TRIDESET OSMI DAN – 26.09.
Oprosti, ali ne vraćaj se u iste lance
Riječ Božja
„Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.“ (Ef 4,32)
Trideset osmoga dana našega četrdesetodnevnog hoda sa svetim Mihaelom, samo nekoliko koraka prije završetka, dolazimo do jednoga od najtežih, ali i najoslobađajućih područja duhovnoga života – oprosta. Jučer smo Bogu predavali ono što ne možemo kontrolirati, a danas pred Njega donosimo ljude koje također ne možemo kontrolirati: one koji su nas povrijedili, razočarali, izdali, nepravedno optužili, ponizili, odbacili ili nisu bili uz nas onda kada smo ih najviše trebali. Neke su rane nastale davno, neke još uvijek bole, a neke su toliko duboke da već sama riječ „oprosti“ u nama izaziva otpor. Upravo zato oprost ne smijemo prikazivati kao jednostavnu emociju ili pobožnu rečenicu kojom se stvarna rana samo prekriva. Kršćanski oprost nije poricanje zla, nego počinje iskrenim priznanjem da se dogodilo nešto što nije smjelo biti učinjeno. Kada ne bi bilo stvarne nepravde, ne bi bilo ni potrebe za oprostom.
Oprost stoga ne znači reći da se ništa nije dogodilo. Ako je boljelo, boljelo je; ako je bilo nepravedno, bilo je nepravedno; ako je povjerenje iznevjereno, iznevjereno je; ako je počinjen grijeh, ne trebamo ga nazivati drugim imenom samo zato da bismo izgledali duhovno. Isus nikada ne naziva zlo dobrim. Na križu ne govori da grijeh nije važan; upravo križ pokazuje koliko je grijeh ozbiljan i istodobno koliko je Božje milosrđe veliko. Usred vlastite patnje Isus izgovara riječi koje ostaju izazov svakome tko Ga želi slijediti: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34). To nije molitva čovjeka kojemu nije nanesena nepravda, nego molitva Raspetoga. Zato oprost nije slabost. Katkad je potrebno mnogo više snage oprostiti nego uzvratiti.
Ljutnja nam može dati privremeni osjećaj moći. U mislima vodimo razgovore u kojima napokon pobjeđujemo, dokazujemo da smo bili u pravu i zamišljamo da druga osoba konačno shvaća koliko nas je povrijedila. Možda čak želimo da osjeti ono što smo mi osjećali. To je razumljiva ljudska reakcija na povredu, ali ako je dugo hranimo, osoba koja nas je jednom povrijedila počinje dobivati prostor u našem srcu koji joj nikada nismo željeli dati. Ona tada više nije prisutna samo u događaju iz prošlosti, nego svakodnevno živi u našim mislima. Ponovno s njom razgovaramo dok nije nazočna, ponovno se branimo, dokazujemo i sudimo, a rana se svaki put iznova otvara. Oprost tada postaje pitanje slobode. Više nije riječ samo o tome zaslužuje li drugi naš oprost, nego želimo li ostatak života ostati vezani uz ono što nam je učinio.
Oprost prekida tu vezu. On ne govori: „Ono što si učinio bilo je u redu“, nego: „Neću dopustiti da ono što si učinio određuje ostatak mojega života.“ Sveti Mihael danas ponovno pred nama postavlja pitanje: „Tko je kao Bog?“ Čovjek koji me povrijedio nije Bog. Moja rana nije Bog. Moja potreba za osvetom nije Bog. Moja predodžba pravde nije Bog. Moja gorčina nije Bog. Samo Bog je Bog i zato konačni sud pripada Njemu. Pavao nas opominje: „Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu. Ta pisano je: Moja je odmazda, ja ću je vratiti, veli Gospodin“ (Rim 12,19).
