TRIDESET PETI DAN - 23.09.
Ne boj se ponovno ustati
Riječ Božja
„Jer sedam puta padne pravednik i opet ustane.“ (Izr 24,16)
Trideset petoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo do iskustva koje može snažno obeshrabriti čovjeka koji ozbiljno želi živjeti s Bogom: povratak stare slabosti. Mislio si da si nešto napokon ostavio iza sebe. Prošlo je neko vrijeme. Bio si mirniji. Molitva je postala dublja. Određena navika izgubila je snagu. Nekome si oprostio. Mislio si da te neka rana više ne određuje. Naučio si drukčije reagirati. A onda se jednoga dana ponovno pojavi ono staro. Ista misao. Ista napast. Isti strah. Ista ljutnja. Ista potreba za potvrdom. Ista navezanost. Ista rana zaboli gotovo kao prije. Čovjek tada lako pomisli: „Znači da se ništa nije promijenilo.“ Ali povratak kušnje ne znači nužno povratak na početak. To što se stara borba ponovno pojavila ne znači da su sve prethodne pobjede bile lažne.
Jučer smo govorili o puštanju i otvorenim rukama pred Bogom. Ali upravo ono što smo pustili ponekad ponovno pokuca na vrata. Stara navezanost može se vratiti kada smo umorni. Stari strah kada se pojavi nova neizvjesnost. Stara rana kada nas nova situacija podsjeti na prošlost. Stara ljutnja kada ponovno susretnemo osobu povezanu s boli. Stara navika kada se nađemo pod pritiskom. To nije neobično. Duhovni rast nije uvijek ravna crta prema gore.
Ponekad više nalikuje spirali. Ponovno prolazimo pokraj sličnih mjesta, ali više nismo isti ljudi koji su ondje bili prije.
Zato je važno razlikovati kušnju od pristanka na kušnju. Sama pojava neželjene misli, osjećaja ili napasti nije isto što i svjesno prihvaćanje grijeha. Isus je bio kušan u pustinji, a nije sagriješio (usp. Mt 4,1-11). Kušnja sama po sebi nije dokaz da smo se udaljili od Boga.
Ponekad upravo nakon razdoblja ozbiljne odluke postanemo svjesniji onoga što se u nama događa. Prije smo možda automatski slijedili određeni obrazac. Sada ga primjećujemo. I zato nam se može činiti da je borba jača. Možda nije jača. Možda je samo jasnije vidimo.
Čovjek koji je nekada odmah reagirao ljutnjom možda danas osjeti istu ljutnju, ali zastane. Nekada bi govorio pola sata; danas se zaustavi nakon jedne rečenice. Nekada bi danima hranio ogorčenost; danas nakon nekoliko sati shvati što radi i vrati se molitvi.
Možda još nije potpuno slobodan. Ali nije ni ondje gdje je bio.
Zato nemoj dopustiti da ti neprijatelj uzme plod puta samo zato što put još nije završen.
Jedna od njegovih najstarijih taktika jest pretvoriti pad u identitet. Pao si, dakle propao si.
Ponovno si se naljutio, dakle ništa se nije promijenilo. Ponovno si osjetio strah, dakle nemaš vjere. Ponovno si bio kušan, dakle sve je bilo uzalud. Ponovno te rana boli, dakle nisi oprostio. Ali to nije nužno istina. Oprost ne znači da je sjećanje izbrisano. Iscjeljenje ne znači da nikada više ništa neće zaboljeti. Hrabrost ne znači da više nikada ne osjećamo strah.
Čistoća srca ne znači da nikada nećemo biti kušani. Svetost ne znači život bez borbe.
Svetost znači da se u svakoj borbi sve više učimo vraćati Kristu.
Petar nam daje jednu od najsnažnijih slika upravo toga. Na Posljednjoj večeri pun je sigurnosti u sebe. Govori Isusu: „Gospodine, s tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt!“ (Lk 22,33). Nekoliko sati poslije tri puta Ga niječe. Petar pada upravo ondje gdje je mislio da je najjači.
