Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Crkva sv. Marcelo Rim)
ŠESNAESTI DAN - 04.09.
Izaberi povjerenje u Božju providnost
Riječ Božja: „Ne boj se jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom.“ (Iz 41,10)
Šesnaestoga dana našega hoda dolazimo do jednoga od najčešćih bojnih polja ljudskoga srca – straha od onoga što bi se moglo dogoditi. O strahu smo već govorili, ali danas želimo otići dublje: ne samo predati Bogu pojedine strahove, nego prepoznati način na koji strah može postupno postati životni stav. Čovjek tada više ne reagira na stvarnu opasnost, nego unaprijed živi desetke mogućih budućnosti. Što ako se razbolim? Što ako izgubim posao? Što ako se nešto dogodi mojoj obitelji? Što ako ne uspijem? Što ako ostanem sam? Što ako donesem pogrešnu odluku? Što ako se dogodi upravo ono čega se najviše bojim? I dok se ništa od toga još nije dogodilo, tijelo je već napeto, misli iscrpljene, molitva otežana, a srce kao da već živi nesreću koja možda nikada neće doći. Strah nam tada pokušava ukrasti današnji dan zbog sutrašnjega dana koji još ne postoji.
Isus vrlo dobro poznaje tu čovjekovu sklonost. Zato u Govoru na gori ne govori ljudima koji nemaju stvarnih problema. Govori ljudima koji poznaju siromaštvo, nesigurnost i brigu za svakodnevni kruh. I upravo njima kaže: „Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući“ (usp. Mt 6,25). Isus ne govori da hrana, odjeća, posao ili zdravlje nisu važni. Ne poziva nas na neodgovornost. Poziva nas da razlikujemo odgovornost od tjeskobne potrebe da sve držimo pod kontrolom. Odgovornost pita: „Što danas mogu učiniti?“ Strah pita: „Kako mogu osigurati da se nikada ništa loše ne dogodi?“ Na prvo pitanje često postoji odgovor. Na drugo ga nema. Nitko od nas ne može kontrolirati cijeli život. Upravo tu počinje povjerenje.
Isus zatim usmjerava pogled učenika prema pticama: „Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac“ (Mt 6,26). Ne kaže da ptice ništa ne čine. One traže hranu, grade gnijezda i brinu se za mlade. Ali ne žive pokušavajući unaprijed osigurati svaki budući dan. Isus zato ne suprotstavlja vjeru radu, planiranju ili razboritosti. Suprotstavlja vjeru tjeskobnom uvjerenju da sve ovisi samo o nama. To je teret koji čovjek nije stvoren nositi.
Možda je upravo potreba za kontrolom jedan od prikrivenih oblika straha. Kažemo da samo želimo biti odgovorni, ali teško podnosimo kada stvari ne idu prema našem planu. Želimo znati što će se dogoditi, kada će se dogoditi i kako će završiti. Želimo kontrolirati sebe, okolnosti, ponekad čak i ljude koje volimo. I kada to ne možemo, gubimo mir. U dubini takva srca često se skriva pitanje: „Ako ja pustim, tko će držati sve zajedno?“ Vjera odgovara: Bog. Ne znači da ćemo prestati djelovati. Znači da ćemo prestati sebe smatrati spasiteljem vlastitoga svijeta.
Tu ponovno dolazimo do svetoga Mihaela i njegova imena: Tko je kao Bog? To pitanje danas može postati oslobađajuće upravo za čovjeka koji pokušava sve kontrolirati. Jesam li ja Bog? Mogu li vidjeti sutrašnji dan? Mogu li zaštititi svakoga koga volim od svake boli? Mogu li svojim brigama produžiti život? Isus upravo pita: „Tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat?“ (usp. Mt 6,27). Postoje stvari koje su nam povjerene i stvari koje nikada nisu bile u našim rukama. Mudrost je naučiti razlikovati jedno od drugoga.
