33. DAN – 21.09.
Čuvaj svoje srce i svoj jezik
Riječ Božja
„Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima.“ (Ef 4,29)
Trideset trećega dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo do jednoga od najčešćih mjesta naših svakodnevnih duhovnih borbi – riječi. Neke od najdubljih rana u životu nisu nastale zbog onoga što nam je netko učinio rukama, nego zbog onoga što nam je rekao. Čovjek može desetljećima pamtiti jednu rečenicu iz djetinjstva. „Od tebe nikada ništa neće biti.“ „Nisi dovoljno dobar.“ „Zašto nisi kao tvoj brat?“ „Nitko te neće moći podnositi.“ „Ti uvijek sve pokvariš.“ Možda je osoba koja je to izgovorila odavno zaboravila, ali riječ je ostala. Urezala se u pamćenje i postupno postala unutarnji glas. Više nam to ne mora govoriti drugi čovjek. Počeli smo govoriti sami sebi. Zato danas nećemo razmatrati samo riječi koje izgovaramo drugima nego i riječi kojima smo dopustili da postanu definicija našega identiteta.
Jučer smo govorili o razlučivanju Božjega glasa od vlastitih želja, strahova i drugih unutarnjih glasova. Danas trebamo napraviti još jedan korak i pitati: čiji glas još uvijek nosim u sebi? Možda neku svoju odluku više ne donosimo na temelju sadašnjosti, nego na temelju rečenice koju smo čuli prije mnogo godina. Možda se bojimo govoriti jer nam se netko nekada ismijavao. Možda stalno dokazujemo svoju vrijednost jer smo odrastali uz kritiku. Možda ne možemo primiti pohvalu jer smo naučili da nikada nismo dovoljno dobri. Možda smo postali pretjerano osjetljivi na svaku primjedbu jer ona odmah dodiruje staru ranu. Riječi imaju težinu. Mudre izreke govore: „Smrt i život u vlasti su jezika.“ (Izr 18,21)
To ne znači da naše riječi imaju neku čarobnu moć kojom proizvoljno stvaramo stvarnost. Biblija nas ne uči magijskom shvaćanju govora. Ali riječi doista mogu graditi ili rušiti, ohrabrivati ili ponižavati, pomirivati ili razdvajati, donositi istinu ili širiti laž. Jedna riječ izgovorena u pravome trenutku može čovjeku vratiti nadu, dok jedna okrutna rečenica može otvoriti ranu koju će dugo nositi.
Jakov je zato iznimno ozbiljan kada govori o jeziku. Uspoređuje ga s malim kormilom koje upravlja velikim brodom i s malom vatrom koja može zapaliti veliku šumu (usp. Jak 3,4-6). Jezik je malen, ali posljedice njegovih riječi mogu biti velike.
Koliko je požara u obiteljima počelo jednom rečenicom? Koliko se prijateljstava raspalo zbog riječi izgovorenih u ljutnji? Koliko je zajednica podijeljeno zbog ogovaranja? Koliko smo puta rekli: „Samo sam rekao istinu.“ Ali istina bez ljubavi može postati oružje.
Kršćanin nije pozvan samo govoriti istinu. Pavao govori da trebamo „istinovati u ljubavi“ (usp. Ef 4,15). To znači da prije nego što nešto kažemo nije dovoljno pitati: „Je li ovo istina?“ Potrebno je pitati i: „Zašto to govorim? Želim li pomoći ili povrijediti? Želim li izgraditi ili dokazati da sam u pravu? Je li ovo pravo vrijeme? Jesam li ja osoba koja to treba reći?“
Ponekad je ista istina izgovorena u krivome trenutku gotovo nečujna.
Ljubav zna govoriti. Ali ljubav zna i šutjeti.
Isus nije odgovorio na svaku optužbu. Pred Pilatom govori, ali pred nekim optužbama šuti. Nije osjećao potrebu obraniti se od svake laži. Kakva sloboda.
Mi često trošimo golemu energiju pokušavajući ispraviti svačije mišljenje o nama. Netko nas pogrešno razumije i odmah moramo objasniti. Netko kaže nešto nepravedno i danima u glavi pripremamo odgovor. Netko nas kritizira i osjećamo potrebu okupiti druge kako bismo dokazali svoju verziju priče.
