Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Crkva sv. Mihaela Zadar)
23. DAN
Razlučuj glasove koji govore tvojemu srcu
Riječ Božja
„Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga.“ (1 Iv 4,1)
Dvadeset trećega dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo do jednoga od najvažnijih područja duhovne borbe – naših misli i razlučivanja. Nije svaka misao koja se pojavi u nama istina. Nije svaki snažan osjećaj Božji poticaj. Nije svaka unutarnja sigurnost potvrda da smo nešto dobro razlučili. Čovjek u sebi nosi mnogo glasova: Božju riječ koju je primio, vlastite želje, strahove, sjećanja, rane, očekivanja drugih, navike mišljenja i kušnje. Zato duhovna zrelost ne znači vjerovati svemu što se događa u našoj nutrini, nego naučiti sve donositi pred Boga i pitati: Odakle ovo dolazi i kamo me vodi?
Jučer smo govorili o starim kušnjama koje ponovno kucaju na vrata. Danas idemo korak dublje, jer prije nego što čovjek nešto učini, često se vodi borba u njegovim mislima. Grijeh rijetko počinje tek vanjskim činom. Prije djela obično postoji misao kojoj smo dopustili da ostane, zatim razgovor koji smo s njom započeli, osjećaj koji smo počeli hraniti i konačno odluka. Zato Pavao govori o tome da zarobljavamo „svaki um na pokornost Kristu“ (usp. 2 Kor 10,5). Ne govori da kršćanin više nema teških, zbunjujućih ili neželjenih misli. Govori da one ne moraju postati gospodari našega života.
Jedna od najvažnijih sloboda koju možemo naučiti jest ova: mogu imati misao, a da joj ne vjerujem. Može mi kroz glavu proći: „Nisi dovoljno dobar.“ To što se misao pojavila ne znači da govori istinu. Može doći: „Bog te napustio.“ Ne znači da me Bog napustio. Može doći: „Nikada se nećeš promijeniti.“ Ne znači da je moja budućnost odlučena. Može doći: „Svi su protiv tebe.“ Ne znači da poznajem srca svih ljudi. Može doći: „Moraš odmah nešto učiniti.“ Ne znači da hitnost dolazi od Boga. Misao je događaj u mojoj nutrini. Istina je nešto drugo.
To je posebno važno kod neželjenih misli. Ponekad se čovjek uplaši vlastite nutrine jer mu se pojavi misao koju nije želio. Može biti ružna, nasilna, bogohulna, nečista ili potpuno suprotna onome što čovjek stvarno želi. Sama pojava takve misli nije isto što i svjestan pristanak. Čovjek se ne treba osuđivati zato što mu je nešto prošlo kroz um. Upravo pretjerani strah od neke misli može učiniti da joj pridajemo još veću važnost. Umjesto panike možemo mirno reći: „Ovo je misao. Ne biram je. Neću je hraniti. Vraćam pozornost Bogu i onome što je dobro.“
Duhovna borba nije neprestano analiziranje svake misli. To bi nas moglo odvesti u još veću zaokupljenost sobom. Razlučivanje treba donositi slobodu, ne opsesivnu kontrolu nutrine. Bog nije postavio zamke u našu psihu tako da moramo svakoga trenutka sa strahom pitati jesmo li pogriješili. Duh Sveti vodi u istinu, a Njegovo vodstvo može uključivati zahtjevnost, opomenu i poziv na obraćenje, ali ne vodi nas u beskrajnu paniku i očaj.
Tu dolazimo do važne razlike između Božje opomene i optuživanja. Kada nam Duh Sveti pokazuje grijeh, Njegovo svjetlo je konkretno. Pokazuje: „Ovo nije bilo dobro. Vrati se. Ispravi što možeš. Traži oprost.“ Iako nas istina može zaboljeti, ona otvara vrata povratka. Optuživanje djeluje drugačije. Ono govori neodređeno i konačno: „Ti si loš. Ti si licemjer. Nema smisla. Bog te ne želi. Nikada se nećeš promijeniti.“ Jedan glas pokazuje grijeh kako bi nas doveo prema milosrđu; drugi koristi grijeh kako bi nas odveo od milosrđa.
Petar je nakon svoga pada zaplakao i vratio se Kristu. Njegov grijeh postao je mjesto susreta s milosrđem. Upravo to Bog želi učiniti i s nama. Kada pogriješimo, ne skriva grijeh, ali nam ne oduzima nadu. Isus nakon uskrsnuća ne govori Petru: „Ti si onaj koji me zanijekao i to će zauvijek biti tvoje ime.“ Pita ga: „Ljubiš li me?“ i ponovno mu povjerava poslanje (usp. Iv 21,15-17). Božja istina uvijek otvara mogućnost novoga početka.
S druge strane, nisu sve misli koje nam se sviđaju od Boga. I to je potrebno naglasiti. Ponekad mislimo da je nešto Božje samo zato što nam donosi trenutno olakšanje ili odgovara onome što već želimo. Zato Ivan kaže: „Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove.“ Razlučivanje nije samo obrana od negativnih misli. Ono je provjeravanje svega što nas želi pokrenuti.
