s Tobom.“
Kada sam jak, čuvaj me.
Kada sam slab, čuvaj me.
Kada sam u kušnji, čuvaj me.
Kada je sve mirno, čuvaj me.
Kada me ljudi hvale, čuvaj me.
Kada me kritiziraju, čuvaj me.
Kada razumijem Tvoj put, čuvaj me.
Kada ga ne razumijem, čuvaj me.
A ako jednoga dana ponovno zalutam, ne dopusti da se sakrijem od Tebe. Pozovi me imenom.
I vrati me.
Marijo, Majko Isusova, nauči me čuvati Božju riječ u srcu. Sveti Mihaele, bdij nada mnom i zagovaraj me da ostanem vjeran Kristu. Anđele čuvaru, prati moje korake. Duše Sveti, upozori me kada se udaljavam i ponovno me povedi prema Isusu.
Jer cilj ove borbe nije da postanem čovjek koji se ničega ne boji.
Nije ni da postanem čovjek koji vidi neprijatelja iza svega.
Cilj je da postanem čovjek koji, usred svega što dolazi, zna komu pripada. Kristu.
Zato danas ponovno biram: Njegovu riječ umjesto laži.
Njegovu milost umjesto očaja.
Njegovo milosrđe umjesto gorčine.
Njegovu volju umjesto svoje samovolje.
Njegovu prisutnost umjesto straha.
Njega umjesto svega što želi zauzeti Njegovo mjesto.
I kada sutra ponovno započne običan dan, želim nastaviti ono najvažnije: ostati u Kristu.
Jer najveća pobjeda nije jedan veliki trenutak duhovne snage. Najveća pobjeda jest vjernost koja traje.
„Ostanite u meni i ja u vama.“ (Iv 15,4)
I dok nastavljamo prema završnim danima ovoga četrdesetodnevnog puta, neka pitanje svetoga Mihaela ostane straža nad našim srcem: Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!