Predati sud Bogu ne znači prešutjeti zločin, odustati od pravde ili ostati izložen nasilju. Kršćanski oprost ne ukida odgovornost, zdrave granice, zakonitu zaštitu ni posljedice učinjenoga. Oprost i pravda nisu suprotnosti. Mogu oprostiti i jasno reći da se određeno ponašanje više ne smije ponoviti. Mogu oprostiti i postaviti granicu, a da osobu odmah ne vratim na isto mjesto povjerenja. Mogu oprostiti i ozbiljnu nepravdu prijaviti odgovornima. Mogu oprostiti i prihvatiti da odnos više ne može izgledati kao prije. To je osobito važno jer se oprost katkad pogrešno koristi kao sredstvo pritiska na povrijeđenoga čovjeka, kao da kršćanski oprost znači sve vratiti na staro. Međutim, oprost nije isto što i pomirenje. Za oprost mogu pred Bogom otvoriti vlastito srce, ali za pomirenje su potrebne dvije osobe. Pomirenje uključuje istinu, prihvaćanje odgovornosti, promjenu ponašanja i postupnu obnovu povjerenja. Ako druga osoba ne priznaje što čini, odbija odgovornost ili nastavlja povrjeđivati, možemo joj pred Bogom oprostiti, ali joj nismo dužni omogućiti da nas ponovno ranjava na isti način.
Isus nas poziva da budemo bezazleni kao golubovi, ali i mudri kao zmije (usp. Mt 10,16). Ljubav nije naivnost, a milosrđe ne ukida razboritost. Katkad je upravo granica čin ljubavi jer poručuje: „Ne mrzim te, ali ovo ponašanje više ne prihvaćam.“ To može biti osobito teško ljudima koji su naučili da biti dobar znači uvijek reći „da“. Međutim, ni Isus nije uvijek govorio „da“. Povlačio se, odlazio i nije svakome povjeravao sebe. Ivan izričito kaže da se Isus nekima „nije povjeravao“ jer ih je poznavao (usp. Iv 2,24). Možemo ljubiti svakoga, ali ne moramo svakome dati jednaku razinu pristupa vlastitom životu. Upravo je to dio slobode u koju nas Bog želi uvesti.
Oprost također ne mora odmah promijeniti naše osjećaje. Možemo donijeti iskrenu odluku da opraštamo, a ipak osjećati bol. Možemo danas reći: „Gospodine, opraštam“, a sutra ponovno osjetiti ljutnju. To ne znači nužno da naš oprost nije bio iskren, nego da srce katkad sporije slijedi odluku volje. Kod dubokih rana oprost često nije samo jedan trenutak, nego proces u kojem isti događaj više puta predajemo Bogu, svaki put s nekoga novog mjesta. Najprije možda kažemo da se ne želimo osvetiti, zatim da više ne želimo hraniti bolnu priču, a poslije možda uspijemo moliti: „Gospodine, blagoslovi tu osobu i dovedi je k istini.“ Za to je potrebno vrijeme i zato ne trebamo glumiti osjećaje koje nemamo. Bog od nas ne traži glumu, nego istinu. Možemo Mu iskreno reći: „Isuse, još ne mogu oprostiti, ali želim htjeti oprostiti. Pomozi mojem srcu.“ I to je već početak.
Kada Petar pita Isusa koliko puta treba oprostiti bratu koji se o njega ogriješi, čak do sedam puta, Isus mu odgovara: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“ (usp. Mt 18,21–22). Isus time ne govori da sedamdeset puta trebamo dopustiti isto zlostavljanje, nego da srce Njegova učenika ne smije postati prebivalište osvete. Katkad „sedamdeset puta sedam“ znači da isti događaj moramo ponovno predati Bogu svaki put kada nam se vrati sjećanje. Tada Mu možemo reći: „Gospodine, ponovno me boli, ponovno se sjećam i ponovno osjećam ljutnju, ali Ti opet predajem pravo na osvetu.“ To je oprost koji sazrijeva.