Možemo, primjerice, osjetiti snažan poticaj da nekome „kažemo istinu“. Ali što se događa u našem srcu? Želimo li mu stvarno dobro ili jedva čekamo da ga povrijedimo? Možemo osjećati da trebamo odmah donijeti veliku odluku. Ali zašto mora biti odmah? Dolazi li iza toga mirna jasnoća ili paničan strah da ćemo nešto izgubiti? Možemo misliti da nas Bog poziva napustiti neku odgovornost, a možda smo samo iscrpljeni i trebamo odmor. Možemo misliti da trebamo ustrajati pod svaku cijenu, a možda nas oholost sprječava priznati da je vrijeme nešto pustiti.
Zato razlučivanje traži vrijeme, molitvu, Riječ, sakramentalni život, zdrav razum i često savjet mudrih ljudi. Što je odluka veća, to manje trebamo biti impulzivni. Bog se ne boji našega provjeravanja. Ako nešto dolazi od Njega, istina se neće raspasti zato što smo je ponizno razlučili.
Sveto pismo daje nam jednostavno, ali snažno mjerilo: plodove. Isus govori: „Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati“ (Mt 7,16). Pavao opisuje plod Duha kao „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (Gal 5,22-23). To ne znači da će svaki Božji poticaj odmah biti ugodan. Bog nas može pozvati na nešto teško. Može nas pozvati priznati grijeh, oprostiti, promijeniti život, prekinuti nezdrav odnos ili napraviti korak koji nas plaši. Ali čak i kada je zahtjevno, Božje vodstvo dugoročno vodi prema istini, slobodi, ljubavi, poniznosti i većoj vjernosti Kristu.
Nasuprot tome, treba biti oprezan s mislima koje sustavno proizvode oholost, prijezir, podjele, beznađe, opsesivni strah ili osjećaj da smo iznad svih drugih. Posebno treba biti oprezan s „duhovnim poticajima“ koji nas čine uvjerenima da za nas više ne vrijede mudrost, crkveno razlučivanje ili moralna odgovornost. Duh Sveti ne proturječi Kristu.
Tu je posebno važna Božja riječ. Kada je Isus kušan u pustinji, odgovara: „Pisano je.“ Ne ulazi u beskrajno pregovaranje s napasnikom. Vraća se onome što je Otac već objavio. To je snažna pouka za nas. Kada nas neka misao napada, nije uvijek potrebno analizirati je satima. Ponekad je dovoljno postaviti uz nju Riječ Božju.
Misao govori: „Sam si.“ Riječ Božja govori: „Ja sam s vama u sve dane“ (Mt 28,20).
Misao govori: „Bog ti neće oprostiti.“ Riječ govori: „Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe“ (1 Iv 1,9).
Misao govori: „Nemaš vrijednosti.“ Riječ govori: „Imenom sam te zazvao: ti si moj“ (Iz 43,1).
Misao govori: „Nikada se nećeš promijeniti.“ Riječ govori da je onaj koji je u Kristu novo stvorenje (usp. 2 Kor 5,17).
Ne pobjeđujemo laž samo tako da joj govorimo da ode. Pobjeđujemo je kada njezino mjesto ispuni istina.
Ali moramo biti oprezni i s još jednom krajnošću: nije svaka neugodna misao „napad neprijatelja“. Ponekad je to jednostavno naša zabrinutost, sjećanje, umor ili psihološki obrazac. Duhovna zrelost ne znači svemu pripisivati demonsko podrijetlo. Upravo nas sveti Mihael svojim imenom usmjerava od pretjerane zaokupljenosti zlom prema Bogu: Tko je kao Bog? Središte kršćanskoga života nije neprijatelj. Središte je Krist.
Što više gledamo samo tamu, to joj više prostora dajemo u svojoj svijesti. Pozvani smo gledati Krista. Pavao zato ne govori samo što trebamo izbaciti iz misli, nego i čime ih trebamo ispuniti: „Što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno... to nek vam je na srcu!“ (usp. Fil 4,8). Duhovni život nije praznjenje uma. To je obnavljanje uma istinom.
Možda si godinama hranio određenu misao o sebi. „Moram sve kontrolirati.“ „Ne smijem pokazati slabost.“ „Ako me netko kritizira, znači da me odbacuje.“ „Moram svima biti potreban.“ „Nitko mi se ne smije približiti jer ću opet biti povrijeđen.“ Neke od tih rečenica možda nisu nastale jučer. Mogle su se oblikovati kroz iskustva, odgoj, rane i odnose. Zato promjena često nije trenutačna. Potrebno je vrijeme da istina siđe iz glave u srce.
Ali svaki put kada prepoznaš staru laž i odlučiš joj ne dati posljednju riječ, događa se nešto važno. Stvara se novi put.
Zato Pavao poziva: „Preobrazujte se obnavljanjem svoje pameti“ (Rim 12,2). Obnova uma jest proces. Učimo drugačije gledati Boga, sebe, druge ljude i vlastitu prošlost.
