Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Svetište sv. Mihaela Gargano)
DVADESET SEDMI DAN – 15.09.
Ne daj mu da odlučuje umjesto tebe
Riječ Božja
„Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.“ (2 Tim 1,7)
Dvadeset sedmoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo do jedne od najčešćih i najdubljih čovjekovih borbi – straha. Strah sam po sebi nije uvijek neprijatelj. Postoji zdrav strah koji nas upozorava na stvarnu opasnost, čuva život, potiče na oprez i pomaže nam donijeti razboritu odluku. Ali postoji i strah koji više ne štiti nego zarobljava. On nas uvjerava da se ne pomaknemo, da ne pokušamo, da ne vjerujemo, da se ne otvorimo, da ne oprostimo, da ne započnemo ono na što nas Bog poziva. Takav strah ne mora vikati. Često samo tiho ponavlja: „Što ako...?“ Što ako ne uspiješ? Što ako te odbiju? Što ako ponovno budeš povrijeđen? Što ako izgubiš ono što imaš? Što ako se dogodi najgore? I čovjek može provesti godine odgovarajući na događaje koji se nikada nisu dogodili.
Jučer smo govorili o ranama koje nam nanose ljudi koje volimo. Upravo iz takvih rana često nastaju naši strahovi. Jednom smo vjerovali i bili izdani pa se sada bojimo ponovno vjerovati. Jednom smo pokušali i nismo uspjeli pa se bojimo pokušati ponovno. Jednom smo javno pogriješili pa se bojimo ponovno stati pred ljude. Jednom smo voljeli i bili ostavljeni pa smo zaključili da je sigurnije više nikoga ne pustiti preblizu. Strah tada počinje govoriti jezikom mudrosti: „Samo se štitim.“ Ponekad je zaštita doista potrebna, ali ponekad više ne čuvamo ranu – rana čuva nas zatvorene.
Bog nas ne poziva na nepromišljenost. Kršćanska hrabrost nije odsutnost straha niti ignoriranje opasnosti. Hrabrost znači da strah više nema posljednju riječ. Mogu osjećati strah i ipak učiniti ono što je ispravno. Mogu imati tremu i ipak govoriti. Mogu se bojati neizvjesnosti i ipak napraviti korak. Mogu znati da postoji mogućnost ponovne povrede i ipak, uz zdrave granice, ne zatvoriti srce za ljubav. Hrabrost se često ne osjeća kao snaga. Ponekad izgleda kao drhtav korak učinjen u pravome smjeru.
Petar nam daje prekrasnu sliku toga. Učenici su na moru, vjetar je snažan, a Isus im dolazi hodeći po vodi. Kada Petar prepoznaje Gospodina, govori: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ Isus kaže samo: „Dođi!“ Petar izlazi iz lađe i počinje hodati prema Isusu. Ali kada vidi silinu vjetra, prestraši se i počinje tonuti (usp. Mt 14,28-30).
Vjetar je bio prisutan i prije nego što je Petar izašao iz lađe. Ono što se promijenilo nije vjetar, nego Petrov pogled. Dok gleda Isusa, ide prema Njemu. Kada mu vjetar postane veći od Isusa, počinje tonuti.
Koliko puta se isto događa nama. Problem možda nije nov. Okolnosti su iste. Ali počnemo toliko gledati opasnost da ona u našoj svijesti postane veća od Boga. Razmišljamo o svemu što može poći po zlu. Vrtimo moguće scenarije. Pokušavamo unaprijed riješiti sutrašnje probleme današnjom snagom. I na kraju smo iscrpljeni zbog bitaka koje se još nisu ni dogodile. Isus nas zato poziva vratiti pogled. To ne znači praviti se da nema vjetra.
Petar nije trebao govoriti: „Nema oluje.“ Oluja postoji. Ali postoji i Isus usred oluje. To mijenja sve.
U Svetom pismu iznova se ponavlja poziv: „Ne boj se.“ Bog ga govori Abrahamu, Izaku, Jakovu, Mojsiju, Jošui, prorocima, Mariji, Josipu, učenicima. Ne govori ga zato što se nikada neće dogoditi ništa teško. Upravo suprotno – mnoge od tih ljudi čekaju vrlo teški putevi. „Ne boj se“ ne znači: „Ništa loše ne može se dogoditi.“ Znači: „Nisi sam u onome što dolazi.“
Kada Bog Jošui povjerava da uvede narod u Obećanu zemlju nakon Mojsijeve smrti, govori mu: „Budi odvažan i hrabar! Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj“ (Jš 1,9). Razlog Jošuine hrabrosti nije njegova osobnost. Bog mu ne govori: „Ti si dovoljno sposoban.“ Govori: „Ja sam s tobom.“ To je temelj kršćanske hrabrosti. Ne: „Ja mogu sve.“ Nego: „Bog je sa mnom.“
Sveti Mihael upravo nas na to podsjeća. Njegovo ime pita: Tko je kao Bog? Kada strah počne povećavati problem, Mihaelovo ime vraća mjeru stvarnosti. Tko je veći od Boga? Moja budućnost? Bolest? Ljudsko mišljenje? Odbacivanje? Neuspjeh? Financijski problem? Protivljenje? Neizvjesnost? Nijedna od tih stvari nije Bog. To ne znači da će sve završiti kako želimo. To znači da ništa od toga nije izvan Božje prisutnosti.
