Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Sveti Mihael - Vugrovec)
DVADESET PRVI DAN - 09.09
Ne odustaj, Bog te još uvijek nosi
Riječ Božja
„On umornome snagu vraća, jača nemoćnoga. Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću. Al' onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.“ (usp. Iz 40,29-31)
Dvadeset prvoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom prelazimo polovicu ovih četrdeset dana. I možda upravo sada netko osjeća nešto što se često događa i u duhovnom životu: početni zanos više nije isti. Na početku je bilo lakše donijeti odluku, moliti, postiti, čitati Riječ, boriti se protiv stare navike i započeti nešto novo. Sada se možda pojavljuje umor. Ne mora se dogoditi nikakav veliki pad. Ponekad čovjek jednostavno osjeti: „Umoran sam od stalne borbe.“ Umoran od sebe. Umoran od iste kušnje. Umoran od čekanja. Umoran od ponovnoga ustajanja. Umoran od molitve za osobu koja se ne mijenja. Umoran od rada na sebi. Umoran od toga da nešto što je mislio davno pobijediti ponovno kuca na vrata. Upravo takvom čovjeku Bog danas ne govori: „Kako možeš biti umoran?“ Govori mu: „Ja umornome snagu vraćam.“
Postoji velika razlika između umora i nevjernosti. Čovjek može biti potpuno iscrpljen, a još uvijek duboko vjeran Bogu. Ponekad sami sebi stvaramo dodatni teret jer mislimo da pravi vjernik mora uvijek biti snažan, raspoložen za molitvu, pun vjere i spreman za novu bitku. Ali Sveto pismo ne skriva umor Božjih ljudi. Mojsije se umara. David plače. Jeremija želi prestati govoriti. Jona sjedi pod stablom i želi umrijeti. Pavao govori o pritiscima, progonima i slabostima. A možda je najdirljiviji primjer prorok Ilija.
Ilija je upravo doživio veliku pobjedu na Karmelu. Vidio je oganj koji je pao s neba. Čovjek bi očekivao da će nakon takva iskustva biti nepobjediv. Ali ubrzo bježi pred Izebelom, odlazi u pustinju, sjeda pod smreku i govori Bogu: „Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju“ (1 Kr 19,4). To je isti prorok koji je samo malo prije stajao pred stotinama Baalovih proroka. Veliko duhovno iskustvo nije ga učinilo čovjekom bez granica. Ostao je čovjek.
A kako Bog reagira? Ne drži mu propovijed o nedostatku vjere. Ne kaže mu: „Nakon svega što sam učinio, kako se možeš tako osjećati?“ Bog mu najprije daje san i hranu.
Anđeo ga dodiruje i govori: „Ustani i jedi!“ Ilija jede i ponovno zaspi. Anđeo dolazi drugi put: „Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!“ (usp. 1 Kr 19,5-7).
Koliko je u tome Božje nježnosti.
Ponekad ono što nazivamo velikom duhovnom krizom nije samo duhovni problem. Ponekad smo jednostavno iscrpljeni. Premalo spavamo. Previše radimo. Nosimo previše odgovornosti. Neprestano smo dostupni drugima. Nemamo vremena za tišinu. Tijelo više nema snage, a onda očekujemo da duša funkcionira kao da se ništa ne događa. Čovjek je jedinstvo tijela, psihe i duha. Zato briga o odmoru nije nužno sebičnost. Ponekad je poniznost priznati da imamo granice.
To je posebno važno za ljude koji služe drugima. Možemo toliko govoriti o žrtvi da počnemo misliti kako je svaka granica znak sebičnosti. Govorimo „da“ svima, odgovaramo na svaki poziv, preuzimamo svaki problem, nosimo tuđe terete i postupno zaboravljamo da ni mi nismo spasitelji. Isus je služio mnoštvu, ali se također povlačio u osamu. Evanđelje više puta kaže da je odlazio na samotno mjesto moliti. Čak i kada su Ga svi tražili, nije dopustio da očekivanja ljudi određuju svaki trenutak Njegova života.
Možda danas netko treba čuti: nije tvoja zadaća spasiti sve ljude. Isus je Spasitelj. Ti nisi.
