TRIDESET ŠESTI DAN – 24.09.
Ne vraćaj se u zatvor iz kojega te Krist izveo
Riječ Božja
„Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu!“ (Rim 8,1)
Trideset šestoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo do jedne od najdubljih borbi ljudskoga srca – borbe s prošlošću koja se neprestano vraća i optužuje. Jučer smo govorili o starim slabostima koje se mogu ponovno pojaviti i o tome kako nakon pada ne trebamo ostati ležati, a danas idemo još dublje i pitamo se što učiniti kada smo se već pokajali, ispovjedili svoj grijeh, pokušali popraviti ono što možemo, a ipak se u nama iznova javlja glas koji govori: „Kako si to mogao učiniti? Da si bio drukčiji, sve bi danas bilo drukčije. Bog ti možda oprašta, ali ti sebi ne smiješ oprostiti. Nakon svega što si učinio nemaš pravo ponovno biti radostan.“ Čovjek tada više ne živi samo sa sjećanjem na prošlost, nego počinje živjeti pod njezinom presudom.
Postoji velika razlika između sjećanja, kajanja i osude. Sjećanje priznaje da se nešto dogodilo, kajanje priznaje da je ono što smo učinili bilo pogrešno te nas potiče da se obratimo, ispravimo što možemo i više ne živimo na isti način, dok osuda tvrdi da ćemo zauvijek ostati ono najgore što smo učinili. Kršćanstvo od nas ne traži da poričemo prošlost. Bog nas ne ozdravlja tako da brišemo činjenice ili se pretvaramo da grijeh nije bio grijeh. Neke naše odluke imaju posljedice koje ostaju i nakon oproštenja, nekim ljudima dugujemo iskrenu ispriku, ponekad trebamo vratiti ono što smo nepravedno uzeli, ispraviti laž, promijeniti ponašanje ili ponizno prihvatiti posljedice svojih postupaka. Oprost nije bijeg od odgovornosti, ali postoji nešto što pokajnik ne može dati samome sebi, a Bog mu želi darovati: novi početak. To je srce Evanđelja. Ako je čovjek u Kristu, njegova prošlost više nije konačna definicija njegove budućnosti.
Sveti Pavao jedan je od najsnažnijih primjera te istine. Prije susreta s Kristom progonio je Crkvu i sam priznaje: „Progonio sam Crkvu Božju“ (usp. 1 Kor 15,9). Ne skriva svoju prošlost, ne uljepšava je niti izmišlja verziju sebe koja nikada nije postojala, ali ne ostaje zarobljen u njoj, nego govori: „Milošću Božjom jesam što jesam“ (1 Kor 15,10). Ne kaže da je ono što jest postao svojom prošlošću, svojim najvećim grijehom ili svojim najtežim padom, nego Božjom milošću. Pavao pamti ono što je učinio, ali više ne dopušta da prošlost bude njegov gospodar. Milost je dobila posljednju riječ. Možda je upravo to potrebno nekome danas čuti: ti nisi samo ono što si učinio u svojem najgorem trenutku, nisi samo svoj najveći pad, propali odnos, pogrešna odluka, riječ koju bi danas želio povući ili godine za koje misliš da si ih izgubio. Ako pripadaš Kristu, tvoj identitet više nije zatvoren u tvojoj prošlosti. To ne umanjuje tvoju odgovornost, nego uzvisuje snagu Božjega milosrđa.
Petar je tri puta zanijekao Isusa, i to nakon što je tvrdio da će radije umrijeti nego ga ostaviti. Evanđelje nam govori da je nakon toga gorko zaplakao (usp. Lk 22,62). Možemo zamisliti misli koje su ga mučile: „Kako sam mogao? Obećao sam da ga neću ostaviti, a kada su me prepoznali kao njegova učenika, rekao sam da ga ne poznajem.“ Petar je mogao cijeli ostatak života ostati čovjek jedne strašne noći, ali uskrsli Isus dolazi upravo do njega i na obali Galilejskoga jezera pita ga: „Šimune Ivanov, ljubiš li me?“ (Iv 21,15). Isus ne poriče Petrovu prošlost, ali mu otvara budućnost i povjerava poslanje: „Pasi jaganjce moje.“ Time mu govori da njegov pad nije kraj njegova poziva. To je milost.
