Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Sv. Mihael, Kiseg Mađarska)
DVADESET ČETVRTI DAN – 12.09.
Bog otvara novi put
Riječ Božja
„Ne spominjite se onog što je bilo, nit’ mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?“ (Iz 43,18-19)
Dvadeset četvrtoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo do jednoga od mjesta na kojima čovjek može ostati zarobljen i onda kada su vanjski lanci odavno nestali – vlastite prošlosti. Postoje događaji koji su završili prije mnogo godina, ljudi koji više nisu dio našega života, grijesi koje smo ispovjedili, odluke koje više ne možemo promijeniti i riječi koje ne možemo vratiti, a ipak sve to može nastaviti živjeti u nama kao da se dogodilo jučer. Čovjek fizički živi u sadašnjosti, ali srcem neprestano ponovno ulazi u stare sobe. Vraća se istim razgovorima, zamišlja što je trebao učiniti, što je mogao spriječiti, kako bi njegov život izgledao da je tada izabrao drugačije. Prošlost tada više nije samo sjećanje. Postaje mjesto stanovanja. Bog danas govori: „Evo, činim nešto novo.“ Ne govori da prošlost nije važna niti da je trebamo izbrisati. Govori da prošlost nema pravo postati gospodar naše budućnosti.
Jučer smo razmatrali kako ne trebamo vjerovati svakoj misli koja se pojavi u nama. Danas ćemo pogledati jednu od najupornijih: „Da tada nisam učinio to, danas bi sve bilo drugačije.“ Možda bi. Ali možda i ne bi. Problem je u tome što više ne možemo živjeti život koji se nije dogodio. Postoji samo život koji nam je danas dan. Možemo iz prošlosti učiti, možemo ispraviti ono što se još može ispraviti, možemo se pokajati, oprostiti, tražiti oproštenje i dopustiti Bogu da iscijeli rane, ali ne možemo se vratiti u jučer. Kada pokušavamo živjeti u onome „što bi bilo da je bilo“, trošimo snagu koja nam je potrebna za ono što Bog želi učiniti danas.
Pavao je imao prošlost koju nije mogao izbrisati. Prije susreta s Kristom progonio je Crkvu. Bio je prisutan kada je Stjepan kamenovan i odobravao njegovo pogubljenje (usp. Dj 7,58; 8,1). Nakon obraćenja mogao je ostatak života provesti ponavljajući: „Kako sam mogao? Kako mi Bog može oprostiti? Nisam dostojan biti apostol.“ On doista ne skriva svoju prošlost. Piše da je progonio Crkvu Božju i sebe naziva najmanjim među apostolima (usp. 1 Kor 15,9). Ali zatim izgovara ključnu rečenicu: „Milošću Božjom jesam što jesam“ (1 Kor 15,10). Pavao se sjeća svoje prošlosti, ali više ne dopušta da ona bude njegovo konačno ime. Sjećanje ga ne vodi u paralizirajući sram, nego u zahvalnost za milost.
To je velika razlika između pokajanja i samokažnjavanja. Pokajanje kaže: „Gospodine, sagriješio sam. Oprosti mi, promijeni me i pokaži mi kako mogu ispraviti ono što je moguće.“ Samokažnjavanje kaže: „Moram još malo patiti zbog onoga što sam učinio jer ne mogu prihvatiti da mi je oprošteno.“ Pokajanje gleda prema Bogu. Samokažnjavanje neprestano gleda prema sebi. Pokajanje vodi promjeni. Samooptuživanje može čovjeka godinama držati na istome mjestu.