Ponekad je naš najveći strah upravo gubitak kontrole. Želimo unaprijed znati kako će se sve odvijati. Želimo jamstvo prije nego krenemo. „Gospodine, pokaži mi cijeli put, objasni sve što će se dogoditi, uvjeri me da neće boljeti, a onda ću krenuti.“ Ali Bog često daje svjetlo samo za sljedeći korak.
Abraham dobiva poziv: „Idi iz zemlje svoje... u zemlju koju ću ti pokazati“ (Post 12,1). Ne dobiva kartu cijeloga puta. Najprije mora krenuti.
To je teško našem srcu koje želi sigurnost. Ali upravo tu vjera postaje stvarna. Kada znam sve ishode, više mi nije potrebno mnogo povjerenja. Povjerenje počinje kada ne znam sve, ali znam komu sam povjerio svoj život.
Strah se također često hrani potrebom da budemo prihvaćeni. Koliko dobrih stvari nikada nismo učinili jer smo se pitali: „Što će ljudi reći?“ Koliko smo puta šutjeli kada smo trebali govoriti? Koliko smo puta rekli „da“ kada smo trebali reći „ne“? Koliko smo odluka donijeli samo zato da nekoga ne razočaramo? Strah od ljudi može postati nevidljivi gospodar života.
Pismo kaže: „Strah pred ljudima postavlja zamku, a tko se uzda u Jahvu, nalazi okrilje“ (Izr 29,25). Ako cijeli život pokušavam upravljati time što drugi misle o meni, postajem njihov zarobljenik. Netko će me uvijek pogrešno razumjeti. Netko će me kritizirati. Nekome se neće svidjeti moja odluka. Ne možemo živjeti po savjesti i istodobno osigurati da su svi zadovoljni nama.
Isus je ljubio ljude savršeno, a ipak su Ga neki odbacili.
Zato tuđe odbacivanje nije uvijek dokaz da smo pogriješili.
Naravno, trebamo biti otvoreni kritici i provjeravati sebe. Ali nakon iskrenoga razlučivanja mora doći trenutak kada možemo reći: „Gospodine, želim više biti vjeran Tebi nego prihvaćen od svih.“
Postoji i strah od vlastite slabosti. „Što ako ponovno padnem?“ Nakon jučerašnjega razmatranja o ranama možemo dodati: „Što ako ponovno budem povrijeđen?“ Ne možemo dobiti jamstvo da se nikada više ništa bolno neće dogoditi. Ali možemo dobiti nešto dublje – iskustvo da Bog može biti s nama i ako se dogodi ono čega se bojimo.
David ne govori: „Nikada neću hodati dolinom smrti.“ Govori: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom“ (Ps 23,4). To je velika razlika. Vjera ne kaže da nema doline. Kaže da u dolini nisam sam.
Ponekad se strah pokušava prerušiti i u „Božje upozorenje“. Zato nam je potrebno razlučivanje o kojem smo govorili 23. dana. Nije svaki osjećaj tjeskobe proročka poruka. Nije svaki crni scenarij upozorenje od Boga. Ne trebamo svako unutarnje uznemirenje pretvarati u duhovni znak. Razlučivanje uključuje molitvu, razum, činjenice, okolnosti, Božju riječ i, kada je potrebno, savjet pouzdane osobe.
Duh Sveti može upozoriti, ali nas ne vodi u život kojim vlada panika.
Pavao kaže da nam Bog nije dao duha bojažljivosti, nego „snage, ljubavi i razbora“. Upravo je posljednja riječ važna: razbor. Kršćanska hrabrost nije bezglavo srljanje. Ona može istodobno biti hrabra i razborita.