To ponovno govori ime svetoga Mihaela: Tko je kao Bog? Nitko. Ni ja. Ne moram biti svugdje. Ne moram odgovoriti na svaki problem. Ne moram nositi ono što mi Bog nije povjerio. Ne moram se osjećati krivim zato što imam ljudske granice. Poniznost nije samo priznati grijeh. Poniznost je i priznati: „Gospodine, ovo više ne mogu sam.“
Ponekad nas neprijatelj ne pokušava odmah odvesti u veliki grijeh. Dovoljno mu je da nas učini toliko iscrpljenima da počnemo donositi loše odluke. Umoran čovjek teže kontrolira riječi. Teže se odupire kušnji. Lakše postaje razdražljiv. Teže razlučuje. Lakše vidi sve crno. Zato je mudro prepoznati kada se približavamo granici. Svetost ne znači ignorirati vlastitu ljudskost.
Ali postoji i druga vrsta umora – umor od ponavljanja iste borbe. Možda si prije dvadeset dana donio odluku i mislio da će sada sve biti drugačije. A onda si ponovno pao. Ili se ista kušnja ponovno vratila. Možda se pitaš: „Koliko puta još?“ Petar je Isusu postavio slično pitanje o oprostu: „Koliko puta da oprostim?“ U pozadini pitanja postoji ljudska potreba za granicom: kada konačno mogu reći dosta? Isus ga vodi dalje od računanja.
Ponekad isto moramo učiniti prema sebi. Ne u smislu opravdavanja grijeha, nego u smislu strpljenja s procesom obraćenja. Možda ćeš se protiv nekih slabosti boriti dugo. Svetost se ne sastoji u tome da nakon nekoliko dana više nemaš borbe. Svetost može izgledati i kao čovjek koji je tisuću puta rekao Bogu: „Opet sam pao, ali opet se vraćam.“
Neprijatelj često nakon pada govori: „Vidiš? Ništa se nije promijenilo.“ Ali možda se mnogo toga promijenilo. Prije si u grijehu ostajao mjesecima, sada se vraćaš Bogu odmah. Prije si ga opravdavao, sada ga prepoznaješ. Prije nisi tražio pomoć, sada tražiš. Prije nisi vidio što prethodi padu, sada sve jasnije razumiješ svoje obrasce. Ne mjeri napredak samo time jesi li ikada pao. Pogledaj i koliko brzo ustaješ, koliko si iskreniji i koliko više dopuštaš Bogu ući upravo u mjesto svoje slabosti.
Pavao je poznavao takvu borbu. Tri puta moli Gospodina da od njega odstupi „trn u tijelu“, ali dobiva odgovor koji nije očekivao: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12,9). Ne znamo sa sigurnošću što je bio taj trn, ali poruka je jasna: Bog ponekad ne ukloni odmah sve ono zbog čega osjećamo slabost. Ponekad preko upravo toga mjesta učimo živjeti od milosti.
Mi bismo htjeli biti toliko snažni da više ne trebamo pomoć.
Bog želi da budemo toliko povezani s Njim da znamo odakle dolazi snaga. To je velika razlika. Možda je zato umor ponekad trenutak istine. Dok smo snažni, lako govorimo: „Ja mogu.“ Kada više ne možemo, izlazi pitanje: „Na koga se zapravo oslanjam?“
Psalmist govori: „Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu nada moja“ (usp. Ps 62,6). Ne kaže: samo u mojoj disciplini. Samo u mojoj snazi volje. Samo u mojem planu. Sve to može biti dobro i potrebno, ali nije izvor. Izvor je Bog.
I upravo ovdje trebamo paziti na jednu zamku: odustajanje neposredno prije novoga koraka. Ne možemo znati koliko smo blizu plodu. Sjeme dugo raste ispod zemlje prije nego što ga vidimo. Čovjek moli, radi, oprašta, ponovno pokušava i čini mu se da se ništa ne događa. Ali Božje djelovanje nije ograničeno onime što trenutno možemo vidjeti.
Pavao zato govori: „Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti!“ (Gal 6,9). Primijetimo: u svoje vrijeme. Ne nužno kada mi želimo. Ne kada smo odredili rok Bogu. Postoji vrijeme sjetve i vrijeme žetve. Velik dio duhovnoga života sastoji se u vjernosti između toga dvoga.
Ali „ne odustati“ ne znači „nikada se ne odmoriti“. To su dvije različite stvari.
Ponekad upravo moramo stati kako bismo mogli nastaviti.
Isus kaže učenicima nakon njihova služenja: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo“ (Mk 6,31). To govori Isus. Odmor nije izdaja poslanja. Može biti dio poslušnosti. Problem nije stati i odmoriti se. Problem je pobjeći od Boga.
Možeš danas biti umoran. Možeš plakati. Možeš reći da ti je teško. Možeš tražiti pomoć.
Možeš se odmoriti. Ali nemoj zbog umora zaključiti da je Bog završio s tobom.