Ponekad strah pokušavamo pobijediti tako da tražimo potpunu sigurnost. Želimo znak da će sve biti dobro. Želimo da nam Bog unaprijed obeća da se bolest neće dogoditi, da nećemo izgubiti osobu koju volimo, da će posao uspjeti, da ćemo dobiti ono za što molimo. Ali kršćansko povjerenje ne počiva na obećanju da će se sve dogoditi prema našem planu. Počiva na obećanju da nas Bog neće napustiti. To je mnogo dublja sigurnost. Bog nam nije obećao život bez križa. Obećao nam je svoju prisutnost u križu. Nije rekao da nikada nećemo proći dolinom smrti. Psalam kaže: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom“ (Ps 23,4). Pobjeda nije u tome što doline nema. Pobjeda je u riječima: „Ti si sa mnom.“
Zato nas strah često napada upravo u području Božje dobrote. Kada ne razumijemo što se događa, pojavljuje se pitanje: „Ako me Bog voli, zašto ovo dopušta?“ To je ljudsko pitanje i Bog se ne sablažnjava nad njim. Ali postoji razlika između pitanja koje traži Boga i sumnje koja unaprijed zaključuje da Bogu nije stalo. Isus nam konačni odgovor na Božju ljubav ne daje objašnjenjem svake patnje, nego križem. Kada ne razumijem Božje putove, gledam Raspetoga. Možda još uvijek ne znam zašto se nešto dogodilo, ali znam da Bog nije ravnodušan prema ljudskoj patnji. Ušao je u nju.
Jedna od zamki straha jest neprestano zamišljanje najgorega. Čovjek u mislima pokušava pripremiti sebe za svaku moguću nesreću. Misli da će, ako dovoljno unaprijed brine, biti manje povrijeđen ako se nešto dogodi. Ali tako počinje patiti mnogo puta zbog događaja koji se možda nikada neće dogoditi. Isus nas vraća u jedino vrijeme u kojem možemo susresti Boga – danas. „Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova“ (Mt 6,34). To nije poziv da nemamo planove. To je poziv da ne pokušavamo danas nositi križ koji pripada sutrašnjem danu. Ako taj križ dođe, s njime će doći i milost koja danas još nije potrebna.
Koliko smo puta u životu mislili: „Ako mi se to dogodi, neću moći izdržati.“ A onda se dogodilo nešto teško i otkrili smo da je uz teškoću došla snaga koju prije nismo imali. Zašto je nismo imali ranije? Zato što nam nije bila potrebna. Bog često ne daje unaprijed milost za zamišljene križeve. Daje milost za stvarni križ kada dođe. Zato ne možemo procjenjivati svoju sposobnost nositi sutrašnju kušnju prema snazi koju osjećamo danas. Ako sutra dođe nešto teško, Bog će sutra biti isti Bog koji je danas s nama.
Povjerenje u providnost ipak ne znači pasivnost. Ako se bojim bolesti i postoji razumna mogućnost liječničkoga pregleda, učinit ću ga. Ako se bojim financijskih problema, odgovorno ću planirati. Ako postoji stvarna opasnost, zaštitit ću sebe i druge. Ako mi je potrebna stručna pomoć, potražit ću je. Vjera nije zanemarivanje stvarnosti. Ali nakon što učinim ono što je u mojoj moći, dolazi trenutak u kojem moram priznati: „Dalje ne mogu. Ovo predajem Tebi.“ Upravo je taj trenutak često mjesto najveće duhovne borbe.
Ponekad je strah povezan i s našim voljenima. Lakše bismo možda podnijeli nešto što se događa nama nego pomisao da bi se moglo dogoditi djetetu, supružniku, roditelju ili osobi koju volimo. Tada naša ljubav neprimjetno postaje pokušaj kontrole. Želimo ih zaštititi od svega. Ali nijednoga čovjeka ne možemo voljeti tako da ga učinimo potpuno sigurnim od života. Možemo ga voljeti, štititi koliko možemo, savjetovati, moliti za njega i biti uz njega, ali na kraju moramo učiniti nešto teško: predati ga Bogu. Reći: „Gospodine, volim ovu osobu, ali Ti je voliš više nego ja. Ona nije moje vlasništvo. Povjeravam je Tebi.“
Tu nas može poučiti Marija. Na Navještenje nije dobila cijeli plan. Nije joj bilo objašnjeno sve što će njezino „da“ značiti. Čula je dovoljno za sljedeći korak i odgovorila: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38). Kasnije će stajati pod križem istoga Sina kojega joj je anđeo navijestio. Povjerenje nije značilo da će razumjeti svaki događaj. Značilo je da će ostati vjerna Bogu i onda kada ne razumije.
Sveti Mihael danas nas uči istome. Njegova snaga nije u tome što sam kontrolira ishod bitke. Njegova snaga jest u pripadanju Bogu. „Tko je kao Bog?“ To je odgovor našoj potrebi za kontrolom. Ja nisam Bog. Ne moram biti Bog. Ne moram znati sve. Ne moram moći sve. Ne moram predvidjeti sve. Ne moram sam držati svoj život, svoju obitelj i budućnost. Mogu biti stvorenje koje se oslanja na Stvoritelja. To nije slabost. To je sloboda.
