Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Sveti Mihael dvorana u Trnovčici)
DVADESETI DAN - 08.09.
Poniznost je oružje protiv oholosti
Riječ Božja
„Ponizite se dakle pod snažnom rukom Božjom da vas uzvisi u pravo vrijeme. Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas.“ (1 Pt 5,6-7)
Dvadesetoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo točno na polovicu ovih četrdeset dana i vraćamo se korijenu jedne od najdubljih duhovnih borbi – oholosti. Nakon što smo jučer razmatrali svoj identitet i istinu da ne moramo dokazivati vlastitu vrijednost, danas idemo korak dalje. Ako doista znam da pripadam Bogu, više ne moram neprestano tražiti prvo mjesto, pobjeđivati u svakom razgovoru, biti primijećen, imati posljednju riječ, braniti vlastitu sliku pred ljudima niti se osjećati ugroženim kada Bog uzdigne nekoga drugoga. Poniznost nije preziranje sebe. Poniznost je sloboda čovjeka koji više ne mora sebe postavljati u središte.
Upravo ovdje sveti Mihael postaje jedan od najsnažnijih znakova našega četrdesetodnevnog puta. Njegovo ime znači: „Tko je kao Bog?“ To nije samo pitanje upućeno silama zla. To je pitanje koje treba odjekivati i u nama svaki put kada naš ego poželi zauzeti mjesto koje pripada Bogu. Tko je kao Bog? Nisam ja. Nije moja volja Bog. Nije moje mišljenje Bog. Nije moja služba Bog. Nije moj uspjeh Bog. Nije moja reputacija Bog. Nije moje pravo da uvijek budem shvaćen Bog. Samo je Bog Bog. Čovjek postaje istinski slobodan kada se više ne pokušava ponašati kao središte svijeta.
Oholost ipak rijetko dolazi pred nas otvoreno govoreći: „Želim biti veći od Boga.“ Mnogo je suptilnija. Pojavljuje se kada ne možemo podnijeti ispravak. Kada odmah tražimo opravdanje. Kada nam je teško reći: „Pogriješio sam.“ Kada se osjećamo ugroženo tuđim uspjehom. Kada potajno uživamo u tuđem neuspjehu jer se tada osjećamo malo većima. Kada učinimo dobro i razočaramo se jer nitko nije primijetio. Kada služimo, ali očekujemo priznanje. Kada se naljutimo jer naše ime nije spomenuto. Kada mislimo da bez nas ništa neće funkcionirati. Kada govorimo o svojim žrtvama kako bi drugi znali koliko činimo. Oholost se može sakriti čak i iza pobožnosti.
Isus je upravo među svojim najbližim učenicima morao liječiti tu potrebu za veličinom. Evanđelje kaže da su se putem raspravljali tko je među njima najveći. Oni hodaju s Isusom, slušaju Njegovu riječ, gledaju čudesa i upravo među njima raste pitanje položaja. Isus sjeda, doziva Dvanaestoricu i govori: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“ (Mk 9,35). Ne govori da je želja za veličinom sama po sebi besmislena, nego potpuno mijenja njezino značenje. U Božjem kraljevstvu velik nije onaj kojemu svi služe, nego onaj koji je naučio služiti.
To posebno trebamo čuti kada imamo neku odgovornost u Crkvi. Duhovni dar, služba ili autoritet ne znače da smo važniji od ljudi kojima služimo. Što nam Bog više povjerava, to bismo trebali postajati svjesniji da je riječ o povjerenom daru, a ne našem vlasništvu. Darovi Duha nisu medalje za duhovno savršenstvo. Bog može preko nesavršenoga čovjeka učiniti veliko dobro jer je On dobar. Zato plodnost naše službe nikada ne smijemo pretvoriti u dokaz vlastite veličine.
Ivan Krstitelj daje nam jednu od najljepših rečenica duhovne poniznosti: „On treba da raste, a ja da se umanjujem“ (Iv 3,30). Njegovi učenici dolaze zabrinuti jer ljudi odlaze Isusu. Mogao je osjetiti ugroženost. Godinama je propovijedao, narod mu je dolazio, a sada se pozornost premješta na drugoga. Ali Ivan zna tko je. Upravo zato ne mora zadržavati ljude uz sebe. On je prijatelj Zaručnikov i raduje se Zaručnikovu glasu. Koliko je potrebno takve slobode u svakom služenju: moći iskreno reći „Neka Krist raste, čak i ako ja postajem manje vidljiv.“
To je vrlo težak ispit srca. Kako reagiram kada netko drugi dobije priliku koju sam ja želio? Kada drugi propovijeda bolje? Kada netko drugi ima više dara? Kada se drugoga pohvali, a mene ne? Kada Bog počne koristiti osobu koju sam možda ja poučavao? Mogu li se radovati? Ili se u meni pojavi potreba umanjiti njegov uspjeh? „Da, ali ne znate vi njega...“ „Nije baš sve kako izgleda...“ „Da nije bilo mene...“ U takvim malim rečenicama srce često otkrije da mu nije dovoljna Božja slava; želi i mali dio slave za sebe.
