Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Ambon u svetištu sv. Mihaela Gargano)
DVADESET DRUGI DAN - 10.09.
Ne otvaraj vrata koja je Bog zatvorio
Riječ Božja
„Podložite se dakle Bogu! Oduprite se đavlu i pobjeći će od vas! Približite se Bogu i on će se približiti vama!“ (Jak 4,7-8)
Dvadeset drugoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo do iskustva koje poznaje gotovo svatko tko je ozbiljno krenuo putem obraćenja: nešto za što smo mislili da smo ostavili iza sebe ponovno se pojavi. Stara misao. Stara želja. Stari grijeh. Stara osoba. Stara navezanost. Stari način reagiranja. Stara slika. Stara rana. Možda smo već osjetili slobodu i pomislili: „To je završeno.“ A onda se jednoga dana ista kušnja pojavi pred vratima srca. Tada se možemo uplašiti i zaključiti: „Znači da se ništa nije promijenilo.“ Ali povratak kušnje nije isto što i povratak u ropstvo. Biti kušan nije isto što i pristati na kušnju. Činjenica da se neprijatelj ponovno pojavio pred vratima ne znači da mu moramo otvoriti.
Isus je bio kušan. Evanđelje ne skriva tu činjenicu. Nakon krštenja Duh ga vodi u pustinju gdje ga đavao iskušava (usp. Mt 4,1-11). Poslanica Hebrejima govori da je Krist bio „poput nas iskušavan svime, osim grijehom“ (Heb 4,15). Zato sama pojava kušnje nije dokaz da smo se udaljili od Boga. Ponekad se čovjek nepotrebno osuđuje već zato što mu je neka loša misao pala na pamet. „Kako mi je ovo uopće moglo doći? Nakon svega što sam molio, zar sam još uvijek takav?“ Ali između pojave misli i odluke srca postoji prostor slobode. Misao može pokucati. Ne moraš je pozvati unutra, poslužiti joj stol i dopustiti joj da ostane.
Upravo je zato važno naučiti prepoznati prve trenutke kušnje. Veliki padovi rijetko počinju velikom odlukom: „Danas ću uništiti ono što sam gradio.“ Mnogo češće počinju malim popuštanjem. Samo ću pogledati. Samo ću odgovoriti na poruku. Samo ću još jednom provjeriti. Samo ću se malo približiti. Samo ću u mislima ponovno proći taj razgovor. Samo ću dopustiti sebi ovu ljutnju. Samo ću jednom preskočiti ono što sam odlučio. Neprijatelj zna da čovjek rijetko pristaje na lanac ako mu odmah pokaže cijeli lanac. Zato često najprije ponudi samo jednu kariku.
Jakov vrlo precizno opisuje unutarnju dinamiku kušnje: „Svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću“ (Jak 1,14-15). Primijetimo proces. Ne događa se sve odjednom. Postoji privlačenje, zadržavanje, pristajanje i tek onda djelo. Upravo zato je jedna od najvažnijih sposobnosti duhovnoga života naučiti prepoznati trenutak kada još uvijek možemo jednostavno reći: „Ne idem dalje.“
Ne treba pregovarati sa svakom kušnjom. Eva je u Edenu ušla u razgovor sa zmijom. Kušnja dobiva prostor, počinje se razmatrati, a zabranjeni plod odjednom izgleda „dobar za jelo, za oči zamamljiv i poželjan zbog spoznaje“ (usp. Post 3,6). Ono što je Bog već jasno rekao ponovno se stavlja na raspravu. I to se događa i nama. Znamo da nam određena stvar šteti. Već smo vidjeli njezine posljedice. Već smo možda plakali zbog nje. Molili smo da nas Bog oslobodi. A onda nakon nekog vremena počinjemo ponovno pregovarati: „Možda ipak nije tako strašno. Sada sam jači. Možda mogu samo malo.“
U takvim trenucima potrebno je sjetiti se onoga što smo već naučili: ne otvaraj vrata koja je Bog pomogao zatvoriti.
Nije kukavičluk udaljiti se od prilike za grijeh. To je mudrost. Pavao ne govori Timoteju da stoji što bliže mladenačkim požudama kako bi dokazao svoju duhovnu snagu. Kaže: „Bježi od mladenačkih strasti“ (2 Tim 2,22). Ponekad je najduhovnija odluka jednostavno otići. Isključiti uređaj. Prekinuti razgovor. Ne otići na mjesto za koje znamo kamo nas vodi. Maknuti sadržaj. Ne odgovoriti na poruku. Promijeniti društvo. Nazvati osobu kojoj vjerujemo. Otići spavati umjesto ostati sam s kušnjom u dva sata ujutro. Milost ne ukida razboritost.
