TRIDESET PRVI DAN – 19.09.
Ne prestaj kucati na božja vrata
Riječ Božja
„Treba svagda moliti i nikada ne sustati.“ (usp. Lk 18,1)
Trideset prvoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom ulazimo u posljednjih deset dana ovoga četrdesetodnevnog puta. I upravo sada vraćamo se jednoj od najvažnijih tema duhovnoga života – ustrajnoj molitvi kada još ne vidimo njezin plod. Postoje molitve koje kao da budu uslišane gotovo odmah. Zamolimo Boga za svjetlo i nešto nam postane jasno. Molimo za snagu i primimo mir. Ali postoje i molitve koje nosimo mjesecima, godinama, možda desetljećima. Molimo za obraćenje djeteta, supružnika, roditelja ili prijatelja. Molimo za ozdravljenje odnosa. Molimo za oslobođenje od neke navezanosti. Molimo za pomirenje u obitelji. Molimo za poziv, posao, zajednicu, mir, zdravlje, izlazak iz teške situacije. Molimo, a izvana se kao da ništa ne mijenja. Upravo tada molitva prestaje biti samo traženje odgovora i počinje postajati škola odnosa s Bogom.
Isus je poznavao ljudsko srce. Znao je da ćemo se umoriti. Zato Luka prije prispodobe o udovici i nepravednom sucu izričito kaže da im Isus iznosi prispodobu „kako valja svagda moliti i nikada ne sustati“ (Lk 18,1). Udovica nema moć, položaj ni utjecaj. Ima samo ustrajnost. Dolazi ponovno. I ponovno. I ponovno. Isus tom slikom ne govori da je Bog poput nepravednoga suca kojega moramo iscrpiti kako bi nam konačno dao ono što tražimo. Upravo suprotno: ako čak nepravedni sudac odgovara na ustrajnost, koliko će više Otac čuti svoju djecu. Ali odmah se pojavljuje teško pitanje: ako Bog čuje, zašto ponekad toliko dugo čekamo? Ne znamo uvijek. I potrebno je imati poniznosti to priznati.
Ne možemo za svaku neodgovorenu molitvu ponuditi jednostavno objašnjenje. Ne smijemo čovjeku koji pati olako reći: „Nisi dovoljno vjerovao.“ Takva rečenica može teško raniti. Sveto pismo ne predstavlja molitvu kao tehniku kojom određenom količinom vjere prisiljavamo Boga da učini ono što smo zamislili. Molitva nije manipuliranje Bogom. Ona je odnos djeteta s Ocem.
Isus sam u Getsemaniju moli da Ga, ako je moguće, mimoiđe čaša, a ipak završava: „Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22,42). Kršćanska ustrajnost zato nije tvrdoglavo ponavljanje: „Bože, moraš učiniti upravo ovo.“ Ustrajnost govori: „Gospodine, nastavit ću Ti donositi ono što mi je na srcu, ali neću prestati vjerovati Tebi čak ni ako odgovor bude drugačiji od onoga koji očekujem.“ To je mnogo dublja vjera.
Ponekad mislimo da je najveći znak vjere sigurnost da će Bog učiniti upravo ono što tražimo. Ali možda je još dublja vjera moći reći: „Ne znam što će Bog učiniti, ali znam komu sam povjerio svoju molitvu.“
To vidimo kod trojice mladića pred Nabukodonozorom. Kralj im prijeti užarenom peći ako se ne poklone kipu. Oni odgovaraju da ih njihov Bog može izbaviti, ali dodaju nešto nevjerojatno: „No ako toga i ne učini, znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvome bogu.“ (usp. Dn 3,17-18). To je vjera koja više ne ucjenjuje Boga.
„Možeš me izbaviti.“ „Vjerujem da možeš.“ „Ali čak i ako se ne dogodi onako kako očekujem, Ti ostaješ moj Bog.“
Upravo tu sveti Mihael ponovno postaje naš učitelj svojim imenom: Tko je kao Bog?
Moja zamisao odgovora nije Bog. Moj vremenski raspored nije Bog. Moja očekivanja nisu Bog. Čak ni moja molitva nije Bog. Bog je Bog.
Zato ustrajna molitva nije pokušaj da Boga dovedemo na svoju stranu. Ona postupno dovodi naše srce na Božju stranu.
