TRIDESET ĆETVRTI DAN - 22.09.
Ne drži se onoga što ti više ne daje život
Riječ Božja
„Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“ (Mt 16,25)
Trideset četvrtoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo do jedne od najtežih riječi duhovnoga života – pustiti. Postoje stvari koje je lako predati Bogu kada znamo da su loše. Mnogo je teže kada trebamo otpustiti nešto što je nekada bilo dobro, nešto što smo voljeli, za što smo se borili, u što smo uložili godine, molitvu, vrijeme, novac, emocije ili veliki dio vlastitoga identiteta. Može to biti odnos koji se promijenio, plan koji se nije ostvario, služba koja je završila, očekivanje koje nas više ne vodi prema životu, slika o sebi kakvu smo godinama gradili, potreba da nas određena osoba razumije ili želja da se nešto pod svaku cijenu vrati na ono što je nekada bilo. Ponekad najveća duhovna borba nije izbor između dobra i zla, nego prihvaćanje da je jedno razdoblje završilo i da Bog otvara drugo.
Jučer smo govorili o riječima koje primamo i izgovaramo. Neke od riječi koje najteže puštamo upravo su one koje smo izrekli sami sebi: „Moj život mora izgledati ovako.“ „Ova osoba mora ostati uz mene.“ „Ovo se mora ostvariti.“ „Ova vrata moraju ponovno biti otvorena.“ „Ako izgubim ovo, izgubio sam sve.“ I neprimjetno nešto što smo primili kao dar može postati nešto bez čega više ne možemo zamisliti sebe. Tada više ne držimo dar. Dar počinje držati nas. Upravo tu počinje govor o navezanosti.
Kršćansko nenavezivanje ne znači postati hladan čovjek koji ništa ne voli. Upravo suprotno. Isus je duboko ljubio. Plakao je nad Lazarovim grobom. Volio je Martu, Mariju i Lazara. Plakao je nad Jeruzalemom. Bio je ganut ljudskom patnjom. Evanđelje ne prikazuje svetost kao emocionalnu ravnodušnost. Ali Isus je slobodan. On ljubi bez posjedovanja. To je razlika.
Mi ponekad ljubav pomiješamo s potrebom da nešto zadržimo pod svaku cijenu. Bojimo se da ćemo, pustimo li čovjeka, službu, plan ili san, izgubiti dio sebe. Zato se držimo i kada nas držanje više ranjava nego puštanje. Ponekad govorimo: „Predao sam to Bogu.“
Ali zatim cijeli dan provjeravamo je li Bog s tim učinio ono što smo željeli. To nije potpuno predanje. To je kao da Bogu predamo predmet, ali zadržimo ruku na njemu.
Abraham nam daje snažnu sliku upravo takve kušnje. Godinama čeka Izaka. On je sin obećanja. Kada ga konačno dobije, upravo taj dar može postati veći od Darivatelja. I tada dolazi tajanstvena i teška kušnja na Moriji (Post 22). Taj se tekst ne može čitati kao opće dopuštenje nasilja niti kao slika Boga koji uživa u ljudskoj patnji; biblijska priča završava Božjom zabranom da Abraham digne ruku na sina. Ali u duhovnom smislu ona otkriva pitanje koje se provlači kroz cijeli naš život: Možemo li Bogu vratiti čak i ono što smo od Njega primili? Abraham mora ponovno naučiti da Izak nije njegov bog. On je dar. A dar nikada ne smije zauzeti mjesto Darivatelja.
Sveti Mihael upravo ovdje ponovno izgovara svoje pitanje: Tko je kao Bog?
Moja obitelj nije Bog. Moj brak nije Bog. Moja djeca nisu Bog. Moja služba nije Bog.
Moja zajednica nije Bog. Moja karijera nije Bog. Moj ugled nije Bog. Moj plan nije Bog.
Moja sigurnost nije Bog. Ni osoba koju najviše volim nije Bog. Samo Bog je Bog.
To ne umanjuje ljubav prema ljudima. Naprotiv, tek kada od drugoga čovjeka prestanemo očekivati ono što nam može dati samo Bog, počinjemo ga slobodnije voljeti.
Koliki odnosi pate jer od čovjeka očekujemo da bude naš spasitelj? „Ti me moraš učiniti sretnim.“ „Ti moraš ispuniti moju prazninu.“ „Ti me moraš uvijek razumjeti.“ „Ti me nikada ne smiješ razočarati.“ Ali nijedan čovjek ne može nositi težinu takvih očekivanja. Čak ni najbolji supružnik. Čak ni najbolji prijatelj. Čak ni najbolji duhovni voditelj. Ljudi su dar. Ali nisu Bog. Kada ih stavimo na Božje mjesto, prije ili poslije ćemo biti razočarani, a često ćemo i njih opteretiti zahtjevom koji ne mogu ispuniti. Zato puštanje nije uvijek gubitak ljubavi.
