DVANAESTI DAN - 31.08.
Prepoznaj neprijateljeve zamke
Riječ Božja: „Budite trijezni, bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri.“ (1 Pt 5,8-9)
Nakon što smo jučer ušli u tišinu i učili razlučivati glasove koji djeluju u našoj nutrini, danas nas Božja riječ poziva na budnost. Sveti Petar ne govori: „Bojte se“, nego: „Budite trijezni, bdijte.“ To je velika razlika. Strah paralizira, budnost razlučuje. Strah posvuda vidi prijetnju, budnost mirno promatra i prepoznaje. Strah čovjeku govori da je neprijatelj velik, a vjera ga podsjeća da je Krist veći. Kršćanin zato nije pozvan živjeti zaokupljen đavlom, tražiti njegovo djelovanje iza svakoga problema ili svaku teškoću proglašavati duhovnim napadom. Pozvan je živjeti toliko blizu Kristu da postupno nauči prepoznavati sve što ga od Krista udaljava. Duhovna budnost nije opsjednutost tamom, nego život okrenut prema svjetlu.
Neprijatelj rijetko započinje napast riječima: „Odreci se Boga.“ Mnogo češće počinje nečim malim: „Samo ovaj put. Nije to ništa. Nitko neće znati. Imaš pravo biti ljut. Imaš pravo ne oprostiti. Sutra ćeš se pomoliti. Sutra ćeš se ispovjediti. Još jednom, pa ćeš prestati.“ Tako veliki padovi često počinju sitnim kompromisima. Neprijatelju nije uvijek potrebno da čovjek odmah napusti Boga; ponekad mu je dovoljno da ga uvjeri da odgađa Boga. Danas ne moraš moliti. Danas ne moraš oprostiti. Danas ne moraš promijeniti tu naviku. Danas ne moraš poslušati. I tako se jedno „sutra“ pretvara u tjedne, mjesece i godine. Zato Pismo kaže: „Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda“ (usp. Heb 3,15). Bog nas susreće danas.
Jedna od najstarijih neprijateljevih taktika jest sumnja u Božju dobrotu. U Edenu zmija ne počinje otvorenim pozivom na pobunu, nego pitanjem: „Zar vam je Bog rekao?“ (Post 3,1). Najprije se dovodi u pitanje Božja riječ, a zatim Božja nakana. Kao da govori: možda Bog nije tako dobar kao što misliš, možda ti nešto uskraćuje, možda bi bio sretniji kada bi sam odlučio što je dobro. Ista laž može se pojaviti i danas: ako te Bog voli, zašto ovo dopušta? Ako je dobar, zašto još nije odgovorio? Ako si Njegovo dijete, zašto prolaziš kroz ovu kušnju? Neprijatelj pokušava od pitanja napraviti nepovjerenje, a od nepovjerenja udaljavanje od Boga. No vjera ne znači da nemamo pitanja. Vjera znači da svoja pitanja nosimo Bogu, a ne bježimo od Njega zbog njih.
Druga je zamka optuživanje. Otkrivenje neprijatelja naziva „tužiteljem braće naše“ (usp. Otk 12,10). Važno je zato naučiti razlikovati djelovanje Duha Svetoga koji uvjerava čovjeka u grijeh od osude koja ga baca u beznađe. Duh Sveti može vrlo jasno pokazati: „Ovo što si učinio nije dobro. Vrati se.“ Ali zajedno s istinom otvara vrata povratka. Osuda govori: „Ti si loš. Za tebe nema promjene. Nakon svega što si učinio nema smisla vraćati se.“ Bog pokazuje grijeh da bi nas iz njega izveo; optužba nas želi zatvoriti u njega. Petar je zanijekao Isusa, ali njegov pad nije postao njegova konačna priča. Juda je također sagriješio, ali je povjerovao očaju. Zato nakon pada ne ostaj sam sa svojim optužbama. Ustani, idi Ocu, pristupi sakramentu pomirenja i dopusti Kristovu milosrđu da ima posljednju riječ.