A što čini Isus? Nakon uskrsnuća ne dolazi Petru kako bi ga zauvijek nazvao njegovim padom. Ne kaže: „Evo čovjeka koji me zanijekao.“ Pita: „Ljubiš li me?“ (Iv 21,15) Tri puta.
Tamo gdje je bilo trostruko zatajenje, Isus otvara prostor trostrukom ispovijedanju ljubavi.
Bog može upravo mjesto našega najvećeg pada pretvoriti u mjesto dublje poniznosti.
Petar nakon toga više nije isti čovjek. Ne zato što je otkrio koliko je snažan. Nego zato što je otkrio koliko je slab bez milosti.
Možda je upravo to jedna od najvećih vrijednosti ponovljenih borbi. One ruše našu iluziju samodostatnosti. Nakon prve pobjede lako pomislimo: „Sada sam to riješio.“ A onda ponovno dođe kušnja. I shvatimo: „Trebam Boga i danas.“ Jučerašnja milost bila je za jučer. Danas ponovno živim od Njega.
Izraelci su u pustinji dobivali manu svakoga jutra. Nisu je trebali skupljati kao trajnu zalihu vlastite sigurnosti (usp. Izl 16). Svaki dan ponovno su učili ovisiti o Božjoj providnosti. Tako je i s nama. Ne živimo samo od sjećanja na jučerašnji susret s Bogom. Trebamo Ga danas.
Zato nas Isus uči moliti: „Kruh naš svagdanji daj nam danas.“ Danas. Ne za cijeli život unaprijed. Danas mi daj milost. Danas mi daj čisto srce. Danas mi daj strpljenje. Danas mi daj snagu oprostiti. Danas mi daj hrabrost odbiti kušnju. Danas.
Možda je jedan od razloga zbog kojih nas ponovljena slabost toliko boli to što smo potajno željeli doći do mjesta na kojemu više nećemo trebati Boga. Ali takvo mjesto u kršćanskom životu ne postoji. Čak i kada rastemo, rastemo u ovisnosti o milosti.
Pavao je to dobro razumio. Nakon svega što je doživio mogao je govoriti o vlastitoj slabosti bez skrivanja. „Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova“ (2 Kor 12,9). To ne znači slaviti grijeh. Ne znači pomiriti se s lošim navikama. Ne znači reći: „Takav sam i ništa ne mogu.“ Upravo suprotno.
Znači prestati glumiti da možemo pobijediti bez Boga.
Poniznost nije odustajanje od promjene. Poniznost je promjena koja zna odakle dolazi snaga.
Sveti Mihael danas ponovno postavlja pitanje: Tko je kao Bog? Moja snaga nije Bog.
Moja disciplina nije Bog. Moja duhovna iskustva nisu Bog. Moj napredak nije Bog. Čak ni moja pobjeda nije Bog. Bog je Bog. Zato kada se stara kušnja vrati, ne moram paničariti.
Mogu reći: „Poznajem te.“ „Znam kamo vodiš.“ „Već sam vidio tvoj plod.“ „Ne želim se vratiti.“ To je razlika između čovjeka koji prvi put ulazi u borbu i čovjeka koji je kroz borbu već nešto naučio. Prije možda nismo znali gdje počinje pad. Danas znamo. Možda počinje umorom. Možda usamljenošću. Možda pretjeranim radom. Možda određenim sadržajem.
Možda razgovorom s osobom koja u nama uvijek pokreće isti obrazac. Možda kada zanemarimo molitvu. Možda kada prestanemo spavati dovoljno. Možda kada dugo nosimo stres bez odmora. Duhovna budnost znači upoznati vlastita slaba mjesta. Ne zato da živimo u strahu od sebe. Nego da budemo mudri.
Isus učenicima u Getsemaniju govori: „Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo“ (Mt 26,41). Kakva realistična riječ. Isus ne govori: „Ako me stvarno ljubite, nikada nećete biti slabi.“ Kaže: „Tijelo je slabo.“ Zato bdijte.
Poznavati vlastitu slabost nije duhovni poraz. Može biti početak mudrosti.