Ponekad je potrebno braniti istinu, osobito kada šutnja dopušta ozbiljnu nepravdu prema nama ili drugima. Ali ponekad se trebamo pitati: „Moram li doista odgovoriti na ovo?“
Ne zaslužuje svaka provokacija naš odgovor. Ne zaslužuje svaka kritika našu obranu.
Ne zaslužuje svaka glasina naše vrijeme. Ponekad je šutnja najveća sloboda.
Sveti Mihael danas ponovno postavlja pitanje: Tko je kao Bog? Tuđe mišljenje o meni nije Bog. Tuđa optužba nije Bog. Tuđa pohvala nije Bog. Glas ljudi nije Bog. Moja potreba da imam posljednju riječ nije Bog. Bog je Bog.
Ako je moje srce ukorijenjeno u Njemu, ne moram svaki put pobijediti u raspravi kako bih sačuvao svoje dostojanstvo. Moje dostojanstvo nije određeno posljednjom rečenicom koju je netko o meni izgovorio. Određuje ga Bog koji me stvorio i pozvao.
Ali upravo ovdje moramo biti oprezni da govor o ranjavajućim riječima ne pretvorimo samo u razmišljanje o tome što su drugi rekli nama. Mnogo je teže pitati: „Koje moje riječi drugi još uvijek nose?“ Možda postoji čovjek koji pamti rečenicu koju smo mi zaboravili.
Možda smo dijete uspoređivali s drugim djetetom.
Možda smo supružniku u svađi rekli nešto što smo znali da će pogoditi upravo najosjetljivije mjesto. Možda smo pod krinkom šale nekoga ponizili.
Možda smo tuđu slabost ispričali osobi koja je nije trebala znati.
Možda smo u zajednici podijelili „molitvenu nakanu“, a zapravo širili privatnu informaciju.
Ogovaranje često dolazi u vrlo pobožnoj odjeći. „Govorim ti samo da znaš moliti.“ „Ne bih nikome drugome rekao.“ „Ne osuđujem ga, ali...“ A onda izgovorimo ono što nije naše govoriti.
Katehizam Katoličke Crkve ozbiljno govori o poštovanju ugleda i časti drugih te upozorava na nepromišljeni sud, ogovaranje i klevetu. Ljubav prema istini ne daje nam pravo širiti svaku istinitu informaciju koju znamo. Čovjek ima pravo na dobar glas, a ljubav zna čuvati ono što joj je povjereno.
To je posebno važno u duhovnim zajednicama. Povjerenje je sveto. Ako nam netko otvori srce, ne dobivamo time materijal za razgovor s drugima. Čovjek koji nam povjeri svoju slabost treba moći vjerovati da će njegova ranjivost kod nas biti sigurna.
Koliko bi se odnosa promijenilo kada bismo prije govora postavili samo jedno pitanje: „Bih li ovo rekao kada bi ta osoba sada sjedila pokraj mene?“
Ako ne bih, možda to ne trebam govoriti ni kada nije prisutna.
Postoji i drugi oblik ranjavajućega govora – riječi koje izgovaramo sebi. „Ja sam bezvrijedan.“ „Ja sam glup.“ „Od mene nema ništa.“ „Nikada se neću promijeniti.“ „Sve uvijek pokvarim.“ Možda mislimo da je to poniznost. Nije. Poniznost govori istinu.
Ako sam pogriješio, istina je: „Pogriješio sam.“ Ali nije nužno istina: „Ja sam pogreška.“
Ako sam pao, mogu reći: „Pao sam.“ Ne moram reći: „Ja sam propao.“
Ako sam sagriješio: „Sagriješio sam i trebam obraćenje.“
Ali Krist mi ne govori: „Za tebe više nema nade.“ Upravo suprotno.
Petar je zanijekao Isusa, ali Isus njegovo ime nije promijenio u „izdajnik“. Ponovno ga poziva. Pavao je progonio Crkvu, ali njegov najgori grijeh nije postao njegovo konačno ime.