Treća je zamka obeshrabrenje. Ono često ne govori da Boga nema, nego šapće da se ništa ne mijenja: toliko dugo moliš, a još se boriš; toliko puta si odlučio, a ponovno si pao; drugi napreduju, a ti stojiš. Obeshrabrenje zatim pokušava iz našega pada izvući zaključak o našem identitetu: „Takav si i nikada nećeš biti drugačiji.“ Ali svetost nije život čovjeka koji nikada nije pao. Svetost je život čovjeka koji je toliko upoznao Božje milosrđe da se nakon pada ponovno vraća Bogu. Neprijatelju nije problem samo naš grijeh; njegov je cilj uvjeriti nas da nakon grijeha više nema povratka. Zato je jedna od velikih pobjeda jednostavno ustati još jednom.
Postoji i vrlo suptilna zamka duhovne oholosti. Čovjek može pobijediti neke očite grijehe, početi više moliti, postiti, služiti, primati određene darove i tada neprimjetno početi misliti da je duhovno iznad drugih. Počinje lako prosuđivati tuđu vjeru, dijeliti ljude na „duhovne“ i „neduhovne“, misliti da bolje od svih razumije što Bog radi. Tada čak i darovi koje je Bog dao mogu postati hrana egu. Upravo ovdje sveti Mihael ponovno podiže svoje veliko pitanje: „Tko je kao Bog?“ Nitko. Ni najdarovitiji čovjek. Ni najveći propovjednik. Ni onaj koji je doživio velika duhovna iskustva. Što smo bliže Bogu, trebali bismo postajati ponizniji, jer sve jasnije vidimo da je sve milost.
Neprijatelj također voli izolaciju. Čovjek koji je povrijeđen počinje se povlačiti: nitko me ne razumije, ne trebam nikoga, mogu sam. Postupno prestaje dijeliti svoje borbe, udaljava se od zajedništva, sakramentalnog života i ljudi koji bi mu mogli reći istinu. Upravo tada njegove misli ostaju bez provjere. Zato kršćanstvo nije zamišljeno kao samotna borba. Krist okuplja Crkvu. Potrebni su nam ljudi pred kojima možemo biti istiniti, koji će moliti s nama, ohrabriti nas, ali nas i ispraviti kada počnemo sami sebe zavaravati. Ne treba svakome govoriti sve, ali svatko treba barem nekoga pred kim ne mora glumiti da je jači nego što jest.
Još jedna zamka jest pretjerana zaokupljenost neprijateljem. Čovjek može toliko govoriti o duhovnoj borbi da gotovo prestane govoriti o Isusu. Počne analizirati demone, napade, prokletstva, znakove i skrivene prijetnje, a njegovo srce postupno postaje puno straha. To nije cilj pobožnosti svetom Mihaelu. Sveti Mihael ne stoji pred nama kako bi povećao našu fascinaciju zlom, nego da bi je uništio jednim pitanjem: Tko je kao Bog? Nitko. Naš pogled nije usmjeren prema Zmaju, nego prema Jaganjcu. Otkrivenje ne završava pobjedom tame, nego pobjedom Boga. „Oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva“ (Otk 12,11). Zato se ne pitaj neprestano koliko je neprijatelj snažan. Pitaj se koliko duboko poznaješ Krista.
Budnost stoga nije život u napetosti. To je život u Božjoj prisutnosti. Budan čovjek poznaje svoje slabosti. Zna kada je najranjiviji. Možda kada je umoran, usamljen, povrijeđen, ljut, gladan priznanja ili razočaran. Zato ne čeka da se nađe usred kušnje kako bi počeo razmišljati. On unaprijed poznaje mjesta na kojima treba biti oprezan. Ponizno zna: „Ovdje sam slab i ovdje trebam više Boga.“ Takvo priznanje nije poraz, nego mudrost. Petar je prije Isusove muke bio uvjeren da je snažniji nego što jest: „Ako se i svi sablazne, ja neću.“ Nekoliko sati poslije triput je zanijekao Gospodina. Čovjek koji misli da ne može pasti već je u opasnosti. Zato Pavao upozorava: „Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne“ (1 Kor 10,12).