Jedna od najvećih pobjeda neprijatelja događa se onda kada uspije uvjeriti čovjeka da zbog prošlosti više nije dostojan odgovoriti na Božji poziv. Optužujući glas govori: „Tko si ti da nakon onoga što si učinio govoriš o Bogu, ponovno služiš ili drugima naviještaš nadu?“ Međutim, upravo čovjek koji zna koliko mu je oprošteno može drugima govoriti o milosrđu na način na koji to ne može onaj tko nikada nije upoznao vlastitu slabost. Petar nakon svojega pada više ne propovijeda oslanjajući se na iluziju vlastite snage, nego kao čovjek kojega je Krist podigao. Sveti Mihael zato pred svakom optužbom ponovno postavlja svoje pitanje: „Tko je kao Bog?“ Moja prošlost nije Bog, moja pogreška nije Bog, moj grijeh nije Bog, mišljenje ljudi o meni nije Bog, pa čak ni moj osjećaj krivnje nije Bog. Samo je Bog Bog. Ako je Bog oprostio ono što sam iskreno ispovjedio, ne smijem svoje unutarnje optuživanje postaviti iznad njegova milosrđa.
Potrebno je, međutim, razlikovati oproštenje od izbjegavanja odgovornosti. Ponekad čovjek kaže da sebi ne može oprostiti, a zapravo još nije učinio ono što može kako bi popravio nanesenu štetu. Ako smo nekoga povrijedili i možemo mu se ispričati, potrebno je to učiniti. Ako smo nešto nepravedno uzeli i možemo vratiti, trebamo to pokušati vratiti. Ako grešno ponašanje još traje, ne smijemo se zadovoljiti riječima, nego ga trebamo mijenjati. Ali nakon što smo se pokajali, ispovjedili, učinili ono što razumno možemo kako bismo popravili štetu i odlučili živjeti drukčije, stalno samokažnjavanje prestaje biti pokajanje i postaje zatvor. Tada je potrebno otvoriti vrata koja je Krist već otključao.
Možda si godinama vjerovao da bi prestanak osjećaja krivnje značio kako ti više nije žao. To nije istina. Može ti biti iskreno žao, a ipak možeš primiti mir. Možeš žaliti zbog onoga što si učinio, a ponovno se radovati. Možeš priznati da si nekoga povrijedio, a ipak vjerovati da Bog još može učiniti nešto dobro s tvojim životom. Radost nakon oproštenja nije dokaz da grijeh shvaćaš olako, nego može biti znak da Božju milost napokon shvaćaš ozbiljno.
Izgubljeni sin vraća se ocu s pripremljenim priznanjem: „Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim“ (Lk 15,21). On zna što je učinio i ne opravdava se, ali otac ne dopušta da njegov povratak završi samooptuživanjem. Donosi mu najbolju haljinu, stavlja mu prsten na ruku i obuću na noge te priređuje gozbu jer je njegov sin bio mrtav i oživio, bio izgubljen i pronađen (usp. Lk 15,24). Otac ne slavi grijeh, nego povratak svojega sina. Mi smo, međutim, ponekad poput starijega brata prema samima sebi: Bog nas je primio, a mi još uvijek stojimo pred vratima vlastite gozbe ponavljajući da ne zaslužujemo ući. Milost doista nismo zaslužili i upravo se zato zove milost. Ne ulazimo zato što smo je zaslužili, nego zato što nas Otac poziva.