Ponekad smo u duhovnoj borbi previše usredotočeni na neprijatelja, a premalo na vlastite obrasce. Nije svaka kušnja iznenadni napad izvana. Imamo svoje ranjive trenutke. Netko je posebno slab kada je usamljen. Netko kada je umoran. Netko nakon svađe. Netko nakon uspjeha, kada spusti oprez. Netko kada se osjeća odbačeno. Netko kada mu je dosadno. Netko kada je pod stresom. Ako dovoljno dugo promatramo vlastite padove, često ćemo vidjeti određeni obrazac.
Zato je korisno pitati ne samo: „U što sam pao?“, nego i: „Što se događalo neposredno prije?“ Jesam li bio iscrpljen? Povrijeđen? Ljut? Sam? Jesam li danima zanemarivao molitvu? Jesam li se ponovno približio nečemu od čega sam se trebao udaljiti? Jesam li prestao razgovarati s ljudima koji mi pomažu ostati budan? Duhovna zrelost raste kada učimo prepoznati vlastita slaba mjesta bez srama i bez samozavaravanja.
Isus u Getsemaniju govori učenicima: „Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo“ (Mt 26,41). Kakva realistična slika čovjeka. Isus ne kaže da nemaju dobru volju. Imaju je. Problem je što dobra namjera sama po sebi nije uvijek dovoljna. Petar iskreno vjeruje da će ostati uz Isusa. Nekoliko sati poslije nije spreman za ono što dolazi. Zato nam trebaju i molitva i budnost. Dobra želja treba postati konkretan način života.
Sveti Mihael danas nas ponovno uči gdje je središte naše pobjede. Njegovo ime govori: Tko je kao Bog? U trenutku kušnje pitanje često glasi: što će sada biti moj bog? Hoće li moj gospodar biti trenutna želja? Moja ljutnja? Moje tijelo? Tuđe odobravanje? Potreba za osvetom? Novac? Moja znatiželja? Ili ću ponovno reći: „Samo je Bog Bog.“
Upravo tu kušnja može postati mjesto ljubavi. Često na zapovijedi gledamo samo kao na zabrane: „Ne smiješ.“ Ali u dubini svake vjernosti nalazi se jedno „da“. Kada odbijam grijeh, ne govorim samo „ne“ grijehu. Govorim „da“ Bogu. Ako se odreknem osvete, govorim „da“ milosrđu. Ako odbijem nečistoću, govorim „da“ dostojanstvu osobe i tijela. Ako odbijem laž, govorim „da“ istini. Ako ne ogovaram, govorim „da“ ljubavi prema bližnjemu. Ako odbijem staru navezanost, govorim „da“ slobodi.
Tada duhovna borba prestaje biti samo iscrpljujući niz zabrana. Postaje pitanje: Koga danas biram?
To vidimo kod Josipa u Egiptu. Kada ga Potifarova žena pokušava zavesti, Josip ne ulazi u duga pregovaranja. Na kraju bježi (usp. Post 39,7-12). Izvana može izgledati kao slabost. Zapravo je to pobjeda. Ostavlja čak i haljinu iza sebe, ali čuva srce. Bolje je izgubiti haljinu nego slobodu. Ponekad i mi trebamo nešto ostaviti kako bismo sačuvali ono važnije.
Kušnja često govori: „Ako ovo ne uzmeš, nešto ćeš izgubiti.“ Bog govori: „Pogledaj što ćeš sačuvati ako ostaneš vjeran.“
Ali što ako ipak padnemo? O tome moramo ponovno govoriti jer je upravo nakon pada čovjek posebno ranjiv. Neprijatelj prije grijeha govori: „Nije to ništa.“ Nakon grijeha govori: „To je strašno, nema ti oprosta.“ Prije pada umanjuje grijeh, nakon pada uvećava očaj. Ne treba vjerovati ni jednoj ni drugoj laži. Grijeh treba nazvati grijehom, ali Kristovo milosrđe treba nazvati većim od našega grijeha.
Petar je pao, ali se vratio. Juda je pao i dopustio očaju da mu zakloni pogled prema milosrđu. Razlika nije u tome što je Petrov grijeh bio nevažan. Razlika je u tome što Petrov pad nije postao posljednja riječ njegova odnosa s Isusom.
Ako danas padneš, ne čekaj da postaneš „dovoljno dobar“ da se vratiš Bogu. Vrati se odmah.
Ako je potreban sakrament pomirenja, idi na ispovijed. Ako trebaš nekome priznati da si ponovno posrnuo, učini to. Ako trebaš ponovno postaviti granicu, postavi je. Ali ne ostaj ležati samo zato što te je sram ponovno ustati.
Sram često govori: „Koliko puta ćeš još dolaziti Bogu s istom stvari?“ Evanđelje odgovara slikom Oca koji izlazi ususret izgubljenom sinu. Bog ne voli naš grijeh, ali voli nas koji Mu se vraćamo.
Postoji još jedna opasnost nakon razdoblja pobjede – samouvjerenost. Pavao upozorava: „Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne“ (1 Kor 10,12). Kada neko vrijeme nismo pali, možemo početi misliti da više ne trebamo molitvu, granice, zajednicu ili oprez. Tada upravo pobjeda može postati početak novoga pada ako nas odvede u oholost. Sloboda se čuva zahvalnošću i budnošću.