Ponekad mislimo da je ponizno stalno se vraćati grijehu koji nam je Bog već oprostio. Ali ako smo se iskreno pokajali, ispovjedili grijeh i primili odrješenje, potrebno je naučiti i primiti oproštenje. Katkad nam je lakše vjerovati da Bog oprašta drugima nego da je doista oprostio nama. Kao da govorimo: „Znam što Crkva uči o sakramentu pomirenja, ali moj je grijeh ipak drugačiji.“ I neprimjetno vlastiti grijeh činimo većim od Kristova križa. Tu nam sveti Mihael ponovno postavlja pitanje: Tko je kao Bog? Tko ima posljednju riječ o oproštenom grijehu – moja krivnja ili Bog? Ako je Bog u sakramentu rekao: „Oprošteno ti je“, tko sam ja da kažem: „Nije dovoljno“?
To ne znači da posljedice nestaju. Oproštenje nije čarobno brisanje povijesti. Ako sam nekoga povrijedio, možda ću trebati dugo ponovno graditi povjerenje. Ako sam donio lošu odluku, možda postoje posljedice koje više ne mogu ukloniti. Ako sam izgubio godine, ne mogu ih vratiti. Ali postoji nešto što Bog može učiniti: otkupljivati ono što mu predamo. On može čak i naše padove pretvoriti u mjesto poniznosti, suosjećanja i služenja drugima. Čovjek koji je upoznao vlastitu slabost može postati nježniji prema slabima. Čovjek kojemu je mnogo oprošteno može naučiti mnogo ljubiti.
Petar je možda najbolji primjer. Isus ga je upozorio da će ga zanijekati. Petar je bio siguran u sebe: „Ako treba i umrijeti s tobom, ne, neću te zatajiti“ (usp. Mt 26,35). A nekoliko sati poslije pred sluškinjom govori: „Ne poznajem toga čovjeka.“ Tada pijetao zapjeva. Evanđelje kaže da Petar izlazi i gorko zaplače. Taj trenutak mogao je postati kraj njegove priče. Mogao je zauvijek ostati čovjek koji je u najvažnijem trenutku zakazao. Ali uskrsli Isus dolazi upravo prema njegovu mjestu pada. Triput ga pita: „Ljubiš li me?“ i triput mu povjerava: „Pasi ovce moje“ (usp. Iv 21,15-17). Isus ne briše Petrovu prošlost. On je otkupljuje. Tamo gdje su bila tri zatajenja, sada su tri ispovijesti ljubavi.
Bog često upravo tako djeluje. Ne vraća nas uvijek na početak kao da se ništa nije dogodilo. Čini nešto dublje: ulazi u ono što se dogodilo i iz njega izvodi novi život. Ožiljak ostaje, ali više nije otvorena rana. Ožiljak govori: „Ovdje sam jednom bio ranjen, ali ovdje sam također bio iscijeljen.“ Naša prošlost može postati svjedočanstvo ne zato što je sve u njoj bilo dobro, nego zato što Bog nije dopustio da zlo ima posljednju riječ.
Postoji, međutim, i druga vrsta zarobljenosti prošlošću: ne živimo samo u svojim grijesima nego i u onome što su drugi učinili nama. Ponekad cijeli identitet gradimo oko jedne nepravde. „Ja sam onaj kojega su izdali.“ „Ja sam ona koju su ostavili.“ „Ja sam onaj kojemu su uzeli ono što mu pripada.“ Ono što se dogodilo može biti potpuno stvarno i bolno. Ne treba ga umanjivati. Ali ako rana postane naše glavno ime, osoba koja nas je povrijedila nastavlja određivati naš život mnogo godina nakon događaja.
Oprost o kojem smo već govorili zato nije poricanje prošlosti. To je odbijanje da prošlost upravlja sadašnjošću. Mogu reći: „Da, to se dogodilo. Da, bilo je nepravedno. Da, ostavilo je posljedice. Ali neću dopustiti da to bude jedina priča mojega života.“ Bog još nije završio.
Izaija govori narodu koji vrlo dobro poznaje prošlost. Izrael ima svoje velike uspomene: izlazak iz Egipta, prolazak kroz more, Božja čudesa. Ali sada Bog govori nešto gotovo iznenađujuće: „Ne spominjite se onog što je bilo... Evo, činim nešto novo.“ Ne govori im da zaborave Božju vjernost. Govori da ne ograničavaju Boga na ono što je već učinio. Bog nije samo Bog naše prošlosti. On je Bog onoga što tek dolazi.
