ŠESTI DAN - 25.08.
„Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi.“
Riječ Božja
„Podnosite jedni druge i praštajte ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!“
(Kol 3,13)
Razmatranje
Jučer smo pred Gospodinom zatvarali vrata grijehu. Danas dolazimo do jednih vrata koja čovjek ponekad drži otvorenima godinama, a da toga nije potpuno svjestan. To su vrata neoproštene povrede. Postoje grijesi koje činimo sami, ali postoje i rane koje su nam zadali drugi. Upravo na tim mjestima duhovna borba može postati osobito teška, jer neprijatelj pokušava ono što nam je netko učinio pretvoriti u nešto što će nastaviti živjeti u nama dugo nakon što je sam događaj završio.
Netko nas je povrijedio jednom, a mi tu povredu u mislima proživljavamo stotinu puta.
Netko nam je izgovorio nekoliko riječi, a one u nama odzvanjaju godinama.
Netko nam je oduzeo nešto što možda nikada ne možemo vratiti: povjerenje, sigurnost, dobar glas, dio djetinjstva, odnos, priliku ili osjećaj da smo bili voljeni.
Zato oprost nije mala tema. I ne smijemo o njemu govoriti površno.
Isus nikada nije rekao da zlo nije zlo. Nije od žrtve tražio da laž nazove istinom, nasilje ljubavlju ili nepravdu nečim nevažnim. Kršćanski oprost ne znači poricati ono što se dogodilo. Ne znači govoriti: „Nije bilo ništa“, kada je bilo nešto. Ne znači da bol mora odmah nestati. Ne znači da se povjerenje automatski obnavlja. Ne znači da odnos mora postati isti kao prije.
I osobito važno: oprost ne znači ostati u odnosu u kojem se nastavljaju nasilje, manipulacija ili zlostavljanje. Postavljanje granica, traženje zaštite i udaljavanje iz opasne situacije nisu protivni oprostu. Oprost znači nešto drugo.
Znači da ono što mi je druga osoba učinila više ne želim pretvarati u razlog da mržnja upravlja mojim srcem. To je odluka da pravo konačnoga suda predam Bogu.
U tome nam sveti Mihael ponovno daje iznenađujuću lekciju. Poslanica Judina, govoreći o njegovu sukobu s đavlom, kaže da se Mihael nije usudio izreći pogrdan sud, nego je rekao:
„Spriječio te Gospodin!“ (usp. Jd 9)
Mihael ne uzima sud u svoje ruke. Predaje ga Bogu.
Koliko je upravo to potrebno našem srcu kada smo povrijeđeni.
Neoproštenje često u sebi nosi jednu duboku želju: ja ću naplatiti dug. Možda neću fizički nauditi osobi. Možda joj ništa neću ni reći. Ali u sebi ću je osuđivati. Vraćat ću razgovore. Zamišljati kako jednoga dana shvaća što mi je učinila. Željeti da osjeti barem dio onoga što sam ja osjetio. Tako čovjek može godinama nositi unutarnje suđenje.
Ja sam tužitelj. Ja sam svjedok. Ja sam sudac. Ja određujem kaznu.
A onda sveti Mihael ponovno postavlja pitanje: Tko je kao Bog? Nitko. Ni ja.
Postoje sudovi koji pripadaju samo Bogu.
Oprost zato nije proglašavanje krivca nevinim. Oprost je predavanje njegova duga Bogu koji je jedini savršeno pravedan i savršeno milosrdan. To nije lako. Ponekad je to jedna odluka.
Ponekad stotinu odluka.
Možemo iskreno oprostiti, a sutradan ponovno osjetiti bol. To ne znači da nismo oprostili. Osjećaj i odluka nisu isto. Rana se može još liječiti i nakon što smo odlučili ne osvećivati se. Kada se sjećanje ponovno pojavi, možda ćemo morati ponovno reći: „Gospodine, ponovno Ti predajem ovu osobu. Ne želim je držati u zatvoru svojega srca.“ Ovdje dolazimo do križa.
Isus visi između neba i zemlje. Ruke su Mu probodene. Ljudi kojima je činio dobro izruguju Mu se. Nevin je osuđen. I upravo ondje izgovara riječi koje ljudska logika teško razumije: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34)
To nije slabost. To je jedna od najvećih pobjeda Kalvarije.
Čavli mogu zadržati Kristovo tijelo na križu, ali mržnja ne može osvojiti Njegovo Srce.
To je sloboda koju danas tražimo.
Možda ne možemo promijeniti ono što se dogodilo.
Možda ne možemo natjerati drugu osobu da prizna krivnju.
Možda nikada nećemo čuti „oprosti“.
Možda neće biti moguće obnoviti odnos.
Ali možemo učiniti nešto veliko: možemo odbiti dopustiti da tuđi grijeh određuje kakvo će postati naše srce.
Jer ako me netko povrijedio, a ja dopustim da zbog toga postanem ogorčen, hladan, osvetoljubiv i nesposoban ponovno ljubiti, tada ono što mi je učinjeno nastavlja donositi plodove dugo nakon samoga događaja. Krist želi prekinuti taj lanac.