Zato sveti Mihael danas ne govori: „Pogledaj koliko si snažan.“ Njegovo ime govori: „Pogledaj koliko je Bog velik.“
Ne pobjeđujem zato što sam nepobjediv. Pobjeđujem zato što ostajem uz Onoga koji je vjeran. I zato, kada se stara kušnja vrati, ne treba paničariti. Prepoznaj je. Ne pregovaraj.
Približi se Bogu. Učini konkretan korak. I nastavi hodati.
Možda se ista vrata ponovno zatresu. Ali ne moraš ih otvoriti.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, Ti poznaješ moje kušnje bolje nego ja. Poznaješ mjesta na kojima sam snažan i ona na kojima sam slab. Poznaješ obrasce koje ponavljam, trenutke u kojima spuštam oprez i vrata kroz koja sam se već toliko puta vraćao starome životu. Danas Ti ih ponovno predajem. Daj mi svjetlo da prepoznam kušnju dok je još mala. Daj mi mudrost da ne pregovaram s onim za što već znam kamo me vodi. Daj mi poniznost da pobjegnem kada trebam pobjeći, da zatražim pomoć kada je trebam i da postavim granice ondje gdje sam ih previše puta rušio. Ne dopusti da zamijenim neopreznost za slobodu niti samouvjerenost za vjeru.
Kada me kušnja uvjerava da ću nešto izgubiti ako ostanem vjeran, pokaži mi što zapravo čuvam: svoj mir, svoje srce, svoje odnose, svoje dostojanstvo i zajedništvo s Tobom. Kada mi grijeh obećava slobodu, podsjeti me na lance koje je već jednom ostavio iza sebe. Kada se pojavi stara želja, podsjeti me na novu osobu koju u meni stvaraš.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me u prvim trenucima kušnje, prije nego što ona naraste. Kada počnem pregovarati s onim što sam već predao Bogu, probudi moje srce. Kada pomislim da sam dovoljno snažan da se nepotrebno približim staroj prilici za grijeh, izmoli mi poniznost. Kada trebam otići, daj mi odlučnost da odem. Kada trebam šutjeti, pomozi mi šutjeti. Kada trebam nekoga nazvati i priznati da sam slab, oslobodi me srama. Kada padnem, ne dopusti da očaj postane drugi i još teži pad. Vodi me prema Kristu.
I neka tvoje ime u trenutku kušnje postane moja kratka molitva: Tko je kao Bog?
Nije moja želja Bog. Nije moj grijeh Bog. Nije moje tijelo Bog. Nije moje raspoloženje Bog.
Nije moja slabost Bog. Samo je Bog Bog.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Gospodinom iskreno prepoznati jednu kušnju koja mi se najčešće vraća. Neću se zaustaviti samo na pitanju što činim, nego ću pogledati što joj prethodi. Kada se najčešće pojavljuje? Kada sam umoran, usamljen, ljut, povrijeđen, pod stresom ili bez molitve? Koja vrata joj obično prva otvorim? Zatim ću donijeti jednu konkretnu odluku kojom ću ta vrata čuvati. Neću čekati da kušnja postane snažna kako bih počeo moliti. Pokušat ću je prepoznati na početku.
Gospodine, danas Ti ne obećavam da više nikada neću biti kušan. To ne mogu obećati. Ne obećavam ni da ću svojom snagom uvijek pobijediti. Ali mogu Ti reći: Želim Te birati.
Kada dođe kušnja, podsjeti me na ovaj trenutak.
Kada se stari glas vrati, podsjeti me na Tvoj glas.
Kada se stara vrata ponovno pojave, podsjeti me zašto sam ih zatvorio.
Kada moje srce kaže: „Samo jednom“, pokaži mi kamo je taj „samo jednom“ prije vodio.
Kada osjetim da ne mogu, nauči me ne ostajati sam.
Ako padnem, podigni me.
Ako pobjegnem od Tebe, pronađi me.
Ako se postidim, podsjeti me na križ.
Ako pobijedim, sačuvaj me od oholosti.
Ne želim graditi život na tome koliko sam ja snažan. Želim ga graditi na tome koliko si Ti vjeran.
Sveti Mihaele Arkanđele, čuvaj vrata mojega srca. Marijo, Bezgrešna Majko, nauči me brzom i čistom „da“ Bogu. Duše Sveti, upozori me dok je kušnja još mala i daj mi snagu odmah izabrati dobro.
Jer nije pobjeda u tome da više nikada ne čujem kucanje stare kušnje. Pobjeda je da, kada pokuca, znam komu pripada ključ mojega srca. Ključ ne pripada mojoj prošlosti. Ne pripada mojoj slabosti. Ne pripada grijehu. Moje srce pripada Kristu.
„Podložite se dakle Bogu! Oduprite se đavlu i pobjeći će od vas! Približite se Bogu i on će se približiti vama!“ (Jak 4,7-8)
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!