TRIDESET SEDMI DAN – 25.09.
Predaj Bogu ono što ne možeš nositi
Riječ Božja
„Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas.“ (1 Pt 5,7)
Trideset i sedmoga dana našega četrdesetodnevnog hoda sa svetim Mihaelom približavamo se završetku puta i susrećemo s jednom od najdubljih čovjekovih borbi: potrebom da sve drži pod kontrolom. Jučer smo Bogu predavali prošlost koju više ne možemo promijeniti, a danas pred njega stavljamo budućnost koju još ne možemo vidjeti. Između prošlosti koju ne možemo vratiti i budućnosti koju ne možemo predvidjeti postoji samo jedno mjesto na kojemu doista možemo živjeti, a to je sadašnji trenutak u Božjoj prisutnosti. Ipak, naše misli često bježe unaprijed i počinju stvarati bezbroj pitanja: što ako se nešto dogodi, ako ne uspijem, ako se osoba koju volim udalji, ako se vrata zatvore, ako pogriješim ili se dogodi upravo ono čega se najviše bojim? Um tada stvara desetke mogućih budućnosti i pokušava riješiti probleme koji još ne postoje. Kontrola nam počinje izgledati kao sigurnost, premda nas zapravo sve više iscrpljuje i udaljava od mira koji možemo pronaći jedino u Bogu.
Postoji odgovornost koja pripada nama, ali postoji i teret koji nikada nije bio naš. Kršćansko predanje ne znači postati pasivan, prestati planirati, zanemariti svoje obveze ili čekati da Bog učini ono što možemo i trebamo učiniti sami. Isus nas ne poziva na neodgovornost, nego na povjerenje. Postoji velika razlika između odgovornosti i potrebe za kontrolom. Odgovornost se pita što danas može učiniti, dok kontrola pokušava osigurati da se sutra dogodi upravo ono što smo zamislili. Prvo je često moguće i potrebno, dok drugo nije u našoj moći. Možemo posijati sjeme, zalijevati ga i brinuti se za zemlju, ali ne možemo zapovjediti sjemenu da raste. Možemo voljeti čovjeka, govoriti mu istinu, moliti za njega i biti uz njega, ali ne možemo umjesto njega donijeti odluku. Možemo odgajati dijete, savjetovati ga i pokazivati mu put, ali ne možemo živjeti njegov život. Možemo raditi savjesno, pripremati se i donositi mudre odluke, ali ne možemo upravljati svim okolnostima. Možemo otići liječniku, brinuti se o svojem tijelu i slijediti razborite preporuke, ali vlastitom voljom ne možemo ukloniti svaku životnu neizvjesnost. Možemo učiniti mnogo, ali ne možemo učiniti sve. Upravo ondje gdje prestaje naša moć započinje prostor istinskoga povjerenja.
Povjerenje u Boga nije uvjerenje da će se sve dogoditi onako kako smo zamislili, jer bi to bio samo novi pokušaj kontrole odjeven u religiozne riječi. Povjerenje govori: „Ne znam što će se dogoditi, ali znam da Bog neće prestati biti Bog.“ Možda ne znam što donosi sutrašnji dan, ali znam tko će i sutra biti uza me. Psalmist govori: „Kad mi se nakupi briga u srcu, tvoje mi utjehe dušu vesele“ (Ps 94,19). On ne tvrdi da vjernik nikada nema briga, nego svjedoči o trenutku u kojemu se brige umnožavaju, a Bog ulazi upravo u takvo opterećeno srce, donoseći mu utjehu i vraćajući ga u mir svoje prisutnosti.
Isus vrlo dobro poznaje našu sklonost zabrinutosti te u Govoru na gori kaže: „Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova“ (Mt 6,34). Te riječi ne znače da ne smijemo planirati budućnost, jer i sam Isus govori o razboritosti, budnosti i promišljanju. Problem nastaje kada sutrašnji teret pokušavamo nositi današnjom snagom. Današnja milost dana nam je za danas, a sutrašnja će doći sutra. Mi, međutim, ponekad pokušavamo u jednome danu proživjeti cijeli sljedeći mjesec. Zamišljamo razgovore koji se još nisu dogodili, pripremamo odgovore na pitanja koja nam nitko nije postavio, branimo se od napada koji možda nikada neće doći i tugujemo zbog gubitaka koji se nisu dogodili. Naše tijelo tada reagira kao da se sve zamišljeno već zbiva, a mi trošimo snagu na budućnosti koje možda nikada neće postojati.
Predanje stoga nije samo lijepa duhovna riječ, nego konkretna odluka da danas nećemo nositi ono što nam Bog još nije dao nositi. Ako se problem pojavi, suočit ćemo se s njim kada dođe. Ako razgovor bude potreban, vodit ćemo ga tada. Ako se vrata zatvore, tada ćemo tražiti novi put. Ako se okolnosti promijene, tada ćemo moliti milost potrebnu za novi korak. Danas smo pozvani biti vjerni današnjem danu. Izraelci su to morali učiti u pustinji kada im je Bog davao manu potrebnu za jedan dan. Kada su je iz straha za sutra pokušavali gomilati, ona se kvarila (usp. Izl 16). Svaki ih je novi dan ponovno učio da će Bog providjeti. I mi bismo željeli unaprijed prikupiti zalihu milosti za sljedećih deset godina te čuti jamstvo da će sve biti dobro, a Bog nam odgovara: „Danas sam s tobom.“ Nama se to ponekad čini premalo, premda je zapravo sve što nam je potrebno. Ako je Bog sa mnom danas, onda će sutra, kada postane danas, ponovno biti ondje.