Postoji još jedna osoba kojoj je katkad najteže oprostiti – nama samima. Ako je Bog u sakramentu pomirenja oprostio naš iskreno ispovjeđeni grijeh, ne možemo cijeli život graditi identitet na vlastitoj osudi. Možemo žaliti zbog posljedica, sjećati se, učiti i popravljati ono što se može popraviti, ali nije poniznost stalno govoriti: „Bog mi je možda oprostio, ali ja sebi nikada neću.“ To može zvučati strogo i ozbiljno, no iza toga se katkad skriva uvjerenje da je naša presuda viša od Božje. I tada nas sveti Mihael ponovno pita: „Tko je kao Bog?“ Ako je Bog oprostio, pozvani smo naučiti primiti oprost, ne zato što je naš grijeh malen, nego zato što je Kristov križ velik.
Oprost drugome postaje moguć kada se sjetimo koliko je nama oprošteno. Nakon Petrova pitanja Isus govori prispodobu o sluzi kojemu je oprošten golemi dug, ali koji zatim odbija oprostiti mnogo manji dug svojemu bližnjemu (usp. Mt 18,23–35). Središte kršćanskoga oprosta nije naša moralna nadmoć. Ne govorimo: „Ja sam bolji od tebe pa ti opraštam“, nego: „I ja živim od milosrđa.“ Kada stojimo pod križem, teško možemo drugome zauvijek držati grijeh pred očima, a istodobno moliti Boga da naše grijehe više ne drži protiv nas. U Očenašu svakodnevno molimo: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ To nije prijetnja slomljenom čovjeku koji se bori oprostiti duboku ranu, nego poziv da milosrđe koje primamo ne zaustavimo samo na sebi. Božja milost želi kroz nas teći dalje.
Oprost postaje osobito težak kada se osoba koja nas je povrijedila nikada ne ispriča. U nama postoji duboka potreba da drugi barem prizna istinu i kaže: „Da, povrijedio sam te.“ Kada takvo priznanje izostane, može nam se činiti da opraštanjem brišemo istinu. Ipak, oprost ne mora čekati tuđe priznanje kako bi naše srce počelo izlaziti iz zatvora. Možemo reći: „Gospodine, Ti znaš istinu. Neću je poricati, ali neću čekati tuđe priznanje da bih počeo živjeti slobodno.“ Možda nikada nećemo dobiti ispriku koju zaslužujemo. Neki ljudi nikada neće razumjeti koliko su nas povrijedili, neki to neće priznati, a neki više nisu živi. Hoćemo li zato zauvijek čekati ključ od čovjeka koji ga možda nikada neće donijeti? Krist nam pruža drugi ključ – oprost. On ne mijenja prošlost, ali može promijeniti naš odnos prema njoj. Sjećanje može ostati, a da kroz njega više ne teče otrov. Možemo se sjetiti događaja bez unutarnje vatre koja nas je godinama spaljivala. To je sloboda.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas Ti donosim osobu čije ime još uvijek boli. Ti znaš što se dogodilo i ne moram Ti ništa objašnjavati. Znaš riječi koje su izgovorene, ono što je učinjeno, ono što sam izgubio i koliko sam puta u mislima ponovno vodio isti razgovor. Ne želim više živjeti vezan za ovu povredu, ali ne želim ni glumiti da me ne boli. Zato Ti donosim istinu. Gospodine, želim oprostiti. Ako te riječi još ne mogu izgovoriti potpuno iskreno, kažem Ti: „Želim htjeti oprostiti.“ Počni odatle. Uzmi moju želju za osvetom, moju potrebu da druga osoba pati kao što sam ja patio, razgovore koje neprestano ponavljam u mislima i potrebu da svima dokazujem da sam bio u pravu. Predajem Ti sud jer samo Ti poznaješ cijelu istinu.
