TRIDESET DRUGI DAN - 20.09.
Nauči razlikovati Božji glas od vlastitih želja i strahova
Riječ Božja
„Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom.“ (Iv 10,27)
Trideset drugoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo do pitanja koje se prije ili poslije pojavi pred svakim čovjekom koji ozbiljno želi živjeti s Bogom: Kako mogu znati što Bog želi? Ponekad je Božja volja jasna jer je već objavljena u Svetom pismu i nauku Crkve. Ne trebamo posebno razlučivati trebamo li oprostiti, govoriti istinu, poštovati dostojanstvo drugoga, odbaciti grijeh, ljubiti Boga i bližnjega. Ali mnogo naših svakodnevnih odluka nije tako jednostavno. Trebam li prihvatiti ovu priliku? Ući u ovaj odnos? Promijeniti posao? Započeti određenu službu? Otići ili ostati? Govoriti ili šutjeti? Je li ono što osjećam Božji poticaj, moja želja, strah, rana, očekivanje drugih ljudi ili samo prolazna misao? Upravo tu nam je potrebno razlučivanje duhova.
Jučer smo govorili o ustrajnosti u molitvi kada odgovor još ne vidimo. Ali postoji i druga kušnja: toliko želimo odgovor da svaku misao koja nam se pojavi počnemo proglašavati odgovorom. Kada čovjek jako želi nešto čuti od Boga, može vrlo lako čuti ono što već želi čuti. Zato razlučivanje zahtijeva poniznost. Prije pitanja: „Gospodine, potvrdi mi ono što želim“, potrebno je naučiti moliti: „Gospodine, pokaži mi istinu, čak i ako nije ono čemu se nadam.“ To je mnogo zahtjevnija molitva.
Jer nije teško tražiti Božju volju dok pretpostavljamo da je jednaka našoj. Pravo razlučivanje počinje kada Bogu predamo i vlastiti željeni ishod.
Isus nam to pokazuje u Getsemaniju. Ne skriva svoju ljudsku želju: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša.“ Ali odmah dodaje: „Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“ (Mt 26,39). To je srce razlučivanja. Iskreno iznijeti želju, a zatim otvoriti ruke.
Ponekad molimo s otvorenim ustima, ali zatvorenim rukama.
Govorimo: „Gospodine, pokaži mi svoju volju“, a u sebi već imamo odgovor koji očekujemo.
Ako dođe nešto drugo, kažemo: „To sigurno nije Bog.“
Zato sveti Mihael danas ponovno postavlja pitanje koje ruši našu potrebu da budemo vlastiti bogovi: Tko je kao Bog? Moja želja nije Bog. Moj osjećaj nije Bog. Moj strah nije Bog.
Moja intuicija nije Bog. Čak ni moje snažno unutarnje uvjerenje samo po sebi nije Bog.
Bog je Bog.
To je osobito važno u duhovnom životu jer možemo pogriješiti čak i kada iskreno želimo dobro. Petar je volio Isusa. Kada Isus govori da će ići u Jeruzalem, trpjeti i biti ubijen, Petar Ga odvodi nasamo i počinje odvraćati: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ (usp. Mt 16,22). Petar vjerojatno misli da govori iz ljubavi. Želi zaštititi Isusa. Njegova namjera izgleda dobra.
A Isus prepoznaje da ta misao ne dolazi iz Božje perspektive. To je ozbiljna pouka: nije svaka dobra namjera jednaka Božjoj volji. Zato nam je potrebno više od osjećaja.
Prvi i temeljni kriterij jest Božja objavljena riječ. Bog se ne proturječi. Duh Sveti neće me voditi prema onome što je suprotno Kristu. Ne trebam tražiti „znak“ trebam li počiniti nešto što znam da je grijeh. Ne trebam duhovno opravdavati nepravdu, nevjernost, osvetu, manipulaciju ili laž. Ponekad ljudi govore: „Osjećam mir oko toga.“ Ali sam osjećaj mira nije dovoljan ako je odluka objektivno pogrešna. Možemo osjećati olakšanje nakon što izbjegnemo odgovornost. Možemo osjećati uzbuđenje zbog nečega što nas privlači. Možemo osjećati snažnu želju i nazvati je „mirom“. Zato istinski mir Duha Svetoga nikada ne možemo odvojiti od istine.
S druge strane, ni nelagoda ne znači automatski da nešto nije od Boga. Marija se na anđelove riječi „smete“ i razmišlja što bi taj pozdrav mogao značiti (usp. Lk 1,29). Mojsije se boji poslanja. Jeremija govori da je premlad. Isus u Getsemaniju osjeća duboku tjeskobu.
Dakle, ako nas neka odluka plaši, to ne znači automatski: „Bog me tamo ne vodi.“
Ponekad nas upravo Božji poziv izvodi iz prostora u kojemu se osjećamo sigurno.