Ponekad je ono pročišćenje ljubavi.
„Volim te, ali neću od tebe tražiti da budeš moj Bog.“ „Volim te, ali neću kontrolirati tvoj život.“ „Volim te, ali neću tvoje odluke pretvoriti u mjeru vlastite vrijednosti.“ „Volim te dovoljno da ti dopustim biti slobodan.“ To je zahtjevna ljubav.
Posebno kada su u pitanju djeca. Roditelj godinama čuva, usmjerava, odlučuje, štiti. Ali dolazi vrijeme kada mora naučiti drukčije voljeti. Ne manje. Drukčije. Mora pustiti odraslo dijete da donosi odluke, pa i odluke s kojima se roditelj ne slaže. Može savjetovati, govoriti istinu, moliti i biti prisutan, ali ne može živjeti tuđi život.
Ponekad je najteža molitva roditelja: „Gospodine, ovo dijete pripada Tebi više nego meni.“
Marija poznaje takvo puštanje. Isusa prima kao dijete, nosi Ga, hrani, štiti, prati, a onda mora dopuštati da Sin ide putem svojega poslanja. U Kani govori slugama: „Što god vam rekne, učinite“ (Iv 2,5). Ne usmjerava ljude prema sebi. Usmjerava ih prema Njemu.
A na Kalvariji stoji pod križem. Ne može zaustaviti križ. Ne može skinuti Sina vlastitom snagom. Može samo ostati. Ponekad ljubav djeluje. A ponekad ljubav mora stajati pod križem i predavati Bogu ono što više ne može kontrolirati. To je jedna od najtežih vrsta vjere.
Postoje i snovi koje moramo pustiti. Ne zato što su bili zli. Možda smo iskreno vjerovali da će se nešto dogoditi. Molili smo. Radili. Čekali. Ali godine prolaze i život je krenuo drugim putem. Tada se možemo cijeli život svađati s onim što jest jer nije postalo ono što smo mislili da mora biti. I tako propustiti ono što Bog čini sada. Jučer više ne možemo promijeniti. Ali danas možemo primiti. Učenici na putu u Emaus upravo nose slomljeno očekivanje. Govore nepoznatom suputniku: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.“ (Lk 24,21).
„Mi se nadasmo...“ Koliko tuge stane u te riječi.
Mi smo se nadali da će brak izgledati drugačije.
Mi smo se nadali da će dijete krenuti drugim putem.
Mi smo se nadali da će bolest završiti.
Mi smo se nadali da će ta osoba ostati.
Mi smo se nadali da će služba uspjeti. Mi smo se nadali...
A sada stojimo pred životom koji ne izgleda onako kako smo zamislili.
Ali učenici ne znaju da upravo pokraj njih hoda uskrsli Isus.
Oni misle da je priča završila jer nije završila onako kako su očekivali. Bog je već započeo nešto veće. To je riječ za današnji dan: Ne poistovjećuj kraj svojega plana s krajem Božjega djelovanja. Možda je nešto završilo. Bog nije završio. Možda su se jedna vrata zatvorila.
Bog nije ostao iza tih vrata. Možda je jedan odnos promijenio oblik. Bog je još prisutan.
Možda si izgubio ono za što si mislio da bez toga ne možeš. Ali još uvijek imaš Onoga bez kojega doista ne možeš. Krista. To ne znači da ne smijemo tugovati. Puštanje boli.
Isus nije rekao Marti i Mariji pred Lazarovim grobom: „Nemojte plakati, morate imati više vjere.“ Isus zaplaka. (Iv 11,35) Kakva važna rečenica. Vjera ne ukida žalovanje. Možemo predati i plakati. Možemo vjerovati i tugovati. Možemo znati da je Bog dobar i istodobno osjećati bol zbog onoga što smo izgubili. Predanje nije emocionalna anestezija.
Predanje znači da svoju bol ne pretvaramo u zatvor. Dopuštamo Bogu da s nama prođe kroz nju.
Ponekad ćemo nešto morati predati više puta. Danas kažemo: „Gospodine, predajem Ti.“ Sutra se ponovno uhvatimo za isto. Nemoj se zbog toga odmah osuđivati. Ponovno otvori ruku. Predanje je ponekad odluka koju srce mora učiti. Jednom. Pa ponovno.
Sve dok ono što smo držali stisnutom šakom ne možemo držati otvorenim dlanom.
Tada možemo reći: „Hvala Ti ako ostane. Hvala Ti i ako ode. Samo nemoj dopustiti da izgubim Tebe.“ To je velika sloboda.
Sveti Pavao govori: „Znam oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača!“ (Fil 4,12-13).