Na početku molitve često želimo promijeniti okolnosti. Dok molimo, Bog ponekad počinje mijenjati nas. Molimo da se promijeni druga osoba, a Bog nam pokazuje gorčinu koju mi nosimo. Molimo da se otvore vrata, a Bog nam pokazuje da još nismo spremni proći kroz njih. Molimo da ukloni problem, a On nas uči hrabrosti. Molimo za izlazak iz teškoće, a On nam u teškoći daje dubinu koju prije nismo imali. To ne znači da je problem dobar.
Znači da Bog može djelovati i prije nego što problem nestane.
Pavao tri puta moli Gospodina da od njega odstupi „trn u tijelu“. Ne dobiva odgovor koji je tražio. Dobiva riječ: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12,9). Pavao je tražio uklanjanje slabosti. Bog mu je dao milost u slabosti.
Ponekad se odgovor na molitvu ne sastoji u tome da Bog odmah promijeni okolnosti.
Ponekad nam daje snagu kakvu prije nismo imali za okolnosti koje još uvijek traju.
I to je odgovor. Možda ga nismo očekivali. Ali jest milost.
Postoji još jedna kušnja u dugotrajnoj molitvi: počnemo promatrati Boga samo kroz jednu nakanu. Imamo stotinu darova, ali gledamo samo ono jedno što još nismo dobili. Bog nam svakoga dana daje život, ljude, Euharistiju, Riječ, oproštenje, mogućnost novoga početka, male znakove dobrote, ali naše srce govori: „Da, ali još nisi učinio ovo.“
Jedna neispunjena želja može zakloniti stotinu primljenih milosti.
Tako se dogodilo u Edenu. Adam i Eva imaju cijeli vrt, ali zmija usmjerava pogled na jedno stablo. Odjednom više ne vide sve što im je dano. Vide samo ono što nemaju. Isto se može dogoditi nama. Zato zahvalnost nije bijeg od problema. Ona vraća stvarnost u pravu mjeru.
Mogu istodobno reći: „Gospodine, ovo me boli i još Te molim.“ I: „Gospodine, hvala Ti za ono što si mi već dao.“ Te dvije molitve nisu suprotne. Upravo zajedno čuvaju srce.
Ustrajna molitva također nas uči razlikovati Božju šutnju od Božje odsutnosti. To što ne čujem odgovor ne znači da Boga nema. Isus je nekoliko dana čekao prije nego što je otišao Lazaru, iako su Marta i Marija poslale poruku: „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je“ (Iv 11,3). One su mogle očekivati da će Isus odmah krenuti. Nije. Lazar umire.
Kada Isus konačno dolazi, Marta izgovara rečenicu u kojoj se osjećaju i vjera i bol: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“ (Iv 11,21). Koliko naših molitava zvuči slično. „Gospodine, da si intervenirao ranije...“ „Da si otvorio vrata...“ „Da si ga zaustavio...“ „Da si me čuo kada sam molio...“
Isus ne odbacuje Martu zbog takve molitve. Prima njezinu bol. A zatim je vodi dublje: „Ja sam uskrsnuće i život.“ Prije nego što joj daje odgovor, daje joj sebe.
Možda je to najdublja tajna molitve. Mi dolazimo po nešto. Bog nam želi dati sebe.
I ako kroz trideset jedan dan ove pobožnosti naučimo samo više tražiti darove, a ne približimo se Darivatelju, nešto smo propustili.
Sveti Mihael nas ne vodi prema tome da postanemo ljudi koji znaju mnogo molitava protiv zla, ali malo poznaju Boga. Njegovo ime neprestano usmjerava prema Njemu: Tko je kao Bog? Nitko. Zato cilj molitve nije samo dobiti odgovor. Cilj molitve jest zajedništvo s Bogom. I upravo zato ponekad trebamo nastaviti moliti kada ne osjećamo ništa.
Postoje dani kada molitva nosi utjehu. Postoje dani kada je suha. Nekada nam riječi dolaze lako. Nekada jedva izgovorimo Očenaš. Ali vrijednost molitve ne mjeri se samo osjećajem koji smo tijekom nje imali. Ljubav nije samo osjećaj. Ljubav je i vjernost.
Majka ne prestaje biti majka kada je umorna. Supružnik ne prestaje ljubiti zato što svaki dan nije emocionalno snažan. Tako ni odnos s Bogom ne može ovisiti samo o duhovnim osjećajima. Ponekad je pet minuta molitve u suhoći veći čin ljubavi nego sat molitve kada sve osjećamo. Jer tada ne ostajemo zato što nam je lijepo. Ostajemo zato što je On Bog.