Postoji i prošlost koju ne nosimo zbog vlastitoga grijeha, nego zbog onoga što su drugi učinili nama. Trauma, izdaja, poniženje, napuštanje i nepravda mogu duboko obilježiti čovjeka, a njihovo zacjeljivanje može zahtijevati mnogo vremena, sigurnosti, podrške i, kada je potrebno, stručne pomoći. Vjera ne traži od čovjeka da se pretvara kako ga nešto nije povrijedilo, ali ni ono što su nam drugi učinili ne mora imati posljednju riječ o tome tko ćemo postati. Rana je dio naše priče, ali nije cijela naša priča. Možda ne možemo promijeniti ono što nam se dogodilo, ali uz Božju pomoć možemo postupno postajati slobodniji od toga da prošla rana upravlja svakim našim današnjim izborom.
Josip iz Staroga zavjeta poznavao je takvu prošlost. Vlastita su ga braća prodala, postao je rob i nepravedno završio u zatvoru. Godine njegova života bile su obilježene tuđim grijehom, ali kada se ponovno susreo s braćom, rekao im je: „Vi ste namjeravali da meni naudite, ali je Bog ono okrenuo na dobro“ (usp. Post 50,20). Josip ne tvrdi da je učinjeno zlo bilo dobro. Njegova su braća počinila nepravdu, ali njihovo zlo nije uspjelo ograničiti Boga. To je kršćanska nada. Ne tvrdimo da je sve što nam se dogodilo bilo dobro, nego vjerujemo da ni ono što nije bilo dobro nije veće od Boga. Moja trauma nije Bog, čovjek koji me povrijedio nije Bog, moja prošlost, izgubljene godine i pogrešne odluke nisu Bog. Nitko nije kao Bog. On može ući čak i u ono što više ne možemo promijeniti i iz toga izvesti nešto novo. Možda nam neće vratiti sve što smo izgubili na način na koji zamišljamo, ali može učiniti da izgubljeno ne ostane besmisleno.
Upravo naše rane ponekad postaju mjesta iz kojih bolje razumijemo druge. Čovjek koji je upoznao usamljenost može postati prvi koji će primijetiti usamljenoga, onaj kojemu je bilo oprošteno može postati milosrdniji, a onaj koji je bio slomljen može naučiti nježnije pristupati slomljenima. Bog ne treba zlo da bi učinio dobro, ali kada se zlo već dogodilo, nije nemoćan pred njim. Zato Pavao govori: „Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom prežem, k cilju hitim“ (Fil 3,13–14). To zaboravljanje ne znači gubitak pamćenja, jer Pavao očito pamti svoju prošlost i o njoj govori, nego znači da joj više ne dopušta da ga zadrži. Jedno je pogledati unatrag kako bismo nešto naučili, a sasvim drugo živjeti trajno okrenuti unatrag. Ne možemo hodati prema budućnosti ako neprestano gledamo samo iza sebe. Bog je bio s nama ondje, ali Bog je također pred nama.
Možda danas trebaš prestati mučiti sebe pitanjem: „Što bi bilo da sam tada izabrao drukčije, da sam ranije shvatio, poslušao ili da se to nikada nije dogodilo?“ Na takva pitanja često nemamo odgovor, ali znamo da danas još postoji, a dok postoji danas, postoji i prostor za vjernost. Ne možeš promijeniti jučerašnji izbor, ali možeš današnji. Ne možeš povući jučerašnju riječ, ali danas možeš govoriti drukčije. Ne možeš vratiti sve izgubljene godine, ali Bogu možeš predati godine koje su pred tobom. To je sloboda koju ti Krist nudi.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas Ti donosim svoju prošlost. Ne uljepšavam je i ne poričem je jer Ti poznaješ moje grijehe, moje pogrešne odluke, ljude koje sam povrijedio i sve ono što su drugi učinili meni. Znaš događaje koje bih najradije izbrisao, rečenice koje mi se vraćaju u noći i pitanje koje me progoni: „Što bi bilo da sam tada postupio drukčije?“ Danas Ti sve to predajem. Ako postoji nešto za što se još trebam pokajati, pokaži mi. Ako trebam pristupiti ispovijedi, daruj mi poniznost. Ako nekome dugujem ispriku ili trebam ispraviti učinjenu nepravdu, daj mi hrabrost da to učinim. Ali ako sam se već pokajao i primio Tvoje oproštenje, oslobodi me potrebe da se ponovno kažnjavam zbog onoga što si Ti oprostio. Nauči me više vjerovati Tvome milosrđu nego vlastitome osjećaju krivnje.