Pavao nije slobodan zato što uvijek ima. Slobodan je jer njegova unutarnja sigurnost više ne ovisi o tome ima li ili nema. Krist mu je dovoljan. Tu se nalazi srce nenavezanosti.
Ne govorim Bogu: „Ne smiješ mi ništa uzeti.“ Nego: „Što god se promijenilo, ne dopusti da se odvojim od Tebe.“
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas Ti donosim ono čega se najčvršće držim. Ti znaš što se bojim izgubiti. Znaš osobu bez koje mislim da ne mogu. Znaš plan koji još uvijek pokušavam spasiti. Znaš prošlost koju pokušavam vratiti. Znaš vrata pred kojima stojim iako su se možda već zatvorila.
Ne tražim od Tebe da mi oduzmeš ono što je dobro.
Molim Te da me oslobodiš od svega što je zauzelo Tvoje mjesto.
Ako nešto trebam čuvati, daj mi vjernost.
Ako se za nešto trebam boriti, daj mi hrabrost.
Ako nešto trebam promijeniti, daj mi mudrost.
Ali ako nešto trebam pustiti, daj mi otvorene ruke.
Ne dopusti da navezanost nazovem ljubavlju.
Ne dopusti da kontrolu nazovem brigom.
Ne dopusti da strah od promjene nazovem vjernošću.
Pokaži mi istinu.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me kada nešto stvoreno počnem stavljati na mjesto Stvoritelja. Kada me strah od gubitka zarobi, neka tvoje ime ponovno odjekne u meni: Tko je kao Bog?
Nijedan čovjek nije kao Bog. Nijedna služba nije kao Bog. Nijedan uspjeh nije kao Bog.
Nijedna sigurnost nije kao Bog. Nijedan moj plan nije kao Bog. Nitko nije kao Bog.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Gospodinom otvoriti svoje ruke i imenovati jednu stvar koju mi je najteže potpuno predati. Ne moram danas znati hoće li je Bog ostaviti, promijeniti ili me pozvati da je pustim. Danas želim učiniti nešto temeljnije: prestati zahtijevati da bez nje ne mogu biti dobro. Reći ću: „Gospodine, ovo mi je važno. Ti znaš koliko. Ali Ti si mi važniji.“
Ako je osoba, blagoslovi je. Ako je odnos, vodi ga. Ako je služba, neka pripada Tebi.
Ako je plan, pročisti ga. Ako je san, pokaži mi dolazi li od Tebe. Ako su vrata zatvorena, daj mi milost da prestanem cijeli život stajati pred njima. Ako ih Ti želiš ponovno otvoriti, znat ćeš kako. Ne moram ih razbijati.
Gospodine, nauči me živjeti otvorenih ruku. Jer zatvorena šaka može nešto zadržati.
Ali ne može ništa novo primiti. Možda upravo zato ne vidim novo koje mi daješ – ruke su mi još pune onoga što je završilo. Daj mi hrabrost otvoriti ih.
Predajem Ti ljude koje volim.
Ne zato što mi više nisu važni, nego zato što ih Ti voliš više nego ja.
Predajem Ti svoju budućnost.
Ne zato što mi nije važna, nego zato što je Ti vidiš jasnije od mene.
Predajem Ti svoj ugled.
Ne želim više živjeti samo da me ljudi razumiju.
Predajem Ti službu.
Ne želim da ono što činim za Tebe postane važnije od Tebe.
Predajem Ti svoje uspjehe.
Predajem Ti svoje neuspjehe.
Predajem Ti i ono za što sam još jučer govorio: „Ovo nikada neću moći pustiti.“
Možda danas još uvijek ne mogu potpuno.
Ali mogu reći: „Isuse, pomozi mi otvoriti ruku.“
Marijo, koja si Isusa primila kao dar i nikada Ga nisi pretvorila u posjed, nauči me ljubiti bez prisvajanja. Sveti Mihaele, pomozi mi srušiti svaki lažni oltar koji sam u srcu podigao nečemu stvorenome. Duše Sveti, pokaži mi gdje navezanost još uvijek upravlja mojim odlukama.
Ako Bog nešto uzme iz moje ruke, ne želim odmah zaključiti da me prestao ljubiti.
Ako nešto ostavi, ne želim zaboraviti da je to dar.
Ako nešto novo daje, želim imati slobodne ruke da ga primim.
I kada me strah pita: „A što ako izgubiš ono bez čega misliš da ne možeš?“ želim odgovoriti:
„Ako imam Krista, nisam izgubio Onoga bez kojega doista ne mogu.“
Jer vjera nije držati Boga jednom rukom, a drugom grčevito držati sve ostalo.
Vjera je otvoriti obje ruke i reći: „Isuse, sve je Tvoje. I ja sam Tvoj.“
„U ruke tvoje predajem duh svoj.“ (Ps 31,6)
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!