Sveti Mihael danas stoji pred nama sa svojim jednostavnim pitanjem: Tko je kao Bog?
Tko ima posljednju riječ o mojem životu? Moja prošlost? Moji osjećaji? Moji strahovi?
Tuđe mišljenje? Moje trenutačne misli? Ne. Bog.
To ne znači da ću ignorirati stvarnost. Znači da nijednoj misli neću dati božanski autoritet samo zato što se pojavila u mojoj glavi.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas Ti predajem svoj um. Ti znaš sve misli koje se u meni ponavljaju, one koje me ohrabruju i one koje me iscrpljuju, misli kojih se bojim, laži koje sam toliko dugo slušao da su mi počele zvučati kao istina. Daj mi svjetlo Duha Svetoga da naučim razlikovati istinu od laži, Tvoj poticaj od svojih strahova, zdravu opomenu savjesti od optuživanja koje vodi u očaj. Kada mi pokažeš grijeh, daj mi poniznost da se obratim. Kada me laž optužuje, daj mi hrabrost stati na Tvoju riječ.
Oprosti mi kada sam vlastite želje proglašavao Tvojom voljom. Oprosti mi kada sam ono što sam želio čuti nazivao Tvojim glasom. Oprosti mi kada sam donosio brze odluke bez molitve i razlučivanja. Nauči me čekati kada trebam čekati, pitati kada trebam pitati i slušati kada trebam slušati. Daj mi srce koje ne traži samo potvrdu vlastitih želja, nego iskreno želi Tvoju volju.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me u borbi za istinu u mojem umu. Kada laž počne zvučati kao istina samo zato što sam je dugo slušao, usmjeri me prema Božjoj riječi. Kada se pojavi misao koja me vodi u očaj, pomozi mi ne hraniti je. Kada vlastitu želju želim proglasiti Božjom voljom, izmoli mi poniznost da je provjerim. Kada postanem opsjednut analiziranjem svega što se događa u meni, vrati moj pogled s mene samoga na Krista. Kada me strah tjera na brzu odluku, izmoli mi mir i razboritost.
Neka tvoje ime postane straža nad mojim mislima: Tko je kao Bog? Moje misli nisu Bog. Moji osjećaji nisu Bog. Moji strahovi nisu Bog. Moje želje nisu Bog. Tuđe mišljenje nije Bog. Samo je Bog Bog.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Gospodinom prepoznati jednu misao koja mi se često ponavlja i oduzima mir. Neću se s njom satima boriti niti je beskrajno analizirati. Zapisat ću je ili je jasno izgovoriti pred Bogom. Zatim ću se pitati: „Je li ovo činjenica ili moj strah? Je li u skladu s Božjom riječju? Kakav plod ova misao ostavlja u meni? Vodi li me prema istini, ljubavi, odgovornosti i Bogu ili prema beznađu, mržnji, oholosti i zatvaranju?“ Nakon toga pronaći ću jednu riječ Svetoga pisma koja govori istinu upravo na tome mjestu i danas ću joj se vraćati svaki put kada se stara misao pojavi.
Gospodine, ne želim vjerovati svakoj misli samo zato što je moja. Ne želim vjerovati svakoj emociji samo zato što je snažna. Ne želim svaki unutarnji poticaj nazvati Tvojim glasom samo zato što mi odgovara. Želim razlučivati. Želim poznavati Tvoj glas. Želim da moja savjest bude oblikovana Tvojom riječju. Kada laž kaže: „Nema nade“, neka Tvoja riječ kaže: „Evo, sve činim novo.“ Kada strah kaže: „Sam si“, neka Tvoja riječ kaže: „Ja sam s tobom.“
Kada sram kaže: „Sakrij se“, neka Tvoja milost kaže: „Vrati se.“
Kada oholost kaže: „Ti najbolje znaš“, neka Duh Sveti u meni probudi poniznost koja pita, sluša i provjerava. Kada me misli optužuju za ono što sam Ti već iskreno predao i ispovjedio, nauči me ne kopati ponovno po grobu onoga što si Ti oprostio.
Kada trebam nešto ispraviti, pokaži mi jasno i daj mi hrabrost to učiniti.
Ali kada si oprostio, daj mi poniznost primiti oproštenje.
Sveti Mihaele Arkanđele, čuvaj moj um u istini. Marijo, koja si Božju riječ primala, čuvala i o njoj razmišljala u svome srcu, nauči me istoj sabranosti. Duše Sveti, vodi me u svu istinu.
Ne želim cijeli život provesti odgovarajući na svaku misao koja mi pokuca na vrata.
Želim naučiti pitati: „Dolaziš li s istinom i vodiš li me prema Kristu?“
Ako ne – ne moram ti otvoriti. Jer moje misli nemaju posljednju riječ. Moja prošlost nema posljednju riječ. Moj strah nema posljednju riječ. Bog ima posljednju riječ.
A Njegova riječ nad onima koji Mu pripadaju nije osuda, nego poziv na istinu, obraćenje, milosrđe i novi život.
„Preobrazujte se obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ (Rim 12,2)
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!