Postoji još jedna vrlo važna stvar: ono čega se bojimo često raste kada ga skrivamo. Kada strah iznesemo na svjetlo, možemo ga pogledati realnije. Ponekad je dovoljno nekome reći: „Ovo me plaši.“ Čim ga izgovorimo, otkrivamo da više nije bezimena sila koja upravlja nama. Možemo ga donijeti pred Boga i pitati: „Što je ovdje stvarna opasnost, a što moja pretpostavka?“ „Što mogu učiniti danas?“ „Što nije u mojoj kontroli?“ A zatim ono što nije u našoj kontroli predati Bogu. Možda je jedna od najvećih pobjeda nad strahom prestati zahtijevati od života jamstvo da nikada nećemo patiti. Takvo jamstvo nemamo.
Ali imamo obećanje: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). To je naše jamstvo. Ne odsutnost svake oluje. Nego Kristova prisutnost u svakoj oluji.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas Ti donosim svoje strahove. One koje priznajem i one koje skrivam čak i od sebe. Ti znaš čega se bojim izgubiti. Znaš kojih se ljudi bojim, kojih razgovora, odluka, promjena i mogućnosti. Znaš koliko puta unaprijed proživljavam ono što se još nije dogodilo. Znaš koliko energije trošim pokušavajući kontrolirati budućnost.
Danas Ti predajem svoju potrebu da sve znam unaprijed.
Ne tražim od Tebe da mi pokažeš cijeli put. Pokaži mi sljedeći korak.
Kada je strah opravdano upozorenje, daj mi razboritost da ga poslušam. Kada je strah samo stara rana koja me pokušava ponovno zatvoriti, daj mi hrabrost napraviti korak. Kada ne znam razlikovati jedno od drugoga, daj mi mudrost tražiti pomoć i ne donositi odluke u panici.
Oprosti mi kada sam strahu dao mjesto koje pripada Tebi.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me kada me strah želi zaustaviti na putu kojim me Bog vodi. Kada probleme počnem gledati kao da su veći od Boga, neka tvoje ime odjekne u meni: Tko je kao Bog? Kada se bojim ljudi, podsjeti me komu pripadam.
Kada se bojim budućnosti, podsjeti me tko je već ondje.
Kada se bojim neuspjeha, podsjeti me da moja vrijednost ne ovisi o uspjehu.
Kada se bojim ponovne povrede, izmoli mi mudrost da postavim granice, ali i hrabrost da ne zatvorim srce ljubavi.
Kada želim sve kontrolirati, podsjeti me: Ja nisam Bog. I ne moram biti.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Gospodinom imenovati jedan strah koji trenutno najviše utječe na moje odluke. Neću govoriti samo: „Bojim se.“ Pokušat ću ga dovršiti: „Bojim se da će se dogoditi...“ Zatim ću se pitati: „Je li to činjenica ili mogućnost? Postoji li nešto razborito što danas mogu učiniti? A što moram predati Bogu?“
Ako postoji korak koji iz straha već dugo odgađam, a nakon molitve i razlučivanja znam da je dobar, učinit ću jedan mali korak.
Ne moram danas prijeći cijelo more. Možda trebam samo izaći iz lađe.
Gospodine, kada vidim vjetar, vrati moj pogled na Tebe. Kada počnem tonuti, nauči me poput Petra zavapiti: „Gospodine, spasi me!“
I podsjeti me što je Isus tada učinio. Nije Petru održao govor dok je tonuo. Pružio je ruku i prihvatio ga. Isuse, vjerujem da je Tvoja ruka još uvijek pružena.
Kada se bojim sutra, podsjeti me da sutrašnja milost još nije potrebna. Danas mi daj milost za danas.
Kada dođe sutra, bit ćeš ondje. Ako dođe težak razgovor, bit ćeš ondje.
Ako se otvore nova vrata, bit ćeš ondje. Ako se neka vrata zatvore, bit ćeš ondje.
Ako uspijem, bit ćeš ondje. Ako pogriješim i vratim Ti se, bit ćeš ondje.
Ako dođe ono čega se bojim, i ondje ćeš biti Ti.
Zato danas neću dopustiti strahu da donese odluku umjesto mene. Saslušat ću ga. Razlučiti.
Učiniti ono što je razborito. A onda ću izabrati vjeru.
Sveti Mihaele Arkanđele, čuvaj me od straha koji me odvaja od Božje volje. Marijo, koja si na riječ anđela krenula putem koji nisi mogla unaprijed razumjeti, nauči me reći: „Neka mi bude po tvojoj riječi.“ Duše Sveti, daj mi snagu, ljubav i razbor.
Jer hrabrost ne znači: „Ne bojim se ničega.“ Hrabrost znači: „Bojim se, ali neću dopustiti da strah bude moj gospodar.“ Moj gospodar je Krist. Moja sigurnost nije u tome da znam što će se dogoditi. Moja sigurnost je u tome da znam tko će biti sa mnom.
„Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj.“ (Iz 41,10)
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!