Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Svetište sv. Mihaela Gargano)
DEVETNAESTI DAN - 07.09.
Sjeti se čiji si
Riječ Božja
„Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj!“ (Iz 43,1)
Devetnaestoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo do jednoga od najdubljih mjesta duhovne borbe – pitanja našega identiteta. Neprijatelj ne pokušava samo navesti čovjeka da učini nešto pogrešno. Mnogo dublja pobjeda za njega bila bi kada bi čovjek zaboravio tko je pred Bogom. Jer ako zaboravim tko sam, počet ću živjeti prema imenima koja su mi dali moji grijesi, rane, neuspjesi, uspjesi, drugi ljudi ili moje vlastite nesigurnosti. Zato Bog kroz proroka Izaiju ne govori samo: „Pomoći ću ti“, nego izgovara nešto mnogo osobnije: „Imenom sam te zazvao: ti si moj!“ Prije nego što govori o onome što trebamo učiniti, Bog nas podsjeća komu pripadamo.
Upravo se oko toga vodila borba od početka. Zmija u Edenu ne napada samo jednu zapovijed. Napada čovjekov odnos s Bogom i način na koji čovjek vidi sebe. „Bit ćete kao bogovi“ (usp. Post 3,5). U toj rečenici skriva se laž da čovjek mora uzeti ono što mu Bog navodno uskraćuje kako bi postao ono što treba biti. Ali čovjek je već stvoren na Božju sliku. Neprijatelj mu nudi krivotvorinu onoga što je već primio kao dar. To je jedna od njegovih starih taktika: uvjeriti nas da moramo nešto dokazati, osvojiti ili posjedovati kako bismo postali vrijedni.
Istu dinamiku vidimo u Isusovoj kušnji u pustinji. Neposredno prije pustinje, na Jordanu, čuje se Očev glas: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni!“ (Mt 3,17). A zatim dolazi napasnik: „Ako si Sin Božji...“ (Mt 4,3). Primijetimo redoslijed. Otac govori identitet: „Ti si moj ljubljeni Sin.“ Neprijatelj odmah pokušava unijeti sumnju: „Ako si... dokaži.“ Pretvori kamenje u kruh. Učini nešto spektakularno. Pokaži tko si. Isus odbija igru dokazivanja. On ne mora učiniti čudo kako bi postao Sin. On jest Sin.
Koliko naših borbi počinje upravo riječima: „Ako stvarno vrijediš, dokaži.“ Ako si vrijedan, moraš uspjeti. Ako si lijep, drugi to moraju primijetiti. Ako si sposoban, moraš biti bolji od drugih. Ako te Bog koristi, moraš imati veliku službu. Ako si dobar roditelj, tvoja djeca moraju ispasti onako kako si zamislio. Ako si duhovan, moraš imati posebna iskustva. Ako si važan, ljudi te moraju trebati. I tako cijeli život može postati beskrajno dokazivanje vlastite vrijednosti.
Ali Evanđelje počinje na drugome mjestu.
Ti nisi ljubljen zato što si dokazao svoju vrijednost. Vrijednost ne stvaraš svojim postignućima. Primaš je kao dar.
U krštenju smo ucijepljeni u Krista. Pavao govori: „Ta svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu. Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste“ (Gal 3,26-27). Kršćanski identitet zato nije pozitivna misao koju sami sebi ponavljamo. On izvire iz stvarnosti našega odnosa s Kristom. Pripadamo Njemu.
To ne znači da ćemo se uvijek osjećati vrijednima. Ponekad će naša nutrina govoriti suprotno. Možda smo odrasli uz riječi koje su ostavile duboke tragove: „Od tebe nikada ništa.“ „Zašto nisi kao tvoj brat?“ „Preosjetljiv si.“ „Nesposoban si.“ „Nitko te neće voljeti takvoga.“ Možda te riječi više nitko ne izgovara, ali su postale naš unutarnji glas. Godinama poslije još uvijek pokušavamo dokazati da nisu bile istinite.
Ponekad čovjek promijeni cijeli svoj život, a u sebi još uvijek nosi ime koje mu je netko dao u djetinjstvu.
Bog danas govori nešto drugo: „Imenom sam te zazvao: ti si moj.“
Ne govori: „Ti si ono što su drugi rekli.“ Ne govori: „Ti si svoj najveći neuspjeh.“
Ne govori: „Ti si svoj najgori grijeh.“ Kaže: „Ti si moj.“
To ipak ne znači da kršćanski identitet služi poricanju grijeha. Upravo suprotno. Kada znam da sam ljubljeno Božje dijete, mogu hrabrije pogledati istinu o sebi. Ne moram skrivati svoje grijehe da bih zaštitio vrijednost. Mogu priznati: „Da, pogriješio sam“, a da ne zaključim: „Zato sam bezvrijedan.“ To je razlika između krivnje i srama koji zahvaća identitet. Zdrava krivnja kaže: „Učinio sam nešto loše i trebam se vratiti Bogu.“ Toksični sram govori: „Ja sam potpuno loš i nema smisla vraćati se.“
Sjetimo se Petra. Nakon što je triput zanijekao Isusa, mogao je cijeli ostatak života sebe zvati: „onaj koji je izdao Gospodina“. I to bi bila činjenica o njegovoj prošlosti. Ali Isus mu nakon uskrsnuća daje novu budućnost: „Pasi ovce moje“ (Iv 21,17). Petrov pad nije izbrisan iz povijesti, ali nije dobio pravo biti njegovo konačno ime.