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove koji svijetom obilaze na propast duša božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me kada gorčina poželi zauzeti mjesto koje pripada Bogu. Kada u sebi ponovno počnem suditi i osuđivati, neka tvoje ime odjekne u mojem srcu: „Tko je kao Bog?“ Moja povreda nije Bog, moja ljutnja nije Bog, moja potreba za osvetom nije Bog, a ni čovjek koji me povrijedio nije Bog. Samo Bog je Bog. Njemu predajem pravdu i od Njega tražim slobodu.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Gospodinom izgovoriti ime osobe kojoj mi je najteže oprostiti. Neću nabrajati sve što je učinila jer Bog već zna. Izgovorit ću njezino ime, ostati trenutak u tišini i reći: „Isuse, predajem Ti ovu osobu i ono što mi je učinila. Odričem se osvete i ne želim više hraniti mržnju. Udijeli mi milost oprostiti.“ Ako još boli, neka boli pred Tobom. Ako još plačem, neka moje suze budu pred Tobom. Ako nisam spreman za pomirenje, daruj mi mudrost. Ako trebam postaviti granicu, daj mi hrabrost. Ako trebam ponovno otvoriti vrata odnosu jer postoji iskreno pokajanje i stvarna promjena, podari mi razboritost. Ne dopusti da moja granica postane mržnja, ali ni da oprost postane izgovor za povratak u iste lance.
Gospodine, želim oprostiti bez poricanja istine, ljubiti bez dopuštanja zla i biti milosrdan bez gubitka razboritosti. Želim sud prepustiti Tebi, a odgovornost ostaviti ondje gdje pripada. Ako se osoba nikada ne ispriča, ne želim cijeli život čekati njezinu ispriku kako bih mogao biti slobodan. Ako se ona nikada ne promijeni, želim dopustiti Tebi da mijenjaš mene. Ako je više nikada ne susretnem, želim da njezino ime prestane biti rana koja upravlja mojim životom. Ako je svakodnevno susrećem, podari mi mudrost za odnos i snagu za zdrave granice.
Marijo, koja si stajala pod križem svojega Sina, nauči me predavati Bogu ono što sam ne mogu nositi. Sveti Mihaele, čuvaj moje srce od gorčine, mržnje i osvete. Duše Sveti, uđi u sva mjesta koja su još zatvorena i donesi svoje svjetlo. Danas ne govorim da ono što mi je učinjeno nije važno, nego da ne želim da bude važnije od onoga što Krist želi učiniti sa mnom. Ne govorim da nije boljelo, nego da bol više neće biti moj gospodar. Ne govorim da nije bilo nepravde, nego da sud predajem Bogu. Ne govorim da ponovno bezuvjetno vjerujem, jer se povjerenje može obnavljati samo kroz istinu, promjenu i vrijeme, ali govorim: „Ne želim te mrziti.“
Možda je upravo to danas dovoljno. Oprost nije uvijek osjećaj topline prema čovjeku koji nas je povrijedio. Katkad započinje vrlo tihom odlukom: „Ne želim ti zlo.“ Zatim se pretvara u molitvu: „Gospodine, učini u toj osobi ono što ja ne mogu“, a jednoga ćemo dana možda moći dodati: „Blagoslovi je.“ To je put i ne moramo danas biti na njegovu kraju; trebamo samo napraviti sljedeći korak.
Dok se približavamo kraju ovih četrdeset dana, počinjemo razumijevati da najveća pobjeda svetoga Mihaela nije samo slika poraženoga zmaja pod njegovim nogama. Njegovo ime otkriva dubinu svake duhovne pobjede: ništa stvoreno ne smije zauzeti Božje mjesto u našemu srcu, pa ni naša rana. Zato danas svoju ranu skidam s prijestolja. Ne poričem je, nego je donosim Kristu i govorim: „Isuse, Ti budi Gospodin ovoga mjesta.“ Ondje gdje je godinama živjela gorčina može početi rasti milosrđe, ondje gdje je vladala potreba za osvetom može doći mir, a ondje gdje me prošlost držala zarobljenim može započeti sloboda.
„Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!“ (Kol 3,13)
Kada me stara rana ponovno pozove da se vratim u isti zatvor, izgovorit ću: „Tko je kao Bog?“ Nitko nije kao Bog!