To je jedna od najvažnijih lekcija ovoga četrdesetodnevnog puta. Milost za svih četrdeset dana nismo primili prvoga dana, nego smo svakoga dana iznova dolazili pred Gospodina, dan po dan, molitvu po molitvu i odluku po odluku. Tako se živi cijeli život. U Očenašu nas Isus ne uči tražiti da nam unaprijed bude osiguran kruh za sljedećih dvadeset godina, nego moliti: „Kruh naš svagdanji daj nam danas.“ Riječ „danas“ riječ je povjerenja. Kontrola želi vidjeti cijelu kartu, dok vjera često dobiva samo svjetlo potrebno za sljedeći korak. Abraham čuje: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati“ (Post 12,1). Bog mu ne otkriva sve pojedinosti, a Abraham ipak kreće. Izrael dolazi pred Crveno more ne znajući kako će ga prijeći, ali Mojsije podiže štap. Marija prima navještaj koji će promijeniti čitav njezin život, premda još ne zna sve što će joj se dogoditi, i odgovara: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38).
Marijino predanje nije pasivnost, nego radikalno povjerenje. Ona u trenutku svojega pristanka još ne zna za Betlehem, bijeg u Egipat, skrovite godine u Nazaretu, Kalvariju ni uskrsno jutro. Ne dobiva cijelu kartu svojega budućeg života, nego prima Božju riječ i daje svoje „da“. Možda i mi tražimo kartu, dok nam Bog daje riječ: „Ja sam s tobom“, „Ne boj se“, „Ostani u meni“ i „Slijedi me.“ Mi bismo ipak željeli znati što će se dogoditi za šest mjeseci, ali možda nam to još nije potrebno znati. Kada bismo danas vidjeli svaki križ svojega budućeg života, pokušali bismo ga nositi današnjom snagom. Bog nam zato ne daje uvijek znanje unaprijed, nego nam potrebnu milost daruje u pravo vrijeme.
Sveti Mihael danas pred našom potrebom za kontrolom ponovno izgovara istinu sadržanu u njegovu imenu: „Tko je kao Bog?“ Ja nisam Bog. Ne znam sve, ne mogu sve predvidjeti niti svime upravljati. Ne mogu ljude koje volim zaštititi od svake boli, spriječiti svaku pogrešku, osigurati da svi razumiju moje odluke, prisiliti drugoga da se promijeni niti cijeli život držati u svojim rukama. To nije moj neuspjeh jer nikada nisam ni bio pozvan biti Bog. Koliko je oslobađajuće priznati tu istinu! Često se iscrpljujemo pokušavajući obavljati posao koji pripada samo Bogu. Želimo svima biti providnost i spasitelj, onaj koji uvijek zna, sve rješava i bez kojega se ništa ne može dogoditi. Međutim, postoji samo jedan Spasitelj, Isus Krist. Upravo zato smijem spavati, odmoriti se, ne znati odgovor i reći: „Učinio sam danas ono što sam mogao, a sve ostalo predajem Tebi.“
Psalmist opisuje takvo srce riječima: „Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni“ (Ps 131,1-2). To nije čovjek kojemu su svi problemi riješeni, nego čovjek koji je prestao pokušavati biti vlastiti bog i zato napokon može počivati. Postoji, međutim, i druga vrsta kontrole koju teže prepoznajemo: pokušaj upravljanja drugim ljudima. Ponekad takvo ponašanje nazivamo brigom pa neprestano savjetujemo, provjeravamo, podsjećamo i pokušavamo unaprijed spriječiti tuđe pogreške. Kada nas druga osoba ne posluša, postajemo ljuti, razočarani ili uplašeni. Ipak, ljubav bez slobode lako postaje gušenje. Bog čovjeku daruje slobodu i ne ukida je, pa je ni mi ne možemo drugome oduzeti.
To je osobito teško kada vidimo da netko koga volimo donosi odluke za koje vjerujemo da nisu dobre. Možemo mu govoriti istinu, moliti za njega, biti mu blizu i postaviti potrebne granice, ali dolazi trenutak kada moramo priznati: „Gospodine, ja ne mogu promijeniti njegovo srce, ali Ti možeš djelovati ondje gdje ja ne mogu.“ To nije odustajanje od osobe, nego napuštanje iluzije da smo mi njezin spasitelj. Tek tada naša molitva prestaje biti paničan pokušaj upravljanja ishodom i postaje čin povjerenja. Sveti Mihael nas svojim imenom ponovno vraća pravome redu: moje dijete nije izvan Božjih ruku, moja budućnost nije izvan njegova pogleda, moja obitelj nije izvan njegova dosega, moje poslanje nije moja privatna stvar, Crkva nije moja, zajednica nije moja i ljudi kojima služim nisu moji. Sve pripada Bogu. Ta istina ne umanjuje našu odgovornost, nego uklanja lažnu svemoć. Čovjek koji prestane pokušavati biti svemoćan može ponovno postati ono što uistinu jest: dijete Božje.