I mi često radimo suprotno. Uzmemo jedan događaj i pretvorimo ga u identitet. „Razveo sam se – promašen sam.“ „Nisam uspio – nesposoban sam.“ „Ponovno sam pao u isti grijeh – licemjer sam.“ „Netko me odbacio – nisam vrijedan ljubavi.“ „Napravio sam nešto čega se sramim – zauvijek sam obilježen.“ Neprijatelj voli kada od glagola napravimo imenicu. Ne samo: „Pao si“, nego: „Ti si pad.“ Ne samo: „Sagriješio si“, nego: „To je ono što jesi.“
Bog govori drugačije. On grijeh naziva pravim imenom, ali grešnika zove na povratak.
To je važno i u našim odnosima prema drugima. Ako Bog ne svodi mene na moj najgori trenutak, nemam pravo ni drugoga zauvijek zatvoriti u njegov najgori trenutak. Čovjek može snositi posljedice svojih postupaka, povjerenje se možda mora ponovno graditi i neke granice mogu ostati potrebne, ali kršćanska nada uvijek ostavlja mogućnost obraćenja. Bog vidi čovjeka dublje od njegova pada.
Tu ponovno dolazimo do svetoga Mihaela. Njegovo ime nije usmjereno prema njemu samome. Mi-ka-El – Tko je kao Bog? U tome se krije tajna zdravoga identiteta. Sveti Mihael ne mora sam sebe učiniti velikim jer njegova veličina dolazi iz odnosa s Bogom i vjernosti Bogu. Ne govori: „Pogledajte mene.“ Cijelim svojim imenom govori: „Pogledajte Boga.“
To je lijek protiv dviju suprotnih krajnosti: samoprezira i oholosti.
Samoprezir govori: „Ja ne vrijedim ništa.“ Oholost govori: „Moja vrijednost dolazi iz toga što sam iznad drugih.“ Evanđelje govori nešto treće: „Vrijedan si jer si Božje stvorenje, otkupljeno Kristovom ljubavlju, ali nisi Bog.“
To nas oslobađa i od samoprezira i od potrebe da budemo središte svijeta. Ne moram sebe mrziti. Ali ne moram ni sebe obožavati. Mogu biti ono što jesam: stvorenje koje ljubi Stvoritelj.
Identitet možemo graditi i na služenju. To je osobito opasno za ljude koji mnogo čine u Crkvi. Počnemo sebe doživljavati prvenstveno kao voditelja, propovjednika, molitelja, glazbenika, katehetu, svećenika, đakona ili osobu s određenim darom. Služenje postane toliko povezano s našim identitetom da nas svaka kritika služenja pogađa kao odbacivanje cijele osobe. A što će se dogoditi ako jednoga dana više ne budemo mogli služiti? Tko smo kada se ugase mikrofon i svjetla, kada nema ljudi koji nas trebaju i kada nas nitko ne pohvali?
Prije svakoga služenja postoji nešto dublje: dijete pred Ocem.
Isus govori učenicima koji se vraćaju oduševljeni jer im se zlodusi pokoravaju: „Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima“ (Lk 10,20). Drugim riječima: ne gradite identitet na duhovnoj moći, uspjehu ili darovima. Vaša najveća radost nije u tome što možete učiniti za Boga, nego u tome da pripadate Bogu.
To je posebno važna riječ u pobožnosti svetom Mihaelu. Cilj ovih četrdeset dana nije da nakon njih sebe smatramo velikim duhovnim ratnicima. Cilj je da sve dublje shvatimo koliko trebamo Krista. Što se više približavamo Bogu, to manje trebamo dokazivati vlastitu veličinu.
Možda se uspoređuješ s drugima. Društvene mreže tome daju beskrajno mnogo materijala. Gledaš tuđe tijelo, obitelj, brak, službu, posao, kuću, putovanja, darove i uspjehe, a zatim njihov vanjski život uspoređuješ sa svojom unutarnjom borbom. Naravno da ćeš izgubiti takvu usporedbu. Ali Bog te neće pitati zašto nisi bio netko drugi. Pitat će što si učinio s životom koji je dao tebi. Usporedba krade zahvalnost.
Ako stalno gledam tuđe darove, neću vidjeti svoje.
Ako stalno želim tuđi poziv, propustit ću svoj.