Ilija pod smrekom mislio je da je gotovo. Bog je vidio čovjeka pred kojim je još put.
Možda Bog danas isto govori tebi: „Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put.“ Ne govori: trči odmah. Najprije primi. Odmori. Nahrani se. Dopusti Bogu da te dotakne. A onda nastavi.
Sveti Mihael nas ponovno podsjeća da se bitka ne dobiva snagom našega ega. „Tko je kao Bog?“ Kada više ne mogu, On može. Kada ne vidim put, On ga vidi. Kada mi ponestane snage, mogu primiti Njegovu. Ne moram biti nepobjediv da bih pripadao Pobjedniku.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas dolazim pred Tebe možda bez velike snage i bez velikih riječi. Ti znaš gdje sam umoran. Znaš borbe koje dugo vodim, molitve koje dugo ponavljam, ljude koje dugo nosim i mjesta na kojima više ne znam kako nastaviti. Oprosti mi kada sam mislio da moram biti snažan kako bih bio vrijedan Tvoje ljubavi. Oprosti mi kada sam pokušavao nositi ono što mi nikada nisi dao. Pokaži mi što je moj križ, a što je teret koji sam sam preuzeo. Nauči me razliku između ustrajnosti i tvrdoglavosti, između žrtve i samouništavanja, između svetoga služenja i potrebe da budem potreban svima.
Ako trebam stati, daj mi poniznost da stanem. Ako trebam nastaviti, daj mi snagu za još jedan korak. Ako trebam tražiti pomoć, oslobodi me srama. Ako sam pao, pomozi mi ponovno ustati. Ako više ne mogu moliti velikim riječima, primi moje jednostavno: „Isuse, trebam Te.“
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me kada sam umoran od borbe. Kada mi neprijatelj govori da odustanem zato što još nisam stigao do cilja, podsjeti me da Bog nije završio svoje djelo u meni. Kada me slabost ponizi, pomozi mi ne pobjeći od nje, nego je donijeti Kristu. Kada se nakon pada želim predati, podsjeti me da jedan pad nije kraj puta. Kada pokušavam biti snažan bez Boga, neka tvoje ime ponovno odjekne u meni: Tko je kao Bog? Ne ja. Ne moram sve moći. Ne moram sve nositi. Bog je moja snaga.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću se pred Gospodinom iskreno pitati: Od čega sam najviše umoran? Neću odmah pokušavati popraviti sve. Samo ću Bogu imenovati ono što me iscrpljuje. Zatim ću se pitati: „Gospodine, tražiš li od mene da u ovome ustrajem ili da nešto promijenim? Nosim li nešto što si mi Ti dao ili nešto što sam preuzeo iz straha, krivnje ili potrebe da budem potreban?“ Ako prepoznam da mi je potreban odmor, uzet ću ga bez osjećaja krivnje. Ako mi je potrebna pomoć, zatražit ću je. Ako je riječ o borbi u kojoj jednostavno trebam ustrajati, danas neću obećavati velike stvari. Učinit ću samo sljedeći vjerni korak.
Gospodine, možda danas ne mogu trčati. Daj mi da hodam.
Ako ne mogu hodati brzo, daj mi da hodam polako.
Ako nemam snage ni za to, dopusti mi da se odmorim u Tvojoj blizini dok ponovno ne mogu ustati. Samo mi ne dopusti da zbog umora pobjegnem od Tebe.
Kada se osjećam slabim, podsjeti me da slabost nije dokaz da si me napustio. Kada se osjećam prazno, podsjeti me da se izvor ne nalazi u meni. Kada se osjećam kao da više nemam što dati, pozovi me ponovno da najprije primim.
Daj mi kruh za današnji dan. Milost za današnji dan. Snagu za današnji korak. Sutra ću ponovno doći po novu. Ne želim živjeti od jučerašnje milosti niti se danas brinuti za sutrašnju. Danas mi budi dovoljan Ti.
Sveti Mihaele Arkanđele, budi uz mene kada se borba oduži. Marijo, koja si ostala uz Isusa sve do križa, nauči me vjernosti koja zna ostati, ali i poniznosti koja zna primiti pomoć. Duše Sveti, obnovi ono što se u meni umorilo.
I kada više ne budem imao snage govoriti velike molitve, neka ostane samo jedna: „Isuse, uzdam se u Tebe.“
Jer pobjeda nije uvijek veliki korak naprijed. Ponekad je pobjeda jednostavno: danas nisam odustao.
„Onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja.“ (Iz 40,31)
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!