Možda upravo to neprijatelj želi zaustaviti: ne jednu molitvu, nego ustrajnost. Nije uvijek potrebno uvjeriti čovjeka da Boga nema. Dovoljno je uvjeriti ga da više nema smisla moliti.
„Već si toliko puta molio.“ „Ništa se ne mijenja.“ „Čemu ponovno?“ A Isus govori: „Treba svagda moliti i nikada ne sustati.“ Ne zato što Boga treba nagovoriti. Nego zato što naše srce treba ostati povezano s Njim.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas Ti ponovno donosim molitve koje sam možda već tisuću puta izgovorio. Ti znaš njihova imena. Znaš osobe koje nosim. Znaš situacije zbog kojih sam plakao. Znaš molitve koje više ne znam ni kako moliti.
Danas ne dolazim zato što imam nove riječi. Dolazim jer si Ti isti Bog.
Predajem Ti svoju nestrpljivost. Predajem Ti razočaranje. Predajem Ti trenutke kada sam pomislio da me ne čuješ. Oprosti mi kada sam Tvoju ljubav mjerio brzinom odgovora.
Oprosti mi kada sam jednu neuslišanu molitvu stavio ispred svih milosti koje si mi već dao.
Nauči me ustrajati bez pokušaja da Te kontroliram. Daj mi hrabrost tražiti. Poniznost primiti.
I slobodu prihvatiti odgovor. Ako kažeš „da“, želim Ti zahvaliti. Ako kažeš „čekaj“, želim ostati. Ako kažeš „ne“, daj mi vjeru da Te ne napustim.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Aranđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me kada me obeshrabrenje želi udaljiti od molitve. Kada mi neprijatelj govori da nema smisla ponovno kucati, podsjeti me na Kristove riječi. Kada pokušavam Boga podrediti svojim rokovima, neka tvoje ime ponovno odjekne: Tko je kao Bog? Moja volja nije Bog. Moja nakana nije Bog. Moj raspored nije Bog. Moj odgovor nije Bog. Samo Bog je Bog.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Gospodinom ponovno donijeti jednu nakanu za koju sam se umorio moliti. Neću pokušavati proizvesti veliki osjećaj vjere. Jednostavno ću je ponovno staviti pred Njega.
I reći: „Isuse, Ti znaš.“ Ako više nemam riječi, to će biti moja molitva. Isuse, Ti znaš.
Ti znaš koliko dugo čekam.
Ti znaš koliko mi je važno.
Ti znaš koliko sam puta molio.
Ti znaš i ono što ja ne znam.
Zato danas ponovno predajem ovu osobu. Ovaj odnos. Ovu bolest. Ovu odluku. Ova zatvorena vrata. Ovu budućnost. Ovu želju. Ovu ranu. Ovu borbu.
Ne tražim od Tebe da mi danas objasniš sve.
Tražim da me sačuvaš blizu sebe.
Ako odgovor još nije došao, ne dopusti da moje srce ode prije njega.
Ako ne razumijem Tvoju šutnju, ne dopusti mi da je protumačim kao odsutnost.
Ako se umorim, neka moja molitva postane jednostavnija.
Ako više ne mogu govoriti mnogo, nauči me samo ponavljati: „Isuse, uzdam se u Tebe.“
Sveti Mihaele Arkanđele, stoj uz mene kada mi ponestane ustrajnosti. Marijo, koja si u Kani primijetila potrebu i rekla Isusu: „Vina nemaju“, a zatim slugama: „Što god vam rekne, učinite“, nauči me molitvi koja traži i zatim vjeruje. Duše Sveti, moli u meni kada ja više ne znam kako moliti. Ne želim moliti samo dok osjećam nadu. Želim moliti i kada je ne osjećam.
Ne želim vjerovati samo kada vidim. Želim ostati i kada još ne vidim.
Ne želim Boga ljubiti samo zbog onoga što mi može dati. Želim Ga ljubiti zato što je Bog.
I možda je upravo to najveći plod dugoga čekanja: molitva se polako mijenja od: „Bože, daj mi ono što želim“ prema: „Bože, učini sa mnom ono što Ti želiš.“
A zatim još dublje: „Bože, dovoljno mi je da pripadam Tebi.“
Zato danas ponovno kucam. Ne zato što mislim da Bog ne čuje. Nego upravo zato što vjerujem da čuje.
I neću dopustiti da šutnja između moje molitve i Njegova odgovora postane prostor u kojem ću izgubiti vjeru.
Neka postane prostor u kojem ću naučiti ostati.
„Treba svagda moliti i nikada ne sustati.“ (Lk 18,1)
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!