Marija Magdalena u evanđeoskoj tradiciji nije svedena na svoju prošlost. Susret s Kristom otvara budućnost. Bog vidi naš grijeh mnogo jasnije nego mi. Ali vidi i ono što milost može učiniti s nama.
Zato trebamo naučiti razlikovati osudu od obraćenja. Duh Sveti može vrlo konkretno pokazati grijeh: „Ovo si učinio. Pokaj se. Ispravi.“ Osuda je neodređena i bezizlazna: „Ti si loš. Nema smisla. Nikada se nećeš promijeniti.“
Jedan glas vodi prema ispovijedi i povratku. Drugi prema skrivanju i očaju.
Adam nakon grijeha čuje Boga, ali se skriva. Krist dolazi upravo zato da čovjek više ne mora ostati skriven. Zato kada u sebi čujemo rečenicu koja nas samo uništava, trebamo je donijeti pred istinu Božje riječi.
Ne moramo svaku negativnu misao dramatično tumačiti kao izravni demonski napad. Neke su posljedica iskustva, navike, umora, vlastitih strahova ili starih rana. Ali bez obzira odakle dolaze, laž ne trebamo hraniti.
Sveti Mihael ponovno nam daje jednostavnu molitvu: Tko je kao Bog? Tko ima pravo konačno reći tko sam? Čovjek koji me jednom ponizio? Osoba koja me odbacila? Moja prošlost? Moj najveći neuspjeh? Moja vlastita unutarnja kritika? Ne. Bog.
A Bog me ne poziva da poričem svoje grijehe. Poziva me da ih donesem Kristu.
Postoji još jedno područje u kojem trebamo čuvati jezik: ljutnja. Kada smo povrijeđeni, tijelo i srce žele odgovoriti brzo. Upravo tada riječi često postaju oružje. Znamo gdje je druga osoba najranjivija i upravo tamo udarimo. Poslije kažemo: „Bio sam ljut.“ Ali ljutnja objašnjava. Ne opravdava.
Jakov savjetuje: „Neka svaki čovjek bude brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu.“ (Jak 1,19) Kakva jednostavna duhovna disciplina. Brz slušati. Spor govoriti. Ponekad je dovoljno ne odgovoriti prvih trideset sekundi. Ponekad otići prošetati. Ponekad reći: „Sada sam previše ljut da bih dobro razgovarao. Vratimo se ovome kada se smirim.“ To nije bijeg. To može biti mudrost. Jer riječ jednom izgovorena više nije potpuno pod našom kontrolom. Možemo se ispričati. Možemo tražiti oproštenje. Ali ne možemo učiniti da nikada nije bila izgovorena.
Zato je šutnja ponekad čin ljubavi. Ali ne želimo završiti samo s onim što ne trebamo govoriti. Kršćanski jezik nije pozvan samo izbjegavati zlo. Pozvan je činiti dobro.
Pavao kaže: „Samo dobra [riječ], da prema potrebi saziđuje.“ Koliko ljudi oko nas možda danas treba jednu dobru riječ? Ne laskanje. Ne neiskrenu pohvalu. Nego istinu koja gradi.
„Vidim tvoj trud.“ „Hvala ti.“ „Drago mi je što si ovdje.“ „Pogriješio si, ali nisam odustao od tebe.“ „Molim za tebe.“ „Oprosti mi.“ „Volim te.“ „Vjerujem da možeš ponovno početi.“
Ponekad čekamo s dobrim riječima kao da ćemo nešto izgubiti ako ih izgovorimo.
A ljudi oko nas možda godinama slušaju kritiku i gotovo nikada ne čuju zahvalnost.
Ne znamo koliko jedna iskrena riječ može nekome promijeniti dan. Možda i mnogo više od dana.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, Ti si Riječ koja je tijelom postala. Danas Ti predajem svoje riječi.
Oprosti mi za riječi kojima sam ranjavao. Za ono što sam rekao u ljutnji. Za ono što sam rekao iza tuđih leđa. Za informacije koje nisam imao pravo širiti. Za šale kojima sam nekoga ponizio. Za istine koje sam izgovorio bez ljubavi. Za šutnju onda kada sam trebao nekoga braniti. I za govor onda kada sam trebao šutjeti.