Ponekad nas čak i lijepa prošlost može zarobiti. „Nekada je zajednica bila bolja.“ „Nekada sam tako lako molio.“ „Nekada sam imao više žara.“ „Nekada je moj brak bio drugačiji.“ „Nekada je Bog tako snažno djelovao.“ I počnemo živjeti od uspomena. Zahvalnost za prošle milosti je dobra, ali nostalgija može postati prepreka novome. Bog ne želi da cijeli život pokušavamo ponovno proizvesti jučerašnje iskustvo. Mana koju je Izrael dobivao bila je za svaki novi dan. Bog ima milost i za danas. Zato se ne trebamo pitati samo: „Što je Bog nekada radio?“ nego: „Gospodine, što radiš sada?“
Možda je novo djelo još vrlo malo. Izaija kaže: „Već nastaje. Zar ne opažate?“ Sjeme počinje rasti prije nego što vidimo stablo. Možda je novi početak jedna odluka. Jedan razgovor. Jedna ispovijed. Jedna granica. Jedno oproštenje. Jedno „da“ nakon godina odbijanja. Jedno „ne“ starom obrascu. Jedan povratak molitvi. Nemoj prezirati male početke. Bog često započinje veliko djelo nečim što izgleda gotovo neprimjetno.
Sveti Mihael danas nas poziva da ponovno postavimo Boga na mjesto koje Mu pripada. Tko je kao Bog? Moja prošlost nije Bog. Moj najveći grijeh nije Bog. Čovjek koji me povrijedio nije Bog. Odluka koju sam pogrešno donio nije Bog. Izgubljene godine nisu Bog. Moj neuspjeh nije Bog. Ni moja najbolja prošla iskustva nisu Bog. Samo Bog ima pravo reći da je priča završena. Dok god živim, Bog još može nešto učiniti.
To ne znači da će vratiti baš sve što sam izgubio niti da će moj život izgledati onako kako sam nekada zamišljao. Kršćanska nada nije obećanje da će Bog ispuniti svaku našu zamisao. Ona je sigurnost da nijedna prošlost koju Mu predamo ne mora biti besmislena.
Josip je godinama nosio posljedice tuđega grijeha. Braća su ga prodala. Završio je u ropstvu, bio lažno optužen i zatvoren. Kada se poslije susretne s braćom, može reći: „Premda ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro“ (Post 50,20). Ne govori da je njihovo zlo bilo dobro. Govori da njihovo zlo nije bilo dovoljno snažno da zaustavi Božju sposobnost izvesti dobro. To je nada. Možda ne mogu promijeniti ono što je bilo. Ali mogu Bogu predati ono što je bilo. A kada nešto predamo Bogu, prošlost prestaje biti samo mjesto žaljenja i može postati mjesto otkupljenja.
Zato danas nemoj pitati samo: „Zašto se to dogodilo?“ Možda odgovor još nemaš. Pitaj i: „Gospodine, što želiš sada učiniti s onim što se dogodilo?“ Možda upravo tu počinje novi put.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas Ti predajem svoju prošlost. Predajem Ti ono čega se rado sjećam i ono što bih najradije izbrisao. Predajem Ti svoje grijehe, pogrešne odluke, propuštene prilike, izgubljene godine, riječi koje ne mogu vratiti i posljedice koje još uvijek nosim. Predajem Ti i ono što su drugi učinili meni. Ti znaš rane kojima sam dopustio da postanu moje ime. Ti znaš koliko puta u mislima ponovno živim ono što više ne mogu promijeniti.