Ako stalno pokušavam biti netko drugi, nikada neću postati osoba koju je Bog zamislio kada je stvorio mene. Zato danas ne pitamo: „Jesam li bolji od drugih?“ niti: „Jesam li gori od drugih?“ Pitamo: „Gospodine, tko sam ja u Tvojim očima?“
Odgovor počinje jednostavno: „Ti si moj.“
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas Ti predajem sva lažna imena koja nosim. Predajem Ti riječi koje su mi drugi govorili i koje sam pretvorio u istinu o sebi. Predajem Ti svoje neuspjehe, grijehe, uspjehe, titule, služenje, tuđa očekivanja i svoju potrebu za dokazivanjem. Oprosti mi kada sam svoju vrijednost tražio u tome koliko me ljudi cijene, koliko sam uspješan, koliko sam potreban ili koliko sam duhovno sposoban. Oprosti mi kada sam se uspoređivao s drugima i prezirao ono što si dao meni. Oprosti mi i kada sam sebe gledao samo kroz svoje grijehe i zaboravljao snagu Tvoga otkupljenja. Danas želim ponovno čuti Očev glas. Podsjeti me da moja vrijednost nije nagrada za savršenstvo. Ona je dar Tvoje ljubavi. Nauči me živjeti iz istine da Ti pripadam.
Kada padnem, daj mi snagu reći: „Pao sam, ali pad nije moje ime.“ Kada sagriješim, daj mi poniznost priznati grijeh, ali ne dopusti da očaj proglasi grijeh mojim identitetom. Kada uspijem, sačuvaj me od oholosti. Kada me drugi hvale, neka moje srce ostane slobodno. Kada me kritiziraju, pomozi mi razlučiti ima li u tome istine, ali ne dopusti da ljudsko mišljenje određuje moju vrijednost.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, tvoje ime ne govori o tvojoj veličini, nego o Božjoj: Tko je kao Bog? Izmoli mi slobodu od potrebe da neprestano dokazujem tko sam. Kada me neprijatelj podsjeća na moju prošlost kako bi me gurnuo u očaj, usmjeri me prema Kristovu križu. Kada me uspjeh vodi u oholost, podsjeti me da je sve milost. Kada se uspoređujem s drugima, vrati me pozivu koji je Bog dao meni. Kada tražim svoju vrijednost u služenju, darovima ili priznanju, podsjeti me da sam prije svega pozvan pripadati Bogu.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Gospodinom prepoznati jedno lažno ime koje sam prihvatio kao istinu o sebi. Možda je to: „Nisam dovoljno dobar“, „Nisam vrijedan ljubavi“, „Ja sam promašaj“, „Nikada se neću promijeniti“, „Moram svima dokazati svoju vrijednost“, „Vrijedim samo kada sam potreban“, „Moj najgori grijeh govori tko sam.“ Neću ga uljepšavati. Izgovorit ću ga pred Bogom, a zatim ću nasuprot njemu staviti Njegovu riječ: „Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj!“
Gospodine, ako sam godinama živio pokušavajući dokazati svoju vrijednost, danas želim prestati trčati tu utrku. Ako sam živio od ljudskoga priznanja, oslobodi me. Ako me odbacivanje određivalo, izliječi me. Ako sam vlastiti grijeh pretvorio u svoje ime, podsjeti me da si Ti došao zvati grešnike na novi život. Ako sam svoje darove koristio da bih se osjećao važnijim od drugih, ponizi moje srce bez ponižavanja mojega dostojanstva.
Ne želim više pitati svijet koliko vrijedim. Ne želim pitati svoj uspjeh. Ne želim pitati svoj neuspjeh. Ne želim pitati svoje rane. Ne želim čak ni svoju prošlost pitati tko sam.
Želim pitati Tebe. A Ti kažeš: „Ti si moj.“
Kada me drugi ne razumiju – Tvoj sam.
Kada uspijem – Tvoj sam.
Kada pogriješim i vratim Ti se – Tvoj sam.
Kada sam snažan – Tvoj sam.
Kada sam slab – Tvoj sam.
Kada služim pred mnogima – Tvoj sam.
Kada me nitko ne vidi – Tvoj sam.
Kada me hvale – sačuvaj me u Tebi.
Kada me odbacuju – podsjeti me komu pripadam.
Sveti Mihaele Arkanđele, čuvaj istinu o mojem identitetu. Marijo, koja si sebe nazvala službenicom Gospodnjom i svu svoju veličinu pronašla u pripadanju Bogu, nauči me istoj slobodi. Duše Sveti, svjedoči mojemu srcu da sam pozvan živjeti kao ljubljeno Božje dijete.
Ne moram dokazati da sam velik.
Ne moram biti veći od drugih.
Ne moram biti bez slabosti.
Trebam znati čiji sam.
I kada neprijatelj ponovno upita: „Ako si Božji... dokaži!“ želim odgovoriti: „Ne moram dokazivati ono što mi je Otac već darovao. Krist me otkupio. Njemu pripadam.“
„Imenom sam te zazvao: ti si moj!“
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!