Poniznost ne znači govoriti: „Ja ništa ne vrijedim, ništa ne znam i ništa ne mogu.“ To može biti samo drugačiji oblik zaokupljenosti sobom. Ako mi je Bog dao dar, poniznost nije poricati ga. Poniznost kaže: „Da, Bog mi je ovo dao i želim time služiti, ali dar nije moj izvor vrijednosti i nije razlog da se uzdignem iznad drugih.“ Marija može reći: „Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom“, ali odmah dodaje razlog: „Jer velika mi djela učini Svesilni“ (Lk 1,48-49). Ona ne poriče veličinu onoga što se dogodilo. Samo zna odakle veličina dolazi.
To je i duh svetoga Mihaela. Njegovo ime ne govori: „Pogledajte koliko sam snažan.“ Njegovo ime pokazuje prema Bogu: „Tko je kao Bog?“ U tome je njegova snaga. Oholost govori: „Pogledaj mene.“ Poniznost govori: „Pogledaj Njega.“ Oholost se mora stalno uspoređivati. Poniznost može služiti u miru. Oholost se boji da će netko drugi zauzeti njezino mjesto. Poniznost zna da joj mjesto daje Bog. Oholost mora pobijediti u raspravi. Poniznost može priznati: „Bio sam u krivu.“ Oholost teško traži oprost. Poniznost zna da istina vrijedi više od vlastite slike.
Ponekad se oholost skriva i u potrebi da kontroliramo druge. Mislimo da znamo što je najbolje za njih, kako bi trebali živjeti, kojim tempom napredovati i što bi Bog trebao činiti u njihovu životu. Savjetujemo i kada nas nitko nije pitao. Ispravljamo sve oko sebe, a malo dopuštamo drugima da ispravljaju nas. Čak možemo pokušavati upravljati nečijim odnosom s Bogom. Ali nijedan duhovni voditelj, roditelj, supružnik ili prijatelj nije Duh Sveti. Možemo pomoći, savjetovati, upozoriti i moliti, ali postoji granica nakon koje moramo čovjeka predati Bogu.
Oholost se može pojaviti i nakon pobjede nad grijehom. Čovjek neko vrijeme ozbiljno moli, posti, pobijedi određenu navezanost i tada počinje gledati druge koji se još bore: „Kako ne može? Samo treba odlučiti.“ Zaboravio je koliko je njemu trebalo milosti, vremena, padova, tuđe molitve i Božjega strpljenja. Čovjek koji se doista sjeća vlastite slabosti postaje milosrdniji prema slabosti drugoga. Zato su i naši padovi, kada ih donesemo Bogu, sposobni postati škola poniznosti.
Petar je to morao naučiti. Prije muke govori Isusu da ga, ako ga svi napuste, on neće napustiti. U njegovoj ljubavi ima iskrenosti, ali i previše pouzdanja u vlastitu snagu. Nekoliko sati poslije triput govori da Isusa ne poznaje. Taj pad slomio je sliku koju je imao o sebi, ali nije uništio njegov poziv. Nakon uskrsnuća Isus ga obnavlja i upravo taj Petar poslije piše: „Svi se jedni prema drugima pripašite poniznošću jer Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost“ (1 Pt 5,5). On više ne govori iz teorije. Naučio je da čovjek može iskreno ljubiti Isusa i istodobno biti mnogo slabiji nego što misli.
Zato se ne trebamo bojati kada nam Bog pokaže istinu o našoj slabosti. Poniženje i poniznost nisu isto. Bog ne želi uništiti naše dostojanstvo. Želi nas osloboditi lažne slike o vlastitoj samodostatnosti. Ponekad dopušta da otkrijemo granice svoje snage kako bismo prestali živjeti kao da Ga ne trebamo. Tada rečenica „Bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,5) više nije pobožna fraza. Postaje iskustvo.
Poniznost zato nije slabost nego stajanje u istini. Istina je da imam darove. Istina je da imam slabosti. Istina je da mogu učiniti dobro. Istina je da mogu pasti. Istina je da me Bog ljubi. Istina je da nisam Bog. Kada sve to mogu držati zajedno, više ne moram ni sebe uzvisivati ni sebe ponižavati. Mogu jednostavno pripadati Bogu i služiti.