Molitva predanja
Gospodine Isuse Kriste, danas Ti donosim sve što pokušavam kontrolirati. Donosim Ti svoju budućnost i svoje planove, ljude koje volim i odluke koje ne mogu donijeti umjesto njih, vrata koja pokušavam otvoriti vlastitom snagom i situacije koje se ne mijenjaju unatoč mojem trudu. Ti znaš koliko se bojim kada ne znam što slijedi, koliko puta u svojim mislima pokušavam riješiti sutrašnje probleme i koliko me iscrpljuje potreba da sve bude pod mojom kontrolom. Danas priznajem da nisam Bog, da ne znam i ne mogu sve te da to ne moram ni znati ni moći. Oprosti mi kada sam odgovornost pretvarao u kontrolu, ljubav i brigu u tjeskobno držanje drugih, a svoje služenje u uvjerenje da će bez mene sve propasti. Oprosti mi kada sam govorio da Ti vjerujem, a istodobno ništa nisam želio ispustiti iz svojih ruku. Daruj mi mudrost da razlikujem ono što trebam učiniti od onoga što trebam predati te hrabrost da učinim svoj dio i poniznost da sve ostalo prepustim Tebi.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me kada me strah želi uvjeriti da sve ovisi o meni i kada pokušavam zauzeti mjesto koje pripada samo Bogu. Neka tvoje ime ponovno odjekne u mojem srcu: „Tko je kao Bog?“ Moja kontrola nije Bog, moja sposobnost nije Bog, moji planovi nisu Bog, moja sigurnost nije Bog i moja predviđanja nisu Bog. Samo Bog je Bog.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Gospodina donijeti jednu brigu koju već dugo vrtim u mislima i iskreno se upitati postoji li nešto konkretno što mogu učiniti. Ako postoji, učinit ću to savjesno i odgovorno, a ako ne postoji, prestat ću barem danas pokušavati riješiti ono što nije u mojim rukama. Reći ću: „Gospodine, učinio sam svoj dio. Sada ovo predajem Tebi.“ Možda ću već nakon nekoliko minuta pokušati ponovno uzeti tu brigu u svoje ruke, ali ponovno ću je predati, pa makar to morao učiniti mnogo puta. Svaki čin predanja iznova ispovijeda: „Ti si Bog, a ja nisam.“
Gospodine, predajem Ti ono što će biti sutra, ljude koje ne mogu promijeniti, razgovore koje još nisam vodio, odluke koje još ne moram donijeti, vrata koja se još nisu otvorila, mogućnosti kojih se bojim i sve ono što bi moglo poći po zlu. Predajem Ti i svoju potrebu da unaprijed znam kako će sve završiti onako kako ja želim. Ne trebam jamstvo da će život biti bez križa, nego vjeru da nijedan križ neću nositi bez Tebe. Ako sutra dođe teškoća, Ti ćeš biti ondje. Ako dođe radost, Ti ćeš biti ondje. Ako se moji planovi promijene, Ti ćeš biti ondje. Ako se jedna vrata zatvore ili se neočekivano otvore druga, Ti ćeš biti ondje. Ako nešto izgubim, Ti ostaješ, a ako nešto primim, Ti si Darivatelj. Kada ne razumijem, Ti znaš.
Marijo, koja si izgovorila: „Neka mi bude po tvojoj riječi“, ne znajući sve što će tvoje „da“ donijeti, nauči me povjerenju. Sveti Mihaele, čuvaj me od straha koji vjeru želi zamijeniti kontrolom. Duše Sveti, podsjećaj me da sam dijete Božje, a ne gospodar budućnosti. Danas ne moram riješiti cijeli svoj život, nego biti vjeran ovomu danu, učiniti dobro koje mogu, izgovoriti riječ koju trebam, obaviti posao koji mi je povjeren, voljeti čovjeka koji je preda mnom, moliti, oprostiti i zatim pustiti.
Kada večeras legnem, želim moći reći: „Gospodine, svijet će nastaviti postojati dok ja spavam, jer ga ne držim ja, nego Ti.“ Možda je upravo san jedan od najponiznijih činova povjerenja jer zatvarajući oči priznajem da Bog nastavlja biti Bog i onda kada ja više ništa ne činim. Zato Ti danas predajem prošlost koju ne mogu promijeniti, budućnost kojom ne mogu upravljati i sadašnjost koju želim živjeti s Tobom. „Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas“ (1 Pt 5,7). Kada me potreba za kontrolom ponovno pokuša uvjeriti da sve ovisi o meni, izgovorit ću pitanje koje nas prati tijekom ovoga hoda: „Tko je kao Bog?“ Nitko nije kao Bog!