Razlučivanje zato pita nešto dublje od: „Je li mi ugodno?“ Pita: „Vodi li me ovo prema većoj vjernosti Bogu, istini, ljubavi, poniznosti i odgovornosti?“
Sveti Ignacije Lojolski snažno je naglašavao razliku između duhovne utjehe i duhovne suhoće odnosno pustoši. Važno je pritom ne svesti utjehu samo na ugodan osjećaj. Duhovna utjeha usmjerava čovjeka prema Bogu, povećava vjeru, nadu i ljubav, dok duhovna pustoš može donositi tamu, unutarnju uznemirenost, nepovjerenje i napast da odustanemo od dobra. Jedno od njegovih važnih pravila jest da se u vremenu snažne duhovne pustoši ne mijenjaju olako dobre odluke donesene u vremenu veće jasnoće. Koliko je to korisno.
Danas nešto jasno razlučimo. Sutra se probudimo umorni, razočarani ili povrijeđeni i odjednom želimo sve napustiti. Možda se nije promijenila Božja volja. Promijenilo se naše unutarnje stanje. Zato velike odluke nije dobro donositi samo na temelju jednoga trenutka.
Vrijeme je često prijatelj razlučivanja. Ono što dolazi od Boga ne mora se bojati provjere.
Ako je nešto stvarno od Njega, možemo to staviti pred Sveto pismo, molitvu, razum, nauk Crkve, okolnosti i savjet zrelih ljudi. Ne moramo se bojati pitanja. Ponekad upravo nespremnost na provjeru otkriva problem. Ako govorim: „Bog mi je rekao i nitko me nema pravo ništa pitati“, mogu Božje ime početi koristiti kako bih zaštitio vlastitu odluku od svakoga razlučivanja. To je opasno. Što je tvrdnja veća, poniznost treba biti veća.
Mnogo je zdravije reći: „Vjerujem da me Bog možda ovamo vodi. Želim to razlučiti.“ nego:
„Bog mi je rekao i gotovo.“
Čovjek koji razlučuje ostavlja prostor mogućnosti da je nešto pogrešno razumio. To nije manjak vjere. To je poniznost.
I sveti Mihael nas upravo tome uči: Tko je kao Bog? Ja nisam. Zato mogu pogriješiti.
Mogu pogrešno protumačiti osjećaj. Mogu svoju želju nazvati Božjim glasom.
Mogu svoj strah nazvati upozorenjem. Mogu tuđe očekivanje zamijeniti poslanjem.
Mogu pogriješiti – i zato razlučujem.
To nas ne treba učiniti paraliziranima. Neki ljudi toliko žele biti sigurni u Božju volju da na kraju ne donose nikakvu odluku. Traže još jedan znak. Još jednu potvrdu. Još jednu riječ. Još jednu osobu koja će reći isto. Ali Bog nam je dao i razum. Nije svaka odluka skrivena proročka zagonetka.
Ponekad nakon molitve, provjere i razmišljanja postoje dvije moralno dobre mogućnosti. Tada možda ne postoji jedan tajni odgovor koji moramo pogoditi kako ne bismo „promašili Božji plan“. Možemo slobodno izabrati dobro i hodati s Bogom u toj odluci.
Kršćanska sloboda također je Božji dar.
Ne trebamo živjeti u strahu da će nas Bog kazniti jer nismo pravilno protumačili svaki detalj.
Bog je Otac. On zna voditi dijete koje Ga iskreno traži.
Ako krenemo pogrešnim putem bez zle namjere, može nas ispraviti.
Ako pogriješimo, može nas vratiti.
Ako se vrata zatvore, može otvoriti druga.
Ako nešto nismo razumjeli, može nas poučiti.
Naša sigurnost nije u tome da nikada ne pogriješimo.
Naša sigurnost je u tome da ostajemo poučljivi.
To je možda jedno od najvažnijih obilježja čovjeka koji zna razlučivati: može promijeniti mišljenje kada mu istina pokaže da je pogriješio.
Oholost govori: „Već sam rekao da je to Bog. Sada ne mogu priznati da sam pogriješio.“
Poniznost govori: „Mislio sam da me Bog vodi ovamo. Sada vidim drugačije.“
Bog se ne vrijeđa našom poniznošću. Naprotiv.
Postoji još jedno važno pitanje: kakve plodove određeni poticaj donosi? Isus govori: „Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati“ (Mt 7,16). Ako nešto što nazivam Božjim vodstvom u meni dugoročno proizvodi oholost, prezir, podjele, opsjednutost, neodgovornost, manipuliranje drugima ili osjećaj da sam iznad svake provjere, potrebno je ozbiljno zastati.
Duh Sveti vodi prema Kristu. A Pavao opisuje plod Duha: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (Gal 5,22-23).
To ne znači da će Božji put uvijek biti lagan. Može voditi kroz križ.
Ali čak i usred križa Duh postupno oblikuje Kristov karakter.
Najsigurniji znak duhovnoga rasta nije koliko neobičnih iskustava imamo, nego postajemo li više slični Isusu. Jesam li ponizniji? Milosrdniji? Istinitiji? Vjerniji? Spremniji služiti? Slobodniji od potrebe da budem u središtu?