Možda je najteži oblik poniznosti dopustiti da ne budemo prepoznati. Učiniti dobro koje nitko neće vidjeti. Moliti za osobu koja nikada neće znati da smo molili. Pomoći, a ne ispričati svima da smo pomogli. Prepustiti zaslugu drugome. Ne braniti se od svake nepravde ako obrana nije potrebna. Isus govori o Ocu „koji vidi u skrovitosti“ (Mt 6,6). Ako je Njegov pogled dovoljan, počinjemo biti slobodni od stalne gladi za ljudskim pogledima.
To je velika pobjeda nad ohološću: kada mogu reći „Bog zna“ i to mi je dovoljno.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas pred Tebe donosim svoju oholost, i onu koju vidim i onu koju još ne prepoznajem. Pokaži mi gdje tražim prvo mjesto, gdje trebam priznanje, gdje me tuđi uspjeh ugrožava, gdje se teško ispričavam i gdje uvijek moram imati posljednju riječ. Pokaži mi gdje sam darove koje si mi dao počeo smatrati svojom zaslugom. Oprosti mi kada sam se uspoređivao s drugima, kada sam njihove slabosti koristio kako bih se osjećao boljim i kada sam služenje pretvarao u način dokazivanja vlastite važnosti. Oslobodi me potrebe da budem viđen. Daj mi radost služenja u skrovitosti. Nauči me prihvatiti ispravak bez obrane, priznati pogrešku bez izgovora i reći „oprosti“ bez dodatka kojim ponovno opravdavam sebe. Daj mi poniznost koja ne prezire darove koje si mi dao, nego ih vraća Tebi zahvalnošću i služenjem.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, tvoje ime neka danas postane molitva protiv moje oholosti: Tko je kao Bog? Kada želim biti prvi, podsjeti me na Krista koji je oprao noge učenicima. Kada želim da me ljudi vide, podsjeti me na Oca koji vidi u skrovitosti. Kada me tuđi darovi ugrožavaju, nauči me zahvaliti Bogu za njih. Kada me hvale, pomozi mi vratiti slavu Bogu. Kada me opravdano ispravljaju, daj mi milost slušati. Kada želim sve kontrolirati, podsjeti me da nisam Duh Sveti. Kada se nakon neke duhovne pobjede počnem osjećati boljim od drugih, podsjeti me iz koliko me slabosti Božje milosrđe već podiglo.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Gospodinom pogledati gdje se moja potreba za priznanjem najviše pokazuje. Neću sastavljati popis tuđih oholosti, nego ću pitati: „Gospodine, gdje sam ja još uvijek previše važan samome sebi?“ Zatim ću učiniti jedno dobro djelo koje neću nikome spomenuti. Neću tražiti zahvalnost ni priznanje. Ako me nitko ne primijeti, reći ću: „Oče, Ti vidiš u skrovitosti i to mi je dovoljno.“ Ako danas budem ispravljen, pokušat ću prije obrane saslušati postoji li u tome nešto što mi Bog želi pokazati. Ako netko drugi bude pohvaljen ili uspije u području koje je meni važno, svjesno ću za njega zahvaliti Bogu.
Gospodine, ne želim biti velik bez Tebe. Ne želim graditi službu u kojoj će moje ime rasti, a Tvoje postajati sve manje. Ne želim se boriti za mjesto koje mi nisi dao. Ne želim svoju vrijednost dokazivati uspoređujući se s drugima. Ako me želiš staviti naprijed, neka to bude radi služenja. Ako me želiš ostaviti u skrovitosti, neka mi Tvoj pogled bude dovoljan. Ako drugome daješ ono što sam ja želio, nauči me radovati se. Ako preko drugoga učiniš više nego preko mene, neka moje srce kaže: „Slava Bogu.“
Oslobodi me potrebe da pobijedim u svakom razgovoru. Oslobodi me potrebe da svima objasnim koliko sam učinio. Oslobodi me potrebe da budem nezamjenjiv. Ako Tvoje djelo može bez mene, podsjeti me da je ono oduvijek bilo Tvoje, a ne moje.
Daj mi slobodu Ivana Krstitelja da kažem: „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“
Sveti Mihaele Arkanđele, neka tvoje ime čuva moje srce od stare napasti da sebe stavim na mjesto Boga. Marijo, ponizna službenice Gospodnja, nauči me primati velike Božje darove bez prisvajanja Božje slave. Duše Sveti, pokaži mi oholost koju sam još sposoban zvati revnošću, odgovornošću ili služenjem.
Na polovici ovoga četrdesetodnevnog puta ne želim pitati jesam li postao snažniji od drugih. Želim pitati: Jesam li postao ponizniji pred Bogom i nježniji prema ljudima?
Jer prava pobjeda nije da ljudi vide koliko sam duhovno snažan.
Prava pobjeda je da kroz moj život sve jasnije vide Krista.
„Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.“ (Jak 4,6)
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!