Ali današnja poruka ne završava upozorenjem. Završava nadom. Petar, čovjek koji nas poziva da bdijemo, isti je onaj Petar koji je pao i bio obnovljen. On zna o čemu govori. Zna što znači precijeniti vlastitu snagu, zaspati kada je trebalo bdjeti, pobjeći kada je trebalo ostati i zanijekati Onoga za kojega je rekao da će za Njega umrijeti. Ali zna i kako izgleda pogled Isusa koji nakon pada ne odbacuje učenika. Zna što znači čuti uskrsloga Krista: „Pasi ovce moje.“ Zato nam Petar može reći: budite budni, ali ne bojte se vlastite slabosti više nego što vjerujete Božjoj milosti.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, daj mi budno srce. Ne želim živjeti u strahu od zla niti posvuda tražiti djelovanje neprijatelja, ali ne želim ni biti naivan prema onome što me udaljava od Tebe. Daj mi svjetlo da prepoznam kušnju dok je još mala, mudrost da ne pregovaram s onime što znam da nije dobro i hrabrost da zatvorim vrata kompromisu. Pokaži mi moje slabe točke, ne da bih ih se bojao, nego da bih ih još dublje predao Tebi. Kada neprijatelj posije sumnju u Tvoju dobrotu, podsjeti me na križ. Kada me optužuje zbog prošlosti, podsjeti me na Tvoje milosrđe. Kada me obeshrabruje, daj mi snagu ponovno ustati. Kada me vodi prema oholosti, vrati me poniznosti. Kada me pokušava izolirati, vrati me zajedništvu. Kada moj pogled postane previše usmjeren na tamu, okreni moje oči prema Tebi. Isuse, ne želim poznavati neprijatelja više nego što poznajem Tebe. Želim poznavati Tvoj glas, Tvoju riječ, Tvoje Srce i snagu Tvoga uskrsnuća. Amen.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, vjerni služitelju Svevišnjega, zagovaraj me da ostanem budan, ali miran; oprezan, ali bez straha; svjestan borbe, ali potpuno usmjeren prema Kristu. Kada se pojavi laž, pomozi mi prepoznati istinu. Kada dođe optužba, povedi me prema Božjem milosrđu. Kada dođe oholost, podsjeti me svojim imenom: Tko je kao Bog? Kada dođe obeshrabrenje, podsjeti me da pobjeda pripada Jaganjcu. Čuvaj me od svake nezdrave zaokupljenosti zlom i pomozi mi da moje oči ostanu uprte u Isusa.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Gospodinom iskreno pogledati gdje sam najranjiviji. Neću tražiti skrivene neprijatelje niti analizirati svaku teškoću, nego ću se pitati: Kada najlakše gubim mir i donosim loše odluke? Kada sam umoran? Povrijeđen? Usamljen? Ljut? Kada želim priznanje? Kada se osjećam odbačeno? Koja se kušnja tada najčešće pojavljuje? Kada to prepoznam, neću se osuđivati. Reći ću: „Gospodine, upravo ovdje Te najviše trebam.“ Danas ću učiniti jedan konkretan korak kojim ću zaštititi to slabo mjesto i, ako je potrebno, podijeliti svoju borbu s pouzdanom osobom, svećenikom ili nekim tko mi može pomoći ostati u istini.
Sveti Mihaele Arkanđele, budi uz mene kada ne prepoznajem zamku, zagovaraj me kada sam slab i usmjeri me prema Kristu kada moj pogled odluta prema tami. Ne dopusti da se bojim neprijatelja, ali ni da podcjenjujem kušnju. Ne dopusti da me pad odvede u očaj niti pobjeda u oholost. Kada padnem, pomozi mi ustati; kada stojim, podsjeti me da stojim milošću; kada se borim, podsjeti me da nisam sam. Gospodine Isuse, ne želim svoj život provesti gledajući iza sebe i pitajući se odakle dolazi neprijatelj. Želim gledati prema Tebi i hodati za Tobom. Ti si moj Pastir, moje utočište i moja pobjeda. Moja sigurnost nije u tome što poznajem sve neprijateljeve zamke, nego u tome što poznajem Tebe. Zato danas ponovno biram Tebe. U Tvojoj ću blizini bdjeti, u Tvojoj riječi ostati, nakon svakoga pada Tebi se vratiti i u svakoj pobjedi Tebi dati slavu. „Budite trijezni, bdijte... Oprite mu se stameni u vjeri.“ Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!
Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Rim, Italija – Castel Sant Angelo)