Ako znam da sam ranjiv kada sam iscrpljen, odmor postaje dio odgovornosti.
Ako znam da me određena situacija vodi prema grijehu, postavljam granicu.
Ako znam da određeni sadržaj u meni budi ono što ne želim hraniti, neću se namjerno izlagati samo da bih dokazao koliko sam jak.
Ponekad govorimo: „Mogu ja to podnijeti.“ Ali zašto moram dokazivati? Pavao kaže: „Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne“ (1 Kor 10,12). Poniznost zna zaobići nepotrebnu kušnju. Nije kukavičluk maknuti se od onoga što nas stalno ruši. To je mudrost.
Postoji i još jedna opasnost: nakon pada možemo upasti u duhovnu paralizu zbog srama. Umjesto da odmah krenemo prema Bogu, počnemo se skrivati. „Kako sada ponovno moliti?“ „Kako ponovno na ispovijed?“ „Bog je sigurno razočaran.“ „Već sam obećao da to više neću.“ I tako čovjek nakon jednoga pada napravi drugi: udalji se od Boga. Ali upravo tada trebamo trčati prema Njemu. Dijete koje padne ne treba prvo izliječiti vlastito koljeno pa tek onda doći ocu. Dolazi ranjeno. I upravo ga otac podiže.
Sakrament pomirenja zato nije nagrada za ljude koji su se već popravili.
To je mjesto na kojemu grešnik susreće Kristovo milosrđe i prima milost za novi početak.
Ako je riječ o teškom grijehu, ne treba ga umanjivati niti opravdavati. Treba se vratiti sakramentu pomirenja i ozbiljno ukloniti ono što vodi prema ponavljanju.
Ali ni tada posljednja riječ nije: „Ponovno si pao.“ Posljednja riječ Evanđelja jest: „Ustani.“
Isus govori ženi koju dovode pred Njega: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti“ (Iv 8,11). Oboje. Milosrđe i poziv na promjenu. „Ne osuđujem te.“ Ali i: „Ne ostaj u tome.“ To je Krist. Ne govori nam da grijeh nije važan. Ali ne dopušta ni da grijeh postane jači od Njegova milosrđa.
Ponekad ćemo nakon pada morati napraviti nešto vrlo praktično. Ako stalno padamo na istome mjestu, nije dovoljno samo govoriti: „Moram više moliti.“ Molitva je temeljna, ali možda trebamo promijeniti okolnosti. Postaviti granice. Razgovarati s nekim. Ukloniti pristup onome što nas vodi u grijeh. Prekinuti obrazac. Potražiti stručnu pomoć kada se radi o duboko ukorijenjenoj navici, ovisnosti, traumi ili psihološkoj teškoći.
Milost ne isključuje ljudsku pomoć. Bog djeluje i kroz ljude. Ponekad je upravo poniznost reći: „Ne mogu ovo sam.“ To može biti trenutak velike pobjede.
Jer neprijatelj voli izolaciju. „Nemoj nikome reći.“ „Sramota je.“ „Svi će misliti loše o tebi.“
A problem u tajnosti raste.
Kada ga iznesemo na svjetlo pred Boga i pred odgovarajuću osobu kojoj možemo vjerovati, ono često gubi dio svoje moći.
Jakov kaže: „Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite“ (Jak 5,16). Ne znači svima govoriti sve. Znači prestati vjerovati da svaku borbu moramo nositi sami. I upravo to želimo naučiti trideset petoga dana. Ne želimo biti ljudi koji nikada ne padaju. Takvih nema. Želimo postati ljudi koji znaju kamo idu kada padnu. Prema Kristu.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas Ti donosim ono čega se sramim jer sam mislio da sam to već pobijedio. Ti znaš moju staru slabost. Znaš gdje ponovno padam. Znaš misao koja se vraća. Znaš naviku koja ponovno kuca. Znaš ranu koja ponovno boli. Znaš strah za koji sam mislio da je nestao. Ne želim se skrivati. Evo me. Ako sam sagriješio, daj mi iskreno pokajanje.