Ne tako da kaže da rana nije važna. Nego tako da ulazi upravo u nju.
Uskrsli Isus nije uskrsnuo bez rana. Pokazuje ih Tomi. Ali rane više nisu mjesto smrti. Postale su znak pobjede. Možda je to slika onoga što Bog želi učiniti i s nama.
Neke rane možda neće nestati iz našega životnog sjećanja. Ali mogu prestati krvariti. Mogu prestati određivati naš identitet. Mogu postati mjesto na kojem smo upoznali dubinu Božjega milosrđa.
Zato oprost ne znači samo osloboditi drugoga.
Oprost oslobađa nas od potrebe da cijeli život nosimo njegov dug.
Isus u prispodobi o nemilosrdnom sluzi podsjeća nas da i mi živimo od oproštenja. Prije nego smo pozvani oprostiti, nama je oprošteno. Na križu ne stoji samo dug naših neprijatelja. Ondje stoji i naš. Kada to shvatimo, oprost se mijenja. Više ne stojimo pred drugim čovjekom kao bezgrešni sudac pred krivcem. Stojimo kao jedan pomilovani grešnik pred drugim čovjekom kojemu je također potrebno Božje milosrđe. To ne umanjuje nepravdu. Ali mijenja srce.
Možda danas još ne možeš reći: „Gospodine, oprostio sam.“
Tada počni iskrenije: „Gospodine, želim željeti oprostiti.“
Ako ni to ne možeš, reci: „Gospodine, još ne želim oprostiti, ali Ti vidiš moje srce. Učini u meni ono što sam ne mogu.“ Bog može početi upravo ondje gdje jesi. Oprost nije gluma.
To je put prema slobodi.
Molitva za milost oprosta
Gospodine Isuse, pred Tebe danas donosim ljude koji su me povrijedili. Ti znaš njihova imena. Ti znaš što se dogodilo. Ti poznaješ riječi koje još bole, izdaje koje još pamtim, nepravde koje nisu ispravljene i pitanja na koja možda nikada nisam dobio odgovor.
Ne želim pred Tobom glumiti da me ne boli. Ali ne želim ni da moja rana postane mjesto u kojem će rasti mržnja. Zato Ti danas predajem pravo na osvetu.
Predajem Ti potrebu da druga osoba jednoga dana mora osjetiti ono što sam ja osjetio.
Predajem Ti svoje unutarnje suđenje. Ti budi Sudac. Ti budi Pravednost. Ti budi moje opravdanje. Isuse, ako danas još ne mogu potpuno oprostiti, daj mi barem milost da krenem putem oprosta. Uđi u moje sjećanje. Uđi u moju povrijeđenost. Uđi u ono mjesto koje još uvijek boli. Ne dopusti da tuđi grijeh određuje moje srce. Želim biti slobodan.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me osobito u borbi protiv mržnje, osvete i gorčine.
Kada me rana vuče prema osudi, podsjeti me da sud pripada Bogu.
Kada ponovno počnem u mislima voditi stare rasprave, pomozi mi predati ih Kristu.
Kada poželim uzvratiti zlo za zlo, izmoli mi snagu da zaustavim taj lanac.
I kada je oprost iznad mojih snaga, vodi me pod Kristov križ.
Današnji korak
Danas ću pred Boga donijeti jednu osobu koju mi je najteže spomenuti bez unutarnjega nemira. Neću umanjivati ono što se dogodilo. Neću opravdavati zlo. Neću se prisiljavati osjećati ono što još ne osjećam.
Ali ću, koliko danas mogu, izgovoriti: „Isuse, predajem Ti ovu osobu i ono što mi je učinila. Odričem se osvete i predajem Ti pravo konačnoga suda. Blagoslovi je onako kako Ti znaš da joj je potrebno i izliječi u meni ono što je ranjeno.“
Ako se rana odnosi na teško nasilje, zlostavljanje ili traumu, današnji korak ne znači vraćanje u nesiguran odnos. Oprost može ići zajedno s jasnim granicama i traženjem odgovarajuće pomoći.
Završna molitva
Sveti Mihaele Arkanđele, čuvaj moje srce od gorčine.
Ne dopusti da rana postane moj identitet.
Ne dopusti da nepravda koju sam doživio rodi novu nepravdu kroz mene.
Kada se vrate stare uspomene, povedi me prema Isusu.
Kada ponovno osjetim bol, podsjeti me da rana nije dokaz da nisam oprostio.
Kada poželim suditi, podsjeti me: Tko je kao Bog?
Samo On poznaje cijelu istinu svakoga srca.
Isuse, danas Ti predajem svoje rane. Ne želim da me prošlost drži zarobljenim.
Ne želim živjeti vezan za ono što mi je netko učinio.
Želim biti slobodan za ljubav.
Zato danas, pod Tvojim križem, ponovno izgovaram: „Oče, oprosti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Izliječi moje srce. Oslobodi moje srce.
I učini ga ponovno sposobnim ljubiti.
Tko je kao Bog?
Nitko nije kao Bog!
Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Gargano, Italija – svetište sv. Mihaela)