Ako moje „duhovno iskustvo“ ne vodi prema ljubavi, trebam ponovno razlučivati.
Zato je važno i imati ljude pred kojima ne moramo izgledati duhovno. Razborit duhovnik, ispovjednik ili zrela osoba koja poznaje naš život može ponekad vidjeti ono što mi ne vidimo. Ne zato da umjesto nas donosi svaku odluku, nego da nam pomogne razlikovati Božji poticaj od naših slijepih mjesta.
Pavao nakon susreta s Kristom nije poslan u potpunu izolaciju. Bog uključuje Ananiju. Crkva razlučuje. Apostoli djeluju u zajedništvu. Bog nas vodi osobno. Ali ne uvijek individualistički. I tu je još jedna važna zaštita: ne donositi velike odluke samo zato što je netko drugi rekao: „Bog mi je rekao za tebe.“
Druga osoba može imati dobru namjeru, ali naše odluke zahtijevaju vlastito razlučivanje pred Bogom. Tuđe riječi mogu biti poticaj za molitvu, ali ne trebaju postati sredstvo pritiska.
Božji glas oslobađa za odgovornu poslušnost. Manipulacija oduzima slobodu.
Zato sveti Ivan kaže: „Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga.“ (1 Iv 4,1) Provjeravati nije nevjera. Provjeravati je biblijski.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, želim poznavati Tvoj glas.
Očisti moje srce od potrebe da Tvoju volju prilagođavam svojoj.
Kada nešto jako želim, daj mi slobodu reći: „Gospodine, ako ovo nije za mene, zatvori vrata.“
Kada me nešto plaši, ne dopusti da svoj strah odmah nazovem Tvojim upozorenjem.
Kada osjećam snažan poticaj, daj mi strpljenje provjeriti ga.
Kada ne znam, daj mi poniznost čekati.
Kada je vrijeme djelovati, oslobodi me beskrajnoga traženja znakova.
Nauči me slušati Tvoju riječ.
Nauči me prepoznavati plodove. Nauči me tražiti savjet.
Nauči me koristiti razum koji si mi dao.
I iznad svega, daj mi srce koje želi Tvoju volju više nego vlastitu potvrdu.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me da u duhovnim stvarima ne tražim vlastitu veličinu nego Božju istinu. Kada svoju želju poželim proglasiti Božjim glasom, neka tvoje ime zaustavi moje srce: Tko je kao Bog?
Kada pomislim da ne mogu pogriješiti: Tko je kao Bog?
Kada želim drugima nametnuti svoje razlučivanje: Tko je kao Bog?
Kada me strah učini nesposobnim odlučiti: Tko je kao Bog? Ja nisam Bog. Zato ne moram znati sve. Ali mogu poznavati Onoga koji zna.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Boga donijeti jednu odluku koju trebam razlučiti. Neću najprije tražiti znak. Najprije ću iskreno izgovoriti što ja želim i čega se bojim. „Gospodine, ovo želim...“ „Gospodine, ovoga se bojim...“ A zatim: „Sada mi pokaži što je istina.“
Pitat ću se vodi li me ta odluka prema Kristu ili od Njega. Je li u skladu s Božjom riječju i moralnim dobrom? Kakve plodove proizvodi? Donosim li je iz ljubavi ili straha, slobode ili pritiska, poniznosti ili potrebe da nešto dokazujem? Jesam li spreman dopustiti Bogu da kaže i ono što ne želim čuti? A onda ću prestati panično tražiti savršenu sigurnost.
Gospodine, ako je put od Tebe, učvrsti me. Ako nije, zaustavi me.
Ako trebam čekati, daj mi strpljenje. Ako trebam krenuti, daj mi hrabrost.
Ako pogriješim, ispravi me. Ako padnem, podigni me.
Ako krivo protumačim Tvoj glas, nauči me bolje slušati.
Ne želim biti čovjek koji za svaku svoju želju govori: „Bog mi je rekao.“
Želim biti čovjek koji može reći: „Gospodine, govori, sluga tvoj sluša.“
Marijo, koja nisi razumjela sve, ali si Božju riječ čuvala i prebirala u srcu, nauči me slušati. Sveti Mihaele, čuvaj moje srce od oholosti, zablude i straha. Duše Sveti, vodi me u svu istinu. Daj mi mudrost da ne gasim Tvoje poticaje, ali i poniznost da ih provjeravam.
Ne trebam znati cijeli svoj životni put.
Trebam prepoznati sljedeći vjerni korak.
Ne trebam imati odgovor na svako pitanje.
Trebam ostati blizu Pastira.
Jer ovca nije sigurna zato što poznaje cijelu kartu.
Sigurna je zato što poznaje glas Pastira.
Zato danas ne tražim samo odgovor. Tražim veću blizinu s Tobom.
Jer što bolje poznajem Tebe, to ću lakše prepoznati ono što nije od Tebe.
„Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom.“ (Iv 10,27)
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!