Pokaži mi postoji li osoba kojoj dugujem ispriku.
Daj mi poniznost otići i reći: „Oprosti mi za ono što sam rekao.“
Ali danas Ti predajem i riječi kojima su drugi ranili mene. One koje još uvijek čujem.
One kojima sam povjerovao. One koje sam pretvorio u vlastiti identitet.
Isuse, pokaži mi što Ti govoriš o meni. Neka Tvoja istina bude glasnija od svake stare laži.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me da moj jezik ne postane oružje protiv bližnjega. Kada me netko povrijedi, pomozi mi ne odgovoriti iz rane. Kada me privlači ogovaranje, zaustavi me. Kada želim imati posljednju riječ, neka tvoje ime ponovno odjekne: Tko je kao Bog?
Tuđa riječ nije Bog. Moja riječ nije Bog. Tuđe mišljenje nije Bog. Moj ugled nije Bog. Samo Bog je Bog.
Današnja odluka i završna molitva
Danas želim napraviti nešto vrlo jednostavno: čuvati vrata svojih usta i vrata svojega srca. Prije nego što govorim o čovjeku koji nije prisutan, zastat ću. Prije nego što odgovorim u ljutnji, zastat ću. Prije nego što ponovim nešto što mi je povjereno, zastat ću. I kada se u meni pojavi stara rečenica koja govori da sam bezvrijedan, odbačen ili bez nade, neću joj automatski povjerovati. Donijet ću je pred Krista.
Gospodine, stavi stražu na moja usta. Ali stavi stražu i na moje srce.
Ne dopusti da sve što ljudi govore ulazi u mene kao istina. Daj mi poniznost primiti opravdanu kritiku. Daj mi mudrost odbaciti nepravednu osudu. Daj mi snagu ispraviti ono što mogu. I slobodu predati Tebi ono što ne mogu. Ako sam nekoga povrijedio, pokaži mi ga.
Ako trebam šutjeti, zaustavi me. Ako trebam govoriti, daj mi hrabrost. Ako trebam nekoga ohrabriti, ne dopusti mi da odgađam. Želim danas svojim riječima nekome dati ono što sam i sam toliko puta trebao: nadu. Ne želim da se nakon razgovora sa mnom ljudi osjećaju manjima. Želim da osjete da su viđeni. Ne želim koristiti tuđe slabosti kako bih se ja osjećao snažnijim. Ne želim skupljati tuđe pogreške kao materijal za razgovor. Ne želim riječima graditi zidove koje će poslije biti teško srušiti. Želim graditi.
Sveti Mihaele, pomozi mi boriti se ne samo protiv zla koje dolazi izvana nego i protiv zla koje može izići iz mojih vlastitih usta.
Marijo, koja si znala šutjeti, čuvati i prebirati događaje u srcu, nauči me svetoj šutnji. Duše Sveti, očisti moj govor. Isuse, neka moje riječi postanu sličnije Tvojima.
Kada susretnem slomljena čovjeka, da ne dodam novu ranu.
Kada susretnem grešnika, da govorim istinu koja poziva na obraćenje, ali ne oduzima nadu.
Kada susretnem usamljenoga, da ne prođem bez riječi. Kada vidim dobro, da ga znam imenovati. Kada pogriješim, da znam reći: „Oprosti.“ Kada primim dobro, da znam reći: „Hvala.“ Kada nekoga volim, da ne čekam predugo reći: „Volim te.“
I kada ponovno čujem stare riječi koje su me nekada definirale, želim podignuti pogled prema Bogu i pitati: Tko ima posljednju riječ nad mojim životom? Ne čovjek koji me povrijedio. Ne moja prošlost. Ne moj neuspjeh. Ne moj unutarnji optužitelj. Bog. Njegova Riječ neka bude posljednja riječ. Zato danas biram da moje riječi ne nose smrt, nego život; ne podjelu, nego pomirenje; ne poniženje, nego dostojanstvo; ne ogovaranje, nego čuvanje bližnjega; ne laž, nego istinu izgovorenu u ljubavi.
„Postavi, Gospodine, stražu ustima mojim i stražare na vrata usana mojih!“ (Ps 141,3)
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!