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me kada optuživanje ponovno pokušava otvoriti ono što je Krist oprostio. Kada mi prošlost govori da za mene više nema budućnosti, neka u mojem srcu odjekne tvoje ime i tvoje pitanje: „Tko je kao Bog?“ Moja prošlost nije Bog, moj grijeh nije Bog, moja rana nije Bog, moj neuspjeh nije Bog, a ni čovjek koji me povrijedio nije Bog. Samo je Bog Bog i njemu pripada posljednja riječ nad mojim životom.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Gospodinom imenovati ono iz svoje prošlosti što još uvijek koristim protiv sebe. Neću to umanjivati, ali više neću dopuštati da govori glasnije od Kristova križa. Reći ću: „Da, Gospodine, to se dogodilo, ali to nije kraj moje priče.“ Ako sam kriv, kajem se; ako sam nekoga povrijedio, želim popraviti što mogu; ako sam bio povrijeđen, želim ozdravljati; ako mi je potrebna pomoć, ponizno ću je prihvatiti. Ne želim više živjeti kao zatvorenik onoga što se ne može promijeniti.
Gospodine, zatvori vrata koja trebaju biti zatvorena, ne zato da zaboravim pouku, nego da prestanem živjeti pod kaznom koju mi Ti nisi namijenio. Kada se vrati stara optužba, želim odgovoriti: „To sam ispovjedio.“ Kada mi glas kaže da nisam dostojan, odgovorit ću: „Nikada nisam živio od vlastite dostojnosti, nego od Kristove milosti.“ Kada mi kaže da me Bog više ne može upotrijebiti, pogledat ću Petra, Pavla i tolike ljude koje je milost podigla te ću reći: „Bog još nije završio sa mnom.“
Ne želim svoju prošlost izbrisati, nego je predati Bogu, jer čak i ožiljak može svjedočiti da rana više nije otvorena. Ožiljak govori: „Ovdje sam bio ranjen“, ali istodobno svjedoči: „Ovdje je započelo zacjeljivanje.“ Marijo, Majko milosrđa, povedi me svome Sinu kada me prošlost pokušava zatvoriti u sram. Sveti Mihaele, čuvaj me od optuživanja koje vodi u očaj. Duše Sveti, podsjećaj me na Kristovu riječ i daruj mi snagu da živim kao čovjek kojemu je oprošteno.
Danas se neću ponovno vratiti u zatvor samo zato što dobro poznajem njegovu unutrašnjost. Krist je otvorio vrata i ja želim izići. Neću svoju prošlost nazvati dobrom ako nije bila dobra, ali neću tvrditi ni da je jača od Boga. Neću poricati posljedice, ali neću govoriti da zbog njih više nema budućnosti. Neću tvrditi da nikada nisam pao, nego ću svjedočiti: „Pao sam, ali Krist me podigao.“ Neću reći da nisam sagriješio, nego: „Sagriješio sam, ali postoji milosrđe.“ Neću poricati da sam bio ranjen, nego ću reći: „Bio sam ranjen, ali moja rana nije moje ime.“
Moje ime nije moj grijeh. Moje ime nije moj neuspjeh. Moje ime nije ono što su drugi učinili meni. Moje najdublje ime jest ono koje primam u Kristu: ljubljeno dijete Božje. Zato danas gledam naprijed, ne zato što prošlost nije postojala, nego zato što je Krist uskrsnuo. Uskrsnuće znači da Bog može otvoriti budućnost upravo ondje gdje smo mi vidjeli samo kraj. „Evo, sve činim novo!“ (Otk 21,5). Kada se prošlost ponovno pokuša postaviti iznad Božjega milosrđa, podići ću pogled i izgovoriti: „Tko je kao Bog?“ Nitko nije kao Bog!