Možda se danas neće promijeniti okolnost zbog koje se bojiš. Možda nećeš dobiti odgovor na pitanje koje te muči. Ali nešto se ipak može promijeniti – tko nosi teret. Do sada si ga možda nosio sam. Danas ga možeš predati Bogu. A kada se sutra ponovno pojavi, ponovno ga predaj. Povjerenje nije jedna velika odluka nakon koje se nikada više ne bojimo. Ono je često stotinu malih predanja tijekom jednoga dana: „Isuse, ponovno Ti ovo dajem.“
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas pred Tebe donosim ono čega se bojim. Ti poznaješ moje stvarne strahove i one koje je moja mašta uvećala. Poznaješ noći u kojima unaprijed živim ono što se još nije dogodilo, ljude koje pokušavam zaštititi od svega i okolnosti koje pokušavam kontrolirati jer se bojim što će biti ako ih pustim. Oprosti mi kada se ponašam kao da sve ovisi o meni. Oprosti mi kada brigu nazivam odgovornošću, a zapravo sam izgubio povjerenje. Nauči me učiniti ono što mi pripada, a zatim predati Tebi ono što mi ne pripada. Ne molim Te za život bez križa, nego za vjeru koja zna da me na križu nećeš ostaviti samoga. Kada ne razumijem Tvoje putove, pokaži mi ponovno svoj križ. Kada me budućnost plaši, vrati me u današnji dan. Kada mi srce kaže: „Nećeš moći“, podsjeti me da ne moram moći bez Tebe. Ti ćeš biti ondje. Ti si već ondje.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me kada strah pokušava postati veći od moje vjere. Kada budućnost u mojim mislima postane prijeteća, podsjeti me da ona pripada Bogu. Kada pokušavam kontrolirati sve oko sebe, podsjeti me svojim imenom: Tko je kao Bog? Ja nisam Bog i ne moram biti. Kada se bojim za one koje volim, pomozi mi položiti ih u Očeve ruke. Kada ne znam što će biti, pomozi mi ostati vjeran onome što Bog od mene traži danas. Ne dopusti da me strah paralizira, ali ni da ga prikrivam lažnom hrabrošću. Vodi me prema Kristu, u kojem mogu priznati svoju slabost i ipak nastaviti hodati.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Gospodinom imenovati jednu stvar koju najviše pokušavam kontrolirati. Možda je to moja budućnost, zdravlje, obitelj, posao, odnos, neka odluka ili osoba koju volim. Iskreno ću se pitati: „Što je u ovoj situaciji doista moja odgovornost, a što pokušavam učiniti umjesto Boga?“ Ono što mogu razumno učiniti, učinit ću. Ono što ne mogu, svjesno ću predati Gospodinu riječima: „Isuse, ovo nije u mojim rukama. Predajem ga u Tvoje. Ne znam što će se dogoditi, ali znam komu pripadam.“ Kada se tijekom dana briga vrati, neću se osuđivati. Ponovno ću je predati. Ako treba, deset, pedeset ili stotinu puta.
Gospodine, danas Ti predajem svoje sutra. Predajem Ti ljude koje volim i koje ne mogu zaštititi od svega. Predajem Ti svoje zdravlje, svoje planove, svoje služenje, ono što mogu izgubiti i ono što nikada nisam ni mogao kontrolirati. Ne tražim od Tebe obećanje da će svaki moj plan uspjeti. Tražim milost da Ti vjerujem i kada ne uspije. Ne tražim život bez boli. Tražim sigurnost da nijedna bol neće biti mjesto na kojem me nećeš moći pronaći. Ne tražim da mi pokažeš cijeli put. Daj mi dovoljno svjetla za današnji korak.
Ako sutra dođe radost, primit ću je s Tobom. Ako dođe križ, nosit ću ga s Tobom. Ako dođe odgovor, zahvalit ću Ti. Ako bude trebalo čekati, čekat ću s Tobom. Ako se otvore vrata, proći ću kroz njih. Ako ostanu zatvorena, vjerovat ću da Ti i dalje vodiš moj život.
Sveti Mihaele Arkanđele, čuvaj me od straha koji mi govori da sam sam. Marijo, Majko povjerenja, nauči me govoriti: „Neka mi bude po tvojoj riječi.“ Duše Sveti, kada moje misli odlaze u sutrašnji dan, vrati moje srce u Očevu prisutnost.
Jer moja sigurnost nije u tome da znam što će biti sutra.
Moja sigurnost je u tome da znam tko će sutra biti sa mnom.
„Ne boj se jer ja sam s tobom.“
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!