Oprosti mi kada sam svoj grijeh učinio većim od Tvoga milosrđa. Oprosti mi kada sam se kažnjavao za ono što si mi Ti već oprostio. Daj mi hrabrost ispraviti ono što još mogu ispraviti, tražiti oprost gdje ga trebam tražiti, prihvatiti posljedice koje ne mogu ukloniti i predati Tebi ono što više nije u mojoj moći promijeniti.
Ne dopusti da jučer pojede moj današnji dan.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me kada me prošlost optužuje. Kada mi se vraćaju grijesi koje sam iskreno ispovjedio, usmjeri me prema Kristovu milosrđu. Kada mi neprijatelj govori da zbog svojih pogrešaka više nemam budućnosti, podsjeti me da posljednja riječ pripada Bogu. Kada se ponovno vraćam starim ranama samo kako bih hranio gorčinu, pomozi mi pustiti ono što sam predao Gospodinu. Kada nostalgija za prošlim vremenima sprječava da vidim što Bog radi danas, otvori mi oči za novu milost.
Neka tvoje ime ponovno odjekne u meni: Tko je kao Bog? Moja prošlost nije Bog. Moj grijeh nije Bog. Moja rana nije Bog. Moj neuspjeh nije Bog. Čovjek koji me povrijedio nije Bog.
Samo Bog ima posljednju riječ.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Gospodinom donijeti jedan događaj iz prošlosti kojemu još uvijek dopuštam da određuje moju sadašnjost. Neću ga potiskivati niti uljepšavati. Nazvat ću ga pravim imenom. Ako sam sagriješio i još nisam tražio oproštenje, učinit ću ono što je potrebno. Ako je grijeh već ispovjeđen, prestat ću ga ponovno donositi Bogu kao da Njegovo oproštenje nije bilo dovoljno. Ako me je drugi povrijedio, ponovno ću mu oprostiti u mjeri u kojoj danas mogu i predati Bogu konačni sud. A zatim ću pitati: „Gospodine, koji je moj sljedeći korak? Što želiš učiniti novo?“
Isuse, ne mogu promijeniti jučer. Ali Ti možeš promijeniti način na koji jučer živi u meni.
Ne mogu vratiti izgubljene godine. Ali mogu Ti dati godine koje su mi ostale.
Ne mogu povući svaku pogrešnu riječ. Ali mogu danas govoriti drugačije.
Ne mogu poništiti svaki pogrešan izbor. Ali mogu danas izabrati Tebe.
Ne mogu učiniti da rana nikada nije postojala. Ali mogu Ti dopustiti da je pretvoriš u ožiljak koji više ne krvari.
Ne mogu napisati novu prošlost. Ali s Tobom mogu živjeti novu budućnost.
Kada me prošlost doziva starim imenom, podsjeti me kako me Ti zoveš.
Kada mi govori: „Prekasno je“, podsjeti me na razbojnika na križu.
Kada govori: „Previše si pogriješio“, podsjeti me na Petra.
Kada govori: „Bog te više ne može upotrijebiti“, podsjeti me na Pavla.
Kada govori: „Ono što su ti učinili uništilo ti je život“, podsjeti me na Josipa.
Ti si Bog koji ne naziva zlo dobrim, ali si i Bog koji iz onoga što Ti predamo može izvesti dobro koje mi nismo mogli zamisliti.
Sveti Mihaele Arkanđele, čuvaj me od optuživanja koje me vraća u ono što je Krist oprostio. Marijo, koja si čuvala Božja djela u srcu i nastavila hodati i onda kada nisi razumjela, nauči me predati prošlost Bogu. Duše Sveti, pokaži mi novo koje već počinje nicati.
Ne želim zaboraviti ono što me prošlost može naučiti. Ali više ne želim u njoj živjeti.
Jer Bog mojega jučer jest i Bog mojega sutra.
I danas mi govori: „Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?“ (Iz 43,19)
Zato se više neću stalno okretati prema vratima koja su se zatvorila.
Želim gledati kamo me Bog sada vodi.
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!