Ako trebam ispovijed, daj mi poniznost pristupiti sakramentu pomirenja.
Ako trebam nekome priznati da se borim, pokaži mi sigurnu i mudru osobu.
Ako trebam promijeniti okolnosti, daj mi odlučnost.
Ako sam samo ponovno kušan, sačuvaj me od laži da je sama kušnja već poraz.
Nauči me razlikovati. Ali iznad svega, kada padnem, nauči me brzo se vratiti Tebi.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me kada mi nakon pada neprijatelj govori da se više ne mogu vratiti. Kada mi kaže da je sve izgubljeno, neka tvoje ime ponovno odjekne: Tko je kao Bog?
Moj grijeh nije Bog. Moja slabost nije Bog. Moja prošlost nije Bog. Moja navika nije Bog. Moj pad nije Bog. Samo Bog je Bog. I Njegovo milosrđe ima posljednju riječ ako mu otvorim srce.
Današnja odluka i završna molitva
Danas neću pitati samo: „Zašto sam ponovno pao?“ Pitat ću: „Gdje je ovaj pad zapravo počeo?“ Možda mnogo prije samoga trenutka slabosti. U umoru. U neoprezu. U povrijeđenosti. U zanemarenoj molitvi. U izolaciji. U staroj potrebi da me netko potvrdi.
U ljutnji koju nisam predao. U granici koju sam prestao čuvati.
Gospodine, pokaži mi početak. Jer ako prepoznam početak, sljedeći put možda mogu ranije izabrati drugačije. Ne želim samo žaliti zbog posljedice. Želim dopustiti da mijenjaš korijen.
Ako ponovno padnem, neću ležati i analizirati koliko sam nedostojan. Ustat ću.
Ako treba, otići ću na ispovijed. Ako sam nekoga povrijedio, tražit ću oproštenje.
Ako sam otvorio vrata koja sam zatvorio, ponovno ću ih zatvoriti.
Ako trebam pomoć, zatražit ću je. I nastaviti.
Jer neprijatelj možda ne može spriječiti Boga da mi oprosti. Ali pokušat će me uvjeriti da nakon pada ne tražim oproštenje. Neću mu dati tu pobjedu. Isuse, kada padnem, želim pogledati prema Tebi prije nego prema sebi. Kada vidim svoju slabost, želim se sjetiti Tvoje snage. Kada me obuzme sram, želim se sjetiti križa. Kada pomislim da sam ponovno na početku, podsjeti me na sve što si već učinio. Možda nisam ondje gdje želim biti.
Ali s Tobom ne moram ostati ondje gdje sam pao.
Marijo, Majko milosrđa, vodi me svome Sinu kada se poželim sakriti. Sveti Mihaele, čuvaj me od očaja nakon pada i oholosti nakon pobjede. Duše Sveti, pokaži mi istinu o mojoj slabosti, ali još više istinu o Božjoj milosti.
Danas ponovno biram Krista. Ne zato što sam jučer savršeno hodao. Nego zato što je On danas ponovno vjeran. Ako sam pao sedam puta, ustat ću osmi.
Ako sam pao sedamdeset puta, ponovno ću krenuti prema milosrđu. Ne želim grijeh pretvoriti u izgovor. Ali neću ni svoju slabost pretvoriti u dokaz da Bog sa mnom više ništa ne može.
Jer svetost se ne gradi samo pobjedama. Gradi se i svakim poniznim: „Gospodine, ponovno sam ovdje. Podigni me.“
I možda ću jednoga dana otkriti da upravo borba zbog koje sam se toliko sramio nije postala mjesto mojega uništenja, nego mjesto na kojemu sam konačno naučio da ne mogu živjeti bez milosti.
Zato danas neću gledati samo koliko sam puta pao. Gledat ću koliko me puta Krist ponovno pozvao da ustanem.
„Jer sedam puta padne pravednik i opet ustane.“ (Izr 24,16)
I dok ustajem, ponovno izgovaram ime onoga koji nas kroz ovaj hod podsjeća komu pripada pobjeda: Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!